Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-61/2025-46

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, Milana Prpića 65a, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon dana 12. veljače 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu te punomoćnika tuženika, dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici SI plati iznos od 8.090,42 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 8.015,50 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operac ije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice SI za isplatu iznosa od 2.371,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 74,92 EUR tekućima od 19. lipnja 2019. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici SI naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.531,32 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice SI za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom dana 17. svibnja 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 9010544454, kreditna partija 7103113448, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz [adresa], pod poslovnim brojem Ou-417/05 dana 17. svibnja 2005. Temeljem ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 83.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovorena je kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,15% godišnje. Kamata se obračunavala u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcijalnom metodom) i sadržana je u anuitetima te je dospijevala na naplatu zajedno s njima. Tijekom otplate kredita kamatna stopa je mijenjana Odlukama tuženika u više navrata.

1. 2. Tužiteljica je navela da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 1. (iznos kredita), kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u čl. 5. (interkalarna kamata) i u čl. 6. (kamata na zakašnjela plaćanja) u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, zatim u čl. 7. (otplata kredita) u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje anuiteta u protuvrijednosti valute CHF, kao i u čl. 4. (kamata na kredit) u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu da se kamata obračunava u CHF. Tužiteljica tvrdi da su u konkretnom slučaju ugovorne strane ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ju prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima

1. 3. Nadalje, tužiteljica je navela da prilikom ugovaranja redovne kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze u ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, stranke nisu pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, čime je tuženik također postupio protivno pozitivnim propisima.

1. 4. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu, povodom tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, između ostalog i protiv tuženika, smatrajući da je sud u ovom predmetu vezan za pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora.

1. 5. Nadalje, tužiteljica je navela da joj je tuženik ponudio mogućnost konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te da je prihvatila prijedlog tuženika i s njime je 21. prosinca 2015. sklopila dodatak ugovoru o kreditu, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Javorke Martinić iz [adresa] dana 31. prosinca 2015., pod poslovnim brojem OV-7445/15., čime je provedena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti 33.659,90 eura, kojim utvrđenjem je nedospjela glavnica svedena na približni iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF-a od početka ugovora. U provedenoj konverziji tuženik nije tužiteljici u cijelosti priznao preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF - a, već samo u iznosu od 21.055,82 kn. Naime, u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat bio drugačiji.

1. 6. Tužiteljica je navela da posljedica koju na ovaj predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF je takva da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF-a. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule u CHF-a, tuženik je tužiteljici od dana sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 41.454,68 kn. Do navedenog iznosa tužiteljica je došla na način da je zbrojila sve razlike stvarno plaćenih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu, uz primjenu početnog tečaja CHF-a i prvotno ugovorene kamatne stope od dana sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. te za novčani iznos od 21.055,82 kn (priznatu preplatu iz konverzije) umanjila svoju tražbinu koja proizlazi iz razlike anuiteta ukamaćenom zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.

1. 7. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 41.454,68 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prije svega je istaknuo činjenicu da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen i da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Time je početni kredit u CHF prestao postojati, zbog čega tužiteljica više ne može imati nikakvih tražbina i zahtjeva po osnovnom ugovoru o kreditu. Tuženik je naveo da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kako je odredbom čl. 19.c st. 1. t. 6. toga zakona propisano da ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum u smislu te odredbe, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, tuženik zaključuje da u ovom slučaju tužiteljica, koja je prihvatila konverziju i sklopila dodatak ugovoru, više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče preplate, naveo je da pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojima se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka, raspoređuju se kao preplata, koja se potrošaču priznaje na ime plaćanja budućih obroka te se ne tretiraju kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Tuženik je naveo da iz dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da je tužiteljici ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridružen preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Kako se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanima uz valutnu klauzulu, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, kao što je to i u ovom slučaju, tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenim kamata po kreditu u CHF neosnovan u cijelosti jer niti jednim pozitivnim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je korisnicima kredita omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Istaknuo je da iz obrazloženja zakona proizlazi kako je predlagatelj zakona utvrdio da je to zbog znatne aprecijacije tečaja CHF -a i porasta kamatnih stopa na CHF te značajno manje aprecijacije tečaja EUR i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o opisanom zakonskom rješenju, u cilju kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u EUR. Istaknuo je da interes za podnošenje tužbe prema čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. godine postoji samo dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi postoji li u trenutku donošenja odluke suda povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podnošenja tužbe više nije bilo, tuženik navodi da odluka suda ne može biti usmjerena na utvrđenje i otklanjanje iste.

2. 2. Tuženik je također naveo da je ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo zakonom dopušteno, da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nije utvrđeno da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nezakonita, da temeljem navedene presude nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, već je samo utvrđena nepoštenom odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, a je li povrijeđen interes ili pravo konkretnog potrošača, ovisi o svakom pojedinom slučaju. Valutna klauzula propisana je odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a ugovaranjem iste ugovorne strane nisu bile u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima ugovornog odnosa.

2. 3. Tuženik je napomenuo da je tužiteljica poslovno sposobna osoba, da je prihvatila ugovorne odredbe, da prilikom sklapanja ugovora nije ukazivala na nikakve sporne odredbe ugovora, da se svjesno odlučila na sklapanje ugovora sa svim uvjetima i odredbama istoga prema svojih potrebama i mogućnostima, a da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika pa ima snagu javnobilježničkog akta, zbog čega smatra neosnovanim da bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne.

2. 4. Tuženik se protivio prijedlogu tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja, a u slučaju da sud prihvati taj dokazni prijedlog, tuženik je predložio da se istim utvrdi jesu li konverzijom kredita u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate jer je kogentnim propisom i to odredbama ZID ZPK/15 detaljno definirano na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući strankama mogućnost da prilikom konverzije postupaju drukčije, niti dopuštajući sudovima da određuju vještačenje protivno tim odredbama.

2. 5. Tuženik je zaključno naveo da iz svih propisa koji uređuju poslovanje banaka, zatim Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48, Direktive 93/13 i sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, slijedom čega sama promjenjiva kamata ne može biti ništetna, da su kamatne stope u predmetnom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije bila odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik je naveo da je valutna klauzula također zakonom dopuštena, a da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen, pa da tužiteljica nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu jer je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran jer je tužiteljici ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata, uračunat prilikom konverzije. Konačno, tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

2. 6. Tijekom postupka tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu, broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te smatra da i zbog toga svako daljnje tužiteljičino potraživanje u svezi s dodatkom ugovoru o kreditu prelazi zakonske okvire.

2. 7. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 5. prosinca 2025. istaknula tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.461,67 eura i to po osnovi više plaćenih anuiteta zbog rasta kamatne stope iznos od 1.070,85 eura, po osnovi više plaćenog zbog rasta tečaja CHF-a iznos od 6.994,65 eura i po osnovi razlike nedospjele glavnice iznos od 2.371,25 eura i po osnovi obračunatih zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do konverzije u iznosu od 74,92 eura, koji je dobiven na način da je od iznosa ukupno obračunatih kamata do 30. rujna 2015. oduzet iznos preplate utvrđen dodatkom ugovoru o kreditu. Na iznos kamata od 74,92 eura tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja tužbe, odnosno od 12. lipnja 2019., dok je na preostali iznos zatražila zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015., pa sve do isplate.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom tužiteljice od 5. prosinca 2025. te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

5. Sud je na glavnoj raspravi 12. veljače 2026. dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužiteljice od 5. prosinca 2025. Navedenim podneskom tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, ali povišeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi. Kako tužitelj ica bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja, odnosno prije upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i prije zaključenja prethodnog postupka, nije mogla znati za točan opseg i visinu svoje tražbine te kako se povišen zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev iz tužbe, sud smatra da se radi o nepravoj preinaci tužbe, kojoj se tuženik ne može osnovano protiviti. Osim toga, dopuštanje preinake tužbe ocijenjeno je svrsishodnim za konačno rješenje spora između stranaka.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na str. 5-32 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 243-285 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Među strankama je nesporno da su 17. svibnja 2005. sklopile ugovor o kreditu, koji je istoga dana solemniziran kod javnog bilježnika. Predmetnim ugovorom tuženik je kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 83.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je kupnja stambenog objekta. Odredbom čl. 4. ugovora tužiteljica se obvezala tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koje je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,15%. Otplata kredita ugovorena je odredbom čl. 7. ugovora na rok od 240 mjeseci, u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. U slučaju promjene kamatne stope tužiteljica je kao korisnica kredita pristala da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezala plaćati tako izmijenjene anuitete.

9. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 31. prosinca 2015., ovjeren kod javnog bilježnika istoga dana, utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem odredbi ZID ZPK/15. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 33.659,90 eura, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da iznos preplate iznosi 2.662,60 eura, koji se preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 20.335,61 kuna. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru vršena otplate kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te je utvrđeno da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u euru, utvrđenog novim otplatnim planom, iznosi 94,30 eura te se smatra preplatom. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 2.756,90 eura, što preračunato u kune po srednjem tečaju za euro iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 21.055,82 eura te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru, koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u euru utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristiti, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Konačno, ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovoru, a nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu iznosi 33.219,28 eura.

10. 1. Tužiteljica je iskazala da se na sklapanje ugovora o kreditu odlučila iz razloga jer je sa suprugom htjela riješiti stambeno pitanje kupnjom stana. Tražeći stan, obratili su se tuženiku radi dobivanja kredita gdje im je predloženo sklapanje predmetnog ugovora. Djelatnici banke ponudili su kredit s valutnom klauzulom u CHF uz obrazloženje da je to najpovoljniji kredit, a suprug i ona nisu imali razloga sumnjati u to te su na sugestiju djelatnika banke odlučili prihvatiti takav kredit. Sa sredstvima kredita kupili su stan u [adresa], u kojem su stanovali neko vrijeme, ne sjeća se točno do kada, ali moguće do 2009., kada im se povećala obitelj te im je trebao veći stambeni prostor. Zbog dodatnih problema i situacije u kojoj su se našli, predmetni stan je prodan na javnoj dražbi. Stan nikad nisu iznajmljivali trećim osobama. U vrijeme sklapanja ugovora ona je bila zaposlena u Dječjem vrtiću „Zipkica“ u [adresa], nikad nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo te nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. S vremenom su se mjesečni anuiteti povećali gotovo dvostruko te su došli u jako tešku financijsku situaciju, snalazili su se na različite načine te su im pomagali roditelji. Zbog financijskih problema u vezi otplate kredita odlučila je prihvatiti konverziju jer je smatrala da je to najpovoljnije rješenje u tom trenutku. Kredit je u međuvremenu otplaćen. Napomenula je da ovaj postupak za nju predstavlja veliku i dugotrajnu borbu te bi htjela da se što prije završi.

10. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je iskazala da je upravo ona otplaćivala kredit. Stan koji je kupljen sredstvima kredita bio je cijelo vrijeme namijenjen stanovanju, na adresi nikad nije bilo registrirano sjedište bilo kakvog poslovnog subjekta i nije se koristio za bilo kakve poslovne djelatnosti.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

11. 2. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., S,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru utvrđeno je da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba i u potrošačku svrhu. U ugovoru o kreditu ne spominje se nikakva samostalna poslovna ili profesionalna djelatnost tužiteljice kao korisnice kredita, a namjena kredita za kupnju stambenog objekta sama po sebi potvrđuje potrošačku svrhu ugovora. Tuženik je tužiteljici ponudio konverziju ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15, a Zakon o potrošačkom kreditiranju regulira upravo potrošačke kredite, iz čega proizlazi da je i tuženik tužiteljicu smatrao potrošačem kod sklapanja predmetnih pravnih poslova.

12. 1. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 5. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa redovne kamate koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužiteljici kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Pored toga, tuženik tužiteljicu nije informirao o riziku od eventualnog znatnog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita, niti o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, što je osnovni razlog tome da se tečaj CHF -a nije mogao kontrolirati nakon što je došlo do njegovog znatnog porasta u odnosu na kunu. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 17. svibnja 2005. i istoga dana je solemniziran kod javnog bilježnika, dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelj ici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Sud je u ovom predmetu o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio kao o prethodnom pitanju, a ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i u valutnoj klauzuli sadržane su u čl. 7. ugovora, prema kojima se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit po tečaju CHF za kunu na dan plaćanja mjesečnih anuiteta te u čl. 4. ugovora, prema kojoj se tužiteljica obvezala plaćati redovnu kamatu po stopi koja je bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

14. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 4. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljn im postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

14. 5. . Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na euro, a posljedično i u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Također je utvrđeno da tužiteljica nije informirana o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, a takvi parametri nisu niti navedeni u sadržaju ugovora, niti u tuženikovim općim aktima. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u budućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na euro, a potom i na kunu te posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužiteljicu nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te da im je obveza otplate kredita postala težak financijski teret. Konverziju je prihvatila jer je smatrala da je to najpovoljnije rješenje u tom trenutku. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

15. 1. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 2. Primjenom navedenih pravila na predmetni spor dolazi se do zaključka da ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,15% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. 3. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO-a mora platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka – društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa, ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije, iznosi 8.015,50 eura, od kojeg iznosa preplata na ime promjene kamatne stope iznosi 1.070,85 eura, a na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedno prilikom isplate kredita, iznos od 6.944,65 eura.

16. 2. Ukupan iznos kojeg je tužiteljica manje platila posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, ukupno iznosi 1.967,64 eura, od kojeg iznosa se na promjenu kamatne stope odnosi iznos od 1.516,69 eura, a na pad tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 450,95 eura.

16. 3. Nadalje, u nalazu i mišljenju vještaka navedeno je da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 33.659,90 eura, što je u tom trenutku iznosilo 257.077,49 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 2.371,25 eura. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i priznato je preplatu tužiteljici u iznosu od 2.756,90 eura.

16. 4. Vještak je izračunao zakonske zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. te iste iznose 2.831,82 eura. Pod pretpostavkom da se primjenjuju pravila o redu uračunavanja tražbine, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije iznosio bi 74,92 eura.

17. 1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik iznio prigovore pravne naravi, smatrajući da financijsko vještačenje nije bilo potrebno jer su prilikom izračuna konverzije kredita uzete u obzir sve uplate tužiteljice po predmetnom ugovoru o kreditu, a konverzija je provedena prema kogentnim zakonskim odredbama, pa da nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu tužiteljica od tuženika više ne može osnovano ništa potraživati. Tuženik ponavlja da su sve eventualne nepoštene ugovorne odredbe stranke anulirale sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu koji je uspostavio pravičan i jednak položaj ugovornih strana.

17. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb jer je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda i temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, a na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

18. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 106. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u eurima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u eurima.

18. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužiteljica izgubila pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2014., koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (MIErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

18. 4. U odnosu na tužiteljičinu tražbinu u vidu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do provedene konverzije tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi navedenog zakona i da je pravno valjan. Međutim, po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužiteljice za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

18. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj ica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

19. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da izvršenom konverzijom predmetnog kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za iznose anuiteta koje je više platila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu CHF jer je, nakon uzimanja u obzir iznosa preplate utvrđenog dodatkom ugovoru o kreditu u iznosu od 2.371,25 eura, oštećena za iznos od 8.015,50 eura te za zakonske zatezne kamate do izračuna konverzije, koje nakon uračunavanja preplate iz konverzije, iznose 74,92 eura. Iz navedenog proizlazi da izvršenom konverzijom i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj ica nije obeštećena za cjelokupni iznos kojeg je platila tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. 2. Naime, sukladno odredbi čl. 313. ZOO/91, sud je iznos konverzijske preplate uračunao u apsolutni iznos zakonskih zateznih kamata, koje su financijskim vještačenjem izračunate na preplaćene mjesečne anuitete po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja CHF-a do konverzije, odnosno do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.831,82 eura. Nakon takvog uračunavanja konverzijske preplate, preostala je tužiteljičina tražbina po osnovi zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. u iznosu od 74,92 eura te cjelokupni iznos glavne tražbine, na koji iznos kamate teku od 1. listopada 2015. do isplate.

19. 3. Sud nije prihvatio tuženikov prijedlog da se kod izračuna tužiteljičine tražbine uzmu u obzir i tzv. negativne tečajne i kamatne razlike (za razdoblje u kojem su tečaj CHF-a i kamatna stopa bili niži od inicijalnih). Tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istaknuo procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, pa sud nije dužan, niti ovlašten negativne razlike uzimati u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine. Osim toga, u smislu odredbe čl. 210. ZOO/91, u razdoblju kada su tečaj CHF-a i kamatna stopa bili niži u trenutku isplate kredita nego u vrijeme isplate kredita, imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice. Plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta tužiteljica nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO/91, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na tuženikovoj, a ne na tužiteljičinoj strani i tužiteljica nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Konačno, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjih anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 210., 214. i čl. 104. ZOO/91, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i kamatne stope, koju je mijenjao svojom jednostranom odlukom te je taj rizik preuzeo kao rizik poslovanja, a tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

20. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

20. 2. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO/91 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari predana na poštu preporučeno 12. lipnja 2019., koji se dan smatra danom predaje tužbe sudu, to zastarni rok od pet godina propisan čl. 371. ZOO/91, nije protekao.

20. 3. Neosnovan je također i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, kao i zahtjev u tužbi, a podnošenjem tužbe došlo je do prekida tijeka roka zastare.

21. Sud je stoga tuženiku naložio da tužiteljici isplati iznos od 8.015,50 eura koji se odnosi na glavnicu te iznos od 74,92 eura, koji se odnosi na izračunate zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015., koje nisu namirene iznosom konverzijske preplate. Na iznos od 8.015,50 eura, koji se odnosi na glavnu tražbinu po osnovi preplaćenih anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja do izračuna konverzije, tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. (dan nakon izračuna konverzije), dok je na iznos kamata od 74,92 eura odbio zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata, jer bi to bilo protivno odredbi čl. 400. ZOO/91 budući da glavna tražbina nije namirena, pa stoga sporedna tražbina po osnovi kamata ne može biti samostalna te iako su kamate iskazane u apsolutnom iznosu, na iste se ne mogu dalje obračunavati kamate.

22. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije, tužitelj ica potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije primjenom fiksnog konverzijskog tečaja, a koji nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije i to u iznosu od 2.371,25 eura. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj ica nije dokazala da bi takav dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

22. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice u iznosu 2.371,25 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

23. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev, čija vrijednost iznosi ukupno 12.492,95 eura.

23. 2. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 10.461,67 eura, a tužbeni zahtjev prihvaćen je u iznosu od 8.090,42 eura, dok je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 2.371,25 eura, koji iznos se odnosi na razliku nedospjele glavnice. Imajući u vidu iznos prihvaćenog tužbenog zahtjeva, tužiteljičin kvantitativni uspjeh u parnici iznosi 77,33%, dok tuženikov uspjeh iznosi 22,67%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (77,33%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice. Oduzimanjem uspjeha tuženika od uspjeha tužiteljice u postupku (77,33%- 22,67%) dobiva se iznos od 54,66 % uspjeha tužiteljice te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

23. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 8. travnja 2020., 10. ožujka 2025. i 5. prosinca 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podnesaka od 28. svibnja 2020. i 20. siječnja 2025. po tbr. 8./3. u visini od 50 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 2. lipnja 2020., 1. listopada 2025. i 12. veljače 2026. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 800 bodova ili 1.600,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR.

23. 4. Troškovima zastupanja tužiteljice po punomoćniku dodani su troškovi financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 700,00 eura te trošak s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 101,53 eura, tako da njezini troškovi postupka ukupno iznose 2.801,53 eura.

23. 5. Sud je tuženiku naložio da tužiteljici naknadi odmjerene troškove postupka razmjerno uspjehu tužiteljice u parnici, odnosno u visini od 54,66%, što iznosi 1.531,32 eura, dok je preko dosuđenog iznosa odbio zahtjev tužiteljice za naknadu istih kao neosnovan.

23. 6. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) od dana donošenja presude pa do isplate.

24. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 25. ožujka 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Sanja Barbarić, Oroslavje, Milana Prpića 65a

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte