Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-150/2026-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Darija Lokasa, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠJ, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. u svezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ), odlučujući o žalbi optuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kv-38/2026-6 od 12. veljače 2026., u sjednici održanoj 25. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ŠJ.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Varaždinu je na temelju čl. 131. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP) protiv optuženog ŠJ produljio istražni zatvor po zakonskoj osnovi iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a, koji mu teče od dana uhićenja – 5. kolovoza 2025.

2. Protiv tog rješenja je optuženi LJ pravovremeno podnio žalbu.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-177/2026 od 24. ožujka 2026. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Optuženik se u opsežnoj žalbi poziva na kršenje niza konvencijskih prava koja proizlaze iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) kao što su: pravo na prevođenje i uporabu pisma i jezika koji optuženik razumije, pravo na suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom, pravo na osobno zastupanje u procesnim radnjama, pravo uvida u spis i pristupa svim dokazima, pravo na potvrdu primitka podnesaka optuženika od suda, pravo da se u sudskim odlukama ne koristi bilo kakav oblik diskriminacije, pravo na predlaganje da se iz spisa izuzmu nezakoniti dokazi, pravo da se optuženikova obrana identično i u cijelosti unese u zapisnik, pravo da optuženik ima svog branitelja kada se ispituju svjedoci optužbe, pravo na obranu i žalbu protiv sudskih odluka, pravo optuženika da zatraži provjeru kompromitiranosti dokaza, pravo na zakonski rok za proučavanje svih dokaza i pravo na ponovno preispitivanje svake sudske odluke.

6. Sve naprijed iznijete primjedbe koje je optuženik načelno naveo odnose se na konkretni kazneni postupak u cjelini i nisu predmet razmatranja ovoga žalbenog postupka koji je usredotočen samo na pobijano rješenje kojim je optuženiku produljen istražni zatvor iz istražno-zatvorske osnove propisane u čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a. Stoga se i ovo žalbeno vijeće fokusiralo samo na one činjenice koje su odlučne za preispitivanje postojanja konkretnih i zakonskih uvjeta za daljnju primjenu istražnog zatvora protiv optuženika, te na one povrede zakona koje se tiču konkretno osporenog rješenja, dok će se ostali brojni prigovori koje iznosi optuženik rješavati u glavnoj stvari pred raspravnim sudom.

7. U kontekstu naprijed izloženog valja ponajprije odgovoriti žalitelju da u pozitivnom hrvatskom postupovnom pravu nije propisano da žalitelj mora ili može biti nazočan na sjednici vijeća drugostupanjskog suda prilikom odlučivanja u žalbenom postupku protiv rješenja, pa tako i rješenja o istražnom zatvoru. Nadalje, to što su predmetna rješenja koja su nadležni sudovi donosili vezano za mjeru istražnog zatvora po mišljenju žalitelja „pravilno apsolutno nevaljana“ i donesena „na temelju zlonamjernih pravnih postupaka“, njegov je osobni stav o tim sudskim odlukama koji nema nikakvu stvarnu podlogu.

7.1. Što se tiče ranijih prvostupanjskih rješenja o istražnom zatvoru protiv optuženika, ona su bila predmet razmatranja u ranijim žalbenim postupcima, što znači da je o njima pravomoćno odlučeno i stoga ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom žalbenom postupku.

7.2. Analiza zakonskih uvjeta za daljnju primjenu istražnog zatvora ne provodi se na raspravi ili na ročištu u smislu čl. 129. ZKP-a, na kojem stranke samo izlažu svoje stajalište o istražnom zatvoru, već zasebno kada se vijeće povlači na vijećanje i glasovanje o odluci.

7.3. U skladu s odredbom čl. 494. st. 2. ZKP-a o žalbi protiv rješenja suca istrage odlučuje vijeće istog suda, osim ako tim Zakonom nije drugačije propisano, a u slučaju donošenja rješenja o istražnom zatvoru nije drukčije propisano, pa je stoga ispravno postupljeno kada je protiv takvog rješenja suca istrage Županijskog suda u Varaždinu, o žalbi odlučivalo vijeće istog suda.

7.4. Broj sudaca koji odlučuje u prvom stupnju o istražnom zatvoru ovisi o stadiju kaznenog postupka: u stadiju istraživanja ili istrage to rješenje donosi sudac istrage, na raspravi raspravni sudac ili vijeće, a izvan rasprave vijeće od tri sudaca.

7.5. Za odluku o primjeni istražnog zatvora ne traži se dokazana krivnja da je optuženik počinio kazneno djelo, već je dovoljna osnovana sumnja u njegovo počinjenje (čl. 123. st. 1. ZKP-a), što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju potvrđene optužnice protiv optuženika, što znači da ova odlučna činjenica proizlazi iz činjenica i dokaza na kojima se bazira osnovanost predmetne optužnice.

7.6. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i drugu pravno relevantnu činjenicu – istražno zatvorsku osnovu iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a (opasnost od bijega), koju je valjano obrazložio u točki 7. obrazloženja osporenog rješenja, a budući da je te razloge ovaj žalbeni sud u cijelosti uvažio, žalitelj se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj segment iz osporenog rješenja.

7.7. Čl. 131. st. 3. ZKP-a glasi: „U rješenju o istražnom zatvoru nakon podnošenja optužnice ne određuje se rok trajanja istražnog zatvora, ali će sud svaka dva mjeseca, do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o istražnom zatvoru, ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora, te ga rješenjem produljiti ili ukinuti.“ Dakle, za računanje roka od dva mjeseca mjerodavan je nastup pravomoćnosti prethodnog rješenja o istražnom zatvoru, a do njega dolazi po proteku tri dana od dana dostave rješenja stranci, ako žalba nije uložena, ili danom donošenja drugostupanjskog rješenja, u slučaju kada je žalba podnesena. Stoga u slučajevima koje spominje optuženik u žalbi nije došlo do prekoračenja spomenutog roka od dva mjeseca u kojem je sud dužan ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora.

7.8. Optuženik navodi da njegova izjava koja je glasila: „Kao zaključak rasprave od **.**.2026., ŽJ je iz izjava suda tijekom rasprave razumio da se postupak smatra dovršenim ako je o raspravi obaviješten samo branitelj okrivljenika, a ne istodobno i sam okrivljenik“ nije unesena u zapisnik iako je on to tražio. Osim što ta izjava ni na koji način ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valja primijetiti da optuženik i njegova braniteljica u tom smislu nisu dali nikakve primjedbe na zapisnik s ročišta 12. veljače 2026.

7.9. Iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa proizlazi da je nalog za sjednicu izvanraspravnog vijeća određenu za 12. veljače 2026. izrađen 4. veljače 2026. i dostavljen optuženiku te da on na ročištu za produljenje istražnog zatvora nije stavio prigovor u smislu da nije u primjerenom roku obaviješten o njegovom održavanju. Nadalje, ne stoji žalbena tvrdnja da je on prisilno doveden na sjednicu vijeća prvostupanjskog suda 12. veljače 2026., već je kao istražni zatvorenik prepraćen po djelatnicima pravosudne policije Zatvora u Varaždinu, što je uobičajena procedura kod osiguranja nazočnosti na sudskom ročištu optuženika koji se nalazi u istražnom zatvoru. To nema apsolutno nikakve veze s mučenjem, nečovječnim i ponižavajućim postupanjem iz čl. 3.1. Konvencije na što se neosnovano poziva žalitelj.

8. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika nije prihvaćena, a budući da oficijelnim ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-a, nije utvrđeno da su počinjene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP -a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic