REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-263/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.I.R.I.B.U.S. d.o.o. , OIB 40196028635, Zagreb, Pavla Radića 70, kojeg zastupa punomoćnik Željko Jutriša, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jutriša & Jutriša u Zagrebu, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete , odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3296/2023 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3296/2023 od 20. studenog 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 291.919,75 eur sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2025. do isplate i u točki II. izreke u kojoj je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 64.417,63 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 20. studenog 2025. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3296/2023 od 20. studenog 2025. u točki I. izreke u odnosu na tijek zatezne kamate, stopu zatezne kamate i u točki II. izreke u odnosu na više dosuđeni trošak u iznosu od 115.531,51 eur i za stopu zatezne kamate i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 106.822,35 eur teče od 1. siječnja 2012. do 19. studenog 2025., na iznos od 83.446,95 eur od 1. siječnja 2013. do 19. studenog 2025. i na iznos od 100.888,43 eur od 1. siječnja 2014. do 19. studenog 2025., te za stopu zatezne kamate koja na navedene iznose teče od 20. studenog 2025. preko stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 115.531,51 eur sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni trošak od 64.417,63 eur teče od 20. studenog 2025. preko stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u točki I. izreke naložio tužen ici isplatiti tužitelju iznos od 291.919,75 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku od 15 dana. U točki II. izreke naloženo je tužen ici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 179.949,14 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 20. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj u provedenom postupku u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspješno dokazao sve potrebne pretpostavke za zatraženu naknadu pretrpljene štete temeljem tuženičine (izvanugovorne) odgovornosti za štetnu, odnosno radnju prehranjivanja predatora - zaštićenih divljih životinjskih vrsta, ribom iz ribnjaka tužitelja kao štetnika, uzročnu vezu između tih štetnih radnji i nastale štete tužitelju zbog pretrpljenih gubitaka na njegovim ribnjacima, odnosno da je time došlo do umanjenja njegove imovine i to kako obične štete tako i izmakle koristi na temelju odredbe čl. 1046. i čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) u vezi s čl. 118. i čl. 119. Zakona o zaštiti prirode/05, čl. 171. i čl. 172. Zakona o zaštiti prirode/13). O troškovima postupka odlučio je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Tuženica je protiv presude podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako je zadatak suda odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva sukladno važećim zakonskim propisima i na temelju predloženih i provedenih dokaza, a ne teleološkim tumačenjem propisa i relevantnih odredbi mjerodavnog prava. Tvrdi kako tužitelj tijekom cijelog postupka nije dokazao kako je sukladno čl. 119. st. 2. Zakona o zaštiti prirode Ministarstvu ili vještaku kojeg je ovlastio ministar prijavio nastanak štetnog događaja bez odgađanja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana nastanka štete, a obzirom da temeljem istog oštećenih i vještak utvrđuju na mjestu štetnog događaja. Tužitelj tako ni u ponovljenom postupku uopće nije dokazao da je prijavio štetu sukladno odredbama Zakona o zaštiti prirode, već je jedino dostavio dokaz kako je štetu prijavio dopisom od 17. listopada 2012. Obzirom na činjenicu da je tuženik još u odgovoru na tužbu osporio svu dokumentaciju koju je tužitelj dostavio uz tužbu koja bi bila relevantan dokaz visine eventualno pretrpljene štete, osporio štetni događaj i odgovornost, a posebice obzirom na činjenicu da tužitelj uopće nije prijavio nastanak štetnih događaja, nije provedeno osiguranje dokaza u postupku, nisu dostavljeni relevantni dokazi na okolnost nestale ribe u ribnjacima, nejasno je temeljem čega je sud utvrdio nastanak svih štetnih događaja, te osnovu tužbenog zahtjeva odnosno štetu za koju odgovara tuženica. Posebice obzirom na činjenicu da su utužena tri štetna događaja, kao i činjenicu da li su mu uopće i ukoliko jesu koje su mu strogo zaštićene vrste uzrokovale štetu, obzirom na činjenicu da tužen ica odgovara samo za štetu od strogo zaštićenih vrsta. Navodi kako prema podacima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za orintologiju, veliki vranac (kormoran) se u Hrvatskoj gnijezdi samo uz rijeku Savu i Dravu te u Kopačkom ritu, te da u radijusu od 50 km od Knina nema kolonija velikog vranca. U okolici Knina se ne gnijezdi niti jedna vrsta galebova, moguće je povremeno opažanje pojedinih jedinki nekih vrsta galebova na području Knina, međutim, nisu strogo zaštićene vrste galebova. Temeljenje odluke na iskazu OS smatra irelevantnim, jer iz njenog iskaza ne proizlazi činjenica nastanka događaja, već iz iskaza iste proizlazi kako je predmet njenog postupanja bio očevid prijavljene uginule vidre. Sud je prilikom donošenja odluke posebno cijenio Studiju utjecaja predatora na pastrvske ribnjake u Republici Hrvatskoj (dalje: dr. sc. ZS), te je istu prihvatio i cijenio sukladno čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, studija na koju se sud poziva nije sačinjena za potrebe predmetnog postupka i studiju nije naručilo Ministarstvo poljoprivrede, te uopće nije razvidno temeljem kojih je konkretnih dokaza, osim pukog nabrajanja i teoretiziranja, sud utvrdio nastanak svih štetnih događaja, te se snova tužbenog zahtjeva uopće ne može ispitati. Ističe i to da je temeljem Ugovora o dodjeli novčanih sredstava radi otežanog poslovanja hladnovodnih ribnjaka u 2013. godini Klasa: 402-06/13-01/84 od 17. prosinca 2013. koji je sklopljen između Ministarstva poljoprivrede i tužitelja, tužitelju isplaćeno 322.000,00 kn, te se potpisom ugovora tužitelj odrekao svih potraživanja s osnova povećanih troškova proizvodnje i ograničenja u proizvodnji koji su posljedica zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti ribnjaka u 2013. godini, a sukladno točki III. Ugovora, a koju činjenicu sud uopće nije cijenio prilikom donošenja odluke. Nadalje navodi da na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud visinu tužbenog zahtjeva utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka unatoč činjenici što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž- 5458/2014 od 12. studenog 2015. zauzeo stav da se visina izmakle koristi ne može utvrđivati isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Također, nalaz i mišljenje vještakinje za veterinarstvo, jednako kao i prethodni iz 2019. godine, temelji se pretežno na već postojećoj dokumentaciji iz predmeta i ponovno se navode ranije utvrđene činjenice, čime se nije jasno odgovorilo na zadatke određene rješenjem suda od 16. siječnja 2025. Naime, vještakinja za veterinarstvo u najvećoj mjeri daje analizu i iznosi svoj stav o primjeni zakonskog okvira koji se odnosi na utvrđivanje i nadoknadu štete od zaštićenih i strogo zaštićenih vrsta, dok u dijelu nastanka štete na predmetnom ribnjaku kao posljedice aktivnosti grabežljivih životinjskih vrsta i visine nastale štete, a što je bio zadatak vještačenja, ponovno navodi već ranije utvrđene navode tužitelja, bez dodatnih analiza i procjena koje bi uključivale proizvodno-tehnološke i ekonomske. Tvrdi da je sud neosnovano dosudio i kamate na pojedine iznose od 1. siječnja 2012., 1. siječnja 2013. i 1. siječnja 2014., obzirom na činjenicu da se radi o materijalnoj nenovčanoj šteti (nereparirana šteta), o kojoj sud odlučuje u presudi, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, pa i kamata može teći isključivo od presuđenja. I odluka o trošku parničnog postupka u točki II. izreke presude je u potpunosti nezakonita. Sud dosuđuje tužitelju dio troška sukladno vrijednosti predmeta spora navedenoj u tužbi, unatoč činjenici što je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva, te je tuženica za taj dio potraživala trošak, sud ne dosuđuje razmjerno uspjehu u postupku, već u cijelosti. Osim toga, tužen ica navodi kako sud uopće nije u presudi navodio datume podnesaka, datume ročišta za koje je priznavao naknadu troškova, slijedom čega odluku o trošku postupka uopće nije moguće ispitati. Trošak postupka također nije odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pri čemu sukladno Tbr. 8/1 za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku - nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Unatoč naprijed navedenoj odredbi Odvjetničke tarife (sveukupno 4 podneska sud priznaje tužitelju prema Tbr. 8/1 OT sveukupno 11 podnesaka, a da pritom uopće ne navodi o kojim je to točno podnescima riječ. Zasigurno 11 podnesaka za koje nije bilo osnova za dosuđenje, nije bilo nužno za vođenje postupka, a niti se radilo o obrazloženim podnescima. Sud je priznao tužitelju za pristup na sva ročišta iznose po Tbr. 9/1 unatoč činjenici što se na istima nije raspravljalo o glavnoj stvari. Tako se na ročištima 3. studenog 2015. i 7. studenog 2017. raspravljalo o procesnim pitanjima. Međutim obzirom na činjenicu da sud uopće nije naveo datume ročišta za koje je tužitelju priznao naknadu, odluku i u ovom dijelu troška postupka nije moguće ispitati. Stoga je po stajalištu tužen ice i odluka o troškovima postupka u potpunost i nezakonita. Predlaže presudu preinačiti, na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženici prema troškovniku u spisu, uz trošak sastava ove žalbe, odnosno podredno ukine presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3296/2023 od 20. studenog 2025. i sam provede postupak uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi prvostupanjsku odluku trebalo ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno ukinuti.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t .

2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te utvrdio da je pobijana presuda u dijelu pravilna i zakonita, a u dijelu je sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Prethodno je potrebno ukazati da je sud u uvodu napisao da se radi o presudi i rješenju, a iz izreke proizlazi da je o tužbenom zahtjevu odlučeno presudom. Dakle, radi se o grešci u pisanju koju sud može ispraviti temeljem odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da će pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti prijepisa presude s izvornikom, ispraviti sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete od države zbog toga što je utvrđeni manjak odnosno gubitak mlađi i ribe u njegovom ribogojilištu Krčić -Knin kao izravna posljedica napada predatora koji se njima hrane, a koji su strogo zaštićeni i ne smiju se uništiti ili odstrijeliti sukladno Pravilniku o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim („Narodne novine“ broj 99/09), Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine“ broj 144/13) te čl. 98. st. 3. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj: 70/05 i 139/08) i čl. 153. st. 2. Zakonu o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj 80/13).

9. U ovom žalbenom postupku sporno je je li tužitelj poduzeo potrebne mjere zaštite na svom ribnjaku, je li do nastanka štete došlo uslijed aktivnosti određenih zaštićenih životinjskih vrsta i visina štete.

10. U čl. 119. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj: 70/05, 139/08, 57/11 i 80/13) propisano je:

„(1) Oštećenik ima pravo na nadoknadu štete u visini stvarne štete koju nanesu životinje strogo zaštićenih divljih svojti ako je poduzeo propisane radnje i zahvate.

(2) Oštećenik je dužan Ministarstvu ili vještaku kojega je ovlastio ministar prijaviti nastanak štetnog događaja bez odgađanja, a najkasnije u roku od osam dana od dana nastanka štete, odnosno najkasnije u roku od tri dana od dana nastanka štete koju prouzroče strogo zaštićene velike zvijeri na domaćim životinjama. (3) Oštećenik i vještak utvrđuju na mjestu štetnog događaja činjenice koje su značajne za ustanovljenje nastanka štete, uzročnika i visinu štete, o čemu vještak sastavlja zapisnik.

(4) Ako oštećenik uredno prijavi štetu, a vještak ne obavi očevid u roku od tri dana od primitka prijave, oštećenik može u daljnjem roku od petnaest dana odštetni zahtjev uputiti Ministarstvu.

(5) Radnje i zahvati iz članka 118. ovoga Zakona, način rada i postupanja vještaka u postupku utvrđivanja štete, te iznose nadoknade štete (cjenik), odnosno kriterije za izračun štete ministar će propisati pravilnikom.

(6) Visina nadoknade štete utvrđuje se sporazumno između Ministarstva i oštećenika na temelju zapisnika o očevidu iz stavka 3. ovoga članka, a u slučaju spora o visini štete odlučuje sud.

(7) Popis vještaka objavljuje se u „Narodnim novinama“.“

11. Iz isprava u spisu proizlazi a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj poduzeo sve zaštitne mjere kako bi na svojim ribnjacima spriječio štete postavivši mreže, ograde, alarmne sustave, dežurstva čuvare (zaštitarska služba) i pse čuvare. Radi vidri oko cijelog područja ribnjaka je podignuta žičana ograda visine do 2,0 metra koja je mreža na većem dijelu dvoslojna, pri dnu je troslojna, a sam kraj ograde je izbetoniran s tim da su izrađeni betonski podzidi i ukopani u zemlju. Kao zaštita od ptica iznad svih bazena ribnjaka postavljen je ribarski najlon, a preko bazena s mlađi je postavljena i žičana mreža. Da je tužitelj poduzeo sve mjere zaštite proizlazi i iz iskaza svjedokinje bivše inspektorice zaštite prirode VS na ročištu 13. svibnja 2021. (str. 271. spisa ) iz kojeg proizlazi da su na ribnjacima bile postavljene mreže, da su i ograđeni višeslojnom žičanom ogradom na betonskom podzidu, da je postavljen i tzv elektropastir radi odvraćanja grabežljivaca, odnosno da je tužitelj poduzeo mjere zaštite od grabežljivaca.

12. Žalbeni navod da tužitelj nije nadležnim tijelima prijavljivao štetu nije osnovan. Tužitelj je dopisom od 16. listopada 2012. Ministarstvu zaštite okoliša i Ministarstvu poljoprivrede prijavio štetu od predatora ptica i vidri. Nakon prijave štete u listopadu 2012. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode u prosincu 2012. odgovara na prijavu tužitelja pozivajući se na Pravilnik o postupku sprečavanja i nadoknade štete od životinja strogo zaštićenih divljih svojti („Narodne novine“ broj 158/09) i sukladno istom prebacuje nadležnost za postupanje na Ministarstvo poljoprivrede. Tužitelj je prijavljivao štetu u dopisima od 16. listopada 2012., 12. studenog 2012., 28. prosinca 2012, i 20. veljače 2013. (str. 41.-50. spisa) na što se tuženica nije očitovala. Inspekcijski nadzor proveden je tek 17. rujna 2013. kada je sačinjen zapisnik o uginuću jedinke vidre - predatora zaštićene vrste. Osim toga iz iskaza zastupnika po zakonu dr. sc. JS proizlazi da je nebrojeno puta i telefonom pokušao izazvati neku reakciju tuženice da namiri štetu ali bez uspjeha.

13. Činjenica da je Ugovorom o dodjeli novčanih sredstava radi otežanog poslovanja hladnovodnih ribnjaka u 2013. godini Klasa: 402-06/13-01/84 od 17. prosinca 2013., sklopljenog između Ministarstva poljoprivrede i tužitelja, tužitelju isplaćeno 322.000,00 kn (str. 90.-93. spisa) ne znači da je tim isplaćenim iznosom obuhvaćena šteta koju je tužitelj pretrpio napadom predatora i zaštićenih ptica na ribnjak, niti to proizlazi iz sadržaja Ugovora, a niti se potpisom ugovora tužitelj odrekao naknade štete. Tužitelj se odrekao svih potraživanja s osnova povećanih troškova proizvodnje i ograničenja u proizvodnji hladnovodnih ribnjaka u 2013. godini. Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj: 70/05 i 139/08) u čl. 116. i čl. 119. kao i Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj 80/13) u čl. 169. i čl. 172. propisuju naknadu za ograničenja i zabrane kojima su fizičke i pravne osobe zakonom podvrgnute naknadi u visini stvarne štete koju im nanesu životinje strogo zaštićenih divljih vrsta. Riječ je o dvije različite kategorije koje se međusobno isključuju. Tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio od strogo zaštićenih divljih vrsta tako da je pozivanje tuženice na dodijeljenu naknadu radi ograničenja u proizvodnji pogrešno.

14. Žalbeni navod da tužitelj nije proveo osiguranje dokaza i da zato nije moguće utvrditi štetu nje osnovan. Osiguranje dokaza je pravo stranke ali ne i njena obveza i ono se provodi onda kada je moguće da se neki dokaz kasnije neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano, što u ovom konkretnom slučaju nije slučaj jer se iz isprava u spisu i provedenih dokaza mogla utvrditi osnova i visina pretrpljene štete.

15. To što sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje US upraviteljice Zavoda za ornitologiju na okolnost da u radijusu od 50 km od Knina nema kolonija velikog vranca te da se u okolici Knina ne gnijezdi niti jedna vrsta galebova, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a je iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi zašto provođenje tog dokaza nije bilo potrebno. Naime, iz nalaza vještaka za veterinarstvo, stočarstvo i ribarstvo dr. sc. Aneta Karakaš, dr. med. vet. proizlazi da je šteta na ribnjaku „Krčić“ nastala kao posljedica aktivnosti grabežljivih životinjskih vrsta (predatora), te da u njih, kao strogo zaštićene vrste, spadaju vidra, veliki vranac, siva čaplja, srebrnasti veliki vranac, pobrojene vrste galebova kako to proizlazi iz Pravilnika o strogo zaštićenim svojtama („Narodne novine“ broj 99/09), te Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine“ broj 144/13), da je najveću štetu napravila vidra i da su ribnjaci bili izloženi i napadima zaštićenih vrsta ptica, kormorana i čaplji.

16. Sud je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i Studije utjecaja predatora na ribnjake u Republici Hrvatskoj (str.130.-171. spisa) Instituta Ruđer Bošković, izrađenu po dr. sc. FS koju je naručilo Ministarstvo poljoprivrede, ali samo kao komparativni dokaz, koja sadržajno pored ostalih ovlaštenika za uzgoj na pastrvskim ribnjacima obuhvaća i tužitelja. Prema toj studiji u smanjenju šteta od grabežljivih životinjskih vrsta na pastrvskim i drugim ribnjacima, moguće je jedino ostvariti kroz koordinirana nastojanja institucija Republike Hrvatske, čije se ingerencije i ciljevi rada isprepliću na pastrvskim ribnjacima, poput Uprave ribarstva, Hrvatske agencije za okoliš i prirodu i sl. Međutim, suprotno žalbenim navodima sud nije samo na tom dokazu utemeljio svoju presudu već na svim drugim ispravama , iskazima saslušane stranke i svjedoka, te vještačkim nalazima koje je valjano ocijenio i utvrdio da je tužitelj pretrpio štetu na svojem ribnjaku iako je poduzeo razumno moguće mjere kako bi se zaštitio od napada predatora.

17. U odnosu na štetu i dosuđenu visinu prvostupanjski sud je po uputi ovog suda proveo kombinirano financijsko i veterinarsko vještačenje.

18. Iz nalaza vještaka za financije Ljerke Žiković (str. 280.-432. spisa) i dopunskog nalaza (str. 724.-745. spisa) te očitovanja na prigovore tuženice (str. 782.-785. spisa), proizlazi da je na temelju ponovnog izračuna i provjere cjelokupne dokumentacije u spisu tužitelj imao štetu zbog izgubljene dobiti uslijed napada predatora 2.199.469,36 kn ili protuvrijednost od 291.919,75 EUR. Vještakinja je u vještačenju podvrgla detaljnoj analizi isprave i dokumentaciju te je jasno prikazala utvrđene manjkove tužitelja za utuženo razdoblje (2011., 2012. i 2013. god ina). Vještakinja je jasno i logično odgovorila i na prigovore tužen ice o manjku ribe i uzgoju ribe, iz čega proizlazi da je kod inicijalnog uzgoja ribe došlo do pada od 85% u odnosu na nabavljenu količinu jajašaca, za što postoje fakture dobavljača carinske deklaracije, fakture špeditera i dr.

19. Vještakinja za veterinarstvo, stočarstvo i ribarstvo dr. sc. Aneta Karakaš, dr. med. vet. je u dopunskom nalazu te nastavnim očitovanjima (str. 691 ., 701. i 758. spisa) detaljno iznijela relevantna utvrđenja i potrebna pojašnjena vezana uz tehnologiju uzgoja ribe. Navela je da je šteta na ribnjaku tužitelja nastala kao posljedica aktivnosti zaštićenih životinjskih vrsta (predatora i zaštićenih vrsta ptica), a da je tužitelj poduzeo sve mjere da tu štetu smanji. Navodi i to da tužitelj ima izgubljenu dobit na izgubljenoj mlađi i konzumnoj ribi (pastrvi), te da tuženica od njenog zadnjeg nalaza i mišljenja iz 2019. godine nije prema Ustavu dovela u ravnopravan položaj uzgajivače pastrva s uzgajivačima drugih vrsta ribe, niti je naknadila štetu na uzgajalištu pastrva kao što je tužiteljevo, a koju štetu su napravili zaštićeni predatori (vidre) i zaštićene vrste ptica koje su migrirale prema jugu (kormorani i čaplje).

20. Sudske vještakinje su na ročištu 15. listopada 2025. ostale u cijelosti kod svojih nalaza, a vještakinja Aneta Karakaš je još dodala da se razlog za uginuće ribe može pripisati jedino predatorima, a ne nekim drugim faktorima npr. bolesti, zagađenju vode ili nečem trećem, a imajući u vidu strogo kontrolirane uvjete uzgoja te veterinarsku dokumentaciju temeljem koje je vještačenje i provedeno. Isključila je da bi do umanjena ribljeg fonda došlo iz nekog drugog razloga a ne utjecajem predatora. Slijedom svega iznesenog sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1089. ZOO-a dosudio tužitelju štetu u iznosu od 291.919,75 eur.

21. Međutim, osnovan je žalbeni navod vezano za dosuđenu stopu i tijek zatezne kamate. U ovom slučaju radi se o naknadi štete temeljem izvanugovorne odgovornosti za štetu te tužitelju, u odnosu na osnovani dio zahtjeva i trošak postupka pripada kamata po stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose (niža kamatna stopa).

22. U odnosu na tijek zatezne kamate prema odredbi st. 2. čl. 1089. ZOO -a visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo. Tužitelj je u ovom postupku ostvario naknadu štete koja se sastoji od manjka odnosno gubitka mlađi i ribe u njegovom ribogojilištu a visina štete je utvrđena vještačenjem u postupku. Dakle, visina štete je utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. Pritom tijekom postupka nije bilo dovedeno u sumnju da tužitel j predmetnu štetu nije popravio. Zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi su sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. U konkretnom slučaju obveza tuženice na isplatu dosuđene naknade štete tužitelju koja nije popravljena, određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke dospjele danom presuđenja, od kada počinje obveza tuženice na isplatu zateznih kamata (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-7/2017-2 od 20. svibnja 2020., Rev 1096/06-2 od 9. srpnja 2008., Rev 878/2023-4 od 16. siječnja 2024.).

23. Osnovano tuženica navodi i da je u odnosu na dosuđeni trošak parničnog postupka sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), kao i postotak uspjeha tužitelja u sporu. Prema postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je tražio isplatu iznosa 414.172,89 eur / 3.120.585,60 kn a nakon djelomičnog povlačenja dosuđen mu je iznos od 291.919,75 eur, pa je uspio sa 70,48% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva i 100% s osnovom, dakle, njegov uspjeh u sporu je (170,48:2 = 85,24%). Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženice 29,52%, dobije se postotak od 55,72%, koji postotak čini uspjeh tužitelja u sporu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-1216/2022-2 od 3. rujna 2024.).

24. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju pripada pravo na sljedeći trošak:

- za sastav podneska od 27. listopada 2014. (tužba), 22. siječnja 2020., 26. listopada 2020., 8. listopada 2021. i 7. veljače 2024. (obrazloženi podnesci i odgovori na vještački nalaz) svaki u iznosu od 5.511,16 eur po Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife,

- za sastav podneska od 2. studenog 2015., 14. ožujka 2029., 8. prosinca 2021., 7. veljače 2022., 11. ožujak 2022., 7. veljače 2024. i 8. travnja 2024. po Tbr. 8. t. 3. Tarife, svaki u iznosu od 200,00 eur,

- trošak zastupanja na ročištima 4. travnja 2017., 18. listopada 2018., 14. ožujka 2019., 27. listopada 2020., 17. ožujka 2021., 13. svibnja 2021., 16. ožujka 2022., 16. travnja 2024. i 15. listopada 2025. po Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife, svako u iznosu od 5.511,16 eur,

- trošak zastupanja na ročištima 21. svibnja 2019 i 8. prosinca 2021. u iznosu od 2.755,58 eur svako, po Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife,

- trošak zastupanja na ročištu 3. studenog 2015. i 7. studenog 2017. u iznosu od 100,00 eur svako po Tbr. 9. t. 5 u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife,

- trošak PDV-a 25% u iznosu 21.066,85 eur ukupno 105.334,25 eur. Kada se uzme da je postotak uspjeha tužitelja u sporu 55,72% dobije se iznos od 58.692,24 eur uvećan za trošak vještačenja u iznosu od. 5.725,39 eur, sveukupno 64.417,63 eur.

25. Stoga je valjalo potvrditi točku II. izreke za dosuđeni trošak u iznosu od 64.417,63 eur, dok je za više dosuđeni iznos od 115.531.51 eur koji je previsoko obračunat valjalo preinačiti odluku i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

26. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a pobijana je presuda djelomično potvrđena, a djelomično preinačena.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Mirna Maržić