REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-45/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužiteljice UO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, Split, Spinčićeva 1, OIB 51401063283, kojega zastupa punomoćnica Katarina Zrilić, odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 2216/2022-28 od 29. prosinca 2025., 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka I. i usvajajući dio točke II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2216/2022-28 od 29. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se u pobijanom dijelu – točka II. izreke, onom preko priznatog iznosa od 74,70 eur do zatraženog u iznosu od 50,00 eur koji se odnosi na trošak sastava podneska od 23. travnja 2025., potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni bro j Pr- 2216/2022-28 od 29. prosinca 2025.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu, kao nepotreban.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. 6. 2018. do 29. 2. 2024. u ukupnom iznosu od 264,30 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 22,56 EUR koja teče od 15. srpanj 2018.

- 22,56 EUR koja teče od 15. kolovoz 2018.

- 3,51 EUR koja teče od 15. travanj 2020.

- 23,04 EUR koja teče od 15. svibanj 2020.

- 43,36 EUR koja teče od 15. lipanj 2020.

- 19,64 EUR koja teče od 15. rujan 2020.

- 2,39 EUR koja teče od 15. travanj 2021.

- 9,29 EUR koja teče od 15. rujan 2021.

- 2,39 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.

- 40,35 EUR koja teče od 15. veljača 2022.

- 15,21 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

- 21,00 EUR koja teče od 15. lipanj 2023.

- 12,00 EUR koja teče od 15. rujan 2023.

- 3,00 EUR koja teče od 15. listopad 2023.

- 24,00 EUR koja teče od 15. studeni 2023.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023.g. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu 743,70 eura na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], s kamatama koje teku od 29. prosinca 2025. do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, i to iz razloga što joj sud nije priznao trošak sastava podneska od 23. travnja 2025. Smatra da se radi o podnesku koji je bio potreban za odluku o njenom zahtjevu sve to sukladno odredbi članka 155. Zakona o parničnom postupku, jer je ne svojom krivnjom bila prisiljena postupiti po nalogu suda te odrediti svoj tužbeni zahtjev bez da je tuženik prethodno dostavio traženu radnopravnu dokumentaciju nužnu za određivanje tužbenog zahtjeva. Također, tim podneskom da se očitovala na protutužbu, dopuštenost tzv. stupnjevite tužbe, Odluku tuženika o naknadi troškova prijevoza, te je predloži la odgovarajuću metodologiju izračuna koju je u konkretnom slučaju bilo potrebno primijeniti kako bi se dobio točan izračun razlike naknade troškova prijevoza. Obzirom na navedeno, predlaže da su drugoga stupnje njenu žalbu uvaži, odluku o troškovima postupka preinači na način da joj se u cijelosti prizna trošak sastava podneska od 23. travnja 2025. Potražuje troškove žalbe.

3. Podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 13. siječnja 2025. tuženik sukladno odredbi članka 339. Zakona o parničnom postupku ističe sudu prvoga stupnja prijedlog za donošenjem dopunske presude na način da se odluči o tužiteljičinom zahtjevu da joj se na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza, isplati iznos od 1.155,70 eur. To stoga što je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, a nakon što je sud utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe naložio je tužiteljici urediti tužbeni zahtjev, što je tužiteljica učinila podneskom od 7. svibnja 2025. na način da je postavila zahtjev da joj je tuženik dužan isplatiti razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom bruto iznosu od 1.422,00 eur za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 30. rujna 2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 18,00 eur teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev smanjila na iznos od 264,30 eur odnosno preinačila je tužbeni zahtjev, kojoj preinaci se on protivio pa da je sud dužan donijeti odluku o cijelom tužbenom zahtjevu.

3.1. Istim podneskom označenim kao žalba, tuženik osporava predmetnu presudu u odnosu na točku I. i II. izreke zbog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 1. i 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnoga prava. Ističe da je odluka sadržana pod točkom I. izreke nezakonita jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude i jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u vezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke, a također, jer je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pogrešno primijenio materijalno pravo. U nastavku svoje žalbe ističe navode kao i u prijedlogu za donošenje dopunske presude, smatra da u predmetnom slučaju nisu postojali uvjeti za ustajanjem stupnjevitom tužbom, jer je uvjet za podnošenje stupnjevite tužbe da je tužitelj od tuženika zahtijevao dostavu podataka koji su mu potrebni za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva i da mu tuženik te podatke nije dao/dostavio, što je u predmetnom slučaju izostalo, jer od tuženika nije zahtijevao dostavu bilo kakve dokumentacije a imao je i mogućnost pristupa svim potrebnim podacima putem sustava e-Građani, ali iste nije koristio kod sastava tužbe. Smatra stoga da je sud već prilikom prethodnog ispitivanja tužbe trebao pozvati tuženika na ispunjenje procesnih pretpostavki za postavljanje stupnjevite tužbe, odnosno odbaciti tužbu zbog postavljanja tužbenog zahtjeva koji nije podoban za raspravu, što nije učinio na koji način je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te je i pogrešno utvrdio činjenično stanje slijedom kojega je pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika. U odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom II. izreke, navodi da je sud svoju odluku pogrešno utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer se on protivio smanjenju tužbenog zahtjeva, pa je odluku o troškovima postupka trebao donijeti sukladno odredbi članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, pritom cijeneći i njegov uspjeh u postupku. Također, smatra da je nepravilna odluka suda u dijelu kojom mu se nalaže izvršiti isplatu na točno specificirani račun punomoćnice tužitelja, jer „tuženika nema specijalnu punomoć za isplatu parničnog troška na svoj račun“, a činjenica da u punomoći punomoćnika tužiteljice stoji da je ista „ovlaštena primati novac i novčane vrijednosti“ isto se ne odnosi na parnični trošak. Obzirom na navedeno, predlaže donijeti dopunsku presudu u smislu njegova prijedloga u dijelu u kojem je djelomično povučena tužba te odbaciti tužbu, dok sudu drugoga stupnja predlaže preinačiti točku II. izreke presude na način da se nalaži tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 450,00 eur uvećano za PDV. Potražuje troškove žalbenog postupka.

4. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4.1. U svom odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na prijedlog i žalbu.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom neto iznosa od 264,30 eur s pripadajućim zateznim kamatama na iznose pojedinačno označene kao u točki I. izreke prvostupanjske presude, a sve to na ime manje isplaćenih troškova prijevoza u razdoblju od 1. lipnja 2018. do 29. veljače 2024.

6.1. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke u predmetu (članak 8. ZPP), i to:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice;

- da je tužiteljica imala neprekidno prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa];

- da je udaljenost od tužiteljičina mjesta prebivališta do mjesta rada viša od 2 km, a sve prema planeru putovanja HAK-a;

- da mjesto prebivališta tužiteljice pripada III. tarifnoj zoni, za koju je prema cjeniku Prometa d.o.o. mjesečna pokazna karta za građane u visini od 61,05 eur / 460,00 kn;

- da u razdoblju od 21. ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19 radi čega su za to razdoblje tužiteljici trebali biti obračunati troškovi prijevoza prema prijeđenim kilometrima od 19,20 km (u oba smjera 38,40 km),

- da je za relaciju od mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]) do mjesta rada ([adresa]) postojao organizirani javni prijevoz, pa stoga tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za III. tarifnu zonu, prema Cjeniku usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu koji je važio u utuženom razdoblju (15. travnja 2012. - 460,00 kn / 61,05 eur, 10. kolovoza 2022. - 450,00 kn / 59,73 eur i 16. siječnja 2023. - 60,00 eur);

- da je tuženik umanjivao tužiteljici troškove prijevoza za one dane u mjesecu kada je bila spriječena doći na posao, iako joj je predmetna naknada mogla bili umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako spornu naknadu tuženik obračunavao i isplaćivao;

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Ines Lozić od 24. listopada 2025. (zaposlene u Centru za vještačenje d.o.o.), kojeg parnične stranke prihvaćaju i na kojeg nemaju primjedbi a sud ga ocjenjuje kao objektivnim i stručnim te mu poklanja vjeru, proizlazi kako u utuženom razdoblju (od 1. lipnja 2018. do 20. ožujka 2020. i od 12. svibnja 2020. do 29. veljače 2024.) tužiteljici na ime naknade troškova prijevoza osnovnom iznosa mjesečne karte za III. tarifnu zonu i po prijeđenom kilometru - prijevoznika Promet d.o.o., pripada iznos od 264,30 eur.

6.2. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zahtjev tužiteljice, onaj konačno postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 10. studenoga 2025. (datiran 7. studenoga 2025. - stranica 114 do 115 prvostupanjskog spisa) u cijelosti prihvaća kao osnovan te tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 264,30 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene kao u točki I. izreke, cijeneći pri tome sadržaj odredbe članka 66. stavka 7. i 17. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/2017., 128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., 56/2022. i 127/2022. - dalje: TKU), a sve to uz obrazloženje da je tuženik u utuženom vremenskom periodu nezakonito umanjivao troškove prijevoza tužiteljici i to za one dane u mjesecu kada je bila spriječena doći na posao, iako joj je naknada mogla je biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežni dio godišnjeg odmora a ne kako je to tuženik činio i za ostale mjesece u godini kada joj je pogrešno obračunavao i isplaćivao spornu naknadu.

6.3. Prilikom donošenja svoje odluke prvostupanjski je sud ocijenio činjenicu da se tuženik protivio smanjenje tužbenog zahtjeva tužiteljice, onog koji je konačno postavljen podneskom od 10. studenoga 2025., obzirom je zaključio da se tuženik ne može protiviti takvom smanjenju tužbenog zahtjeva, jer je tijekom cijelog postupka osporavao osnovanost i visinu zahtjeva a smanjenje zahtjeva učinjeno nakon provedenog vještačenja – s iznosa od 1.422,00 eur na iznos od 264,30 eur koji je utvrđen nalazom vještaka, nije promijenilo identitet spora niti je taj način tužiteljica iznosila nove činjenice, a također da nedopuštanje uređenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo nakon vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP i rezultira povredom prava na pristup sudu.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP), ocjena je ovoga suda drugoga stupnja da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

7.1. Ovaj je drugostupanjski sud utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7.2. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice pravilno i potpuno su utvrđene, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

7.3. Nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju se poziva tuženik, jer je prvostupanjska presuda razumljiva i nema nedostataka zbog koje se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

8. Činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja i njegova pravna shvaćanja u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja, jer ona žalbenim navodima tuženika nisu dovedene u pitanje, pa stoga i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da tužiteljici u utuženom vremenskom pripada na ime manje isplaćene naknade troškova prijevoza pripada iznos od 264,30 eur koji je po svojoj visini pravilno utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, a po osnovu pravilno utemeljen na relevantnim odredbama TKU koji je tuženika obvezivao u spornom periodu.

9. Ovdje se posebno ističe a u odnosu na prijedlog tuženika za donošenjem dopunske presude - koji prijedlog temelji na tvrdnji da je sud propustio predmetnom presudom odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu tužiteljice, onom u iznosu od 1.422,00 eur, jer se on protivio smanjenju njenog tužbenom zahtjeva koji je učinjeno podneskom od 10. studenoga 2025. sukladno kom je nakon provedenog financijskog vještačenja potraživala iznos od 264.30 eur, da je o tom prijedlogu sud prvog stupnja odlučio svojim rješenjem od 11. veljače 2205. (stranica 177 - 178 prvostupanjskog spisa) na način da je isti odbio u cijelosti kao neosnovan uz obrazloženje da u predmetnom slučaju ne postoje pretpostavke za primjenu odredbe članka 339. ZPP, a to stoga što sud nije propustio odlučiti o dijelu zahtjeva kako to tvrdi tuženik već je odlučio o cjelokupno postavljenom zahtjevu tužiteljice, pa kako se radi o rješenju koje je kako to proizlazi i stanje predmeta pravomoćno, valja zaključiti da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sud nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu tužiteljice te posljedično, da je sud odluku o troškovima postupka pogrešno utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP već da je isto pravilno trebalo utemeljiti na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP te razmjerno njegovom uspjehu u postupku - u onom dijelu koji se odnosi na povučeni dio tužbenog zahtjeva, priznati mu troškove postupka. Dakle, sud prvoga stupnja odlučio je o cjelokupnom tužbenom zahtjevu tužiteljice, te je odluku o troškovima postupka pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP.

10. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada joj nije priznao trošak sastava podneska od 23. travnja 2025., jer se i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja ne radi o troškovima koji su bili potrebni izdaje odluku o zahtjevu tužiteljice (članak 155. ZPP).

10.1. Naime, tom podnesku prethodilo je rješenje prvostupanjskog suda od 24. ožujka 2025. (stranica 59 - 60 prvostupanjskog spisa) kojim je tužiteljica pozvana dopuniti tužbu u roku od 15 dana tako da postavi precizno, potpuno i određeno tužbeni zahtjev, te označiti vrijednost predmeta spora, ili pak u istom roku dostaviti dokaz da joj je tuženik unatoč pisanom zahtjevu prije podnošenja tužbe odbio dati potrebne podatke, premda njima raspolaže, a koje joj je dužan dati sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP.

10.2. Odredbom članka 186.b stavka 3. ZPP propisano je da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Prema članku 325.a ZPP u povodu tužbi iz članka 186.b stavka 1. i 2. ZPP sud će rješenjem prihvatiti zahtjev za polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka ako utvrdi da je osnovan, protiv kojega rješenja tuženik može izjaviti žalbu u roku od osam dana, koja ne odgađa ovrhu, a pak ako utvrdi da zahtjevi iz stavka 1. toga članka nisu osnovani, sud će donijeti rješenje iz članka 486.b stavka 4. ZPP.

10.3. Iz navedenog proizlazi da je pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili da mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju poslovni broj Rev-677/2021-2 od 2. veljače 2022.) a što tužiteljica tijekom postupka nije dokazala. Stoga kako tužiteljica već u tužbi (za sastav koji joj je dosuđena naknada troškova) nije, suprotno članku 186 stavak 1. ZPP naznačila sadržaj koju tužba mora sadržavati, troškovi dopune te tužbe dopunjene podneskom od 24. ožujka 2025. jesu troškovi nastali njenom krivnjom pa je stoga sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je kada tužiteljici taj trošak nije priznao, pri čemu nije od utjecaja na pravo tužiteljice na naknadu toga troška niti činjenica da i je tim podneskom predložila odgovarajuću metodologiju izračuna odnosno financijsko vještačenje jer je taj dokazni prijedlog mogla istaknuti već u tužbi ili po potrebi na pripremnom ročištu koje je potom uslijedilo. Također, nije postojala potreba da se tužiteljica tim podneskom očituje na protutužbu tuženika, jer se tuženik svoje protutužbe odrekao podneskom od 19. prosinca 2024. (stranica 47 prvostupanjskog spisa), a također na navode o dopuštenosti tzv. stupnjevite tužbe i Odluke tuženika o naknadi troškova prijevoza tužiteljica se očitovala podnescima koji su prethodili predmetnom podnesku. Dakle sud prvog stupnja pravilno je postupio kada tužiteljici nije priznao trošak sastava podneska od 24. ožujka 2025. pozivom na odredbu članka 155. ZPP.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima pobija odluku o trošku u dijelu da se isplata toga troška ima izvršiti na račun punomoćnice tužiteljice, valja reći da su ti žalbeni navodi neosnovani. To stoga što prema odredbi članka 94. stavka 1. ZPP opseg punomoći određuje stranka, dok je odredbom stavka 2. toga članka propisano da stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u postupku, pa imajući u vidu sadržaj tužiteljičine punomoći u kojoj tužiteljica opseg punomoći nije posebno ograničila, proizlazi da je tužiteljica osnovom te punomoći mogla zahtijevati da se troškovi postupka isplate na račun njene punomoćnice. Naime, glede načina isplate troškova parničnog postupka, kao obveze tuženika prema tužiteljici zastupanoj po punomoćnici odvjetnici ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, pa je zahtjev radi isplate parničnog troška na račun odvjetnika, kao punomoćnika dopušten sukladno ovlastima iz punomoći, a kako iz priložene punomoći ne proizlazi zapreka za takav tužiteljičin zahtjev, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio da troškove postupka koji pripadaju tužiteljici isplati na račun njene punomoćnice, radi čega je žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

12. Ostali žalbeni navodi kako tužiteljice tako i tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke.

13. Obzirom na navedeno valjalo je odbiti žalbe stranaka kao neosnovane te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. ZPP potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

14. O troškovima žalbe kako tužiteljice tako i tuženika odlučeno je temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

15. Tužiteljici ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odluku o žalbi (članak 155. ZPP).

U Puli-Pola 25. ožujka 2026.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić