REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-1121/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja CWS-boco d.o.o., Zagreb, Kovinska 4a, OIB: 51026536351, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Dumančić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dumančić, Rajković & Martić u Zagrebu, Drenovačka 3, protiv tuženika IC, vlasnik obrta za proizvodnju [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Koprivnjak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 32, radi isplate iznosa od 3.113,25 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv 1085/2021 kojeg je 3. veljače 2021. donio javni bilježnik Kristian Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6, i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 331,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate, po stopi propisanoj čl. 12/a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi odnosno po referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena te kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 27,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv 1085/2021 kojeg je 3. veljače 2021. donio javni bilježnik Kristian Hukelj iz Zagreba, Mrazovićeva ulica 6, i to u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju:

- iznos od 190,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 8. lipnja 2017. do isplate za br. računa 1705-1700005279,

- iznos od 285,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 2. kolovoza 2017. do isplate za br. računa 1707-17000075555,

- iznos od 252,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 6. rujna 2017. do isplate za br. računa 1708-1700008648,

- iznos od 171,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2017. do isplate za br. računa 1709-1700009901,

- iznos od 137,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. listopada 2017. do isplate za br. računa 1710-1700011132,

- iznos od 43,80 EUR/330,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. veljače 2018. do isplate za br. računa 1801-1800001218,

- iznos od 931,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate za br. računa 1802-1800001246,

- iznos od 744,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate za br. računa 1802-1800001243,

- iznos od 14,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate za br. računa 1802-1800001244,

- iznos od 7,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate za br. računa 1802-1800001240,

- iznos od 2,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 4. svibnja 2018. do isplate za br. računa 1804-1800004189,

te u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 243,87 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te se tužbeni zahtjev u tim dijelovima odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.180,80 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja javni bilježnik Kristijan Hukelj donio je 3. veljače 2021. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1085/2021 radi naplate novčane tražbine tužitelja u iznosu od 3.113,25 EUR (tada 23.456,76 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinim računima od dospijeća do dana plaćanja te radi naplate nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 271,84 EUR (tada 2.048,21 kn) s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća do dana plaćanja.

2. Tuženik je izjavio pravodoban prigovor protiv gore navedenog rješenja o ovrsi slijedom čega je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-868/21 od 23. travnja 2021. rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, u tom su dijelu ukinute provedene radnje te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženik u prigovoru, koji se sada smatra odgovorom na tužbu, pobija u cijelosti predmetno rješenje o ovrsi. Ističe prigovor zastare te podredno prigovara osnovi i visini utuženog potraživanja kao i tijeku kamate, ističe da predmetno potraživanje nema zavedeno u svojim poslovnim knjigama te osporava postojanje poslovnog odnosa stranaka, kao i zatraženi trošak tužitelja.

4. Tijekom postupka, nastavljenom prema pravilima parničnog postupka, tužitelj je podneskom od 30. travnja 2021. (list 25. – 42. spisa) činjenično obrazložio tužbeni zahtjev, očitovao se na navode iz odgovora na tužbu te je dostavio daljnju dokumentaciju na kojoj isti temelji. Navodi u bitnome da je s tuženikom bio u duljem poslovnom odnosu temeljem Ugovora o najmu odjeće 1021494 (radna odjeća) od 24. srpnja 2006. te da je za tuženika posebno naručio, pripremio i predao u najam sljedeće odjevne predmete: kuta bijela (ukupno 158 komada), hlače treger (ukupno 45 komada) i sakupljač (ukupno 2 komada), a koje je tužitelj tijekom najma redovito prikupljao, čistio i isporučivao tuženiku za ponovnu uporabu na tjednoj bazi za ugovorenu jediničnu cijenu najma od 3,38 kn + PDV tjedno za bijelu kutu te 3,00 kn + PDV tjedno za treger hlače. Tužitelj ističe da sastavni dio predmetnog ugovora čine i Opći uvjeti poslovanja i isporuke radne odjeće, kao i Zamjenski cjenik odjeće, važeći od 1. ožujka 2005. Nadalje, temeljem Ugovora o najmu odjeće (radna odjeća) tužitelj je dodatno bio obvezan vršiti popravke na odjeći, kao što su krpanje oštećenja, šivanje šavova, šivanje logotipa, šivanje gumba, obrubljivanje, zamjene elastičnih pasica, promjene zatvarača i slično, kako bi roba u najmu bila podobna za redovitu uporabu. Ističe da je tijekom trajanja najma za izvršenje ugovornih usluga izdavao mjesečne račune na kojima je naznačena količina, naziv robe i ugovorena cijena. Tuženik je u svibnju 2017. otkazao predmetni Ugovor o najmu odjeće nakon 11 godina zajedničke suradnje te je tuženik sukladno odredbi članka 7. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće, kod otkaza najma radne odjeće, bio dužan otkupiti svu radnu odjeću koja se trenutno nalazi u najmu, svu rabljenu i svu novu robu sa skladišta po jasno navedenim otkupnim cijenama, s obzirom se radi o specifičnoj robi posebno naručenoj i izrađenoj sukladno narudžbi i potrebama tuženika. Također, u Općim uvjetima navedeno je da se ugovori smiju otkazati krajem kalendarske godine, uz otkazni rok od 6 mjeseci i u tom razdoblju nisu dopuštene promjene u stanju robe. Dakle, tužitelj ističe da među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj isporučio tuženiku robu koja je predmet Ugovora o najmu odjeće (radna odjeća), da je istu redovito prao i održavao, pa je tuženik dužan platiti ugovorenu cijenu najma, kao otkup radne odjeće nakon otkaza ugovora o najmu. Tužitelj nadalje navodi da je pruženu ugovorenu uslugu najma isporučene radne odjeće detaljno specificirao na svakom izdanom računu, a sve sukladno navedenom Ugovoru o najmu odjeće. S obzirom na tuženikov prigovor zastare tužitelj je predmetnim podneskom povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dio glavnice iznosu od 1.037,60 EUR, no nadalje potražuje ostatak neplaćene glavnice u iznosu 2.075,65 EUR, za koji ističe da je neosnovan prigovor zastare jer nije proteklo dulje od 3 godine od dana dospijeća pojedinog računa do pokretanja ovog postupka.

5. Tuženik se tijekom postupka usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva te je ukazao na činjenicu da je ugovorni odnos stranaka potpisan na pripremljenom predlošku Ugovora tužitelja istaknuvši da se odredbe istog u slučaju različitog tumačenja trebaju tumačiti in favorem tuženika. Tuženik osporava postojanje poslovnog odnosa stranaka u razdoblju najamnina naznačenih na utuženim računima pa time o osnovanosti istih. Povrh toga ističe da je temeljem članka 7. Općih uvjeta tužitelja tuženik bio u obvezi otkupiti samo rabljenu najamnu odjeću koja se kod njega nalazi u upotrebi, a količina koje je nepoznata obzirom na ni jednom računu za koje tužitelj neosnovano tereti tuženika nije naznačeno koja bi to odjeća i količina bila to jest uopće nema odjeće navedene kao "rabljena" u upotrebi kod tuženika (već samo "nova" i "roba i na skladištu"), a za koju tuženik prema Ugovoru nije u obvezi otkupa. Navodi da nije ugovorio nikakvu odjeću koja bi se specijalno za njega trebala izrađivati već je koristio standardnu odjeću koju tužitelj nudi kako tuženiku tako i bilo kome drugom, pa nije niti u obvezi otkupljivati takovu odjeću. Shodno istome smatra da je jasno kako je tužitelj račune izdao neosnovano i to nakon 11 godina uredne suradnje s tuženikom, nakon otkaza Ugovora i mimo ugovorenog s tuženikom, a da je isto vidljivo i iz dostavljenih računa. Naime, račun 1218-1-1 glasi na iznos od 264,00 kn, a utužen je u iznosu od 330,00 kn tako da osim što se radi o neosnovanom terećenju tuženika utuženi račun očito nije onaj koji je tužitelj dostavio i utužio. Osim toga račun je izdan za najamnine koje su očito bile nakon prekida suradnje stranaka (najamnina 31. siječnja 2018.), a otkaz Ugovora je bio u svibnju 2017. prema navodu samog tužitelja. U odnosu na račune broj 4189-1-1, 1240-1-1, 1242-1-1, 1243-1-1, 1244-1-1, 1245-1-1 i 1246-1-1 ističe da se odnose na razdoblja kada stranke uopće više nisu bile u poslovnom odnosu koji je raskinut navodom samog tužitelja u svibnju 2017. (od 25. ožujka 2018. do 21. travnja 2018. i 5. veljače 2018.). Također tuženik skreće pozornost da zbrojene količine odjeće po dostavljenim računima ne odgovaraju količinama koje tužitelj navodi u svom podnesku i onih koje se navode na samom Ugovoru, a posebice nije vidljivo koje od tih količina su bile rabljene i u upotrebi kod tuženika pa je očito tužitelj fakturirao tuženiku neosnovano predmetne količine iako je tuženik u obvezi otkupiti samo one količine koje se kod njega nalaze u upotrebi i rabljene su, a količina kojih je “0” s obzirom da tuženik koristi odjeću koju je sam kupio. Čak i da je tuženik imao kod sebe neki dio odjeće (rabljena odjeća u upotrebi kod tuženika), a nema, kao i da je istu u obvezi otkupiti, trebao bi je otkupljivati prema otkupnom cjeniku po cijeni od 48. mjeseca nadalje. Ističe da je iz samih računa vidljivo da tome nije tako i da tužitelj fakturira najveći dio odjeću kao da se radi o novoj odjeći, a što također nije ugovorno ispravno niti točno i tuženik nije u obvezi istog, a postavlja se i pitanje utuženja nakon proteka skoro 3 godine od otkaza suradnje. Zaključno, tuženik ističe da je iz svega navedenog jasno vidljivo da je nakana utuženja isključivo financijske prirode.

6. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod navoda iznesenih u podnesku od 30. travnja 2021., dok je tuženik istaknuo i da se račun broj 1243-1-1 koji glasi na iznos od 5.610,00 kn odnosi na novu robu, a što je u suprotnosti s odredbom čl. 2. 25. 5 Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće koji obvezuje tužitelja na besplatne zamjene robe nakon normalnog habanja, dostave i preuzimanja pa da je stoga nejasno iz kojeg bi razloga tuženiku trebala nova roba. Istaknuo je i da niti jedan od utuženih računa nije knjižio niti je za iste ostvario pravo na odbitak pretporeza.

7. Presudom ovog suda poslovni broj Povrv-868/2021 od 25. travnja 2023. (list 86. – 95. spisa) ukinut je u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv- 1085/2021 (t. I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.244,30 EUR (t. II. izreke), odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 77,64 EUR (t. III. izreke) te je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka (t. IV. izreke).

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o tuž iteljevoj žalbi izjavljenoj protiv gore navedene presude, rješenjem poslovni broj Pž-2518/2023-2 od 18. listopada 2024. (list 114.-118. spisa) ukinuo je navedenu presudu te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

9. U ponovljenom postupku, a u kojem je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. ZPP-a), tužitelj je istaknuo kako su stranke bile u poslovnom odnosu najma radne odjeće temeljem Ugovora o najmu odjeće 1021494 (radna odjeća) od 24. srpnja 2006., da je tužitelj za tuženika posebno naručio, pripremio i predao u najam 158 komada bijelih kuta, 45 komada treger hlača i 2 komada sakupljača, da je tuženik u svibnju 2017. otkazao predmetni Ugovor o najmu odjeće, da je ugovoren otkazni rok od 6 mjeseci, da je tuženik prema Ugovoru o najmu odjeće 1021494 dužan otkupiti radnu odjeću po završetku ugovornog odnosa, da je tužitelj, po isteku otkaznog roka, izdao račune koji su predmet ovog postupka i koji se odnose na ugovoreni otkup radne odjeće te da je tuženik zadržao predmetnu radnu odjeću. Tužitelj nadalje ukazuje kako između stranaka nije sporno da je tužitelj isporučio tuženiku 158 komada bijelih kuta i 45 komada treger hlača, čiji je otkup ugovoren Ugovorom o najmu odjeće 1021494 i koja je ukupna količina predmet ovog postupka, nije sporna niti činjenica kako je tuženik koristio pretporez za dva računa (1242-1-1 i 1245-1-1), pa prema odredbi članka 221.b stavak 1. ZPP-a, nije sporna niti tražbina koja se odnosi na navedene račune. Dakle, nije sporan dio tražbine iz ovog postupka koja se odnosi na račune 1242-1-1 i 1245-1-1, međutim, kako se isti odnose samo na dio isporučene radne odjeće, točnije ukupno 26 komada bijelih kuta i 6 komada treger hlača, logično je da je tuženik dužan otkupiti i preostale količine isporučene radne odjeće koji su predmet ovog postupka, kako je to određeno i odredbama Ugovora o najmu odjeće 1021494. Tužitelj pri tome posebno ističe i činjenicu kako za otkup radne odjeće nije od važnosti da li se na radnoj odjeći nalazi amblem tuženika ili da li je bilo prigovora na kvalitetu pranja, jer je sva radna odjeća koja je isporučena tuženiku posebno nabavljena isključivo za njega te nije ugovoren bilo kakav uvjet koji bi trebao biti ispunjen za otkup radne odjeće u slučaju raskida ugovora, već je tuženik po raskidu ugovora dužan bezuvjetno otkupiti radnu odjeću koja je bila predmet najma, kako je to određeno odredbom članka 7. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće tužitelja.

10. Podneskom od 26. prosinca 2025. (list 170.-172. spisa) tuženik ističe kako je točno da su stranke bile u poslovnom odnosu po tužiteljevom predlošku Ugovora od 25. srpnja 2006. (do otkaza kojeg je proteklo preko 11 godina očito korektne suradnje). Tuženik je na otkaz nakon 11 godina suradnje bio primoran jer na raspolaganju nije imao ugovorenu količinu radne odjeću koju je trebao imati i koju je i ugovorio . Netočno je da bi tužitelj za tuženika “posebno” naručio, pripremio i predao u najam 158 komada bijelih kuta, 45 komada treger hlača i 2 komada sakupljača s obzirom da se radilo o standardnom predlošku Ugovora tužitelja. Dakle tuženik je s tužiteljem sklopio najobičniji standardni Ugovor tužitelja za “standardnu” robu tužitelja bez posebnih amblema ili drugih posebnih zahtjeva tuženika. Tuženik nadalje ukazuje da je točno da bi tuženik sukladno pravima iz potpisanog Ugovora otkazao suradnju. Netočno je da bi tuženik bio u obvezi otkupiti radnu odjeću po završetku ugovornog odnosa, već je prema Ugovoru tuženik obvezan otkupiti samo “rabljenu odjeću koja se kod njega nalazi u upotrebi”. Isto tako, kako tuženik nije od tužitelja tražio da se za njega izrađuje bilo kakva specijalna odjeća, već samo standardna odjeća iz tužiteljevog standardnog predloška Ugovora, bez ikakvih posebnih amblema, a što je vidljivo u samom Ugovoru i iz stanja spisa, ili drugačija odjeća od one koju tužitelj standardno isporučuje drugim strankama, tuženik ukazuje kako je jasno da je bio u obvezi otkupiti samo “rabljenu odjeću koja se kod njega nalazi u upotrebi”. Nadalje, tuženik ističe kako je točno da bi tužitelj nakon isteka otkaznog roka izdao tuženiku račune koji su predmet ovog postupka, no netočno je da bi se svi izdani računi odnosili na ugovoreni otkup radne odjeće, sve s obzirom da su računi izdavani za razne opise obveza plaćanja radne odjeće npr. rabljenu odjeću, odjeću iz najma, novu odjeću sa skladišta i slično, dok su sukladno Ugovoru mogli biti izdavani samo za otkup "rabljene odjeće koja se kod njega nalazi u upotrebi” s obzirom da nikakva druga i posebna odjeća nije naručivana od strane tuženika. Tuženik potom navodi kako je netočno da bi tuženik zadržao bilo kakvu radnu odjeću tužitelja, osim one za koju je zatražio odbitak pretporeza (26 komada muških bijelih kuta i 6 komada treger hlača), već je točno da je tuženik prije odluke o otkazu ugovora kupio od treće strane dodatnu nadomjesnu novu radnu odjeću jer onu koju je ugovorio s tužiteljem nije imao u upotrebi niti dobivao od tužitelja. Tuženik ukazuje i da je ugovorni odnos stranaka potpisan na pripremljenom predlošku Ugovora tužitelja te da se odredbe istog u slučaju različitog tumačenja trebaju tumačiti u korist tuženika, pa tako svakako treba uvažiti činjenicu da je tuženik u svojim knjigama od svih računa koje mu je tužitelj izdao i u ovom postupku utužio tražio odbitak pretporeza, po samo dva računa utvrđena Nalazom i mišljenjem vještaka, dok za sve ostale račune takav odbitak nije tražio s obzirom te račune nije priznao. Predmetna dva računa broj 1245-1-1 na iznos od 1.313,13 kn i broj 1242-1-1 na iznos od 1.182,50 kn za koje je tuženik tražio odbitak pretporeza isti nije platio iz razloga što je njihov iznos bio daleko manji od iznosa radne odjeće koju je tuženik radi neizvršavanja obveza od strane tužitelja bio primoran dodatno kupiti i platiti trećoj strani, te je smatrao da do ovog postupka, s obzirom na propuste tužitelja, neće niti doći radi 11 godina korektne suradnje. Također, tuženik skreće pozornost da zbrojene količine odjeće po dostavljenim računima ne odgovaraju količinama koje tužitelj navodi u svojim podnescima tijekom postupka i onih koje se navode na samom Ugovoru. Zaključno, ukazuje kako se postavlja pitanje utuženja nakon proteka skoro tri godine od otkaza suradnje, a iz čega je jasno vidljivo da ja nakana utuženja isključivo financijske prirode odnosno neosnovan pokušaj prisvajanja i nepripadajuće zakonske kamate za period od preko 3,5 -4 godine, što jasno ukazuje na način poslovanja tužitelja.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Otvorene stavke tužitelja (list 7. spisa), presliku Ugovora o najmu odjeće s Općim uvjetima poslovanja i isporuke radne odjeće i Zamjenskim cjenikom (list 29. – 32. spisa), preslike računa broj 1218-1-1 (list 33. spisa), broj 1246-1-1 (list 34. – 35. spisa), broj 1243-1-1- (list 36. spisa), broj 1242-1-1 (list 37. spisa), broj 1244-1-1 (list 38. spisa), broj 1240-1-1 (list 39. spisa), broj 1245-1-1 (list 40. – 41. spisa) i broj 4189- 1-1 (list 42. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka PC (list 69. – 72. spisa) i tužitelja (list 77. – 80. spisa) te je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje, list 148.-164. spisa).

Izvedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25 ; dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9.

Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 3.113,25 EUR koji se odnosi na račune broj 1705-1700005279, 1707-1700007555, 1798- 1700008648, 1709-1700009901 i 1710-170001132 naznačene u otvorenim stavkama tužitelja (list 7. spisa) te na račune broj 1218-1-1 (list 33. spisa), 1246-1-1 (list 34. – 35. spisa), 1243- 1-1- (list 36. spisa), 1242-1-1 (list 37. spisa), 1244-1-1 (list 38. spisa), 1240-1-1 (list 39. spisa), 1245-1-1 (list 40. – 41. spisa) i 4189-1-1 (list 42. spisa), a za koje tužitelj tvrdi da ih je tuženik dužan podmiriti na temelju pružene ugovorene usluge najma radne odjeće sukladno odredbi čl. 7. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće (list 30. – 31. spisa), a sve imajući u vidu da je tuženik u svibnju 2017. otkazao Ugovor o najmu odjeće 1021494 (list 29. – 32. spisa).

10. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem sklopljenog Ugovora o najmu odjeće 1021494 od 24. srpnja 2006., niti je sporno da je tuženik predmetni Ugovor otkazao u svibnju 2017.

11. Između stranaka je sporno da li je utuženo potraživanje u zastari te osnova i visina istog.

12. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok iz odredbe čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) prema kojem međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za 3 godine. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne (čl. 223. ZOO-a).

13. Uvidom u Otvorene stavke tužitelja (list 7. spisa) proizlazi da su računi broj 1705- 1700005279, 1707-17000075555, 1708-1700008648, 1709-1700009901 i 1710- 1700011132 dospjeli na naplatu 7. lipnja 2017., 1. kolovoza 2017., 5. rujna 2017., 29. rujna 2017. odnosno 27. listopada 2017. Imajući u vidu da zastara sukladno gore navedenoj odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je ovaj postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 3. veljače 2021. proizlazi da je za gore navedene račune istekao trogodišnji zastarni rok te je za potraživanje po tim računima sud tuženikov prigovor zastare ocijenio osnovanim.

14. U odnosu na tužiteljevo potraživanje po računima broj 1218-1-1 (list 33. spisa), 1246-1-1 (list 34. – 35. spisa), 1243-1-1- (list 36. spisa), 1242-1-1 (list 37. spisa), 1244- 1-1 (list 38. spisa), 1240-1-1 (list 39. spisa), 1245-1-1 (list 40. – 41. spisa) i 4189-1-1 (list 42. spisa), prvotno valja naglasiti da se brojevi računa naznačeni u rješenju o ovrsi odnosno u Otvorenim stavkama tužitelja (list 7. spisa) na temelju kojih je isto doneseno, razlikuju od gore navedenih brojeva računa koje je tužitelj dostavio tijekom postupka. S tim u vezi ističe se i da tužitelj u rješenju o ovrsi po računu broj 1801 - 1800001218 potražuje iznos od 43,80 EUR (tada 330,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2018. do isplate, dok je podneskom od 30. travnja 2021. dostavio račun broj 1218-1-1 s datumom dospijeća 8. veljače 2018., a koji glasi na iznos od 35,04 EUR (tada 264,00 kn).

18. Na okolnost utvrđenja da li je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke dipl. oec Zdravku Brestovcu (nalaz i mišljenje, list 148.-164. spisa) koji je u nalazu i mišljenju, na temelju dokumentacije u spisu te dokumentacije dobivene od tuženika, utvrdio da je tuženik u odnosu na utužene račune koristio pravo na pretporez samo po dva računa, i to po računu broj 1242-1-1 koji glasi na ukupan iznos od 156,94 EUR i po računu broj 1245- 1-1 koji glasi na ukupan iznos od 174,28 EUR. Ostali utuženi računi nisu evidentirani u knjigu URA te prema tome nije korišteno pravo na pretporez.

19. Prema ocjeni ovog suda, navedeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, a na koji stranke nisu imale primjedbe, u dijelu u kojem se odnosi na utvrđenje ovdje prijepornih činjenica u potpunosti nadomješta aktivnost suda u obavljanju funkcije suđenja, koju funkciju sud nije u mogućnosti ostvariti jer ne raspolaže stručnim znanjem. Stoga ovaj sud nalazi je isti sačinjen pravilno, stručno i objektivno te ga kao takvog prihvaća u cijelosti.

20. Prema odredbi čl. 221.b st. 1. ZPP-a, ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno. Dakle, korištenje prava na odbitak pretporeza predstavlja predmnijevu da tražbina postoji.

21. Prema ocjeni ovog suda, tuženik (na kojeg je prebačen teret dokazivanja da tražbina po gore navedenim računima ne postoji), tijekom postupka nije dokazao da njegova tražbina po računima broj 1242-1-1 i 1245-1-1 ne postoji, pri čemu je i sam tuženik tijekom postupka istaknuo kako je zadržao radnu odjeću tužitelja za koju je zatražio odbitak pretporeza (26 komada muških bijelih kuta i 6 komada treger hlača). Pri tome valja napomenuti i da je na predmetnim računima navedeno "otkup radne odjeće iz najma".

22. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 590. i čl. 9. ZOO-a te primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

23. Nadalje, u odnosu na potraživanje po ostalim računima, i to računima broj 1218-1-1, 1246-1-1, 1243-1-1, 1244-1-1, 1240-1-1 i 4189-1-1 valja naglasiti kako je iz Ugovora o najmu odjeće broj 1021494 s Općim uvjetima poslovanja i isporuke radne odjeće i Zamjenskim cjenikom (list 29. – 32. spisa) razvidno, između ostaloga, da je tužitelj kao najmoprimac 24. srpnja 2006. zaprimio kute, treger hlače i sakupljače u ukupnoj količini od 205 komada za ukupnu cijenu od 669,04 kn (bez PDV-a).

24. Zbroj odjeće po utuženim računima iznosi 196 kuta i 28 hlača. Pri tome tužitelj u ponovljenom postupku navodi da se radi o 158 komada bijelih kuta, 45 komada treger hlača i 2 komada sakupljača, a računi za koje je tuženik koristio pretporez odnose se na ukupno 26 kuta i 6 komada treger hlača.

25. Nadalje, Općim uvjetima poslovanja i isporuke radne odjeće, konkretno odredbom čl. 7. utvrđeno je da se kupac obvezuje pri završetku ugovornog odnosa otkupiti rabljenu najamnu odjeću koja se kod njega nalazi u upotrebi i specijalno za njega napravljenu najamnu odjeću, koja leži kod KTS-a na skladištu ili koja je kod konfekcionara u narudžbi u aktualnoj vrijednosti s time da aktualna vrijednost predstavlja novu robu za novu cijenu te korištenu robu za vrijednost prema zamjenskom cjeniku koji je sastavni dio predmetnog Ugovora.

26. Nadalje, uvidom u gore navedene račune razvidno je, između ostaloga, da su isti izdani od strane tužitelja tuženiku 31. siječnja 2018., 5. veljače 2018. i 25. travnja 2018. za radnu odjeću opisanu i po količinama navedenu u predmetnim računima po Ugovoru o najmu, s time da je na računima broj 1218-1-1, 1242-1-1, 1244-1-1, 1240- 1-1 i 1245-1-1 naznačeno "otkup radne odjeće iz najma", na računu broj 1246 -1-1 naznačeno je "otkup radne odjeće sa skladišta - rabljeno", dok je na računu broj 1243- 1-1 naznačeno "otkup radne odjeće sa skladišta – novo". Račun broj 4189-1-1 ne sadrži posebnu naznaku.

27. S obzirom da je na računu broj 1243-1-1 naznačeno "otkup radne odjeće sa skladišta – novo", valja naglasiti kako je odredbom čl. 2. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće koji obvezuje tužitelja na besplatne zamjene robe nakon normalnog habanja, dostave i preuzimanja pa je stoga nejasno iz kojeg bi razloga tuženiku trebala nova roba.

28. Odredbom članka 219. stavak 1. ZPP-a određeno je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP -a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a), pri čemu se napominje kako je sud izveo sve predložene dokaze. Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na parničnim strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Njihova je dužnost također iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije sud će iznijeti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja. Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

29. Teret dokaza u odnosu na spornu činjenicu postojanja tuženikove obveze odnosno u odnosu na spornu činjenicu da se rabljena najamna odjeća u količinama navedenim u utuženim računima nalazila u vrijeme raskida predmetnog Ugovora kod tuženika u upotrebi odnosno da se specijalno za njega napravljena najamna odjeća nalazila na skladištu tuženika u to vrijeme, a u smislu odredbe čl. 7. Općih uvjeta poslovanja i isporuke radne odjeće, jest na tužitelju.

30. Imajući u vidu obrazloženje navedeno pod t. 23., 24., 25., 26. i 27. presude, ovaj sud navedenu spornu okolnost nije mogao sa sigurnošću utvrditi iz utuženih računa, niti iz iskaza svjedoka PC (list 69. – 72. spisa), djelatnice tužitelja koja je u svom iskazu navela u bitnome da je tužitelj prilikom otkaza Ugovora tuženiku radnu odjeću koja se trenutno nalazila kod tuženika, kao i ostatak radne odjeće koja se kao rezerva za tuženika nalazila u skladištu CWS-boco d.o.o. naplatio po zamjenskom cjeniku s obzirom da se u tom slučaju ta roba trebala otkupiti od strane dužnika po Ugovoru. Sud iz iskaza navedenog svjedoka nije mogao sa sigurnošću utvrditi niti okolnost da li se najamna odjeća koja je šivana za tuženika razlikovala od najamne odjeće koja se šivala za druge klijente. Valja naglasiti i da je na upit na koji način se temeljem Ugovora dokazuje da je određena količina robe kod kupca odnosno da li se treba potpisati neki dokument, svjedok odgovorio da sva radna odjeća ima otpremnice po kojima je izdata roba, i to s imenom i prezimenom nositelja. Međutim, tužitelj u spis nije dostavio dokaze u vidu otpremnica iz kojih bi bilo razvidno da li se odnosno u kojoj količini se radna odjeća nalazila kod tuženika.

31. Pri tome valja naglasiti da je tuženik u svom iskazu (list 77. – 80. spisa) iskazao u bitnome da je s tužiteljem negdje 2005. / 2006. sklopio ugovor o najmu odjeće temeljem kojega je dogovoreno da će tužitelj svaki tjedan dolaziti po odjeću, oprati ju te ju vratiti tuženiku. Dvije do tri godine poslovanje se vršilo na taj način međutim tuženik je u jednom trenutku počeo slati natrag robu koja nije bila dobro oprana pri čemu je naglasio da je tužitelj oštećenu robu zašivao iako je već bila toliko pohabana da ju je trebalo zamijeniti. Istaknuo je da je tuženiku loše oprana roba vraćena odmah te da je u međuvremenu od druge osobe počeo nabavljati druge kute te da ih je prao tuženik sam o svojem trošku. Nadalje, tuženik je iskazao da je u početku isto tako bilo dogovoreno da će tužitelj na kute stavljati natpise ali da to nije tražio tuženik već je to predložio tužitelj da bi mu bilo lakše razabrati koja je tuženikova roba, međutim naveo je i da su te natpise stavili samo na možda cca 10% isporučene robe, na što se tuženik nije žalio jer mi to nije ništa predstavljalo. Sve do negdje 2015. poslovali su na opisani način, međutim u to vrijeme tuženik je kupovao robu od druge osobe jer nisu bili zadovoljni s uslugom pri čemu je kao primjer naveo da bi tužitelju dao na pranje određeni broj kuta, a dobio bi natrag manji broj i to neopranih. Iz tih razloga tuženik je negdje 2015. ili 2016., prekinuo suradnju, međutim tužitelj mu je nakon nekih 10 mjeseci počeo slati račune za kute koje tuženik nikada nije vidio. Istaknuo je i da od tužitelja nije naručivao specijalnu odjeću jer mu to uopće nije trebalo jer tuženik ima samo par mesnica međutim tužitelj mu je bio predložio da na kute stave natpis i to samo zato da bi ih oni raspoznali jer su vršili pranje za više firmi pri čemu je naveo da se radilo o najobičnijim kutama i hlačama kakve su se mogle kupiti u svim trgovinama te vrste. Odgovarajući na upite tužitelj je iskazao da je od druge osobe počeo kupovati odjeću za sve svoje djelatnike jer mu tužitelj uopće ne bi vraćao onoliko komada robe koliko su mu bili dali na pranje, a ono što su vratili bilo je uprljano te je tuženik bio prisiljen kroz dvije godine kupiti svu svoju novu radnu odjeću. Istaknuo je i da u trenutku raskida ugovora nije imao ikakvu tužiteljevu radnu odjeću jer ju je svu bio vratio, da u trenutku raskida Ugovora nije imao nikakvog dugovanja, niti je u trenutku kada su mu računi počeli stizati, a što je bilo desetak mjeseci nakon raskida Ugovora s tužiteljem, imao neku tužiteljevu robu kod sebe pri čemu je iskazao i da u razdoblju od godinu dana prije raskida ugovora nije naručivao od tužitelja novu radnu odjeću već mu je stalno prigovarao da mu šalju nazad uprljanu odjeću te da mu tužitelj tijekom poslovne suradnje nije poslao novu radnu odjeću.

22. Dakle, tužitelj nije dokazao, a imajući u vidu gore citiranu odredbu čl. 7. Općih uvjeta tužitelja, koja vrsta odjeće i u kojoj količini bi se nalazila kod tuženika, a koju bi tuženik sukladno Ugovoru bio u obvezi otkupiti. Dakle, tužitelj nije dokazao da se radna odjeća specificirana po broju i količinama u računima broj 1218-1-1, 1246-1-1, 1243- 1-1, 1244-1-1, 1240-1-1 i 4189-1-1 nakon otkaza Ugovora o najmu odjeće nalazila kod tuženika u najmu, niti je tijekom postupka dokazao da bi se radilo o posebno izrađenoj robi prema potrebama tuženika. Pri tome valja naglasiti i da je tužitelj o količini i vrsti robe kao dobar gospodarstvenik u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a, morao voditi evidenciju s podacima o izdanim količinama po vrsti robe i vraćeni količinama, a ta evidencija mora biti zasnovana na dokumentima o prijemu i izdavanju robe.

23. Slijedom svega navedenog, primjenom odrede čl. 7., 219. i 221.a ZPP -a u svezi s odredbom čl. 590. i čl. čl. 9. ZOO-a te primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

24. U odnosu na nastali ovršni trošak odmjeren predmetnim rješenjem o ovrsi predmetni platni nalog održan je na snazi, odnosno ukinut razmjerno uspjehu stranaka u postupku te uzimajući u obzir troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka. Valja naglasiti da je isti osnovan i to u dijelu koji se odnosi na javnobilježničku nagradu u iznosu od 77,59 EUR uvećan za 25% PDV-a, što ukupno iznosi 96,99 EUR (čl. 6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku, Narodne novine broj 8/11, 112/12 i 114/12, a koji jem u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o ovrsi bio na snazi) te u dijelu koji se odnosi na sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 132,72 EUR, uvećan za 25% PDV-a što ukupno iznosi 165,90 EUR (Tbr.

11. t. 1. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT). Međutim, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a nastali ovršni trošak nije u cijelosti osnovan i to u iznosu od 4,98 EUR na ime materijalnih troškova i u iznosu od 4,98 EUR na ime troška dostave jer tužitelj nije dokazao da mu je navedeni trošak doista nastao i da bi bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Isto tako, neosnovani su i predvidivi troškovi ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 136,87 EUR s obzirom da predmetno rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno i ovršno.

25. S obzirom je tužitelj u ovom sporu uspio s tužbenim zahtjevom u iznosu od 331,22 EUR, što predstavlja 10,64% od ukupno utuženog iznosa, to je tužitelju valjalo priznati trošak ovrhe u iznosu od 27,97 EUR i odlučiti kao u točki I. izreke presude, a u točki II. presude odbiti za preostali neosnovani dio.

26. Nadalje, odluka o troškovima postupka iz t. III. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP -a. s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici pri čemu je tužitelj uspio s 10,64%, a tuženik s 89,36%

27. Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to: za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 25. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 26. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištima održanim 20. travnja 2023., 12. lipnja 2025. i 12. veljače 2026. za svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 750,00 EUR.

28. Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1 ZPP- a.

29. Kako je tužitelj u postupku uspio s 10,64%, a tuženik s 89,36%, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženiku pripada pravo na naknadu parničnog troška u omjeru od 78,72% odnosno u iznosu od 1.180,80 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

U Zagrebu, 25. ožujka 2026.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 50.000,00 kn) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.