REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-880/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje Brnake Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanin Ruske Federacije, trenutno u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Sarajevska cesta 41, Zagreb, koju zastupa opunomoćenik Domagoj Gregurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri d.o.o., Zagreb, Kranjčevićeva 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite,OIB:36162371878, nakon održane usmene rasprave, 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/22-06/7119, URBROJ-511-01-212-26-19 od 13. siječnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Domagoju Greguriću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 kn u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužitelju, rođenom **.**.1988. u mjestu Grozni, država Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije.

2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako su posljedice kaznenog djela uvrede predsjednika u Republici Čečeniji i kršenje slobode izražavanja. Poziva se na online izvore te ističe kako je iz istog vidljivo koliko je rizično da se tužitelj vrati u zemlju podrijetla, koliko je neumjereno da njegova kritika na račun vlade rezultira zatvorskom kaznom, te da je to protivno zaštiti ljudskih prava. Također da ako se vrati u svoju zemlju, cijeli njegov život u Ruskoj Federaciji, odnosno u Čečeniji biti će pogođen zbog ovih zločina i izražavanja političkih stavova, te će biti suočen sa nesrazmjernom zatvorskom kaznom i izložen prijetnjama od ljudi suprotnih političkih stavova. Navodi da osim općeg zlostavljanja koje se može očekivati, tužitelj napominje da odmah po povratku u Rusku Federaciju zbog svojih godina kojima načelno potpada u mobilizacijski kadar, može očekivati da ga pošalju na frontu, zanemarujući njegove psihičke bolesti radi kojih bi po uobičajenim standardima bio smatran vojno nesposoban.

3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, odobri tužitelju besplatnu pravnu pomoć te naloži tuženiku isplatiti pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te u bitnom navodi kako tužitelj u tužbi, osim što navodi brojne citate iz novina koje opisuju stanje na ratištu u Ukrajini, ne obrazlaže kako se to konkretno odnosi na njega, te ističe kako je tužitelj zemlju podrijetla napustio u srpnju 2022., dakle prije proglašenja djelomične vojne mobilizacije u Rusiji, iako je razvidno da je tužitelj osoba koja nikada nije služila vojni rok niti je potpadala pod obvezu služenja vojnog roka. Proglašena djelomična vojna mobilizacija uključivala je vojne pričuvnike s prethodnim vojnim iskustvom te uska specijalistička znanja i borbeno iskustvo. Također, tužiteljev brat prije određenog vremena napustio je Rusiju zbog navodne mobilizacije, no vratio se u Rusiju i nalazi se u mjestu prebivališta u zemlji podrijetla i nema saznanja da se strahuje od mobilizacije. Zdravstveni problemi tužitelja nisu nigdje evidentirani te osim njegovih navoda isti se ne mogu provjeriti.

5. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu raspravu.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj 15. ožujka 2024. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Republici Hrvatskoj. Po provedenom postupku u kojem je dodatno saslušavan na zapisnik 16. prosinca 2025. radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, zahtjev tužitelja je odbijen jer je ocjenjeno da ne ispunjava uvjete za priznanje azila i supsidijarne zaštite iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 3/23. – dalje: Zakon).

9. Odredbom članka 20. Zakona propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječnost, ili ponižavajući postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Iz iskaza tužitelja danih tijekom postupka, proizlazi da u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

12. Kao razlog podnošenja zahtjeva i napuštanja zemlje podrijetla, tužitelj navodi političku situaciju i s njom povezanu mobilizaciju.

13. Po izvršenom uvidu u isprave spisa tuženika i dostupna izvješća, sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u vezi s čime je dao detaljno, razložno i razumno obrazloženje.

14. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak tuženika da nije utvrđena vjerodostojnost tužiteljevih navoda, niti osnovanosti podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

15. Ovo stoga što je iz podataka spisa predmeta, kao i zapisnika o saslušanju tužitelja u dva navrata je razvidno da tužitelj ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, da je isti napustio Rusku Federaciju prije proglašenja djelomične vojne mobilizacije u Rusiji, da sam osobno nakon 2016., odnosno 2017. godine nije imao problema u Čečeniji, da je nakon napuštanja Ruske Federacije boravio 4 mjeseca u Republici Turskoj (Istanbulu), nakon čega se uputio u Europu, te da međunarodnu zaštitu nije tražio niti u Republici Turskoj, niti kasnije u Bosni i Hercegovini. Također da se jedan od tužiteljeve braće, koji bi potpadao pod Zakon o reguliranju vojne obveze i dalje nalazi u Čečeniji no da tužitelj nema saznanja da isti ima problema sa tijelima vlasti.

16. Kraj takvog stanja stvari, tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20. niti ispunjava uvjete za priznanja supsidijarne zaštite iz članka 21. Zakona.

17. Stoga je, prema ocjeni ovog suda pravilno postupio tuženik kada je na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona odbio zahtjev tužitelja.

18. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja da ga se tijekom ovog spora sasluša, ističe se da, a kako je to već navedeno, je tužitelj detaljno saslušan tijekom upravnog postupka koji iskaz je kao dokaz sud ocjenjivao tijekom ovog spora. Stoga, budući da sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u kojeg su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i vijeća, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tražitelja u postupku povodom pravnog lijeka, sud navedeni dokaz nije provodio, budući da je isti, kraj provedenog detaljnog saslušanja tužitelja ocijenjen kao nesvrsishodnim pri čemu je sud osobito imao u vidu da tužitelj ne predlaže utvrđivanje nikakvih novih okolnosti kao je bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

19. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

20. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

21. Konačno, sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., J (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te direktive. (U vezi s obvezom saslušanja tužitelja u upravnom sporu upućuje se na pravna shvaćanja izražena u presudama Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž- 4884/2025 od 14. siječnja 2026. i Usž-242/2025 od 12. studenog 2025.).

22. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, osporavano rješenje ocjenjuje se zakonitim slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

23. Napominje se kako sukladno samom Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (članak 51.), tužba ima odgodni učinak, a što je navedeno i u uputi o pravnom lijeku na osporavanom rješenju.

24. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

25. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

26. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

27. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, u vezi s tarifnim brojem 54. (vrijednost boda od 2 EUR), što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka i ostalih troškova kako su zatraženi u troškovniku, budući da isti nisu predviđeni Pravilnikom o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

28. Stoga je Sud točkom III. izreke presude naložio Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Pravilnika snosi navedeni trošak, da odvjetniku Domagoju Greguriću, koja je pružio pravnu pomoć tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

U Zagrebu 25. ožujka 2026.

Sudac:

Ivana Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Domagoj Gregurić e-komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis