Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-811/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2024-16 od 24. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banke d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1696/2024-16 od 24. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika OTP banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan (ispravno: ništav) članak 8. Ugovora o kreditu broj 146-387/2005 u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00 % od iznosa kredita, a najviše tisuću kuna (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 132,72 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. lipnja 2007. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 579,28 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 78,12 eura i sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 13,27 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavim dijela članka 8. Ugovora o kreditu kojim su ugovoreni troškovi obrade kredita i zahtjev za isplatu naplaćenih troškova.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor 10. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je u članku 8. ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa kredita te da su tužiteljici naplaćeni ugovoreni troškovi.

9. Nadalje je ocjenom iskaza tužiteljice, koji je prihvaćen kao životan i logičan, utvrđeno da je tužiteljica potrošač, da je izostalo pregovaranje o troškovima naknade, da se o naknadi nije moglo pregovarati već je sporna odredba bila nametnuta tužiteljici kao sastavni dio tipskog ugovora te da tuženik nije predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju. Zatim da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer nije dokazao opravdanost naplate troškova ove naknade i od čega se sastoje i zašto su određeni baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviještena o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba, koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je ista ništetna (ispravno: ništava).

10. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

11. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužiteljici da odredi visinu tih troškova (1,00% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužiteljici pa se ne može zaključiti da je prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 10. lipnja 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. Članci 1065. do 1068. ZOO/91 ne predviđaju plaćanje troškova obrade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje troškova obrade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje troškova obrade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koja nije izuzeta iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o troškovima obrade prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je notorno da se odnose na npr. analizu prikupljene dokumentacije, ocjenu prihoda i rashoda klijenta, ocjenu kreditne sposobnosti i dr., ne mogu prihvatiti.

16. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu prednika tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužiteljicu člankom 8. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja troškova obrade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, i prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ti troškovi obrade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništavom i na temelju članka 104. stavak 1. i članka 210. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništavog članka 8. Ugovora o kreditu u iznosu 132,72 eura koji iznos je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

18. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništava odredba prednika tuženika kojima su ugovoreni predmetni troškovi obrade, a imajući u vidu da je prednik tuženika sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u granicama postavljenog zahtjeva dosudio zatezne kamate tekuće od 2. lipnja 2007.

19. Pravilo je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu troškova obrade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništavosti odredbe o troškovima obrade, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

20. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik osporava odluku o troškovima postupka budući je o istima odlučeno pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. i članka 151. stavak 3. ZPP-a pri čemu se ističe da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

21. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak