REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U TROGIRU

Poslovni broj: Ovr-230/2026-6

Obala bana Berislavića 1

21 220 TROGIR

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru, po sucu tog suda Denisu Dučiću, a na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista UF, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mijoč&Bakić d.o.o. , protiv ovršenika ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ognjen Stevović, odvjetnik u Splitu, radi pravnih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate, dne 25.ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se djelomično prijedlog ovršenika za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije temeljem zahtjeva ovrhovoditelja za izravnu naplatu zaprimljenog kod FINA dne 26.siječnja 2026., a temeljem presude ovog suda broj P-3381/22 od 22.travnja 2024. i presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2685/2024 od 2.listopada 2024., te se nalaže Financijskoj agenciji da obustavi postupak izravne naplate po zahtjevu ovrhovoditelja od 21.siječnja 2026. za iznos preko 2.119,80 eura i izvrši deblokadu svih računa ovršenika koji su blokirani temeljem navedenog zahtjeva ovrhovoditelja preko iznosa od 2.119,80 eura.

II. Odbija se prijedlog ovršenika da sud naloži Financijskoj agenciji odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja od 21.siječnaj 2026., kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda dana 10.veljače 2026. godine zaprimljen je prijedlog ovršenika temelju članka 210. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.,131/20., 114/22., i 6/24, dalje: OZ) kojim traži da se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim odnosno kojim se nalaže Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava.

2.U prijedlogu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovršenik navodi da je ovrhovoditelj podnio zahtjev za izravnu naplatu FINA-i na temelju presude Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2685/2024-3 od 02.10.2024. godine i presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-3381/22-14 od 22. travnja 2024. godine. Po naprijed citiranom zahtjevu ovrhovoditelja FINA je postupila, te je izvršila upis osnove za plaćanje u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, a ovršenik po saznanju podnosi ovaj prijedlog. Ovršenik ima interes ovaj postupak bez odlaganja pokrenuti, a kako bi spriječio na svojoj strani nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, jer je ovršenik umirovljenik koji prima mirovinu, a iznos od 4.447,46 EUR jeste jedan uistinu veliki iznos koji može dovesti u pitanje mjesečno uzdržavanje, pa je tako ovršenik uvidom u dokumentaciju, odnosno temelj tog Zahtjeva za izravnu naplatu utvrdio da je riječ o presudi Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2685/2024-3 od 02.10.2024. godine, a koja je donesena odlučujući o žalbi ovršenika kao tuženika protiv Presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-3381/22-14 od 22. travnja 2024. Nadalje navodi kako osim gore navedene presude koja čini temelj za tu izravnu naplatu je između istih stranaka i u istoj stranačkoj ulozi već ranije bio u tijeku još jedan parnični postupak, a to je parnični postupak koji se pred ranijim Općinskim sudom u Trogiru vodio pod brojem P-746/09, a koji je okončan na način da je presudom Županijskog suda u Splitu, prihvaćanjem žalbe podnositelja ovog Prijedloga kao tuženika preinačena ranija presuda Općinskog suda u Trogiru pod gornjim brojem od 19.03.2015. godine, a na način da je tužbeni zahtjev tužitelja naposljetku odbijen kao neosnovan, a naloženo je istom tužitelju isplatiti tuženiku iznos od tadašnjih 10.564,80 kn na ime naknade parničnog troška u roku od 15 dana. Po okončanju parničnog postupka pobliže navedenog pod točkom 2. ovog prijedloga stranke su zastupane po svojim punomoćnicima iz tog postupka započele pregovore oko mirnog rješenja naplate oba parnična troška, dakle onog iz parničnog postupka pobliže navedenog pod točkom 2. ovog Prijedloga sa onim pobliže navedenim u članku 3. ovog Prijedloga, te su se prvo punomoćnici stranaka usuglasili oko rečenoga prijeboja, a na način da se dragovoljno obavi prijeboj ovih dvaju potraživanja, a što je vidljivo iz mail prepiske punomoćnika stranaka, a prilog koje su bili i obračuni kamata i konverzija tražbine podnositelja ovog prijedloga kao tuženika, odnosno ovršenika, prema tužitelju kao ovrhovoditelju. Podnositelj kao ovršenik da je dodatno dao i posebnu Izjavu o prijeboju, i to temeljem članka 195. i članka 196. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) kojom je ovrhovoditelju dao izjavu da vrši prijeboj (kompenzaciju) sljedećih međusobnih dospjelih novčanih tražbina i to:

I.novčane tražbine koju ČF ima prema JF po osnovu dosuđenog parničnog troška u postupku Općinskog suda u Trogiru pod brojem P- 746/09 u iznosu od 10.564,80 kn (1.402,19 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.03.2015. godine računajući do dana 04.04.2025. godine u ukupnom iznosu od 2.327,66 (1.402,19 + 925,47) EUR-a, sa

II. novčanom tražbinom koju JF ima prema ČF na temelju parničnog troška po presudi Općinskog suda u Splitu broj P-3381/22-14 od 22.04.2024. godine u iznosu od 4.141,55 (3.883,45 + 258,10) EUR-a.

Uzajamne tražbine ovim da su se prebile – kompenzirane međusobno do iznosa od 2.327,66 EUR sa uključenom pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a po ovom prijeboju preostala je novčana tražbina ovrhovoditelja prema ovršeniku u iznosu od svega 1.813,89 EUR, dok je za preostali iznos, dakle onaj od 2.327,66 ovrha očito nedopuštena. Ovršenik dalje navodi kako bi provedbom ovrhe u ovom postupku, a da potraživanje ovrhovoditelja ne postoji u iznosu za koji je podnesen zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine i bez pravne osnove, jer je po gore navedenom prijeboju preostala novčana tražbina ovrhovoditelja prema ovršeniku u iznosu od svega 1.813,89 EUR, dok je za preostali iznos, dakle onaj od 2.327,66 EUR ovrha očito nedopuštena obzirom na prije navedeno nastala bi nenadoknadiva šteta na strani ovršenika kao umirovljenika, čime bi moglo biti ugroženo i njegovo uzdržavanje. Ovršenik je zbog svega gore navedenoga podnio ovaj prijedlog radi podnošenja i prijenosa nedopuštenim temeljem članka 210. Ovršnog zakona u svezi sa člancima 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona, jer je ovrhovoditeljeva tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, a prestala je na temelju gore navedenog Prijeboja, slijedom čega ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika prema članku 50. stavku 1. točka 7. Ovršnog zakona, zbog čega sve ovršenik podnosi i ovaj prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika, u postupku izravne naplate, a na temelju članka 210. stavak 1., 2. i 3. Ovršnog zakona.

3. U očitovanju na prijedlog ovršenika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ovrhovoditelj glede potraživanja ovršenika iz pravomoćne presude Općinskog suda u Trogiru, broj P-746/09, a koja je preinačena presudom Županijskog suda u Splitu od 19.03.2015. godine, ističe prigovor zastare. Također, ovrhovoditelj tvrdi da je navodna izjava o prijeboju sastavljena nepropisno i nakon isteka zastarnog roka, te nije uredno uručena ovrhovoditelju. Ovršenikovo pravo naplate tražbine u iznosu od 10.564,80 KN prema ovrhovoditelju da je prestalo zbog isteka zakonom propisanog roka. Svakako, ovrhovoditelj posebno naglašava da je još davno prije nastupila zastara potraživanja na kamate, kao sporedno potraživanje glede kojeg vrijedi zastarni rok od tri godine prema Zakonu o obveznim odnosima. Ovrhovoditelj stoga predlaže da Naslovni sud odbije prijedlog ovršenika kao neosnovan te ga posebnim zaključkom uputi u parnicu radi dokazivanja činjenica na koje se poziva.

4.Odredbom članka 210. stavka 1. i 2. OZ-a propisano je kako slijedi: (1) Nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona, prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. (2) Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

5.Odredbom članka 55. stavka 2. OZ-a propisano je kako slijedi: Ako rješenje o žalbi iz članka 53. stavka 1. ovoga članka ovisi o utvrđenju spornih činjenica čije postojanje ovršenik dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su one općepoznate ili se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, sud će o osnovanosti žalbe odlučiti u ovršnom postupku. Ako žalbu prihvati, postupit će u skladu s odredbom članka 54. stavka 3. ovoga Zakona, a ako je ne prihvati, uputit će ovršenika na parnicu.

6. Prijedlog ovršenika za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa je djelomično osnovan.

7. Odredbom čl. 56 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18,126/21,114/22,156/22,1558/23, dalje u tekstu ZOO ) propisano je da dužnik može svoj dug prebiti s tražbinom koju ima prema vjerovniku koji mu zahtijeva ispunjenje, dok članak 195. predviđa uvjete za prijeboj, a to su da obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće, te da su obje tražbine (vjerovnika prema dužniku i dužnika prema vjerovniku) dospjele. Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, već izjavom o prijeboju, nakon čega se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

8. Iz citirane odredbe čl. 195. ZOO-a proizlazi da se može izvršiti prijeboj, ali samo pod uvjetom da takvo potraživanje zaista i postoji, što u konkretnome slučaju znači da ovršenik treba dokazati u tijeku postupka osnovu i visinu potraživanja koje stavlja u prijeboj.

9. Ovršenik je u spis dostavio presudu Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-764/09 od 22.studenog 2013. koja je preinačena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžst-13/14 u pravnoj stvari tužitelja JF pok.U ( ovdje ovrhovoditelja) protiv tuženika ČF pok.U ( ovdje ovršenika) na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja JF kao neosnovan te mu naloženo da isplati tuženiku ČF iznos od 10.564,80 kuna (danas protuvrijednost od 1.402,19 eura) na ime parničnog troška. Predmetna presuda pravomoćna je dana 19.ožujka 2015., a ovršna dana 28.travnja 2015 kako je to razvidno iz izdane klauzule pravomoćnosti i ovršnosti ovog suda. Dakle ovršenik je dokazao postojanje svoje tražbine naspram ovrhovoditelja javnom ispravom.

10. Čitanjem Izjave o prijeboju ( list.40 spisa) razvidno je kako je ovršenik ČF dana 4.travnja 2025. dao jednostranu Izjavu o prijeboju, navodeći kako vrši prijeboj međusobno dospjelih tražbina i to:

I. novčane tražbine koju ČF ima prema JF po osnovu dosuđenog parničnog troška u postupku Općinskog suda u Trogiru pod brojem P- 746/09 u iznosu od 10.564,80 kn (1.402,19 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.03.2015. godine računajući do dana 04.04.2025. godine u ukupnom iznosu od 2.327,66 (1.402,19 + 925,47) EUR-a.

II. novčanom tražbinom koju JF ima prema ČF na temelju parničnog troška po presudi Općinskog suda u Splitu broj P-3381/22-14 od 22.04.2024. godine u iznosu od 4.141,55 (3.883,45 + 258,10) EUR-a.

Uzajamne tražbine da se prebijaju do iznosa od 2.327,66 EUR sa uključenom pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

11. Predmetna Izjava o prijeboju je prema dokazima u spisu i to potvrde o primitku ( list 41 spisa) poslana primatelju JF dne 4.travnja 2025. te uredno uručena primatelju ( ovdje ovrhovoditelju ) JF dana 18.travnja 2025. kako to proizlazi iz obavijesti Hrvatske pošte o danu zaprimanja pošiljke ( list 42 spisa). Nadalje, za napomenuti je kako ovrhovoditelj u svom odgovoru na prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, osporava da bi mu izjava o prijeboju bila uredno uručena iako iz priložene potvrde Hrvatske pošte proizlazi suprotno pa sud taj njegov prigovor smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Nadalje Istakao je i prigovor zastare potraživanja ovršenika spram ovrhovoditelja navodeći da je Izjava o prijeboju sastavljena nakon isteka zastarnog roka.

12. Ovaj sud je mišljenja kako istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

12.1. Naime prema odredbi čl. 25. st. 1. OZ sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drugačije određeno.

12.2. Odredbom čl. 233. st. 1. ZOO propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

12.3. Nadalje, odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je odredbom čl. 214. st. 2. ZOO propisano je da zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

12.4.Odredbom čl. 334. st. 2. ZPP propisano je da prema strankama presuda ima učinak tek od dana kad im je dostavljena.

12.5. Imajući u vidu odredbu čl. 334. st. 2. ZPP, proizlazi da tuženiku (ovršeniku u ovom ovršnom postupku ) desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. OZ nije počeo teći prije nego što mu je dostavljena pravomoćna drugostupanjska presuda, jer ta presuda prema njemu ima učinak tek od dana kada mu je dostavljena te desetogodišnji rok zastare iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO počinje teći od dana kad je prvostupanjska presuda postala ovršna, a to je u ovom slučaju dan 28.travnja 2015. kako to proizlazi iz izdane klauzule ovršnosti. Stoga desetogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO koji je počeo teći od dana kada je prvostupanjska presuda postala ovršna nije protekao do dana nastupanja prijeboja. Naime, utvrđeno je kako je ovršenik ČF Izjavu o prijeboju uputio ovrhovoditelju JF dne 4.travnja 2025., a da ju je ovaj zaprimio dne 18.travnja 2025. čime je tražbina ovrhovoditelja djelomično prestala i to za iznos od 2.327,66 eura predmetnom Izjavom o prijeboju, dakle unutar desetogodišnjeg zastarnog roka.

12.6. Odredbom iz čl. 196. ZOO određeno je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. U tom smislu, prijeboj je jednostrani pravni posao, s time da protivljenje druge strane ne utječe na učinke prijeboja ako su se ispunile zakonske pretpostavke. Dakle, protivljenje druge strane ne utječe na učinak prijeboja, ali je ovdje na ovršeniku, strani koja je podnijela Izjavu o prijeboju, teret dokaza da su se ispunile zakonske pretpostavke za prijeboj . Sukladno čl. 198. ZOO, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare.U konkretnom slučaju ovršenik je dokazao da su se ispunile pretpostavke za prijeboj kao i da njegova tražbina u trenutku kada su se stekle pretpostavke prijeboja, a to je dne 18.travnja 2025. kada je ovdje ovrhovoditelj zaprimio Izjavu o prijeboju, nije bila zastarjela.

13. Članak 52.OZ-a predviđa da će sud u povodu odlučivanja o žalbi iz gore navedenog razlog (točka 9.) ovršenika bez odgode uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, no, iznimno predviđa i ovlaštenje suda da prihvati žalbu ovršenika, ako istu ocjeni osnovanom. U tom slučaju ukinuti će se provedene radnje i obustaviti ovrha, ako ovršenik osnovanost žalbenih navoda dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnijevama. Dakle, sud je ovlašten, temeljem članaka 51. i 52. Ovršnog zakona, u povodu žalbe u konkretnom slučaju istu prihvatiti, te preinačiti rješenje o ovrsi (analogna primjena u odnosu na zahtjev za izravnu naplatu), budući da je ovršenik svoje navode dokazao javim ispravama.

14. Radi navedenog je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

15.Nadalje, ovršenik je podnio i prijedlog za odgodu ovrhe koji nije osnovan .

16.Odredbom članka 65. OZ-a propisano je da sud na prijedlog ovršenika može odgoditi ovrhu ako su za to ispunjene pretpostavke predviđene stavkom 1. tog članka, i to: ako postoji zakonski razlog za odgodu i ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje.Po mišljenju ovog suda nisu kumulativno ispunjeni subjektivni i objektivni uvjeti za odgodu ovrhe radi naplate daljnjeg potraživanaj ovrhovoditelja , jer ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi mu provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje (subjektivni razlog) već je samo paušalno da se radi o velikom iznosu koji može dovesti u pitanje mjesečno uzdržavanje. Pljenidba novčanog iznosa ne predstavlja nužno nenadoknadivu štetu za ovršenika, iako je po prirodi stvari ovrha uvijek otegotna za ovršenika. Za naglasiti je da vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ovisi o tome je li imovina ovrhovoditelja dostatna za naknadnu isplatu ovršeniku onog iznosa koji je u postupku naplate zaplijenjen s njegovog računa i prenesen ovrhovoditelju. Zbog navedenog, ovršenik je dužan dokazati da ovrhovoditelj nema imovinu ili da ona nije dostatna za naknadnu isplatu ovršeniku, što nije dokazao, zbog čega je odlučeno kao izreci ovog rješenja pod točkom II.

U Splitu, 25.ožujka 2026.

Sudac:

Denis Dučić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave pisanog otpravka istog, a podnosi se nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka. Protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek.

DNA:

- pun. ovrhovoditelja

- pun. ovršenika

- FINA