Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-137/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije iz [adresa]), kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P- 1199/2025-9 od 15. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P- 1199/2025-9 od 15. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P- 1199/2025-9 od 15. siječnja 2026. u točki II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11. prosinca 2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prva na nekretninama sklopljenog 3. kolovoza 2007. između tužitelja i prednika tuženika kojim je ugovorena naknada za obradu kredita (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.217,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2007. do isplate (točka II. izreke presude), dopuštena je preinaka tužbe koju je tužitelj istaknuo na pripremnom ročištu održanom 10. prosinca 2025. na način da je uz postojeći zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva istaknuo i novi zahtjev za isplatu iznosa koji je naplaćen temeljem te odredbe od tužitelja (točka I. izreke rješenja), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 762,43 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2026. do isplate (točka II. izreke rješenja) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka iznad iznosa od 762,43 eura do zatraženog iznosa od 875,00 eura (točka III. izreke rješenja).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude i odluke o troškovima postupak iz točke II. izreke rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer obrazloženje presude ne sadržava sve tvrdnje tuženika, te bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredbo ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 287,46 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom, pa tako i u pogledu tvrdnji koje je tijekom postupka iznio tuženik.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a budući pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima kao i razloge o svim prigovorima te se presuda može ispitati, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

9. Donoseći odluku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor 3. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 vezano uz Ugovor o poslovnoj suradnji od 11. prosinca 2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prva na nekretninama,

- da je člankom 7. stavak 1. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 %,

- da su tužitelju 28. rujna 2007. naplaćeni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu 1.217,72 eura.

10. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja, koji je prihvaćen kao istinit, utvrđeno da je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje stana, da ga nitko nije upozorio da će mu biti naplaćena sporna naknada i da o odredbama Ugovora nije mogao pregovarati. Zaključivši da je iz sadržaja Ugovora razvidno da je isti sastavljen od strane prednika tuženika prema unificiranom obrascu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da je prednik tuženika postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je predmetna odredba Ugovora o kreditu iz članka 7. stavak 1. nepoštena i slijedom toga ništetna.

11. Pravilno je prvostupanjski sud na pravni odnos stranaka primijenio članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništetna.

12. Neosnovano u žalbi navodi tuženik da prvostupanjski sud nije dao odlučne razloge o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, zbog čega u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03 postoji zakonska presumpcija da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Iako je sporna ugovorna odredba iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu troškova naknade za obradu kredita (1,50% od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Valja istaknuti da je člankom 59. točka 3. ZZP/03 propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a da predmetni ugovor ne sadržava konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, a ti troškovi i usluge nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadama koje su naplaćene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

14. Tome treba dodati, da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetena pa je pravilno prvostupanjski sud odredbu o naknadi za obradu kredita utvrdio ništetnim i na temelju članaka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništetnog članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu u iznosu 1.217,72 eura koji iznos nije sporan između stranaka.

16. Imajući u vidu da je prednik tuženika sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana kada su troškovi naplaćeni, te je pravilno prvostupanjski sud zatezne kamate dosudio tekuće od 29. rujna 2007.

17. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 1. i članka 151. stavak 3. ZPP-a, tj. pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka budući je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

19. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su neosnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak za objavu presude jer da se presuda objavljuje na portalu e-Oglasna ploča (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada trošak sudskih pristojbi. Naime, člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23.) izmijenjen je članak 11. stavak 1. točka 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Kako ništetnost naknade za obradu kredita nije bio predmet postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, to je razvidno da se na tužitelja ne primjenjuju učinci te presude zbog čega on nije oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u smislu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.

21. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te točku II. izreke prvostupanjskog rješenja.

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

23. Točke I. i III. izreke prvostupanjskog rješenja nisu ispitivane jer nisu pobijane žalbom tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak