Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-343/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Meliti Grozaj, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-982/2019-39 od 22. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-982/2019-39 od 22. siječnja 2026.:

- u točci I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu broj: 306-385/2007 od 13. srpnja 2007. (pravilno: 3. srpnja 2007.) kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, izmjena redovne kamatne stope odlukom tuženika i plaćanje jednokratne naknade troškova obrade kredita

- u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 3,06 EUR od 31.8.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 0,06 EUR od 16.11.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 1,75 EUR od 30.11.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 0,46 EUR od 31.12.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 4,98 EUR od 31.1.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 7,48 EUR od 29.2.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 12,07 EUR od 31.3.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 5,48 EUR od 30.4.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,87 EUR od 31.5.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 6,08 EUR od 30.6.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 1,36 EUR od 31.7.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 1,60 EUR od 31.8.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 4,40 EUR od 30.9.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 25,58 EUR od 31.10.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 11,39 EUR od 30.11.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 29,42 EUR od 31.12.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 32,20 EUR od 31.1.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 33,45 EUR od 28.2.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 30,00 EUR od 31.3.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 31,28 EUR od 30.4.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 25,90 EUR od 31.5.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 21,93 EUR od 30.6.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 22,98 EUR od 31.7.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 25,07 EUR od 31.8.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 24,89 EUR od 30.9.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 22,78 EUR od 31.10.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 26,74 EUR od 30.11.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 29,93 EUR od 31.12.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 34,45 EUR od 31.1.2010. do 30.9.2015.

- na iznos od 33,41 EUR od 28.2.2010. do 30.9.2015.

- na iznos od 73,46 EUR od 30.9.2010. do 30.9.2015.

- na iznos od 65,62 EUR od 31.10.2010. do 30.9.2015.

- na iznos od 0,06 EUR od 30.11.2010. do 30.9.2015.

- na iznos od 102,24 EUR od 4.1.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 180,03 EUR od 21.2.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 0,01 EUR od 28.2.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 88,13 EUR od 20.4.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 230,56 EUR od 6.6.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 119,52 EUR od 30.6.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 54,78 EUR od 31.8.2011. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,85 EUR od 30.9.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,83 EUR od 31.10.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,80 EUR od 29.11.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,78 EUR od 31.12.2007. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,75 EUR od 31.1.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 2,73 EUR od 29.2.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 14,77 EUR od 31.3.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 14,63 EUR od 30.4.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 14,51 EUR od 31.5.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 14,38 EUR od 30.6.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 14,25 EUR od 31.7.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 14,11 EUR od 31.8.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,98 EUR od 30.9.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,85 EUR od 31.10.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,71 EUR od 30.11.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,57 EUR od 31.12.2008. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,43 EUR od 31.1.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,29 EUR od 28.2.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 13,15 EUR od 31.3.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 22,20 EUR od 30.4.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 21,96 EUR od 31.5.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 21,72 EUR od 30.6.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 21,47 EUR od 31.7.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 21,22 EUR od 31.8.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 20,97 EUR od 30.9.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 20,71 EUR od 31.10.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 20,45 EUR od 30.11.2009. do 30.9.2015.

- na iznos od 19,93 EUR od 31.1.2010. do 30.9.2015.

- na iznos od 19,66 EUR od 28.2.2010. do 30.9.2015. i

- u točci III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 259,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje.

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-

982/2019-39 od 22. siječnja 2026.:

- u točci II. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 200,90 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 19,97 EUR od 30.9.2010. do isplate, na iznos od 19,64 EUR od 31.10.2010. do isplate, na iznos od 38,27 EUR od 4.1.2011. do isplate, na iznos od 18,63 EUR od 21.2.2011. do isplate, na iznos od 36,22 EUR od 20.4.2011. do isplate, na iznos od 34,80 EUR od 6.6.2011. do isplate, na iznos od 16,87 EUR od 30.6.2011. do isplate i na iznos od 16,50 EUR od 11.8.2011. do isplate - u točci II. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu 1.856,31 EUR i zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos:

- na iznos od 3,06 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 0,06 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 1,75 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 0,46 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 4,98 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 7,48 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 12,07 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 5,48 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,87 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 6,08 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 1,36 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 1,60 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 4,40 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 25,58 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 11,39 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 29,42 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 32,20 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 33,45 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 30,00 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 31,28 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 25,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 21,93 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 22,98 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 25,07 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 24,89 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 22,78 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 26,74 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 29,93 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 34,45 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 33,41 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 73,46 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 65,62 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 0,06 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 102,24 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 180,03 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 88,13 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 230,56 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 119,52 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 54,78 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,85 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,83 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,80 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,78 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,75 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 2,73 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 14,77 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 14,63 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 14,51 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 14,38 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 14,25 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 14,11 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,98 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,85 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,71 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,57 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,43 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,29 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 13,15 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 22,20 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 21,96 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 21,72 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 21,47 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 21,22 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 20,97 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 20,71 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 20,45 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 19,93 EUR od 1. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 19,66 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i

- u točci III. izreke na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju zatezne kamate koje su na iznos od 259,00 EUR tekle od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena , od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se točka I. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-982/2019- 39 od 22. siječnja 2026. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

II. Uvažava se žalba tuženika pa se odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-982/2019-39 od 22. siječnja 2026. preinačuje na način da se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

III. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj: 306-385/2007 od 13. srpnja 2007. (pravilno: 3. srpnja 2007.) kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF), izmjena redovne kamatne stope odlukom tuženika, plaćanje jednokratne naknade troškova obrade kredita i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.057,21 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 259,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4. srpnja 2007. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.550,00 EUR sa zateznim kamatama od 22. siječnja 2026. do isplate.

1.1. Nepobijanim je rješenjem, u točci I. izreke, utvrđeno da je povučen dio tužbenog zahtjeva (pravilno: tužbe) u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj: 306-385/2007 od 13. srpnja 2007. (pravilno: 3. srpnja 2007.) kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita i za isplatu iznosa plaćenog na temelju te ugovorne odredbe. Točkom II. izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu predložio istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu koju ocjenjuje opravdanom i osnovanom na zakonu. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 306-385/2007 koji su stranke sklopile 3. srpnja 2007. te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF), nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope i nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 29. travnja 2016. zaključile sporazum uz ugovor o kreditu broj 306-385/2007 (dalje: aneks br. 2 uz ugovor o kreditu).

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 3. srpnja 2007. u Rijeci između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 306-385/2007 za kupovinu novog motornog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 29.487,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,40% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate 7 godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju,

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,40 % godišnje valjan,

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 3. srpnja 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da sporne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nisu jasno i razumljivo sastavljene te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 10.755,43 kn /1.427,46 EUR[1] /

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,60%, 6,50% i 7,30%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početno ugovorena kamatna stopa (5,40%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 4.745,02 kn /629,75 EUR/

- da su stranke 29. travnja 2016. sklopile aneks br. 2 uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015)

- da je taj aneks uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a

- da su stranke ugovora o kreditu bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu prednika tužitelja da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% iznosa kredita na način da se ta naknada odbije od iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredbe o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužitelja kao potrošača

- da tužitelj 4. srpnja 2007. (prilikom isplate kredita) platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu od 1.951,43 kn /259,00 EUR/ i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. svibnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednokratnoj naknadi za obradu kredita utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 2.316,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovore zastare te je zaključio da sklopljeni aneks br. 2 uz ugovor o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim aneksom tužitelj nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu broj 306-385/2007 od 3. srpnja 2007.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu, osim u dijelu pod točkom I. izreke kojom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

10. S obzirom na to da je prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iako je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a s obzirom na to da je izreka presude u tom dijelu proturječna razlozima (i donesenom rješenju). Osim toga, s obzirom na to da je tim dijelom presude odlučeno o zahtjevu koji je povučen, pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je prihvativši taj (povučeni) zahtjev, sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev pa je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a zbog koje je u tom dijelu, uz primjenu članka 369. stavka 5. ZPP-a, prvostupanjska presuda ukinuta.

U odnosu na žalbu protiv odluke o ništetnosti tzv. ulazne naknade iz točke I. izreke i protiv točke III. izreke prvostupanjske presude

11. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u članku 5. stavku 2. ugovora o kreditu u pogledu visine obveze pravnog prednika tužitelja jasno i razumljivo sastavljena. Ta je ugovorna odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (1,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2023. i 46/2007., dalje: ZZP/2003). Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju . S obzirom na opseg informiranosti koji je tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

12. Imajući na umu da ugovorna odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze prednika tužitelja te da je riječ o odredb i bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

13. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.). Osim toga, tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C- 621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je i tumačenje Suda Europske unije iz presude od 30. travnja 2025., C-699/2023, Caja Rural de Navarra.

14. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (1,50% iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO/2005) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita niti naknade za uslugu prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem ulazne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju drugostupanjskog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

20. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 5. stavka 2. tog ugovora, tužitelj u članku 5. stavku 3. istog ugovora preuzeo i dodatnu obvezu snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje tog ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. stavkom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

21.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda (na stranici 21.) sadrži jasne razloge zbog kojih je sud prvog stupnja ocijenio da je riječ o netransparentnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi – jer “nigdje ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede zahtijevanja kredita banka ima”. Zbog toga tuženik u žalbi netočno tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što sud prvog stupnja nije obrazložio njezinu nepoštenost. Imajući na umu pojam nepoštene ugovorne odredbe iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003) iz kojeg proizlazi da je nepoštena (svaka) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, neodlučni su žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da presuda ne sadrži razloge zbog kojih bi jednokratna naknada imala karakter značajnosti kao pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti.

22. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja nepoštenu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na teme lju članaka 1111. stavka 1. ZOO/2005 u točci III. izreke naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja te ništetne odredbe u iznosu koji je utvrđen financijskim vještačenjem i u žalbi nije osporavan zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja - neosnovanog stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO/2005).

23. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO/2005 pripadaju zatezne kamate na iznose plaćene na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je tužiteljima dosudio zatezne kamate od tog dana.

24. Zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO/2005 nije bio protekao pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

25. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se pobijaju odluka o ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iz točke I. izreke i odluka o isplati iz točke III. izreke prvostupanjske presude, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i u tom je dijelu potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude kao i odluka o isplati iz točke III. izreke te presude, osim u odnosu na visinu dosuđenih zateznih kamata od

1. siječnja 2008. do isplate.

25.1. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015, 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO), ocjena je ovog suda da se odluka o visini stope zatezne kamate iz točke III. izreke prvostupanjske presude od 1. siječnja 2008. do isplate temelji na nepravilnoj primjeni tog propisa. Zbog toga je uz primjenu članka 370. točke 3. ZPP-a, u odnosu na zatezne kamate koje su tekle od 1. siječnja 2008. do isplate, djelomično preinačena odluka o zateznim kamatama.

U odnosu na žalbu protiv odluke o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnosti odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz točke I. izreke

26. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. ZOO/2005 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je ocijenio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje (djelomične) ništetnosti ugovora o kreditu broj 306- 385/2007 od 3. srpnja 2007. i to stoga što su govorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope izmijenjene aneksom br. 2 uz ugovor od 29. travnja 2016. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopi dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

27. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude iste utvrdio ništetnima pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U odnosu na žalbu protiv odluke o isplati iz točke II. izreke

28. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tužitelj na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope bez osnove platio tuženiku 629,75 EUR.

28.1. Među strankama nije sporno da su 18. ožujka 2010. zaključile aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 306-385/2007 od 3. srpnja 2007. kojim su izmijenile odredbu o redovnoj kamati te kojim je tužitelju odobren moratorij na otplatu glavnice u trajanju od 28. veljače 2010. do 31. kolovoza 2010. Imajući na umu da su se tim aneksom jasnom ugovornom odredbom sporazumjele o novoj kamati kao cijeni ugovora o kreditu (7,30% godišnje), koja je bitni sastojak ugovora o kreditu, riječ je o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003. Zbog toga je sporazum stranaka iz aneksa broj 1 ugovoru od 18. ožujka 2010. o ugovorenoj kamatnoj stopi u visini od 7,30% godišnje valjan pa redovne kamate koje je tužitelj nakon sklapanja tog aneksa (18. ožujka 2010.) platio tuženiku u toj visini nisu plaćene bez osnove. S obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka (članak 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a) proizlazi da je tužitelj na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je od početka otplate kredita do 28. veljače 2010. na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope povećana s 5,40% na 5,60%, 6,50% i 7,30%, platio tuženiku 428,85 EUR, to je već stoga za iznos od 200,90 EUR koji su tuženiku u razdoblju od 30. rujna 2010. do 11. kolovoza 2011. plaćeni na temelju valjanje ugovorne odredbe o kamatnoj stopi od 7,30%, zbog pogrešne primjene članka 87. stavka 1. ZZP/2003, na temelju članka 373.a stavka 1. točke 1. i 2. ZPP-a preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za isplatu 200,90 EUR sa zatraženim zateznim kamatama odbijen.

29. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci III. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (1.856,31 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope (428,85 EUR) i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (1.427,46 EUR) sadržanih u ugovoru o kreditu broj 306-385/2007 od 3. srpnja 2007. i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

30. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je aneks br. 2 uz ugovor o kreditu od 29. travnja 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona

31. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br . 35/2005., i 41/2008., dalje ZOO 2005-2011) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

32. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 3. srpnja 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

32.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

33. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

33.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 3. srpnja 2007. nakon zaključenog aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

33.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

34. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

34.1. Stranke su aneksom br. 2 uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom br. 2 uz ugovor o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

35. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog aneksa br. 2 tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom aneksu, ne može se zaključiti da aneks br. 2 uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2004. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom br. 2 uz ugovor o kreditu.

35.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

35.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

36. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog aneksa br. 2 uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO 2005-2011.

36.1. Tuženik je na temelju sklopljenog aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim aneksom br. 2 uz ugovor o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

37. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 3. srpnja 2007. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

38. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF 3. srpnja 2007. jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete aneksom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 1.856,31 EUR.

39. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2024-14 od 21. prosinca 2022., točka 26., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025.

40. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu tužitelj nije odrekao prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. te da taj aneks ne sadrži takvo odricanje. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem aneksa br. 2 ugovoru o kreditu čija valjanost nije dovedena u pitanje došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. To stoga što su i ti iznosi iskorišteni za njegov račun (i u njegovu korist) za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim aneksom br. 2 ugovoru o kreditu.

41. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja (i tuženika u žalbi te tužitelja u odgovoru na žalbu) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

41.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., O, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

41.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.).

41.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik (i njegov prednik) stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 3. srpnja 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

41.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

41.5. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. To zato što su u skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, od redbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

41.6. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

42. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke III. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 1.856,31 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na te dijelove pobijane odluke.

43. Iako je tuženik na temelju sklopljenog aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim aneksom br. 2 ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

43.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO 2005-2011 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim aneksom br. 2 uz taj ugovor.

43.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema aneksu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da aneks br. 2 uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO 2005-2011 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 3. srpnja 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete valjanim aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

43.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025.

44. Visina iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO 2005-2011) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, neosnovano je tuženik tijekom postupka tvrdio da su za odluku o kondikcijskom zahtjevu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužitelja povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju značajnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2003). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju tih odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope proizlazi iz njihove nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO/2005).

45. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 23. svibnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF). Zbog toga je tuženik tijekom postupka neosnovano prigovarao zastari.

46. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka III. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

47. S obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa svim zahtjevima za utvrđenje, s jednim glavnim i djelomično sa dva sporedna kondikcijska zahtjeva za kamatama, dok u odnosu na dva glavna kondikcijska zahtjeva nije uspio, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Stoga je uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove pa je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci IV. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer