Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-249/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Peri Toliću, odvjetniku u Splitu, Lička 6B, protiv tuženog Grada Splita, Branimirova obala 17, OIB: 78755598868, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3458/2025 od 23. siječnja 2026., 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog Grada Splita kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3458/2025 od 23. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđuje se da su tužitelji ŠZ i FZ suvlasnici nekretnina označenih kao čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], svaki za ½ idealnog dijela i nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu toga suda izvršiti uknjižbu prava suvlasništva na navedenim nekretninama na ime tužitelja, svakoga za ½ idealnog dijela uz istodobno brisanje tog prava s imena Općenarodna imovina s organom upravljanja tuženikom, što je tuženik dužan trpjeti (točka I. izreke) te se nalaže tuženiku da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.434,38 EUR sa zateznom kamatom od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu, navodeći da istu podnosi zbog svih žalbenih razloga, a posebno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP. Iako navodi da žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se bitna povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni navod presuda nije mogla biti ispitana.

5. Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stečenog na temelju dosjelosti.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] u zemljišnoj knjizi toga suda upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao općenarodna imovina, na upravljanju Narodnog odbora Grada Splita,

- da je obitelj pravnog prednika tužitelja bila u nesmetanom posjedu kuće sa spornim dvorištem još od 1920. godine,

- da je pok. ĆZ, prednik prodavatelja nekretnina, od kraja 1964. bio upisan kao posjednik kat. čest. [katastarska čestica] u posjedovnom listu br. 3439 k. o. [katastarska općina],

- da je ugovorom o kupoprodaji 1972. godine UZ prodala DZ i NZ ½ dijela nekretnina čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica],

- da nekretnine koje su predmet ovoga spora u naravi predstavljaju vrt sa zasađenim poljoprivrednim kulturama, omeđen sa svih strana kamenim kućama,

- da su se kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na dan 24. srpnja 1991. nalazile u zoni namjene stanovanje odnosno da su se nalazile unutar građevinskog područja.

6.1. Identifikacijom predmetnih nekretnina nadalje je utvrđeno:

[katastarska općina]

- da kč. br. [katastarska čestica] odgovara zemljišnoknjižnim kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

6.2. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su tužitelji stekli pravo vlasništva prije važenja odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17 – dalje: ZVDSP), ukinute odlukom USRH broj U-I-58/97, da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe i da se u rok dosjedanja uračunava i vrijeme prije 8. listopada 1991., da je tužitelju odnosno njegovom pravnom predniku rok dosjelosti od 40 godina zasigurno protekao (do 14. prosinca 1999.) jer je obitelj pravnog prednika tužitelja u nesmetanom posjedu od 1920. godine. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na pravna pravila § 1452. do § 1477. OGZ.

7. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8. Tuženik u žalbi ističe da je u kupoprodajnom ugovoru od 24. srpnja 1972. navedeno da su predmetne nekretnine uknjižene kao društveno vlasništvo, s pravom korištenja BZ ud. ĆZ za cijelo, ali da u skladu s odredbama ZVDSP općenarodna imovina nije bila sposobna biti objektom prava vlasništva pojedinaca, da se ugovorom o prodaji takve nekretnine ne prenosi vlasništvo jer prodavatelj nije vlasnik, već samo nositelj prava korištenja, da taj ugovor stoga nije proizveo pravne učinke, slijedom čega da su kupci nepošteni posjednici predmetne nekretnine te njihov posjed nema kvalitetu potrebnu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

8.1. U odnosu na navedeno treba reći da okolnost što su nekretnine koje su bile predmet ugovora u trenutku njegova sklapanja bile u režimu društvenog vlasništva, ne čini posjed kupca nepoštenim, kako to pogrešno smatra tuženik.

8.2. Tvrdnja tuženika da navedeni ugovor nije proizveo pravne učinke, nije odlučna za ishod spornog odnosa među strankama jer u ovom slučaju nije riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla. No, unatoč tome, treba reći da su, u skladu s odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (''Narodne novine'', broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) pravni poslovi sklopljeni protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, konvalidirali.

9. Tuženik u žalbi nadalje navodi da je u ugovoru od 14. listopada 2014. navedeno da su prodavatelji izvanknjižni suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina, da su tužitelji stoga već u trenutku njegova sklapanja znali da nekretninu kupuju od nevlasnika te da posjed tužitelja i njegovih prednika i zbog tih razloga nije pošten i da nema kvalitete potrebne za stjecanje prava vlasništva po osnovi dosjelosti. Međutim, ni okolnost što prodavatelji u zemljišnim knjigama nisu uknjiženi kao vlasnici nekretnina koje su predmet prodaje, sama po sebi ne čini posjed tužitelja i njihovih prednika nepoštenim, ako su u vrijeme posjedovanja imali razloga osnovano vjerovati i vjerovali su da posjed vrše kao vlasnici. Naprotiv, prema pravnom pravilu iz § 328. OGZ, u dvojbi se uzima da je posjed pošten, a prema čl. 72. st. 3. ZOVO savjesnost (poštenje) posjeda se pretpostavlja, kako je propisano i sada važećom odredbom čl. 18. st. 5. ZVDSP. Budući da tuženik u ovom postupku, osim što se pozivao na upise društvenog vlasništva u zemljišnim knjigama i činjenicu da prodavatelji nisu bili upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici, nije tvrdio ni dokazivao suprotno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da tužitelji ili njihovi prednici nisu bili pošteni odnosno savjesni posjednici.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

11. Budući da odluku o parničnom trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

U Velikoj Gorici 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor