REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-466/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Andritz TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, Slavonski Brod, Ulica 108. brigade ZNG 84, OIB 73880953014, kojega zastupa punomoćnica Željka Brandt, odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tužen ika ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Višnja Babić, odvjetnica u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-73/2024-37 od 13. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-73/2024-37 od 13. veljače 2026.
II. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačuje odluka o trošku iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-73/2024-37 od 13. veljače 2026, tako da se nalaže tužitelju platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.075,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 13. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška odbija kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu, kao nepotreban.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miroslava Bračun iz [adresa], pod poslovnim brojem: Ovrv-3009/16 od dana 12.10.2016. kojim se nalaže tuženiku ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da plati tužitelju Andritz TermoEnergetskaPostrojenja d.o.o., Ulica 108. brigade ZNG 84, Slavonski Brod, OIB: 73880953014, tražbinu u ukupnom iznosu od 21.377,47 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 02.11.2015.godine do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12. 2 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12. 2023. godine nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju predstavlja kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku plati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.137,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, u roku od 15 dana.“
2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka. Ističe da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku budući da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te su ti razlozi nejasni i proturječni te s obzirom da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava. Prvostupanjski sud ocjenjuje da iz ugovora jasno proizlazi da je poslodavac dužan prvo platiti troškove, te da se račun koristi kao sredstvo dokumentiranja i obračuna troškova prema radniku odnosno tuženiku, ali ne stvara automatsko pravo na naplatu iznosa bez dokazivanja stvarnog nastanka i plaćanja troškova. Dakle, sud navodi da, iako ugovor sadrži ugovorene iznose po danu ili po povratku, ti iznosi ne predstavljaju paušalne ili fiktivne obveze tuženika, nego služe kao gornja granica obračuna troškova, dok se stvarno potraživanje mora temeljiti na dokazanim i stvarno nastalim troškovima. Naime, sud nadalje smatra da je iznos od 121,00 eura za trošak smještaja po danu izrazito visoka cijena smještaja za radnike, a poslodavac ne smije zarađivati na materijalnim troškovima smještaja ili prijevoza radnika, jer da bi zarađivanje poslodavca na materijalnim troškovima smještaja i prijevoza bilo suprotno članku 4. stavku 2. točka b. Konvencije o zaštite plaća broj 95, koju je potpisala i Republika Hrvatska . Prvostupanjski sud se poziva na Zakon o obveznim odnosima ali ne navodi na temelju kojih točno članaka proizlazi obveza da je tužitelj dužan dokazati da su mu za tuženika doista nastali i plaćeni stvarni troškovi u visini koju potražuje , već se poziva na opće odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku a u nedostatku pozivanja na konkretne odredbe Zakona o obveznim odnosima , poziva se na članak 4. stavak 2. točka b. Konvencije o zaštite plaća broj 95. Nema niti jednog razloga da se odredbe ugovora ne primjenjuju onako kako glase u smislu članka 319. st.1. Zakona o obveznim odnosima. Sud pogrešno tumači odredbe Ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola od 12. svibnja 2014. Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane (članak 336. Zakona o obveznim odnosima), s time što je tužitelj svoju obvezu iz dvostrano obveznog ugovora ispunio (što nitko ne spori), a ispunjenje od strane druge ugovorne strane odnosno tuženika je u cijelosti izostalo. Stoga je u potpunosti neprihvatljiv stav suda da je račun broj 187-01-1 od 22. listopada 2015., na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje, izrađen prema internom obračunu, te da nije dovoljan dokaz stvarno nastalog troška, da je tužitelj bio dužan dokazati stvarno plaćene troškove smještaja i prijevoza i da se visina potraživanja ne može utvrditi isključivo prema ugovornim iznosima, bez utvrđenja jesu li i u kojem opsegu ti troškovi stvarno nastali i bili plaćeni. Naprotiv, račun je izrađen u skladu s ugovornim odredbama , u skladu s člankom 2. i 3. Ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola od 12. svibnja 2014., a što se i običnim uvidom u račun i ugovor može utvrditi. Nadalje, sud je ocijenio da je nalaz vještaka detaljan, stručan i obrazložen te da jasno ukazuje na nesklad između ugovorne i stvarne osnovanosti tužiteljeva potraživanja što je u potpunosti pogrešno. Sud nalaz prihvaća kao vjerodostojan u dijelu u kojem se temelji na priloženim dokumentima i financijskim izračunima dok u preostalom dijelu smatra da potvrđuje nedostatak dokaza na strani tužitelja glede visine stvarno nastalih troškova. Dakle, iako iz nalaza i mišljenja vještaka jasno i nedvojbeno proizlazi da obračunati iznos prema nalazu od 161.068,54 kuna / 21.377,47 eura predstavlja potraživanje tužitelja iskazano u računu 187-01-01 od 22. listopada 2015. sud to ne prihvaća. Sud ne prihvaća niti uvažava činjenicu da je tuženik dio duga prije utuženja vratio u iznosu od 3.797,12 kuna / 503,96 eura, čime je na posredan način priznao obvezu. Nesporno je i da je na predmetnom gradilištu bilo 114 radnika, da tuženik nije bio sam i da se nisu mogle voditi posebne evidencije samo za tuženika. Nadalje, tužitelj podnosi žalbu i zbog odluke o troškovima postupka u dosuđujućem iznosu jer smatra da je odluka o istima zbog svega gore navedenoga neosnovana a posebno u dijelu u kojem sud navodi da priznaje 50% nagrade iz tarifnog broja 7. točke 1., 4., 7. i 8. ali ne više od 100 bodova a priznaje za sedam podnesaka veći iznos, jer tuženik u svojim podnescima ponavlja ranije iznijete navode pa svi podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i ukine prvostupanjsku presudu ili da je preinači uz naknadu troškova žalbe.
3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da su svi žalbeni navodi tužitelja neosnovani, ukazuje da je na temelju četiri grafološka vještačenja u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-256/2016 utvrđeno da tuženik nije potpisao ugovore na kojima tužitelj temelji svoje potraživanje, pa predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu tuženiku troška odgovora na žalbu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda pod poslovnim brojem Ovrv-3009/16 od 12. listopada 2016. kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 21.377,47 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. studenoga 2015. do isplate, sa obrazloženjem, u bitnome, da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine jer račun broj 187/01-1 na temelju kojeg je doneseno rješenje o ovrsi sam po sebi nije dovoljan dokaz stvarno nastalog troška, te da je tužitelj bio dužan dokazati stvarno plaćene troškove smještaja i prijevoza tuženika, što nije dokazao.
7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja u donošenju prvostupanjske presude nije ostvaren niti jedan žalbeni razlog, pa tako ni bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po članku 365. stavku 2. ZPP-a, a nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge i može se ispitati i ne postoje nikakve proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava.
8. I činjenično stanje kako je utvrđeno u prvostupanjskom postupku nije sporno, pa je tako utvrđeno:
- da je tuženik, kao radnik tužitelja, u razdoblju od 18. svibnja 2014. do travnja 2025. radio na gradilištu „[naziv gradilišta]“ u [strana država],
- da tužitelj svoje potraživanje temelji na ugovoru o upućivanju na rad u inozemstvo od 12. svibnja 2014. prema kojem se poslodavac obvezuje isplatiti radniku mjesečnu plaću propisanu u NAECI Kolektivnom ugovoru u skladu sa zakonima [strana država] (članak 4. stavak 3.), kao i da će radnik snositi troškove smještaja i prijevoza za vrijeme boravka i rada u inozemstvu kao i putovanja iz i u Republiku Hrvatsku, da poslodavac može uz suglasnost radnika organizirati smještaj i prijevoz pod uvjetima koji će biti uređeni posebnim ugovorom (članak 5.),
- da se ugovorom o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola, tužitelj kao poslodavac obvezao organizirati i platiti te troškove (članak 1.), koje će tuženik kao radnik naknaditi poslodavcu, i to za prijevoz od [adresa] do gradilišta i natrag u iznosu od 330,00 eura, smještaja u iznosu od 121,00 eura po danu na gradilištu i svakodnevnog prijevoza na i sa gradilišta u iznosu od 8,00 eura po radnom danu na gradilištu (članak 2.),
- da članak 2. navedenog ugovora sadrži i odredbu da u slučaju da poslodavac bude imao obvezu nadoknade troškova smještaja i prijevoza prema tarifama definiranim u NAECI kolektivnom ugovoru, poslodavac ima pravo radniku obračunati samo razliku troškova,
- da je povodom tužbe ovdje tuženika između stranaka vođen parnični postupak radi utvrđenja ništetnim članka 5. navedenog ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo te utvrđenja ništetnim u cijelosti prethodno navedenih ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola te aneksa II. ugovora o radu, te da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-256/2016-51 od 30. svibnja 2019. tužbeni zahtjev tuženika odbijen,
- da je u tom postupku grafološkim vještačenjima utvrđeno da tuženik nije potpisao ugovor o upućivanju na rad u inozemstvo od 12. svibnja 2014. i ugovor o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola od 12. svibnja 2014., pa da zato ti ugovori ne mogu biti ništetni niti pobojni jer nisu ni nastali,
- da je iz tablice Službe ljudskih potencijala tužitelja utvrđeno da je ista sačinjena na način da je po mjesecima od svibnja 2014. do zaključno s ožujkom 2015. vođena evidencija sati redovnog i prekovremenog rada, evidencija dnevnica, ugovorene plaće te iznos koji je isplaćen radniku, a u koloni XIV naveden je kao razlika za organizaciju smještaja i prijevoza iznos od 166.326,16 kuna, a koji iznos se dobio tako što su se samo umanjili ukupno isplaćeni iznos i radniku i ugovoreni iznos plaće,
- da iz računa broj 187-01-1 proizlazi da se isti odnosi na troškove smještaja tuženika za vrijeme njegova boravka u [strana država] u svojstvu radnika tužitelja, i to za ukupno 276 noćenja, zatim za troškove prijevoza iz Republike Hrvatske u [strana država] i natrag, kao i za troškove organizacije lokalnog prijevoza za vrijeme rada tužitelja u [strana država] tijekom 200 radnih dana, pri čemu je ukupan iznos računa umanjen sukladno odredbama NAECI kolektivnog ugovora, odnosno za one troškove smještaja i prijevoza koje je, prema navedenom kolektivnom ugovoru, bio dužan snositi poslodavac, te je umanjen za iznos koji je tuženik nesporno platio od 3.797,12 kuna / 503,96 eura,
- da je provedenim knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je potraživanje tužitelja koje je specificirano u računu 187-01-1 od 22. listopada 2015. (vjerodostojnoj ispravi temeljem koje je zatražena ovrha) obračunato u skladu sa zaključenim ugovorom o organizaciji i podmirenju troškova smještaja prijevoza i ishodovanja radnih dozvola od 12.svibnja 2014. i ugovorom o upućivanju na rad u inozemstvo 12. svibnja 2014., ali se vještak nije mogao očitovati, jer tužitelj takvu dokumentaciju nema (izgorjela je u požaru), koliko su iznosili stvarno nastali i plaćeni troškovi koje je platio tužitelj za tuženika po svim osnovama iz ugovora o organizaciji i podmirenju troškova smještaja, prijevoza i ishodovanja radnih dozvola, a nakon što se isti umanje za dio troškova koje je tužitelj platio prema odredbi NAECI sporazuma koje je bio u obvezi snositi,
- da se vještak nije mogao očitovati da li tužitelj ima pravo na naplatu PDV -a na taj račun, a koji PDV potražuje predmetnim računom od tuženika, jer je usluga pružena u [strana država], te da bi u vezi navedenog trebalo zatražiti mišljenje porezne uprave.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ukinuo predmetni platni nalog, jer visina potraživanja po osnovi naknade troškova ne može se utvrditi prema ugovorenim iznosima, jer tuženik te ugovore nije niti potpisao pa za njega ta obveza u iznosima iz ugovora nije ni nastala, te bi kod nesporne činjenice da je tuženik te usluge koristio tužitelj imao pravo na troškove koje je stvarno imao u svezi sa smještajem i prijevozom tuženika, a koje troškove tužitelj, na kojem je bio teret dokaza nije dokazao.
10. Tužitelj je nedostatak dokumentacije opravdao požarom, međutim navedeno ne može biti na štetu tuženika, jer je požar slučaj, a posljedice slučaja pogađaju onoga kome se dogodio (casum sentit dominus) pa zbog nedostatka dokumentacije iz koje bi se utvrdili stvarni troškovi, tužitelj iste ne može potraživati na temelju ugovora koje tuženik nije potpisao. Sve da je dokumentacija uništena u požaru, tužitelj je imao mogućnost pribaviti istu ili njezine preslike na drugi način, primjerice od pružatelja usluga kojima su predmetni troškovi plaćeni ili putem bankovnih izvoda sa računa s kojih su izvršena plaćanja, što, međutim, nije učinio.
11. Tužitelj navodi u prvostupanjskom postupku, a i u žalbi, da je tuženik dio troška od 3.797,12 kuna / 503,96 eura, dobrovoljno podmirio pa time priznao dug, što nije osnovano jer tuženik nije osporavao da tužitelju treba naknaditi trošak smještaja i prijevoza, ali u stvarno plaćenim iznosima, dakle osporavao je samo visinu zahtjeva tužitelja, pa plaćanje iznosa koji tuženik smatra nespornim nije priznanje cijelog potraživanja tužitelja.
12. Niti navod žalitelja da su pojedini radnici dobrovoljno platili troškove smještaja u iznosima koje je zatražio poslodavac, kao i činjenicu da su neki radnici u istovrsnim sporovima izgubili parnice nisu relevantni jer su neki radnici pravomoćno i uspjeli u istovrsnim parnicama, a predmetni postupak se razlikuje od drugih jer u drugim postupcima nije utvrđeno (bar tako ne proizlazi iz priloženih presuda) da radnici - tuženici nisu potpisali ugovore koji su pravni osnov potraživanja tužitelja.
13. Žalitelj se poziva na načelo pacta sunt servanda, da tuženika obvezuju ugovori na kojima se temelji potraživanje tužitelja i da je ono sukladno dokumentaciji tužitelja kako je to utvrdio vještak, međutim navedeno bi moglo biti osnovano samo da je tuženik doista i potpisao predmetne ugovore, a utvrđeno je da na ugovorima na kojima tužitelj temelji svoje potraživanje nije potpis tuženika , pa ti ugovori pravno nisu niti nastali.
14. Kako tuženik nije potpisao ugovore na kojima tužitelj temelji svoje potraživanje, tužitelj bi ima pravo na stvarno nastale troškove, temeljem izvanugovorne odgovornosti - stjecanju bez osnove, jer je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika, međutim samo u parničnom postupku uz dokazanu visinu stvarnih troškova a ne i ovrhom na temelju vjerodostojne isprave. Također iznos od 121,00 eura za trošak jednog noćenja jednog radnika u dvokrevetnoj sobi hostela je izrazito visoka cijena smještaja, te proizlazi da je to stvarni trošak smještaja za dva radnika za tjedan dana u hostelu, dakle da je to tjedna cijena sobe za dva radnika, kao što je to iznosilo i za druge radnike koji su boravili u hostelu npr. ĆE. Poslodavac ne smije zarađivati na materijalnim troškovima smještaja ili prijevoza radnika, jer bi zarađivanje poslodavca na materijalnim troškovima smještaja i prijevoza bilo suprotno članku 4. stavku 2. točka b. Konvencije o zaštit i plaća broj 95 (eng. Protection of Wages Convention, 1949), koju je potpisala i Republika Hrvatska.
15. Osnovana je žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud tuženiku priznao troškove ostalih podnesaka, izvan tarifnog broja 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), a za koje odvjetniku pripada 50% nagrade iz tarifnog broja 7. točke 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova (za podneske od 17. veljače 2025., 28. veljače 2025., 17. lipnja 2025., 30. srpnja 2025., 11. kolovoza 2025., 23. prosinca 2025. i 9. siječnja 2026.) za svaki podnesak iznos od 250,00 eura, umjesto 100 bodova ili 200,00 eura, kako to osnovano navodi žalitelj. Stoga ukupni trošak tuženika, uključujući trošak vještačenja i PDV-a, iznosi 7.075,00 eura, umjesto priznatog troška od 8.137,50 eura.
15.1. Iz navedenog je razloga, po članku 380. stavku 3. ZPP-a, odluka o trošku preinačena.
16. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban, po članku 155. stavku 1. ZPP-a.
17. Slijedom navedenoga, kako račun broj 187/01-1 nije dokaz stvarno nastalog troška, koji trošak tužitelj nije dokazao, pravilno je prvostupanjski sud presudio pozivom na članak 7. i članak 219. ZPP-a, pa je žalba žalitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.
U Puli-Pola 25. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić