REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-44/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženog Republike Hrvatske, OIB 52634238587, Ministarstvo obrane, kojega zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-555/2025-42 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-555/2025-42 od 23. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomičnim uvažavanjem a u preostalom dijelu odbijanjem žalbe tužitelja, odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu točke II. izreke i to onom u kom tužitelju nije priznat trošak postupka preko iznosa od 2.595,00 eur, preinačava se na način da se nalaže tuženici da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 eur zajedno s pripadajućom zakonskom tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom pobijanom dijelu točke II. izreke, odluka ostaje neizmijenjena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 1.515,37 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 89,86 eura od 15.05.2012. godine

- na iznos od 81,69 eura od 15.06.2012. godine

- na iznos od 32,68 eura od 15.07.2012. godine

- na iznos od 65,35 eura od 15.08.2012. godine

- na iznos od 114,37 eura od 15.09.2012. godine

- na iznos od 34,75 eura od 15.10.2012. godine

- na iznos od 95,37 eura od 15.11.2012. godine

- na iznos od 48,59 eura od 15.12.2012. godine

- na iznos od 35,05 eura od 15.01.2013. godine

- na iznos od 50,46 eura od 15.02.2013. godine

- na iznos od 38,92 eura od 15.03.2013. godine

- na iznos od 76,94 eura od 15.04.2013. godine

- na iznos od 33,68 eura od 15.05.2013. godine

- na iznos od 100,92 eura od 15.06.2013. godine

- na iznos od 30,67 eura od 15.07.2013. godine

- na iznos od 100,92 eura od 15.08.2013. godine

- na iznos od 115,33 eura od 15.10.2013. godine

- na iznos od 30,67 eura od 15.11.2013. godine

- na iznos od 43,19 eura od 15.12.2013. godine

- na iznos od 63,65 eura od 15.01.2014. godine

- na iznos od 55,38 eura od 15.02.2014. godine

- na iznos od 32,35 eura od 15.03.2014. godine

- na iznos od 56,24 eura od 15.04.2014. godine

- na iznos od 57,67 eura od 15.05.2014. godine

- na iznos od 30,67 eura od 15.06.2014. godine

prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.595,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa ko ja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu u odluci o troškovima postupka pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 1. i 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku) i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da u tom dijelu izreka presude ima nedostataka uslijed kojih se ista ne može ispitati, nerazumljiva je i proturječna razlozima presude, o odlučnim činjenicama u postupku uopće se ne navode razlozi u obrazloženju pobijane presude, odnosno isti su proturječni priloženim ispravama i provedenim dokazima. Smatra da mu pored dosuđenog troška postupka pripada i daljnji iznos, jer mu je sud pogrešno odmjerio trošak žalbe od 24. siječnja 2025., pa da mu pravilnom primjenom materijalnoga prava u tom dijelu pripada daljnji iznos od 62,50 eur Tvrdi da je sud pogrešno odmjerio i trošak pristupa ročištu od 5. prosinca 2023., jer je pogrešno ocijenio da se na navedenom ročištu samo procesno raspravljalo, pa kako se na istom raspravljalo o glavnoj stvari, smatra da mu pripada puni iznos iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za pristup tom ročištu odnosno daljnji iznos troškova postupka u visini od 125,00 eur. Smatra da mu pripada i trošak sastava podneska 2. siječnja 2024. u visini od ukupno 62,50 eur, sukladno tarifnom broju 8. točki 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer je tim podneskom dostavio dokaz o uplati predujma za određeno financijsko vještačenje. Smatra i da mu pripada trošak postupka koji se odnosi na sastav podnesaka od 19. rujna 2022., od 6. kolovoza 2024.,od 11. studenoga 2024. i od 17. studenoga 2025., jer se radi o podnescima koji su usmjereni u pravcu da se činjenično stanje što prije raspravi kako bi se u predmetu mogla donijeti meritorna odluka, pa stoga tvrdi da mu za te podneske pripada daljnji iznos od ukupno 1.000,00 eur. Obzirom na navedeno predlaže da sud drugog stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima na način da naloži tuženici naknaditi mu daljnji trošak parničnog postupka o iznosu od 1.250,00 eur podredno da odluku u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje si. Potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija u cijelosti tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka. Navodi da je točka I. izreke presude nerazumljiva te proturječi sama sebi odnosno razlozima presude, presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava u spisu, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Osporava zaključak suda prvoga stupnja da je u predmetnom slučaju u obvezi na isplaćeni terenski dodatak obračunati, obustaviti i uplatiti propisane doprinose za javna davanja. Poziva se na sadržaj članka 13. stavak 4. Pravilnika o porezu na dohodak na koji se poziva i prvostupanjski sud te navodi da isti propisuje uvjet za ostvarivanje prava na terenski dodatak, koje pravo na isplatu terenskog dodatka tužitelju je utvrđeno u pravomoćno okončanom postupku koji se kod Općinskog radnog suda u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem Pr-2085/2015, pa ga nije potrebno utvrđivati i procjenjivati u ovom postupku. Obzirom da je u postupku poslovni broj Pr-2085/2015 već utvrđeno da su propisani kumulativni uvjeti za ostvarivanje prava tužitelja na terenski dodatak ispunjeni, te da mu pripada isplata terenskog dodatka u visini 85,00 kn neto dnevno, taj iznos je tužitelju nesporno i isplaćen. Obzirom na ono sporno u ovom postupku, i to da li je tužena kao poslodavac na isplaćeni iznos terenskog dodatka obvezna obračunati i uplatiti propisana javna davanja (poreze, prireze, doprinose), ostaje pri tvrdnji da ta njena obveza ne postoji obzirom na sadržaj odredbe članka 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak kojom je normirano da se porez na dohodak ne plaća na primitke radnika i fizičkih osoba iz članka 14. stavka 1. Zakona po osnovi naknada, potpora i nagrada koje im isplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće, do propisanih iznosa, te na članak 13. stavak 2. točka 15. Pravilnika o porezu na dohodak u vezi s člankom 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak kojim je propisano da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavac isplaćuje radnicima i to između ostalih terenski dodatak u zemlji do 170,00 kn dnevno na ime pokrića troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u zemlji, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika. Stoga zaključuje da je terenski dodatak primitak radnika na temelju radnog odnosa koji po svom obilježju predstavlja materijalno pravo koje se ne isplaćuje kroz plaću, i kao plaća već služi za pokriće troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u zemlji, te je isplata istog neoporeziva u visini do 170,00 kn po danu, odnosno u slučaju organiziranog smještaja i tri obroka tada iznos neoporezivog dijela naknade iznosi 85,00 kn dnevno, a što je u ovom predmetu i slučaj. Upravo iz tog razloga terenski dodatak se i ne evidentira u kartici djelatnika-isplatnoj listi plaća, nego se isplate terenskog dodatka evidentiraju na posebnom kontu, odnosno knjigovodstvenoj kartici naknade za rad na terenu. Smatra da je sud 1 stupnja pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare a obzirom da nije osnovana odluka o glavnoj stvari pobija i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži i presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

4. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4.1. U svom odgovoru na žalbu tuženice tužitelj se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženice u cijelosti neosnovana.

6. Predmet ovoga spora (koji je po drugi put u fazi žalbenog postupka) je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.515,37 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose pobliže opisane kao u točki I. izreke presude, koji predstavlja bruto iznos od tj. obvezne doprinose poreza i prireza koji se obračunavaju na neto iznos terenskog dodatka u visini od 17.320,00 kn, koja visina je pravomoćno utvrđena presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2085/15 od 25. listopada 2016., preinačene presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-55/2017-46 od 14. ožujka 2018., i koja je tužitelju nesporno isplaćena u postupku izravne naplate koji je pokrenuo.

6.1. Obzirom na nesporne činjenice i to da je tužitelj naplatio neto iznos terenskog dodatka priznat mu prethodno navedenom pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2085/15 od 25. listopada 2016., preinačene presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž R-55/2017-46 od 14. ožujka 2018., da mu tuženica na tako priznati neto iznos terenskog dodatka nije isplatila doprinose, poreze i prireze (koju obvezu je otklonila i u mirnom postupku sukladno Zahtjevu kojim joj se tužitelj obratio temeljem odredbe članka 186.a ZPP), visina kojih nije sporna (proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Lidije Tkalec Gradinščak prema kom ukoliko se utuženi pojedinačni iznosi tretiraju kao razlike neto plaće - dohodak od nesamostalnog rada, tada bi prilikom obračuna takve plaće u razdoblju od travnja 2012. do svibnja 2014. bili obračunati doprinosi iz plaće, te porez i prirez u ukupnom iznosu od 1.515,35 eur), sud prvoga stupnja predmetnom presudom zahtjev tužitelja u cijelosti je prihvatio kao osnovan, obzirom je utvrdio da je mjesto rada tužitelja udaljeno manje od 30 km od mjesta njegova prebivališta ili uobičajenog boravišta, slijedom čega je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja, odnosno postupiti kao u slučaju isplate dohotka od nesamostalnog rada (plaće), što je u predmetnom slučaju propustio učiniti. Svoju odluku sud je utemeljio na članku 13. stavak 4. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/2005., 96/2006., 68/2007., 146/2008., 2/2009., 9/2009., 146/2009., 123/2010., 137/2011., 61/2012., 79/2013., 160/2013., 157/2014. i 137/2015. - dalje: Pravilnik). Pritom sud je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor presuđene stvari te istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, uz obrazloženje u osnovnom da od trenutka nastupa pravomoćnosti presude Općinskog radnog suda u Zagrebu kojom je utvrđena obveza tuženice na isplatu neto iznosa terenskog dodatka tužitelju tj. od dana 14. ožujka 2018. pa do ustajanja tužitelja predmetnom tužbom - 4. kolovoza 2021., nije protekao zastarni rok niti za jedan dio zahtjeva tužitelja . Sud je svoju odluku u tom dijelu utemeljio na odredbi članka 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023.) te člancima 241., 245 i 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO).

7. Odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita u odluci o glavnoj stvari, jer je na pravilno utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilo primijenjeno, dok je samo djelomično nepravilne i nezakonita u odnosu na odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.

7.1. Sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) niti u odnosu na odluku o glavnoj stvari a niti u odnosu na odluku o troškovima postupka, jer je presude razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

8. Činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja i njegova pravna shvaćanja u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja, jer ona žalbenim navodima tuženice nisu dovedena u pitanje, pa stoga i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da tužitelju pripada pravo na isplatu doprinosa, poreza i prireza na nesporno priznati isplaćeni iznos terenskog dodatka (neto iznos), jer se u predmetnom slučaju mjesto prebivališta tužitelja udaljeno manje od 30 km od mjesta njegova rada, pa se isplaćeni terenski dodatak ima smatrati primitkom od nesamostalnoga rada za koje je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja (bruto iznos). Radi se o iznosu koji je u spornom periodu po svojoj visini pravilno utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, a po osnovu pravilno utemeljen na odredbi članka 13. stavak 4. Pravilnika koji je bio na snazi u utuženom vremenskom periodu.

8.1. Pravilnost i zakonitost predmetne presude u tom dijelu ne dovodi u pitanje žalbeni navod tuženice da je terenski dodatak materijalno pravo koje se ne isplaćuje kroz plaću i kao plaća, već služi za pokriće troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u zemlji pa da je isplata istoga neoporeziva u visini do 170,00 kn po danu odnosno u slučaju organiziranog smještaja i tri obroka u kom slučaju iznos neoporezivog dijela naknade iznosi 85,00 kn dnevno, jer ta okolnost konačno i nije sporna, a proizlazi i iz sadržaja članka 13. stavak 2. točka 15. Pravilnika u vezi s člankom 10. točka 9. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/2004., 73/2008. i 80/2010. - dalje: ZPD). To stoga, što se kao iznimka terenski dodatak oporezuje kao plaća (između ostaloga) i u slučaju kada je mjesto rada udaljeno manje od 30 km od mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika ili od mjesta sjedišta poslodavca, što je u ovom predmetu slučaj.

8.2. Suprotno žalbenim navodima tuženice i po pravnom shvaćanju ovog žalbenog suda potraživanje tužitelja nije u zastari, jer od trenutka pravomoćnosti presude kojom je utvrđeno pravo tužitelja na isplatu neto terenskog dodatka tj. od 14. ožujka 2018. pa do ustajanja tužitelja predmetnom tužbom, nije protekao rok od 5 godina u kom roku je tužitelj s eventualnim uspjehom mogao istaknuti zahtjev kao što je predmetni.

8.3. Kako je pravilna odluka o glavnoj stvari to je suprotno žalbenim navodima tuženice sud prvoga stupnja odluku o troškovima postupka pravilno utemeljio ne odredbi članka 154 stavak 1 i članka 155 ZPP te je pravilno postupio kada je tužitelju na ime troškova njegova zastupanja po punomoćniku odvjetniku , a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa) odmjerio trošak u iznosu od 950 bodova u uvećano za PDV ili 2.375,00 eur, koji trošak je potom uvećan za nužni trošak financijskog vještačenja u iznosu od 220,00 eur, te mu priznao konačno iznos od 2.595,00 eur.

9. Stoga je žalbu tuženice valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

10. U odnosu na žalbu tužitelja, valja reći da osnovano tužitelj ističe da sud prvoga stupnja nije pravilno postupio prilikom obračuna troškova postupka koji mu pripada na ime trošak sastava žalbe od 24. siječnja 2025., sa kojom je uspio. Naime, tužitelju za trošak sastava te žalbe pripada 100 bodova uvećano za 25% sve to prema tarifnom broju 10. točki 1. u vezi s tarifnim brojem 7. točkom 1. Odvjetničke tarife, što znači da tužitelju pripada trošak u iznosu od 312,50 eur a koji trošak u manjen za nesporno priznati iznos od 250,00 eur, daje daljnji trošak tužitelja u iznosu od 62,00 eur.

10.1. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 2. siječnja 2024. kojim obavještava sud o uplaćenom predujmu za vještačenje, budući taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP. To stoga što obavijest o izvršenoj uplati predujma na žiro račun suda u spis dostavlja računovodstvo suda, a osim toga, činjenicu uplate ili neizvršene uplate predujma moguće je utvrditi i samim uvidom u eSpis predmeta.

10.2. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za trošak pristupa ročištu koje je kod suda prvoga stupnja održano dana 5. prosinca 2023. priznao nagradu prema tarifnom broju 9. točki 2. Odvjetničke tarife, jer se na tom ročištu i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Dakle, tužitelju za to ročište ne pripada nagrada prema tarifnom broju 9. točki 1. Odvjetničke tarife kao neosnovano tvrdi.

10.3. Tužitelju ne pripada nagrada za trošak sastava podnesaka od 19. rujna 2022., 6. kolovoza 2024., 11. studenog 2024. i 17. studenog 2025., jer se i po stavu ovoga suda druga stupnja, radi o podnescima koji nisu bili potrebni (članak 155 . ZPP) obzirom tužitelj u njima ponavlja navode koje je već prethodno iznio i svoj pravne stavove iz tužbe.

11. Obzirom na navedeno, valjalo je djelomično uvažiti žalbu tužitelja (članak 380. stavak 3. ZPP) te preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da se nalaže tuženici naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 eur zajedno s pripadajućom zakonskom tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu žalba tuženika odbija kao neosnovana (članak 380. stavak 2. ZPP).

12. Obzirom je tužitelj sa svojom žalbom uspio u neznatnom dijelu , po stavu ovoga suda drugoga stupnja ne pripada mu trošak sastava žalbe (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP).

13. Odluka o troškovima žalbe tuženice temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

14. Tužitelju ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu tuženice, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odluku o žalbi (članak 155. ZPP).

U Puli-Pola 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić