Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž R-94/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GEA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Damjancu, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika PROMET GRAĐENJE d.o.o., Požega, Industrijska 28, OIB: 37123150220, zastupanog po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, radi naknade štete, povodom žalbi tužiteljice i tuženika podnesenih protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: Pr- 4/2024-42 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužiteljice se djelomično odbija i djelomično prihvaća, dok se žalba tuženika odbija te se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: Pr-4/2024-42 od 29. svibnja 2025.:

- potvrđuje u toč. I. izreke i toč. II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.927,00 EUR,

- preinačuje u toč. II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 EUR tako da se nalaže tuženiku da plati tužiteljici s osnove naknade štete daljnji iznos od 1.000,00 EUR (uz već dosuđeni iznos od 5.773,00 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužiteljice se djelomično odbija i djelomično prihvaća, dok se žalba tuženika odbija te se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: Pr-4/2024-42 od 29. svibnja 2025. preinačuje u toč. III. izreke u kojoj je odlučeno o troškovima postupka tako da se rješava:

„Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.797,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 2.346,25 EUR teku od 29. svibnja 2025., a na iznos od 451,45 EUR od dana donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku platiti tužiteljici s osnove naknade štete iznos od 5.773,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate, u toč. II. izreke tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.927,00 EUR, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženiku platiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.346,25 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate.

2. Pravovremenim, potpunim i dopuštenim žalbama prvostupanjsku presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu i u dijelu dosuđenih troškova (toč. II. i III. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u odbijenom dijelu te naloži tuženiku plaćanje troškova žalbenog postupka u skladu s konačnim uspjehom u parnici.

2.2. Tuženik pobija presudu u toč. I. i III. izreke i poziva se na sve zakonom propisane žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud u cijelosti prihvati činjeničnu i pravnu argumentaciju žalbe i istu usvoji te preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz obvezu tužiteljici da nadoknadi ukupne troškove postupka tuženiku, odnosno podredno da ukine presudu u dosuđujućem dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužiteljice dijelom nije osnovana, dijelom je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku i imovinsku štetu iz štetnog događaja od 3. veljače 2023. u ukupnom iznosu od 15.700,00 EUR, kod čega je bilo nesporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu radnik u ALU i PVC stolariji i da se ozlijedila obavljajući poslove svog radnog mjesta.

6. Nakon što je u toč. 7. i 8. obrazloženja reproducirao iskaze svjedoka GE (koji je kod tuženika zaposlen kao voditelj transporta i stručnjak zaštite na radu) i NE (koji je tužiteljici bio neposredno nadređen u vrijeme kada je radila) , prvostupanjski sud u toč. 9., 10., 10.1. i 10.2. obrazloženja reproducira nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu Dražena Jeđuda, koji je sačinjen nakon provedenog očevida na licu mjesta, zajedno sa dodatnim očitovanjem te usmenim obrazloženjem nalaza i mišljenja kojeg je vještak dao na ročištu održanom 17. veljače 2025., da bi u toč. 10.3. obrazloženja prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka i odbio prijedlog tuženika za provođenje vještačenja po drugom vještaku te utvrdio ove odlučne činjenice:

- da je provedenim vještačenjem po vještaku zaštite na radu utvrđeno da je tužiteljica stradala obavljajući poslove s posebnim uvjetima rada koje poslove mogu obavljati samo osobe koje osim općih uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ispunjavaju još i posebne uvjete u pogledu: dobi života, spola, stručnih sposobnosti (stručna osposobljenost za rukovanje određenom vrstom strojeva ili uređaja), zdravstvenog, tjelesnog ili psihičkog stanja, psihofizioloških i psihičkih sposobnosti,

- da je tužiteljica stradala radeći na stroju potezna kružna pila, za koje poslove su bile potrebne posebne stručne sposobnosti,

- da bi u konkretnom slučaju adekvatno završeno stručno obrazovanje za rad na predmetnom stroju bila završena SSS, KV ili VKV strojarskog smjera, dok tužiteljica sa završenom osnovnom školom bez stručnog zvanja po pitanju stručnih sposobnosti ne ispunjava uvjete za poslove koje je radila, kod čega se sud poziva na odredbu čl. 13. Zakona o zaštiti na radu (NN br. 71/14; 118/14; 154/14; 94/18 i 96/18; dalje: ZZR),

- da na temelju dostavljene dokumentacije nije moguće utvrditi je li predmetni stroj u trenutku događaja imao važeći zapisnik o pregledu i ispitivanju radne opreme, odnosno je li ispunjavao sigurnosno-zdravstvene zahtjeve propisane pravilima zaštite na radu,

- da je tužiteljica stradala na svom radnom mjestu prilikom obavljanja poslova s posebnim uvjetima rada za koje nije bila stručno osposobljena i te poslove nije smjela raditi, a osim toga tuženik nije dokazao da je stroj na kojemu je tužiteljica stradala ispunjavao sigurnosno-zdravstvene zahtjeve propisane pravilima zaštite na radu, iz čega proizlazi odgovornost tuženika za nastalu štetu, čija odgovornost je objektivna u smislu odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu (NN br. 93/14; 127/17; 98/19; 151/22 i 64/23; dalje: ZR) i čl. 25. ZZR-a,

- da je radi utvrđenja visine štete provedeno vještačenje po medicinskom vještaku doc.dr.sc. Damiru Matokoviću dr.med, spec. ortopedu, čiji nalaz i mišljenje (uz dodatno usmeno obrazloženje) sud u cijelosti prihvaća, a ozljede, posljedice tih ozljeda i tijek liječenja koje je završeno početkom studenog 2023., opisuje u toč. 14. obrazloženja,

- da tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od 5.773,00 EUR, koji se odnosi na fizičke bolove u iznosu od 2.000,00 EUR, strah u iznosu od 1.500,00 EUR, duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 500,00 EUR i naruženost u iznosu od 1.000,00 EUR te za tuđa pomoć u iznosu od 720,00 EUR i troškove prijevoza na preglede i terapije u iznosu od 53,00 EUR,

slijedom čega temeljem odredbi čl. 1095. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), prvostupanjski sud nalaže tuženiku da tužiteljici plati iznos od 5.773.00 EUR, dok tužiteljicu odbija sa zahtjevom za isplatom daljnjeg iznosa od 9.927,00 EUR.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Kako su obje parnične stranke podnijele žalbe protiv prvostupanjske presude, a imajući u vidu njihov sadržaj, ovaj sud je presudu najprije ispitao u odnosu na žalbu tuženika (osim u dijelu u kojem tuženik pobija visinu dosuđene naknade neimovinske i imovinske štete zbog pogrešne primjene materijalnog prava te odluku o troškovima postupka), da bi zatim ispitao presudu u odnosu na obje podnesene žalbe u dijelu u kojem i tužiteljica i tuženik pobijaju visinu dosuđene naknade neimovinske i imovinske štete zbog pogrešne primjene materijalnog prava te u dijelu u kojem pobijaju odluku o troškovima postupka.

9. U odnosu na žalbu tuženika:

9.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9.2. Tuženik tvrdi da prvostupanjski sud „gradi“ odluku na zaključku da nedostatak formalnog obrazovanja nužno znači odgovornost poslodavca, a istodobno ne dokazuje kako bi taj formalni element promijenio ishod nezgode, odnosno spriječio ozljedu pa navedeno dovodi do proturječnosti u obrazloženju presude

9.3. Suprotno tome, nema proturječnosti u obrazloženju pobijane presude jer je prvostupanjski sud zaključak o (objektivnoj) odgovornosti tuženika za naknadu neimovinske i imovinske štete tužiteljici obrazložio jasnim, neproturječnim i valjanim razlozima, koje prihvaća ovaj sud, i to nakon što je pravilnom ocjenom dokaza utvrdio ove odlučne činjenice:

- da je tužiteljica stradala obavljajući poslove s posebnim uvjetima rada koje poslove mogu obavljati samo osobe koje osim općih uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ispunjavaju još i posebne uvjete u pogledu: dobi života, spola, stručnih sposobnosti (stručna osposobljenost za rukovanje određenom vrstom strojeva ili uređaja), zdravstvenog, tjelesnog ili psihičkog stanja, psihofizioloških i psihičkih sposobnosti,

- da je tužiteljica stradala radeći na stroju potezna kružna pila, za koje poslove su bile potrebne posebne stručne sposobnosti (tuženik ne osporava da je tužiteljica završila samo osnovnu školu),

- da bi adekvatno završeno stručno obrazovanje za rad na predmetnom stroju bila završena SSS, KV ili VKV strojarskog smjera, dok tužiteljica sa završenom osnovnom školom bez stručnog zvanja po pitanju stručnih sposobnosti ne ispunjava uvjete za poslove koje je radila,

- da tuženik nije dostavio zapisnik o pregledu i ispitivanju radne opreme koji je bio važeći u trenutku događaja, već je dostavio zapisnik o pregledu i ispitivanju radne opreme za predmetni stroj od 20. ožujka 2024., tj. oko 2 godine nakon štetnog događaja, pa da na temelju dostavljene dokumentacije nije bilo moguće utvrditi je li predmetni stroj u trenutku događaja imao važeći zapisnik o pregledu i ispitivanju radne opreme, odnosno je li isti ispunjavao sigurnosno-zdravstvene zahtjeve propisane pravilima zaštite na radu,

slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica stradala na svom radnom mjestu prilikom obavljanja poslova s posebnim uvjetima rada za koji nije bila stručno osposobljena i stoga te poslove nije smjela raditi, a osim toga tuženik nije dokazao da je stroj na kojemu je stradala tužiteljica ispunjavao sigurnosno-zdravstvene zahtjeve propisane pravilima zaštite na radu.

9.4. U tom kontekstu prvostupanjski sud se osnovano poziva na odredbu čl. 13. ZZR- a prema kojoj kod poslova s posebnim uvjetima rada kod kojih se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu koja se, između ostalog, odnose i na zahtjeve glede završenog stručnog obrazovanja, kod čega stručno osposobljavanje/obrazovanje podrazumijeva osposobljavanje radnika za pravilno korištenje sredstava rada/radne opreme, te pravilno izvođenje radnih operacija, a provodi se školovanjem radnika u ustanovama za obrazovanje (srednjoškolsko obrazovanje, programi osposobljavanja, prekvalifikacija). Nadalje, sud se osnovano poziva i na odredbu čl. 36. st. 1. ZZR-a prema kojoj poslodavac ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava propisane uvjete za te poslove, pa prema shvaćanju i ovoga suda tuženik (poslodavac) nije smio dopustiti tužiteljici da obavlja poslove s posebnim uvjetima rada za koje nije bila stručno osposobljena.

9.5. Nastavno, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda iz toč. 11. obrazloženja, da tuženik, kao poslodavac tužiteljice, odgovara tužiteljici za nastalu štetu po objektivnoj odgovornosti u smislu odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a i čl. 25. ZZR-a.

9.6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i čl. 264. sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi tvrdnjom da saslušanje stranke u vezi sa spornim činjenicama koje se odnose na osobna stanja, patnje, osjećaje i unutarnje doživljaje, nije samo pravo, već i obvezni dokaz kada se radi o povredi prava osobnosti, a osobito kada je riječ o odlučivanju temeljem “subjektivnih osjećaja”, kako to navodi prvostupanjski sud. Tuženik tvrdi da sud ima ovlast utvrđivati sporne činjenice saslušanjem stranaka, ali u slučaju kada se stranka ne odazove bez opravdanog razloga, sud neće saslušati takvu stranku koja mora snositi posljedice zbog neprovedenog dokaznog prijedloga. Tvrdi da je sama tužiteljica putem punomoćnika u tužbi i na pripremnom ročištu predložila svoje saslušanje kao dokaz, ali kada je tuženik u nastavku postupka dokazivao njenu krajnju nepažnju, da je tužiteljica izbjegavala pojavljivanje na raspravi te je na taj način onemogućila sud da ocijeni vjerodostojnost njenog iskaza, a istovremeno je sud koristio institut subjektivne procjene štete kao da je tužiteljica osobno saslušana.

9.7. Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9.8. Prema odredbi čl. 264. ZPP-a sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka.

9.9. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

9.10. Kako su prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, to svaka stranka u okviru svojih procesnih ovlaštenja tijekom postupka može i odustati od provođenja predloženih dokaza, pa tako i od dokaza saslušanjem stranaka.

9.11. Stoga dokaz saslušanjem stranaka nije „obavezan“ dokaz kako to tvrdi tuženik u situaciji kada se radi o sporu o povredi prava osobnosti jer u smislu odredbe čl. 264. st. 1. ZPP-a sud može (ali ne mora) sporne činjenice važne za odluku utvrđivati (i) saslušanjem stranaka. Prema odredbi čl. 269. st. 1. ZPP-a ne mogu se primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza, dok će prema st. 2. tog članka sud s obzirom na sve okolnosti ocijeniti od kakva je značaja što stranka nije došla na saslušanje ili što je uskratila iskaz.

9.12. U konkretnim okolnostima prvostupanjski sud je odlučne činjenice u odnosu na ozljede i posljedice ozljeda kod tužiteljice utvrdio provođenjem dokaza medicinskim vještačenjem jer mu je za utvrđenje odlučnih činjenica u smislu odredbe čl. 250. ZPP- a bilo potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U tom kontekstu ovaj sud primjećuje da na ročište održano 20. svibnja 2025. (list 177.) na kojem je prvostupanjski sud odlučio da neće saslušavati tužiteljicu u svrhu dokazivanja, tužiteljica nije pozvana uz napomenu da će se na ročištu provesti dokaz njenim saslušanjem, a nakon odluke suda tuženik se takvoj odluci nije protivio i nije predlagao provođenje tog dokaza.

9.13. Stoga je promašena žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud nije mogao ni činjenično ni pravno osnovano zaključiti o jačini, intenzitetu i trajanju “subjektivnih osjećaja” koje nije imao mogućnost neposredno utvrditi, jer je sud odlučne činjenice utvrdio nakon ocjene nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, zajedno sa dopunskim očitovanjem. Uz to, prema mišljenju ovoga suda, prvostupanjski sud u toč. 15. obrazloženja izraz „subjektivni osjećaj“ ne veže izravno za tužiteljicu, s obzirom da se iz navoda „Ocjenjujući visinu štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova koje je tužiteljica trpjela, sud je u skladu sa sudskom praksom za takav subjektivni osjećaj kao što su fizički bolovi …“, već za svaku osobu koja trpi fizičke bolove koji, izvan svake sumnje, predstavljaju subjektivni osjećaj.

9.14. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje prihvaća ovaj sud i koje su, u bitnome, reproducirane u prethodnim dijelovima obrazloženja ove drugostupanjske odluke, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na nastanak štetnog događaja, odgovornost tuženika za naknadu štete te osnove neimovinske i imovinske štete, niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. U odnosu na žalbe tužiteljice i tuženika u kojima pobijaju visinu dosuđene naknade štete.

10.1. Osnovano tužiteljica tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje jer je pravilno utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva, dakle da je tužiteljica zadobila ozljedu na radu i da je za nastalu štetu odgovoran poslodavac (tuženik), ali je prilikom odlučivanja o visini neimovinske štete pogrešno primijenio materijalno pravo.

10.2. Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema , a prema st. 2. istog članka, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

10.3. Nadalje, ovaj sud napominje da Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske za naknadu neimovinske štete ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade te prilikom određivanja naknade štete treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja. Osim toga, ističe se da su Orijentacijski kriteriji posljednji put mijenjani u lipnju 2020. (Su- IV-47/2020-5), kada su povišeni za 50%, uz obrazloženje da su za izmjenu korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002.

10.4. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud kod donošenja odluke o visini pravične novčane naknade neimovinske štete nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti koje su utvrđene u postupku, a na koje tužiteljica upućuje i sada u žalbi, konkretno da je radi pretrpljenih ozljeda (uz posljedice koje su utvrđene nakon provedenog medicinskog vještačenja i opisane u toč. 14. i 15. obrazloženja, a koje stranke u podnesenim žalbama posebno ne pobijaju), bila na dugotrajnom liječenju s brojnim kontrolama, uz provođenje brojnih fizikalnih terapiji te je liječenje trajalo punih 10 mjeseci tj. od 3. veljače 2023. kada je došlo do ozljede pa do 11. mjeseca 2023. kada je liječenje završeno, da je tužiteljica izgubila mali prst ruke (lijeve šake) i da se radi o defektu tijela koji je svakodnevno vidljiv trećim osobama. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i općepoznatu činjenicu o inflatornim kretanjima (na što se tužiteljica također osnovano poziva u žalbi) u razdoblju koje je slijedilo nakon 2020. kada su utvrđeni „novi“ Orijentacijski kriteriji i prethodilo donošenju pobijane presude (29. svibnja 2025.), ocjena je ovoga suda da je iznos pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje trebalo utvrditi u ukupnom iznosu od 6.000,00 EUR, dakle u iznosu koji je za 20% viši od iznosa od 5.000,00 EUR, kojeg je utvrdio (i dosudio) prvostupanjski sud.

10.5. U kontekstu žalbe tužiteljice ovaj sud još napominje da se tužiteljica pogrešno poziva na raspon od 3.300,00 EUR do 5.970,00 EUR, koji da se primjenjuje kod Orijentacijskih kriterija temeljem straha kao kvalifikatorne okolnosti (kriterija), jer se taj raspon kreće od 398,17 EUR do 5.972,53 EUR.

10.6. Ovaj sud ne prihvaća žalbene navode tuženika u kojima osporava visinu dosuđene pravične novčane naknade neimovinske štete, posebno u dijelu u kojem predlaže da drugostupanjski sud ocijeni kako nisu ispunjeni minimalni procesni uvjeti za pravno valjanu primjenu čl. 1100. ZOO-a u odsustvu neposrednog saslušanja osobe koja naknadu traži te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, s obzirom da saslušanje stranke (oštećenika) u situaciji kada je relevantno činjenično stanje utvrđeno ocjenom drugih provedenih dokaza (prije svega medicinskim vještačenjem), nije uvjet za primjenu spomenute odredbe ZOO-a i dosudu pravične novčane naknade štete.

11. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalba tužiteljice je djelomično odbijena i djelomično prihvaćena, dok je žalba tuženika odbijena te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke i toč. II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.927,00 EUR, a preinačena u toč. II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s daljnjim iznosom od 1.000,00 EUR tako da je naloženo tuženiku da plati tužiteljici s osnove naknade štete daljnji iznos od 1.000,00 EUR (uz već dosuđeni iznos od 5.773,00 EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

12. Zbog djelomičnog preinačenja odluke o glavnoj stvari treba djelomično preinačiti i odluku o troškovima postupka. Tužiteljica je tražila na ime naknade štete isplatu iznosa od 15.700,00 EUR, a dosuđen joj je iznos od 6.773,00 EUR, što znači da je tužiteljica uspjela u sporu sa 71,50% (100% u odnosu na osnovu i 43% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva), dok je uspjeh tuženika 28,50%, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP-a tuženik dužan tužiteljici naknaditi 43% ukupno priznatih troškova.

12.1. Kako ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu utvrđenih troškova postupka koje prvostupanjski sud navodi u toč. 18.1. obrazloženja, to se radi nepotrebnog ponavljanja stranke upućuju na taj dio obrazloženja. Međutim, kako je tužiteljičin uspjeh u sporu 43%, a ne 37%, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u ukupno iznosu od 2.797,70 EUR koji se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku (odvjetniku) u iznosu od 2.532,70 EUR (43% od 5.890,00 EUR) i iznosa od 265,00 EUR za medicinsko vještačenje.

12.2. Zbog navedenog, tuženik u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP -a nema pravo na naknadu troškova postupka, pa tako niti na naknadu troškova vještačenja iz područja zaštite na radu, na što se poziva u žalbi, jer prema toj odredbi sud odmjeruje (i dosuđuje) trošak samo onoj stranci koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, a to je u konkretnom slučaju tužiteljica.

12.3. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP -a žalba tužiteljice je djelomično prihvaćena i djelomično odbijena, dok je žalba tuženika odbijena te je prvostupanjska presuda preinačena u toč. III. izreke tako da je naloženo tuženiku platiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.797,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 2.346,25 EUR teku od 29. svibnja 2025., a na iznos od 451,45 EUR od dana donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate u roku od 15 dana. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

13. Tužiteljica je djelomično uspjela sa žalbom (10%), pa primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR (10% od 312,50 EUR), koji se odnose na sastav žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključen PDV) prema Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23). Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun