Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor 23250 Pag

Poslovni broj P-2508/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sucu Ivi Peričić Pejar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, P- DO-200/2022, protiv tuženice ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ksenija Grba i Maja Kovač iz Rijeke, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 10. veljače 2026., u prisustvu punomoćnika tužiteljice te punomoćnice tuženice, 25. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 vlasnica nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], površine 31178 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženica ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna priznati i trpjeti da se Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru izvrši uknjižbu prava vlasništva na nekretnini oznake kat. čest. [katastarska čestica], pov. 31178 m2, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena ČL, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženici ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tuženici ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.500,00 Eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi kao i tijekom postupka navodi da nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica], površine 31178 m2, koja u naravi predstavlja šumu pod Plotić iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], je upisana kao vlasništvo tuženice ČL i to temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, posl. br. Z-30121/2020 od 23. prosinca 2020. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku u kojem nije sudjelovala tužiteljica Republika Hrvatska, dok se prednica tuženice EL upisala na predmetnoj nekretnini temeljem presude Općinskog suda u Pagu, posl. br. P-115/94 od 24. travnja 1995. koja je donesena protiv tuženice Općine Novalja, a ne i protiv Republike Hrvatske. Međutim, matična kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od koje je kasnije nastala predmetna nekretnina, na temelju članka 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom je 1955. uknjižena kao Općenarodna imovina, te se od 1956. nalazi u posjedu Šumskog gospodarstva Senj. Dakle, predmetna nekretnina je prešla u društveno vlasništvo, a šume i šumsko zemljište koje se na dan 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, postalo je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine, broj: 41/90) vlasništvo Republike Hrvatske, te se predmetna nekretnina nalazila u šumsko gospodarskoj osnovi na dan 16. listopada 1990., a nalazi se i danas. Predmetna nekretnina predstavlja šumu koja je u stvarnom posjedu Hrvatskih šuma d.o.o. koje su na predmetnoj nekretnini vršile radove čuvanja šume i protupožarne zaštite. Tužiteljica se prije pokretanja ovog postupka u skladu s odredbama čl. 186.a Zakona o parničnom postupku obratila tuženici sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, ali do mirnog rješenje spora nije došlo s obzirom da tuženica osporava pravo vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini. Republika Hrvatska nije sudjelovala u pojedinačnom ispravnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Pagu pod posl. br. Z- 30121/2020. U tom smislu se ističe da tuženica pogrešno poistovjećuje Hrvatske šume d.o.o. s Republikom Hrvatskom, pa tako navodi da je tužiteljica kao umješač "sa ovim zahtjevom i tumačenjem Zakona o šumama i ranije odbijena u parničnom postupku P- 115/94“. U tužbi je navedeno se prednica tuženice EL upisala na predmetnoj nekretnini temeljem presude Općinskog suda u Pagu posl. br. P-115/94 od 24. travnja 1995. koja je donesena protiv tuženice Općine Novalja, a ne i protiv Republike Hrvatske. Iz tužbe je jasno vidljiva pravna osnova tužbenog zahtjeva, iako sud nije za nju vezan i po tužbi postupa i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe da nekretnina koja je na dan 16. listopada 1990. bila upisana u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo i kao takva bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, postala je na temelju samog Zakona vlasništvo Republike Hrvatske, neovisno o tome je li se nalazila u zoni građevinskog zemljišta ili izvan njega. Također se ukazuje na povijest ručno vođene zemljišne knjige i povijest promjena na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a iz kojih proizlazi da je matična kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od koje je kasnije nastala predmetna nekretnina, na temelju članka 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom je 1955. uknjižena kao Općenarodna imovina, te se od 1956. nalazi u posjedu Šumskog gospodarstva Senj. Dakle, unatoč prelasku nekretnine u režim društvenog vlasništva, od strane prednice tuženice nije podnesen zahtjev za povrat u smislu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, već je ishođena presuda protiv Općine Novalja, a ne Republike Hrvatske. Osporava da bi prednica tuženice vlasništvo predmetne nekretnine stekla postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige s obzirom da u vremenu ishođenja presude Općinskog suda u Pagu, posl. br. P- 115/94, kao i uknjižbe na temelju iste presude vrijedila odgoda zaštite povjerenja u zemljišne knjige za nekretnine u bivšem društvenom vlasništvu. Nadalje, osporava da bi tuženica vlasništvo predmetne nekretnine stekla pravnim poslovima i kvalificiranim posjedovanjem. U tom smislu se prvenstveno ističe kako na strani prednice tuženice, kao i same tuženice posjed nekretnine nije bio pošten. Osim što su imale saznanja o prelasku nekretnine u društveno vlasništvo, te nije podnesen zahtjev za povrat u smislu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ističe se da je kroz cijelo ovo vrijeme nekretnine bila u posjedu i gospodarenju Hrvatskih šuma d.o.o., što je razvidno iz dostavljenih podataka iz katastra koji imaju dokaznu snagu javne isprave u pogledu činjenice posjeda, kao i Programa gospodarenja šumama. Također se ukazuje kako se prednica tuženice EL pokušala upisati kao posjednica predmetne nekretnine u katastru, ali je po žalbi 1997. godine vraćeno prvobitno stanje na Hrvatske šume-Podružnica Senj. Hrvatske šume d.o.o. su na predmetnoj nekretnini vršile radove čuvanja šume i protupožarne zaštite. U pojedinačnom ispravnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Pagu pod posl. br. Z-30121/2020 je predstavnica Hrvatskih šuma jasno ukazala na gospodarenje predmetnom nekretninom od strane istih. Prema tome, kako predmetna nekretnina predstavlja vlasništvo Republike Hrvatske koja ima pravni interes da uskladi stvarno i zemljišnoknjižno stanje, to tužiteljica predlaže donošenje presude sadržaja naznačenog u izreci.

2.Tuženica u odgovoru na tužbu ka o i tijeku postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Tuženica je vlasnica nekretnine k. č. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a vlasništvo je stekla na temelju pravnih poslova i kvalificirane dosjelosti. Tuženica i njezina obitelj su jedini u posjedu prijepora od kada seže sjećanje majke tužene (rođ. 24.06.44.), a ta je nekretnina bila u posjedu prabake tuženice otkad je i ona bila dijete, danas duže od 130 godina. Prijepor nije bio šuma u doba kada je Općina Rab 1906. godine dodijelila posjednicima tih parcela i formalno pravo vlasništva – u slučaju prijepora pradjedu tužene, već su te parcele bili pašnjaci. Pradjed tuženice ovu je nekretninu sa svih strana ogradio suhozidima (posao koji je trajao nekoliko desetljeća), a djed tužene na parceli je gradio torove za stoku. Cca 1950tih djed tužene prestao je držati velika stada ovaca te je na prijeporu, djelomično, zasadio voćnjake, dijelom maslinik, a dijelom pustio grmove tzv. „borovice“, kako bi, zbog neimaštine, obitelj ovdje mogla pobirati drvo. Tada je zapustio i torove – štale u kojima je držao blago, a majka tužene je u dogovoru sa obitelji (pa i ovdje tuženom), sredinom devedesetih, pustila da po nekretnini rastu stabla za ogrijev, koji je na otoku bio rijetkost. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pagu posl.br. P-115/94 od 24. travnja 1995. utvrđeno je da je baka tužiteljice, pok. EL ud. Č, [adresa] stekla pravo vlasništva dosjelošću prije 06. travnja 1941. godine, odnosno, temeljem neriješenog agrarnog odnosa iz 1931. godine. U tom postupku je proveden očevid na prijeporu, a na očevidu je sudjelovala i tužiteljica kao umješač na strani tuženika te je, uz sudjelovanje vještaka, utvrđeno kako nije riječ o šumi, već o parcelama koje predstavljaju maslinik, voćnjake, raslinje i ostalo drveće što su posadili preci tamo-tužitelja. Tužiteljica nikada nije dovela u pitanje vjerodostojnost brojnih svjedoka iz navedenog parničnog i zk-postupka (svjedoci/starosjedioci - EL GL 75 g., RL pok. E 76. g., UL pok. G, Badurina Danica 82.g., Badurina Zefarin 74 g.) koji su potvrdili da su u posjedu prijepora tužena i njezina obitelj, dok predstavnike tužiteljice nikad nisu vidjeli na prijeporu. Tužiteljica nije dovela u pitanje niti vjerodostojnost vještačkog nalaza, koji je potvrdio da prijepor nije šuma. Tuženica je pred ovim sudom pokrenula pojedinačni ispravni postupak (posl.br. Z-30121/20) isključivo iz razloga što su isprave potrebne za upis prava vlasništva sa bake tuženice (UL EL) na nju samu bile podobne za pojedinačni ispravni postupak, a ne redoviti postupak uknjižbe pred zemljišnoknjižnim sudom. Tuženica je tek na uviđaju u tom predmetu saznala za tužiteljicu i da bi ona imala nekakve pretenzije spram prijepora. Niti tužena, niti okolni međaši, nisu nikad vidjeli predstavnike tužiteljice, kako na okolnim nekretninama, tako niti na prijeporu. Na uviđaju, predstavnici tužiteljice (u ovom predmetu predložena svjedokinja) nisu znali pokazati koja je nekretnina predmet ispravka, a nisu tvrdili, niti u tom postupku, niti u pismenu mirenja, da bi posjedovali bilo koji dio te nekretnine. Iz historijata tužbe proizlazi kako tužiteljica u predmetnom postupku traži sudsku deklaraciju prava vlasništva na prijeporu, ističući je prijepor „Općenarodna imovina od 1955. godine“ koja da je kasnije prešla u „društveno vlasništvo“. Prijepor danas, nesporno, nije u režimu društvenog vlasništva, budući je presudom iz 1995. godine baka tužene utvrđena vlasnicom prijepora, na temelju koje se je presude ista uknjižila i u zemljišne knjige. Prijepor, međutim, niti ranije nije bio u društvenom vlasništvu obzirom prednica tužene vlasništvo na nekretnini k. č. [katastarska čestica] uknjižila na temelju deklaratorne presude kojom je utvrđeno da je ona vlasništvo stekla prije 1941. godine, slijedom čega prijeporna nekretnina, de iure, nikad nije niti predstavljala društveno vlasništvo. Konačno, sve i da su premise tužiteljice istinite i da je prijepor u „režimu društvenog vlasništva, ili je bio u takvom režimu“ (a nedvojbeno nije), odredbom čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je kako se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Tužena je pravo vlasništva stekla pravnim poslovima i kvalificiranim posjedovanjem prijepora – na njemu je od 1995. godine uknjižena njezina baka, koja je ugovorom o doživotnom uzdržavanju vlasništvo i posjed prenijela na majku tužene, a majka tužene ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju na samu tuženu. Sve je te isprave tužena predala u postupku Z-30121/20 te je na temelju istih upisana kao vlasnica prijepora. Slijedom navedenog, pravno i činjenično su promašene pretenzije tužiteljice da bi na prijeporu ikada mogla steći pravo vlasništva na temelju zakona i to pozivom na neodređenu odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 41/90. Povrh svega, tužiteljica je, kao umješač, sa ovim zahtjevom i tumačenjem Zakona o šumama i ranije odbijena u parničnom postupku P-115/94. Tužena je istakla i prigovor prekluzije u pogledu tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Predstavnica tužiteljice (upraviteljica Šumarije Pag KL, sada predloženi svjedok) aktivno je sudjelovala u pojedinačnom ispravnom postupku Z-30121/2020, ističući kako je predmetna nekretnina vlasništvo RH jer da je predmetna nekretnina u njihovoj evidenciji šumsko-gospodarskog područja RH. Na tim se tvrdnjama temelji i sadašnji tužbeni zahtjev tužiteljice. Predstavnica tužiteljice izjavila je i prigovor na očevidu održanom dana 22. prosinca 2020., međutim, Sud ju je obavijestio da se prigovor odbija te je uputio da svoja prava, u skladu s odredbom čl. 202. ZZK, RH može ostvarivati pred Sudom. Sukladno odredbi članka 205. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 63/19, 128/22, 155/23, 127/24) tužba za ispravak podnosi se u roku od 3 godine od okončanja pojedinačnog ispravnog postupka. Postupak Z-30121/2020, u pogledu sporne nekretnine, okončan je dana 23. prosinca 2020. godine. Sudska praksa ovaj rok tumači kao prekluzivan rok nakon kojeg stranci koja nije zadovoljna s ishodom pojedinačnog ispravnog postupka prestaje pravo tražiti sudsku zaštitu po osnovi i sa dokazima koji joj nisu prihvaćeni u ispravnom postupku. Također ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući tužiteljica nije pružila niti jedan jedini dokaz da je uopće ikada bila vlasnica ili da je mogla steći pravo vlasništva prijepora a dokaz koji sada dostavlja – povijest promjena na katastru – ukazuje na to da je, kao posjednik, upisano društvo Hrvatske šume, a ne tužiteljica. Ukoliko tužiteljica smatra da je to njezin posrednik u posjedovanju prijepora, tada se ponovno ističe prigovor prekluzije tužbenog zahtjeva, budući je isti sudjelovao u postupku Z-30121/20 a nije podigao tužbu u roku. Slijedom navedenog, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije koja prileži ovom spisu i to: zk izvadak za predmetnu česticu (l.s.4), povijest zk upisa za predmetnu česticu (l.s.5-219, povijest promjerena na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (l.s.22- 359, zahtjev za mirno rješenje spora(l.s.36), odgovor protustranke (L.S.38-42), presudu Općinskog suda u Pagu posl br. P-115/94 od 24. travnja 1995. (l.s.54-66), rješenje Općinskog suda u Zadru; Stalne službe u Pagu posl. br. Z-30121/20 od 23. prosinca 2020. zk ul. [broj ZK uloška](l.s.67), ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između EL kao primatelja uzdržavanja i ĆL kao davateljice izdržavanja od 21. veljače 1995. ovjeren pred Općinskim sudom u Pagu poslovni broj R2-12/95 (l.s71-72), ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen između IL i ĆL kao primatelja uzdržavanja i ČL kao davateljice uzdržavanja ovjeren pred javnom bilježnicom Verom Marčina iz Zadra broj OV-482/20 od 15. siječnja 2020. (l.s.73-79), povijest promjena za kat.-čest. 556/50 k. o. [katastarska općina] (l.s.112), te je pribavio i izvršio uvid u spis općinskog suda u Pagu posl.br. P-115/94, te spis Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu posl.br. Z-3012/2020.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ista vlasnica nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], površine 31178 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži na nekretnini oznake kat. čest. [katastarska čestica], pov. 31178 m2, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

6. Među strankama nije sporno da se tužiteljica, prije podnošenja tužbe, obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, na koji zahtjev su dobili negativni odgovor, a kako to proizlazi i iz odgovora tuženice od 20. ožujka 2023. (l.s. 36-42).

7. Tužiteljica tužbeni zahtjev temelj na činjenicama da nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica], površine 31178 m2, koja u naravi predstavlja šumu pod Plotić iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], je upisana kao vlasništvo tuženice ČL i to temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, posl. br. Z-30121/2020 od 23. prosinca 2020. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku u kojem nije sudjelovala tužiteljica Republika Hrvatska, dok se prednica tuženice EL upisala na predmetnoj nekretnini temeljem presude Općinskog suda u Pagu, posl. br. P-115/94 od 24. travnja 1995. koja je donesena protiv tuženice Općine Novalja, a ne i protiv Republike Hrvatske. Međutim, matična kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od koje je kasnije nastala predmetna nekretnina, na temelju članka 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom je 1955. uknjižena kao Općenarodna imovina, te se od 1956. nalazi u posjedu Šumskog gospodarstva Senj. Dakle, predmetna nekretnina je prešla u društveno vlasništvo, a šume i šumsko zemljište koje se na dan 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, postalo je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine, broj: 41/90) vlasništvo Republike Hrvatske, te se predmetna nekretnina nalazila u šumsko gospodarskoj osnovi na dan 16. listopada 1990., a nalazi se i danas. Predmetna nekretnina predstavlja šumu koja je u stvarnom posjedu Hrvatskih šuma d.o.o. koje su na predmetnoj nekretnini vršile radove čuvanja šume i protupožarne zaštite.

8. Prema čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/08 i 153/09 – dalje u tekstu: ZV) propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

9. Odredbom čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je kako se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

10. U konkretnom slučaju, a što nije sporno, iz priloženog zk izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proizlazi da je čest. 556/50, šuma pod plotić, površine 31178 m2, upisana kao vlasništvo ČL za cijelo, iz čega proizlazi da je tuženica pasivno legitimirana u ovom sporu.

11. Iz iskaza saslušane svjedokinje KL (l.s.132), upraviteljice Šumarije Pag proizlazi kako je ista iskazala kako ostaje kod onoga što su u svom očitovanju dale Hrvatske šume te navodi kako je predmetna čestica dio programa gospodarenja za gospodarsku jedinicu [adresa]. Ona je došla na mjesto upravitelja Šumarije 1.3.2005. te su tada na toj čestici vršili čuvanje i protupožarno motrenje u skladu s propisom programa gospodarenjem koji je odobren od strane Ministarstva. Za vrijeme od kada je ona na radnom mjestu nisu vršili čišćenje i prorjeđivanje, ali joj je poznato na temelju evidencija u tadašnjim programima da je isto vršenje odnosno da je vršena proreda. Ta proreda je bila od 1987. do 1996. Osobno pozna tuženicu, ali površno. Ona nije vidjela tuženicu na predmetnoj čestici, ali to nije ni njen posao, jer njen posao ne obuhvaća samo direktno čuvanje šuma, to je posao lugara. Na poseban upit navodi kako joj nikada lugar nije naveo da je vidio tuženicu ili neke treće osobe na toj predmetnoj čestici niti je o tome vidjela pisani trag. Na upit punomoćnice tuženice svjedokinja navodi kako je za vrijeme ispravnog postupka na čestici vidjela tuženicu te da nije nikada dobila rješenje ispravnog postupka, te navodi kako je čula svjedoke, ali da ti svjedoci u svim takvim slučajevima isto govore. Na poseban upit punomoćnice tuženice svjedokinja navodi kako se program gospodarenja radi po Zakonu o šumama i važećim pravilnicima o uređenju šuma, on ide kao prijedlog nadležnom Ministarstvu koji osniva povjerenstvo, izlazi na teren i odobrava program i izdaje rješenje da se taj program može provoditi. Nadalje navodi da se u odnosu na čestice koje se predlažu Ministarstvu da uđu u program iste predlažu geodeti koji su zaposlenici Hrvatskih šuma ali sukladno Zakonu. Navodi da parcela iz gospodarenja može izaći sudskom presudom i ne zna za drugi način kako bi ista mogla izaći ali da bi se po tom pitanju trebalo upitati njihovu pravnu službu. Na poseban upit punomoćnice tuženice zašto njihovo društvo nije provelo presudu P-115/1994 koja je utvrđeno kako predmetna parcela nije šuma niti šumsko zemljište svjedokinja navodi da ona to ne zna, da ona u to vrijeme nije bila tu. Navodi kako po planu upravljanja iz toga perioda navodi kako je navedena parcela navedena kao šuma crnike, 637 m3, i u propisu je prorijeda. Također navodi kako je prema evidencijama ta proreda i izvršena. Na poseban upit punomoćnice tuženice da li je dokumentacije iz koje svjedokinja čita dostavljena tužiteljici prije podnošenja tužbe navodi kako je ista dostavljena ODO u Zadru. Na poseban upit punom. tuženice da li svjedokinja zna zašto nije korigiran plan upravljanja s presudom P-115/94 ista navodi kako ne zna, a kako je već i gore navela jer nije tada bila.

12. Iz iskaza svjedoka TL, šumarskog tehničara (l.s.133-134) proizlazi kako je on lugar od 2009. kada je zaposlen na neodređeno vrijeme i zna da postoje nekoliko čestica koje su u suvlasništvu države i privatnih osoba. Čestice koje su u vlasništvu države obilaze češće, a one koje su u suvlasništvu fizičkih osoba obilaze rjeđe. U odnosu na predmetnu česticu su bili kada je bio nekakav postupak, ne zna točno o čemu se radi, u ulozi svjedoka da kao lugar odgovori na pitanje da li je obilazio predmetnu česticu. Može reći da je predmetnu česticu obilazio i onu ispod nje, i put. Oni čestice obilaze nekada jednom tjedno, nekada jednom mjesečno. Njegov posao kao lugara je čuvanje čestica pa tako i predmetne u smislu da netko ne bi bespravno uzimao drva, kamenje od suhozida i slično, i da ne bi radili neke štete tipa probijanja puteva, štala, itd. Na predmetnoj čestici je zadnji puta bio prije par dana. U vrijeme kada je obilazio predmetnu česticu nikada nije vidio tuženicu ili neku treću osobu da nešto radi. Na upit zz tužiteljice svjedok navodi da bi tuženicu prepoznao budući da mu je susjeda. Na upit punomoćnice tuženice svjedok navodi da zna da je navedena parcela u suvlasništvu jer se to utvrdi uvidom u katastar ili u aplikaciji MERGIN, navodi da je to njihova aplikacija koja im služi da bi znali gdje su površine kojima društvo Hrvatske šume gospodare. Navodi da ne zna da li je aplikacija MERGIN usklađena sa evidencijom Hrvatskih šuma ili gruntovnicom. Dodaje kako MERGIN za neke čestice nije ažurirana. Nekada se dogodi da njima nije izbačena iz osnove, a privatnici su stekli vlasništvo nad nekom parcelom sudskom odlukom. Navodi da to može znati uvidom na terenu kada utvrdi da je na nekoj parceli nešto izgrađeno, a u MERGIN aplikaciji se navodi da je njima u osnovi. Navodi da na predmetnoj parceli od kada je on zaposlen nije rađeno prorjeđivanje niti su rađeni putevi. Navodi kako ne zna da li su oni u obvezi na tim parcelama raditi neke protupožarne puteve te da bi tako nešto trebalo biti u osnovama u kojima su propisani svi radovi koji se moraju obavljati na samoj parceli. Navodi da je predmetna parcela na samoj cesti koja je asfaltirana te da se tamo nema ništa ni kositi, što se tiče tih protupožarnih puteva. Navodi da ne zna kolika je točna površina te parcele, može biti 1000 m2, može biti 4000 m2. Navodi da predmetna parcela je dijelom omeđena suhozidom te da ne zna točne gabarite predmetne parcele i zato ne može znati da li je u cijelosti omeđena suhozidima. Na daljnji upit navodi kao je obilazio i česticu do predmetne čestice koja se nalazi ispod ceste prema moru prema jugu. Navodi da se predmetna parcela ne proteže do mora nego da se proteže od Velebita do ceste. Navodi kako je to cijelo to područje zaraslo u kupinu te se istu ne može obići cijelu jer je jedan dio nepristupačan. Na poseban upit navodi da se ne sjeća da li je u ispravnom postupku njemu postavljeno ikakvo pitanje. Navodi da pretpostavlja da su od njega uzeti podaci. Navodi da je prilikom obilaska predmetne parcele sretao ljude koji su brali šparoge, ne može točno znati da li su brali šparoge na predmetnoj parceli ili susjednoj, navodi da je sretao stare ljude, ne zna da li su to međaši, to su mi bili nepoznati ljudi. Navodi kako ne živi u [adresa]. Na poseban upit tko su CL i CL Zeferin svjedok navodi da ne zna tko su ti, nisu mu poznati ni GL ni RL pok. E. Ne znam ni tko je UL pok. G. Na poseban upit da se sjeća da je vidio čovjeka koji je vlasnik restorana, u blizini predmetne parcele te da su ga vidjeli njegov sin, kćerka i žena. Zna da se sin zove R. Ne sjeća se da je na predmetnoj čestici vidio štalu, obor ili tor, navodi da ukoliko postoji da su nešto niže građevine ili zapuštene. Navodi kako na ovoj parceli nije nikada uhvatio nekoga da krade suhozid.

13. Punomoćnica tuženice prigovorila je iskazu svjedoka kao neistinit u dijelu u kojem tvrdi da bi obilazio predmetnu nekretninu budući je predmetna nekretnina smještena ispod ceste, proteže se sve do mora, ima površinu 31 000 m2 , ograđena je sa svih strana suhozidima, što je vidljivo u katastru i katastarskim snimkama tijekom zadnjih 50 godina; neistinit u dijelu da je iskazivao u ispravnom postupku budući u tom postupku uopće nije davao nikakav iskaz niti ga se pitalo o predmetnoj parceli; neistinit da bi na bilo koji način obilazio, održavao ili kontrolirao prijepor, a za što ne može navesti niti točnu parcelu niti osobu koja bi ga vidjela da radi opisane radnje.

14. Iz iskaza svjedoka FL proizlazi kako je on na predmetnoj parceli viđao tuženicu, njezina oca i majku te ranije djeda i baku, te njezina pokojnog brata. Zna da su tuženica i njezini preci tamo čuvali ovce, tuženica i danas tamo čuva ovce. Nije čuo da bi itko smetao tuženicu prilikom korištenja predmetne nekretnine i da bi joj netko osporavao pravo da koristi predmetnu parcelu. Predmetna parcela je sa svih strana omeđena suhozidom a jednim dijelom žicom i bio je na jednom dijelu plot. Na upit punomoćnice tuženice svjedok navodi da je njegova parcela na 500 m zračne linije od predmetne parcele na jugo. Predmetna parcela je nalazi ispod ceste do mora. Na moru je šetnica i žica odnosno granica parcele je do šetnice. Navodi da ne zna tko je gradio suhozide na predmetnoj parceli, pretpostavlja da su to prednici od tuženice, jer da od kada zna za sebe na predmetnoj parceli postoji suhozid. Navodi da su prednici od tuženice tamo držali i magarce, sjeća se da su tamo bili torovi, a ne zna čemu su točno služili. Navodi da tuženica tamo sada ima masline, a da su nekada bile kruške koje su sada propale. Navodi da zna kako je tuženica odnosno i oni kao susjedi su probijali puteve kroz parcele. Nije nikada vidio nikoga od šumarije da nešto tamo označava ili krči, na svoju parcelu ide dva puta mjesečno jer tamo ima ovce. Navodi da nitko od susjeda nikada nije spomenuo da bi vidio lugara na predmetnoj čestici. Nije vidio nikoga drugoga da koristi predmetnu česticu osim tuženice i njezine obitelji. Navodi da je kroz tu parcelu probijen mali put za traktor te da im je on pomagao nositi masline i drva po tom putu. Na upit zz tužiteljice svjedok navodi kako predmetna parcela ima 10 000 m2 , navodi da je kompletna parcela ograđena, ali da ne zna gdje su granice. Navodi kako je on pomogao tuženici i njezinoj obitelji od ulaznih vrata u tu parcelu probiti malo suhozida kako bi se mogao napraviti put kroz tu parcelu za traktor. Navodi kako na predmetnoj parceli masline nisu sađene nego su kalemljene jer se radi o divljim maslinama. Navodi kako ima i drugih stabala na toj parceli koja su narasla.

15. Iskazima saslušanih svjedoka i to KL i TL sud nije poklonio vjeru budući da svjedokinja KL nema neposrednih saznanja o predmetu prijepora, dok je iskaz svjedoka TL nepouzdan budući da je iskazao kako ne zna da li je aplikacija MERGIN usklađena sa evidencijom Hrvatskih šuma ili gruntovnicom. Dodaje kako MERGIN za neke čestice nije ažurirana, te kako se dogodi da njima nije izbačena iz osnove, a privatnici su stekli vlasništvo nad nekom parcelom sudskom odlukom, čim je ujedno i ostavio mogućnost da predmetna čestica omaškom nije izbačena iz osnove, te plana i upravljanja Hrvatskih šuma, dok je sud svjedoku FL sud poklonio vjeru nalazeći da je iskaz istog uvjerljiv i logičan, a radi se o svjedoku kojem je dobro poznato stanje predmetne nekretnine.

16. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Pagu posl.br. P-115/94 od 24. travnja 1995. utvrđeno je kako je su tužitelji, među kojima je i EL Badurina prednica tuženice stekla vlasništvo predmetne nekretnine, u kojoj parnici je tužiteljica sudjelovala kao umješač, kojom prilikom joj je zahtjev identičan zahtjevu u ovom postupku odbijen. U tom postupku je proveden očevid na licu mjesta, te je, uz sudjelovanje vještaka, utvrđeno kako nije riječ o šumi, već o parcelama koje predstavljaju maslinik, voćnjake, raslinje i ostalo drveće što su posadili preci tamo- tužitelja. Također, iz navedeno parničnog predmeta proizlazi kako tužiteljica nije dovela u pitanje vjerodostojnost brojnih svjedoka iz navedenog parničnog postupka koji su potvrdili da su u posjedu prijepora tužena i njezina obitelj, dok predstavnike tužiteljice nikad nisu vidjeli na prijeporu. Također, tužiteljica u tom postupku nije dovela u pitanje niti vjerodostojnost vještačkog nalaza.

17. Nadalje, uvidom u pojedinačni ispravni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Pagu pod posl. br. Z-30121/2020 utvrđeno je kako je ispravljeno zemljišnoknjižno stanje na predmetnoj nekretnini u korist tuženice, kojom prilikom su saslušani svjedoci CL, stara 82. godine i VL, star 74. godine, te kako su u postupku sudjelovale i Hrvatske šume, dok svjedok TL nije saslušan.

18. Savjesnom i brižljivom analizom i ocjenom provedenih dokaza, kako zasebno, tako i svih zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud nalazi da tužiteljica nije dokazala kako predmetna nekretnina predstavlja vlasništvo tužiteljice.

19. Naime, ovaj sud je mišljenja kako se tužiteljica neosnovano poziva na odredbu čl. 55. st. 2. Zakona o šumama (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 5/91), po kojoj se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-115/94 utvrđeno da su prednici tuženice vlasništvo predmetne nekretnine stekli dosjelošću prije do 6. travnja 1941. godine kada se po pravnim pravilima bivšeg OGZ moglo steći vlasništvo dosjelošću i na takvom zemljištu (tako i VSRH Rev-2905/1999 od 13. srpnja 2000.) Nadalje, glede vremena odsjedanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 291/2014-2 od 17. travnja 2018. naveo: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, itd., dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.“ Nadalje, Zakon o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“, broj 36/47, 51/58 i 13/87) u odredbi članka 1. određuje da takve nekretnine postaju općenarodna imovina, odnosno kasnije društveno vlasništvo koje se temeljem odredbe članka 362. stavak 3. ZV pretvara u vlasništvo Republike Hrvatske.

20. Međutim, Zakon o proglašenju nije se odnosio na ona zemljišta koja su na osnovi provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941.,a što je ovdje slučaj. Na to ukazuje i odluka Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama (»Narodne novine«, br. 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta, razmatrajući koju odredbu je Ustavni sud imao u vidu „da je odredbom čl. 159. ZV-a, propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske, te da je institut dosjelošću u pravu vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava), temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje“. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama“.

21. Prema utvrđenju ovog suda, predmetna nekretnina u naravi ne predstavlja šumu, nego je korištena od strane prednika tuženice kao maslinik i voćnjak, na utuženu nekretninu nikada nije dolazio lugar, bila je ograđena sa svih strana, iz čega slijedi da na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a od 16. listopada 1990., (kojim je Republika Hrvatska postala vlasnikom šuma i šumskog zemljišta), predmetni dio nekretnine nije predstavljao šumu (niti šumsko zemljište), čime tužiteljica, stupanjem na snagu navedenog Zakona (ZID ZŠ/90), na istom nije stekla pravo vlasništva.

22. Naime, iz činjeničnog stanja proizlazi da je tuženica ne samo bila u neprekidnom i kontinuiranom posjedu predmeta spora daleko duže od 40 godina, nego da joj nitko nije taj posjed osporavao, niti je neka treća osoba polagala pravo na tu imovinu, čime su ispunjeni uvjeti iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojim je uređena zaštita prava vlasništva tako da je propisano: „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava (stavak 1.). Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni (stavak 2.)“.

23. Nadalje, praksa Europskog suda za ljudska prava, zauzima stajalište prema kojoj se, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija), i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano.

24. U odnosu na navode tužiteljice kako ista nije sudjelovala u postupku preoblikovanja zemljišne knjige, ovaj sud zaključuje da tužiteljicu veže rješenje donesene u postupku preoblikovanja zemljišne knjige, budući da se u konkretnoj pravnoj stvari, tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju koje je tužiteljica isticala i u postupku preoblikovanja zemljišne knjige i nije na upis prava vlasništva tuženice, podnijela prigovor niti tužbu za ispravak. Tome u prilog ide i pravno shvaćanje Županijskog suda u Zadru (zauzeto na sjednici građanskog odjela 14. veljače 2013. broj 1 Su-86/2013-2) prema kojem, „rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku a nisu protiv rješenja izjavila žalbu odnosno podnijele tužbu za ispravak u smislu odredbe čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 - dalje: ZZK) i da bi takav tužbeni zahtjev trebalo odbiti.“ Isti stav zauzet i na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanom 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku (Broj: Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015., zaključak 3.2.) po kojem „rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijele tužbu za ispravak u smislu čl. 197. ZZK,“ pa u prethodno navedenoj situaciji kada se tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan. U situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom stanju (npr. takva stranka je naknadno tj. nakon okončanja zemljišnoknjižnog postupka stekla pravo vlasništva) uspjeh tužitelja ovisit će prvenstveno o tome je li ili ne dokazao tužbenu osnovu. Naime, uvidom u pojedinačni ispravni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Zadru, Stalna služba u Pagu pod posl. br. Z-30121/2020 utvrđeno je kako je ispravljeno zemljišnoknjižno stanje na predmetnoj nekretnini u korist tuženice, te kako su u postupku sudjelovale i Hrvatske šume. Kako su stranke na ročištu od 17. ožujka 2025. suglasno ustvrdile kako je osnivač Hrvatskih šuma d.o.o. tužitelja, sud je mišljenja kako je tužiteljica sudjelovala u navedenom postupku.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22, 155/23-dalje u tekstu ZPP), te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 ), a s obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 Eura, po kojima je tuženici valjalo priznati trošak za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora u iznosu od 250,00 Eura (Tbr. 8. toč. 1.), sastav odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 Eura (Tbr 8), sastav podnesak od 5.2.2025. u iznosu od 250,00 Eura (Tbr 8) i za zastupanje na ročištima od 17.3.2025. , 24.9.2025. i 10.2.2026., svaki u iznosu od 250,00 Eura (Tbr 9.toč. 1), što čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.500,00 Eura, koji je tužiteljica dužna naknaditi tuženici u roku od 15 dana.

U Pagu, 25. ožujka 2026.

Sudac

Iva Peričić Pejar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku,

2. Tuženici po punomoćniku.