Poslovni broj: P-1193/2024-17

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 zastupana po AĆ iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 18. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-4338988 sklopljenog 29. kolovoza 2007.g. između RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. Zagreb te NĆ (danas FĆ) kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

II. Nalaže se tuženiku tužiteljici isplatiti:

Iznos od 407,03 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 04. rujna 2007.g. pa do isplate; po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"a) Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-4338988 sklopljenog 29. kolovoza 2007.g. između Raiffeisenbank Austria D.D. Zagreb te NĆ (danas FĆ) kao Korisnika kredita i davatelja osiguranja sadržane u članku 3. Ugovora pod naslovom NAKNADA… kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela…

b) Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 46,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 04. rujna 2007.g. pa do isplate. "

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužiteljici parnični trošak ovog postupka u visini od 704,64 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužiteljica odbija.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 29. srpnja 2024. navodi kako je dana 29. kolovoza 2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 628-50-4338988 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita je iznosila 20.907,76 CHF u protuvrijednosti u kunama što na dan isplate kredita iznosi 92.932,82 kn. Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 3. pod Naslovom: naknada ugovorio kako se iznos od 3.30% naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

Riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Nadalje navodi kako se o toj odredbi ugovora o kreditu zadržanoj u čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. U konkretnom slučaju, članak 10 Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Tužitelj se poziva na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g., na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, na presudu Europskog suda pravde koji je je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

Nadalje, ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je Tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita , a bez da je pritom Tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Tuženik je izračunao ulaznu naknadu na način da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 03. rujna 2007. godine, dakle 92.932,82 kuna obračunao postotak od 3,30 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 3.066,78 kuna, odnosno 407,03 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju. Tuženik je, također, naplatio tužitelju i iznos u visini od 350,00 kn odnosno 46,45 € na ime troška za upis prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 29. prosinca 2007. kojim je ugovorena naplata jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te naplata troška prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela te isplatu stečenog bez osnove zbog primjene navedene ništetne odredbe u visini od 407,03 EUR i iznosa od 46,45 EUR oba iznosa sa zateznim kamatama od 04. rujna 2007. do isplate uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29.08.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-4338988 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.907,76 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA -Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 29.07.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti. poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. U daljnjem tijeku postupka podneskom od 5.11.2025. u odnosu na naknadu za upis prijenosa oprava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela tuženik navodi kako je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela treba povezati s čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja podmiriti (…) "sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", a isto tako i s čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženika na način da tuženik ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženika iz Ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužitelj snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženika na osobnom vozilu nisu nejasne niti nerazumljive s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja (kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom) jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužitelj. Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženik imao stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem čl. 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima („Narodne novine“ br. 121/05.) i čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik („Narodne novine“ br. 71/06), to je u konkretnom slučaju kada je dokazana svrha i visina troška koji je tužitelj platilo pogrešno zaključivati da je čl. 3. Ugovora o kreditu u tom dijelu ugovorene obveze stvorio neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, odnosno da je nepoštena ugovorna odredba. Ovakva ugovorna odredba je jasna i razumljiva, njena visina nije mogla ostati nepoznata tužitelju, jer je provjerom kod javnog bilježnika mogao saznati visinu, a visina ne ovisi o tuženiku. Prema tome, takva odredba nije nepoštena, slijedom toga ni ništetna, niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 3 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 29. kolovoza 2007 . koja glasi: NAKNADA 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naplaćene naknade u visini od 407,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada je ista naplaćena-04. rujna 2007. i iznosa od 46,45 EUR koji je tužiteljica naplaćen kao trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu sa zateznom kamatom od dana naplate iste - 04. rujna 2007 .

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, no tijekom postupka je dostavio u spis potvrde o naplati naknada temeljem čl. 3 ugovora o kreditu (list 170 i 178 spisa) iz kojih proizlazi kako je dana 03. rujna 2007 tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 3.066,80 kn (3,30% od iznosa kredita) te na ime troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu iznos od 350,00 kn dana 03. rujna 2007., oba iznosa ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita.

Tužiteljičin status potrošača nije sporan.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 3 ugovora o kreditu nepoštena, u dijelu u kojem je ugovorena naplata jednokratne naknade u visini od 3,30 % i naplata troškova upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu, a slijedom toga i ništetne.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 79/07 i dr.). Odredbom čl. čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu-čl. 3, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se prije korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 3,30% na iznos kredita, obračunate prilikom prvog korištenja kredita

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorna odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu u dijelu ugovorena naplate tzv. ulazne naknade bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 96. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sama tužiteljica u iskazu navodi da je vidjela tu odredu u ugovoru o kreditu i da su joj rekli da ju mora platiti i da je to tako, nije bilo mogućnosti pregovaranja o toj odredbi niti o visini same naknade.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 3 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 407,03 EUR-3.066,78 kn (primjena fiksnog tečaja konverzije) i naplaćena 03.- rujna 2007.-kako to proizlazi i iz potvrde tuženika od 25. srpnja 2025. -list 170 spisa dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 96. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Glede zastare potraživanja za valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Kako je odreda čl. 3 ugovora o kreditu ništena u dijelu u kojem je ugovorena naplata naknade od 3,30% to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 407,03 EUR zateznom kamatom od 4. rujna 2007. dana nakon što su ista tužiteljici naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

U odnosu na zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužiteljica snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela nepoštena ugovorna odredba sud drži isti neosnovanim.

Naime, čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela treba povezati s čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice podmiriti (…) "sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", a isto tako i s čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženice na način da tuženica ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženice iz Ugovora o kreditu.

Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženice na osobnom vozilu nisu nejasne niti nerazumljive s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja /kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom) jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužiteljica. Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženica imala stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem čl. 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima („Narodne novine“ br. 121/05.) i čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik („Narodne novine“ br. 71/06., u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koji trošak prema čl. 6. Pravilnika iznosi 250,00 kn za upis osiguranja te 100,00 kn za upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja osobnog vozila, kao i da tuženica dokazuje da je taj trošak plaćen upravo u iznosu od 350,00 kn (potvrdom sa lista 178 spisa ) to je u konkretnom slučaju kada je dokazana svrha i visina troška koji je tužiteljica platila u tom dijelu ugovorene obveze nije stvorila neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, odnosno ista nije nepoštena ugovorna odredba, stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev da se utvrdi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužiteljica snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela nepoštena ugovorna odredba te isplatu po istoj pa je valjalo odlučiti kao u točki III izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužiteljici uzimajući u obzir da je s osnovom uspjela u sporu u visini od 50%, a s visinom u iznosu od 90%, pa je konačan uspjeh tužiteljice u sporu 70%, a da je tuženik s osnovom uspio u omjeru od 50%, dok je s visinom uspio u omjeru od 10%, dakle konačan uspjeh tužitelja u sporu je 30 %, pa oduzimajući uspjeh tužiteljice od uspjeha tuženika dolazi se do konačnih 40% koliko je uspjeh tužiteljice u sporu.

Stoga je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 08. listopada 2024. u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podneska od 21.10.2024. u visini od 25 bodova( Tbr 8 toč. 4) te za zastupanje na ročištima održanima 18.12.2025., 03.11.2025., 01.10.2025. i 07.07.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što ukupno iznosi 1.562,50 EUR, no isto je valjalo omjeriti sukladno uspjehu tužiteljice u sporu od 40% pa iznosi 625,00 EUR.

Tužiteljici je valjalo priznati bez umanjenja sukladno uspjehu u sporu i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, na presudu od 53,09 EUR što sveukupno iznosi 704,64 EUR. Tužiteljica neosnovano potražuje trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Također neosnovano trošak sastava podneska od 30.07.2024. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu pa se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a.

Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 25. ožujka 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika