REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-342/2025-14

[adresa] L 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice mr. sc. LŠE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske (OIB: 95093210687), Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, radi cjelovite obnove zgrade, 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-000-06/22-12/698, URBROJ: 531-06-3-25-10 od 18. veljače 2025.

II. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je to tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 40,00 eura (slovima: četrdeset eura), u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude odbijen je zahtjev tužiteljice za cjelovitu obnovu zgrade u [adresa], izgrađene na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i ulaznog portala izgrađenog na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro Dvorac Drašković.

2. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu. U tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, kako je tuženik pogrešno protumačio Zakon o obnovi („Narodne novine“, broj 21/23, dalje: Zakon o obnovi) kada je odbio njezin zahtjev za cjelovitom obnovom pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra Dvorca Drašković tvrdeći da se ne radi o zgradi stambene namjene. Poziva se na sadržaj čl. 19. Zakona o obnovi kojim je propisano da se oštećene višestambene zgrade i obiteljske kuće koje su pojedinačno zaštićeno kulturno dobro obnavljaju cjelovitom obnovom zgrade osim njihovih posebnih dijelova u kojima se ne izvode završni građevinski radovi. Smatra da je i laicima jasno da je osnovna namjena Dvorca Drašković obiteljsko stanovanje kroz različita stoljeća. Pojašnjava da Dvorac Drašković sa svim svojim sastavnim dijelovima godinama služi istoj svrsi i to obiteljskom stanovanju bez obzira kako se je kroz stoljeća i različita povijesna razdoblja zvao (dvor, dvorac, zgrada). Navodi da se sada zbog potresa njegova osnovna svrha (obiteljsko stanovanje) ne može ostvariti jer je potresom dodatno ugrožen. Navodi da Zakon o obnovi nigdje nije naveo koliko obiteljska kuća mora imati kvadrata da bi potpadala pod kategoriju obiteljske kuće iz Zakona o obnovi. Pojasnila je kako smatra da se ovdje radi o obiteljskoj kući koja se po svojoj veličini i posebnosti naziva dvorcem, ali je namijenjena isključivo obiteljskom stanovanju i da se radi o jednoj stambenoj jedinici. Smatra da se ovdje ne radi o zgradi posebne namjene, kako je to navedeno u uporabnoj dozvoli od 14. siječnja 2025. na koju se je pozvao tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja, jer bi po njoj zgrada posebne namjene bila nekakav vojni ili religiozni objekt. Osim toga navodi da nije niti trebala priložiti uporabnu dozvolu za predmetnu zgradu jer je bilo dovoljno uvjerenje o vremenu evidentiranja građevine izgrađene do 15. veljače 1968. koje je priložila. Slijedom navedenog, u tužbenom zahtjevu traži da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, a podredno je predložila da Sud meritorno riješi ovaj predmet na način da preinači osporavano rješenje tuženika i da usvoji zahtjev tužiteljice za cjelovitom obnovom Dvorca Drašković. Ujedno je zatražila da joj se nadoknadi putni trošak radi pristupa Sudu na relaciji [adresa]. Tužiteljica je još zatražila i naknadu štete koja da joj je nastala uslijed višegodišnje neaktivnosti tuženika jer da je zbog ne poduzimanja radnji u svezi podnesenog zahtjeva nastala dodatna šteta na predmetnoj zgradi.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu i u tijeku spora, u bitnome, ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Dodatno je naveo da je uvidom u uporabnu dozvolu od 14. siječnja 2025. utvrđeno da se radi o zgradi posebne namjene pa da stoga predmetna zgrada ne ulazi u kategoriju zgrada iz čl. 16. Zakona o obnovi, odnosno da se ne radi o zgradi čija se obnova financira sukladno čl. 10. Zakona o obnovi. Pojasnio je kako zgrada posebne namjene znači da se radi o zgradi koja nema niti jednu namjenu iz čl. 16. Zakona o obnovi. Naveo je da se isto tako primjerice niti garaža ne može obnoviti po Zakonu o obnovi. Predložio je da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Naknadno u tijeku spora tuženik je dostavio u spis dodatnu dokumentaciju i to zapisnik i fotografije preliminarnog pregleda obavljenog neposredno nakon potresa iz kojih da je vidljivo da predmetna zgrada nije obiteljska kuća, zatim dopis Vodovoda i kanalizacija d.o.o. Karlovac u kojem je navedeno da tijekom 2020. nije zabilježena potrošnja, zatim dopis HEP Karlovac u kojem je navedeno da u evidenciji nemaju mjerno mjesto, te dopis Policijske uprave Karlovačke iz kojeg slijedi da zadnjih 10 godina nema prijavljenog prebivališta na predmetnoj adresi [adresa]. Stoga tuženik i dalje ostaje kod svog stava da predmetna zgrada ne ispunjava uvjete iz čl. 10. i 16. Zakona o obnovi i da se stoga njezina obnova ne može financirati iz sredstava predviđenih za obnovu obiteljskih kuća oštećenih potresom. Istaknuo je kako cilj Zakona o obnovi nije obnova objekata koji bi se tek naknadno prenamijenili u obiteljske kuće, već isključivo obnova zgrada iz čl. 16. Zakona o obnovi. Stoga da se ne može uzimati u obzir buduća, potencijalna ili planirana prenamjena predmetne građevine u obitelju kuću. Navodi da eventualna buduća prenamjena dvorca, kao građevine posebne namjene, u obiteljsku kuću nije u skladu s ciljem i svrhom Zakona o obnovi, niti može biti osnova za financiranje obnove iz javnih sredstava.

5. Tužiteljica se je očitovala na ove navode tuženika. Navela je da Dvorac Drašković nije apstraktni „objekt kulture“, već da je kroz čitavo svoje postojanje bio i ostao stambeni objekt - rezidencijalna zgrada namijenjena stanovanju jedne obitelji. Navela je da povijesni izvori, konzervatorska dokumentacija, arhitektonska obilježja zgrade i njezin tlocrt jasno potvrđuju da je riječ o klasičnom primjeru obiteljske rezidencije plemićke obitelji, oblikovane i korištene kao dom, sa svim pratećim prostorijama tipičnima za stanovanje, te da ništa u povijesnoj dokumentaciji, stvarnom korištenju niti u službenim registrima ne upućuje na to da bi dvorac ikada imao primarno poslovnu, industrijsku ili pretežito nestambenu funkciju, već da se je namjena obiteljskog stanovanja zadržala kroz različita povijesna razdoblja. Kao dokaze tužiteljica je priložila uplatnice paušala za struju i vodu za 2020. i ovjerenu izjavu danu kod javnog bilježnika da predmetnu zgradu koristi isključivo za osobno stanovanje i povremeni boravak od 16. rujna 2020. Ukazala je i kako je predmetna zgrada zajedno s drugom pripadajućom zgradom jedna zajednička cjelina i da nije nužno da postoje dva priključka za struju i vodu jer se radi o jednoj cjelini, jednog vlasnika. Navela je da je potres bitno ugrozio statiku i uporabljivost dvorca, dovodeći u pitanje mogućnost daljnjeg stanovanja i fizičku opstojnost kulturnog dobra, zbog čega je i podnesen predmetni zahtjev za cjelovitu obnovu sukladno Zakonu o obnovi.

6. U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 23. rujna 2025. i 17. ožujka 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je tužiteljica osobno i opunomoćenik tuženika.

7. U sporu nije sporno da Dvorac Drašković koji se nalazi na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s pripadajućim ulaznim portalom koji se nalazi na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini pojedinačno zaštićeno kulturno i da je to kulturno dobro dodatno oštećeno u potresima 22. ožujka 2020. te 28. i 29. prosinca 2020. koji su pogodili područje Karlovačke županije. Međutim, sporno je, je li se radi o zgradi koja se obnavlja po Zakonu o obnovi.

8. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

10. Čl. 16. st. 1. Zakona o obnovi propisano je da se na temelju tog Zakona obnavljaju postojeće oštećene zgrade, i to: 1. zgrade javne namjene, 2. višestambene zgrade, 3. poslovne zgrade, 4. stambeno-poslovne zgrade i 5. obiteljske kuće.

11. Čl. 19. Zakona o obnovi propisano je da se oštećene višestambene zgrade, poslovne zgrade, stambeno-poslovne zgrade i obiteljske kuće koje su pojedinačno zaštićeno kulturno dobro obnavljaju cjelovitom obnovom zgrade, osim njihovih posebnih dijelova (stanova, poslovnih prostora i drugih posebnih dijelova zgrade) u kojima se ne izvode završni građevinski radovi, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

12. Čl. 4. st. 1. t. b) propisano je da cjelovita obnova zgrade podrazumijeva obnovu građevinske konstrukcije te izvođenje potrebnih pripremnih, građevinskih, završno-obrtničkih i instalaterskih radova odnosno radova kojima se zgrada dovodi u stanje potpune građevinske uporabljivosti do razine koju zahtijevaju pravila struke, a uz ostale potrebne radove, po potrebi, obuhvaća i popravak nekonstrukcijskih elemenata, popravak konstrukcije, pojačanje konstrukcije zgrade i/ili cjelovitu obnovu konstrukcije. Osim temeljnog zahtjeva za građevine koji se odnosi na mehaničku otpornost i stabilnost te gospodarenje energijom i očuvanje topline, drugi temeljni zahtjevi se u cjelovitoj obnovi zgrade ispunjavaju ako je to moguće bez znatnijih zahvata na zgradi i bez znatnijeg povećanja troškova

13. Čl. 4. st. 1. t. d) propisano je da je obiteljska kuća stambena zgrada s najviše tri posebna dijela (stana i/ili poslovna prostora) od kojih je najmanje jedan stan, a t. r) je propisano da je višestambena zgrada, zgrada namijenjena stanovanju, a sastoji se od najmanje četiri stana.

14. Čl. 61. Prostornog plana uređenja Grada Karlovca („Glasnik Grada Karlovca“, broj 1/02, 5/10, 6/11, 17/20 i 21/23, dalje: PPU Grada Karlovca) propisano je da su izdvojena građevinska područja izvan naselja posebne namjene: vojna namjena (N), učilište vatrogastva, zaštite i spašavanja (PN).

15. U čl. 78. PPU Grada Karlovca propisano je da su građevinska područja posebne namjene (N, PN) površine namijenjene isključivo za gradnju građevina od interesa za obranu i unutrašnje poslove sukladno posebnom zakonu i propisima.

16. Iz uporabne dozvole Upravnog odjela za prostorno uređenje i poslove provedbe dokumenata prostornog uređenja Grada Karlovca od 14. siječnja 2025., na koju se je pozvao tuženik u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, slijedi da se radi o zakonitim zgradama izgrađenima do 15. veljače 1968. te je u istoj navedeno da se radi o zgradama posebne namjene - zgrada dvorca na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i ulazni portali A i B na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

17. Međutim, u očitovanju istog tog tijela od 27. siječnja 2026., kojeg je Sud u sporu zatražio radi pojašnjenja posebne namjene zgrade navedene u toj uporabnoj dozvoli, navodi se da se na teritoriju Grada Karlovca izvan obuhvata GUP-a u Registru kulturnih dobara nalazi pored sakralnih, obrambenih, javnih, industrijskih i ostalih građevina koje su navedene u tom očitovanju i dvije stambene građevine među kojima je naveden Dvorac Drašković (druga stambena građevina je Kurija starog župnog dvora u Vukmaniću). Nadalje se u tom očitovanju navodi da se Dvorac Drašković prema kartografskom prikazu PPU Grada Karlovca nalazi unutar građevinskog područja (izgrađeni dio), dok je na kartografskom prikazu područja posebnih uvjeta korištenja Dvorac Drašković označen kao civilna građevina. Nadalje, u tom očitovanju citiran je dio iz Konzervatorske studije sačinjene 2022./2024. za potrebe izrade izmjena i dopuna prostornih planova za područje Grada Karlovca pa je tako navedeno da se Dvorac Drašković nalazi u privatnom vlasništvu, u poluruševnom stanju zbog dugogodišnjeg neodržavanja, kao i perivoj ispred dvorca i da je potres dodatno pogoršao zatečeno teško stanje. Dalje je navedeno da posebno obilježje naselju daje klasicistički dvorac Drašković, kao zatvorena graditeljsko pejzažna cjelina, da je potrebno zaštititi i poticati tradicijsko graditeljstvo kao posebnost pokupskog krajolika, a u funkciji turističke promidžbe, te da je potrebno Dvorac Drašković nakon potresa cjelovito obnoviti i urediti u hotelsko turistički centar s hortikulturno uređenom okolicom prema planu iz 1863.

18. Dakle, iz navedenog očitovanja slijedi da je Dvorac Drašković zakonito izgrađeno pojedinačno zaštićeno kulturno dobro i to stambene namjene.

19. U prilog tom utvrđenju idu i citirani čl. 61. i čl. 78. PPU Grada Karlovca prema kojima su građevine posebne namjene one koje su od interesa za obranu i unutrašnje poslove sukladno posebnom zakonu i propisima (vojna namjena, učilište vatrogastva, zaštite i spašavanja), što Dvorac Drašković nije.

20. Nadalje, iz dopisa Policijske uprave Karlovačke od 21. listopada 2025., kojeg je dostavio tuženik u spis u prilog svojim navodima, slijedi da zadnjih 10 godina nema prijavljenog prebivališta na predmetnoj adresi [adresa]. Međutim u tom dopisu je pored toga navedeno da je na toj adresi prije 25 godina imao prijavljeno prebivalište gospodin LŠ koji je umro 2009. Upravo iz te činjenice slijedi da se je predmetna zgrada na adresi [adresa], kroz godine koristila za stanovanje i da je njezina zadnja upotreba bila za stanovanje, kako to i tvrdi tužiteljica.

21. Slijedom svega navedenoga, pogrešno je tuženik utvrdio da se radi o zgradi posebne namjene koja ne služi za stanovanje i koja nije obuhvaćena Zakonom o obnovi. Stoga je osporavano rješenje tuženika ocijenjeno nezakonitim pa je Sud isto poništio i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak sukladno odredbi čl. 117. st. 1. ZUS.

22. U odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu dodatne štete koja da je nastala na predmetnoj zgradi zbog ne poduzimanja radnji tuženika u svezi podnesenog zahtjeva, navodi se da ovaj Sud nije nadležan odlučivati o toj vrsti zahtjeva za naknadu štete, već eventualno redovan općinski sud.

23. U ponovnom postupku tuženik je vezan pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda, te je obvezan donijeti odluku u ponovnom postupku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS.

24. Dakle, u ponovnom postupku potrebno je da tuženik donese novo rješenje polazeći od činjenice koja je utvrđena u ovom sporu, a to je da predmetna zgrada na adresi [adresa], zajedno s ulaznim portalom čini zakonito izgrađeno pojedinačno zaštićeno kulturno dobro stambene namjene koje se sukladno čl. 19. Zakona o obnovi obnavlja. Stoga je potrebno da tuženik u ponovnom postupku utvrdi opseg obnove predmetne zgrade.

25. Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužiteljici trošak koji joj je nastao u povodu ovog spora.

26. Tužiteljica je zatražila naknadu troška puta za pristup na dva ročišta za raspravu održana u ovom sporu, a trošak je određen sukladno Pravilniku o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“, broj 8/88, 3/94 i 150/05) prema prosječnoj cijeni povratne autobusne karte na temelju uvida u javno objavljeni cjenik na web stranici autoprijevoznika Arriva Hrvatska prema kojem prosječna cijena povratne autobusne karte redovne linije javnog prijevoznika koji prevozi na relaciji [adresa] – [adresa] na dan održavanja ročišta iznosi 20,00 eura, što za pristup na dva ročišta za raspravu ukupno iznosi 40,00 eura. Stoga je tuženiku, kao stranci koja je izgubila spor, naloženo da tužiteljici naknadi dosuđeni iznos troška ovog spora.

27. Sukladno odredbi čl. 144. st. 4. ZUS na dosuđeni iznos troška ovog spora tužiteljici pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troška ne podmiri u ostavljenom roku.

28. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

Dostaviti:

- tužiteljici mr. sc. LŠE iz [adresa]

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike

Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14