Poslovni broj: P-1688/2024-16

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja 1- JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2- FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3- CŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta kbr. 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene dana 09. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 25. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628 -50-3277489 zaključenog 17. veljače 2006.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. te EŠ CŠ kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja te JŠ kao Sudužnika sadržana u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljima, svakom u 1/3 dijela, isplati ukupan iznos od 320,59 eur (tristodvadeseteuraipedesetdevetcenti) i to 1- JŠ iznos od 106,86 eur (stošesteuraiosamdesetšestcenti), 2- FŠ iznos od 106,86 eur (stošesteuraiosamdesetšestcenti) i 3- CŠ iznos od 106,86 eur (stošesteuraiosamdesetšestcenti) svima sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 21. veljače 2006.g. pa do isplate i to po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. , od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena , od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da plati tužiteljima parnične troškove u iznosu od 1.703,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 25. ožujka 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi navode da je njihov pravni prednik pok. CŠ EŠ **.**.2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 628-50-3277489 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke, br. OU – 272/06.

Tužitelji su zakonski nasljednici iza pok. EŠ i to temeljem Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Žakline Marinković iz Rijeke, broj O – 2606/2018 te stoga isti imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.

Visina odobrenog kredita iznosila je 15.647,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 73.196,23 kn (9.714,81 EUR) dana 20. veljače 2006.godine. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca).

Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 3. ugovorio kako se iznos od 3,30% naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Da je riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako se u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Nadalje, sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 3. Ugovora o kreditu da sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita. Dakle da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani nametnuo obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Tuženik da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Naprijed navedeno da ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja.

Da se dakle redi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navedena odredba u ugovor da je ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade te da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Spomenuta naknada da je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi raznih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. da je utvrđeno da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi.

Upravo da se iz predmetne odredbe vidi da je ista unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, te ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada.

Ukazuju tužitelji i na Odluku Suda Europske unije, Presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17.

U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi ukazuju na odluku Europskog sud od 30. travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima .

Ističu nadalje da je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Nadalje ističu tužitelji da je ulazna naknada ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba da je ništetna i na temelju čl. 270. ZOO-a budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

Navode nadalje tužitelji da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, da čini tu odredbu nepoštenom i time ništetnom.

Zaključno tužitelji ističu da se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-473/2021, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.501,78 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Vukovaru pod pos l.br. Gž – 51/2023 dana 17. lipnja 2024. godine. U tom postupku da je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, provedeno financijsko vještačenje. U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića od 12. kolovoza 2022. godine, utvrđeno je kako je na dan isplate kredita – dana 20. veljače 2006. godine, tečaj CHF iznosio 4,677679 slijedom čega je tužitelj izračunao iznos koji mu je tuženik naplatio na ime ulazne naknade. Tuženik da je izračunao ulaznu naknadu na način da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 20. veljače 2006. godine, dakle 73.196,23 kn (što je utvrđeno u naprijed navedenom nalazu i mišljenju) obračunao postotak od 3,30 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 2.415,48 kuna odnosno 320,59 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju.

Slijedom svega iznijetog tužitelji predlažu donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 320,59 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.1.Nakon što se sud pozvao tužitelje na ispravak tužbenog zahtijeva (list 189 spisa) imajući uvidu da su tužbu podnijela tri tužitelja, a da je tužbeni zahtjev postavljen kao da u postupku sudjeluje samo jedan tužitelj, tužitelji su podneskom od dana 17. prosinca 2025. (list 191-192 spisa) uredili tužbeni zahtjev na način da svaki od tužitelja potražuje 1/3 dijela utuženog iznosa odnosno iznos od 106,86 eur s zateznom kamatom od dana 21. veljače 2006. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu (list 101-103 spisa) tuženik navodi da su tužitelj i tuženik dana 17.02.2006. sklopili Ugovor o kreditu 628-50-3277489 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 15.647,98 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5.30% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

„Čl. 3. NAKNADA

Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva . Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

Prije zaključenja ugovora tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

Tuženik ističe i prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 22.10.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-3277498 od 17. veljače 2006., Rješenje o nasljeđivanju posl.br.O-2606/218 od 13. rujna 2018., otplatnu tablicu, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu tuženika od 06. lipnja 2025. te je proveden dokaz saslušanjem 1-tužiteljice.

4. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja danas pok. EŠ kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 17. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 628-50-3277498 (list 178-182 spisa) kojim je tuženik predniku tužitelja odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.647,98 chf, uz rok otplate 84 mjeseca, za kupnju novog motornog vozila. Odredbom čl. 3 ugovorena je jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, a što danas predstavlja protuvrijednosti iznosa od 320,59 eur, koja visina među strankama nije sporna.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza 1-tužiteljice koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 185 spisa) da je ona supruga pok. korisnika kredita te da je po predmetnom ugovoru bila sudužnik i da je bila u banci zajedno sa njezinim danas pok. suprugom EŠ kada se dogovarao taj kredit, odnosno bila je prisutna razgovorima koji su se vodili prije sklapanja ugovora. Sa bankom nisu mogli pregovarati o pojedinim odredbama ugovora jer je tekst ugovora sastavila banka. Stoga da nisu pregovarali niti o ovoj odredbi koja se odnosi na jednokratnu naknadu. Sredstvima od kredita kupljen je automobil za njihove osobe potrebe.

Niti njoj niti njenom suprugu od strane banke da nije bio predočen izračun te jednokratne ulazne naknade niti im je rečeno što obuhvaća ta naknada. Ona da nije pitala službenicu banke zašto moraju platiti tu naknadu, a nije pitao ni njezin suprug.

7. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora , odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP -a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz 1-tužiteljice koja je bila prisutna u banci prilikom razgovora koji su prethodili sklapanju ugovora, a što je i logično budući da je ne samo supruga pok. korisnika kredita već i sudužnik po kreditu, a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza 1-tužiteljice tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da im u banci uopće nije rečeno na što se odnosi ta naknada, a banka je pripremila tekst ugovora.

10. Iz ugovora nije jasno na što se odnosi naplaćena naknada te se može samo pretpostaviti da se odnosi na naknadu za obradu kredita, međutim iz iskaza 1 - tužiteljce proizlazi da njezinom predniku nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća odnosno na što se odnosi iznos od 3,30% iznosa kredita, stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da prednik tužitelja nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je prednik tužitelja temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je ista nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o naknadi o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, ukoliko se odnosi na trošak obrade kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev te utvrdio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužitelj i imaju pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade za obradu kredita č ija visina je među strankama nesporna, a proizlazi iz potvrde tuženika sa lista 183 spisa te iznosi 320,59 eur (odnosno tadašnjih 2.415,46 kn). Iz potvrde tuženika nadalje proizlazi da je naknada naplaćena odnosno ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita dana 20. veljače 2006.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traže utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II to je naloženo tuženiku da isplati tužiteljima kao zakonskim nasljednicima (supruga i sinovi) korisnika kredita svakome iznos od 106,86 eur (ukupno 320,59 eur) sa zakonskim zateznim kamatama koje tužiteljima temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (20.02.2006. su korisniku kredita doznačena sredstva odobrenog kredita umanjena za trošak obrade) odnosno od dana 21. veljače 2006. kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je prednik tužitelja bio upoznat sa visinom naknade pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je predniku tužitelja kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknade. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je prednik tužitelja bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

17. Iz Rješenja o nasljeđivanju posl.br.O-2606/2018 od 13. rujna 2018. (list 196-197 spisa) proizlazi da je nasljednicom na temelju oporuke i zakona iza pok. EŠ proglašena njegova supruga, ovdje 1-tužiteljica, međutim također proizlazi da tražbina koja je predmet ovog postupka nije bila utvrđena kao dio ostavinske imovine. Stoga su i 2 i 3-tužitelji kao sinovi i zakonski nasljednici pok. EŠ aktivno legitimirani.

18. Neosnovano tuženik prema mišljenu suda prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora jer predmet tužbenog zahtijeva nije samo isplata već i utvrđenje ništetnosti stoga je tužitelj ispravno vrijednost predmeta spora označio u većem iznosu od iznosa čiju isplatu potražuje, što je u skladu s odredbom čl .37. st.1. ZPP-a.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredb i iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

19.1. Priznat trošak tužiteljima odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženih podnesaka od 30.4.2025. i 17.12.2025. (200,00 eurx2; tbr.8.t.1), zastupanja dana 4.06.2025. i 9.2.2026. (200,00 eurx2, tbr.9.t.1), te zastupanja na ročištu za objavu presude (100,00 eur; Tbr.9.3) što ukupno iznosi 1.100,00 eur odnosno uvećano za PDV (275,00 eur) 1.375,00 eur, te nadalje uvećano temeljem Tbr.40 za zastupanje više osoba (275,00 eur) 1.650,00 eur. Tužiteljima je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u istom iznosu, dakle ukupno je tužiteljima na ime troškova postupka dosuđen iznos od 1.703,10 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

19.2. Nije priznat zatraženi trošak zastupanja od 25.22.2025. budući da punomoćnica tužitelja na navedeno ročište nije pristupila.

U Rijeci, 25. ožujka 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.