REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-214/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja KH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 3. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja KH, zamjenice punomoćnika tužitelja Nikoline Mršić, odvjetnice u Karlovcu i odvjetnika Jurice Grbića, po objavi 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju TH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.474,26 EUR-a (slovima: sedamtisućačetristosedamdesetčetiri EUR-a i dvadesetšest centi), s osnova više plaćenih iznosa s osnova ništetne valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. veljače 2017. godine do isplate, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju TH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 911,72 EUR-a (slovima: devetstojedanaest EUR-a i sedamdesetdva centa), s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. rujna 2015. godine do isplate, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.682,48 eura uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 25. 3. 2026. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 27.676,42 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 11. siječnja 2007. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu pod brojem 148-50-3871938 kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 112.000 CHF (slovima: stodvanaesttisuća CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Predmetni kredit tužitelj je preugovorio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunu Zakona o potrošačkom kreditiranju te je zaključen Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 148-50-3871938 od 16. veljače 2016. kojim su utvrđene promjene u načinu ispunjenja obveze čime je izmijenjena valuta ugovora – iz CHF u EUR, visina kamatne stope, iznosa anuiteta i valute tražbine založnog prava.

2. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbu o valutnoj klauzuli čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosno ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača). VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzuli o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženu i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i na predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radilo se o tužbi za zaštiti kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je u pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P -1401/2012 od 4.srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

3. Tužitelj je 16. veljače 2016. kako je ranije navedeno, s tuženom zaključio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR-a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prilikom provođena konverzije, tužena je tužitelju vratila iznos od 4.377,37 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetsedam kuna i tridesetsedam lipa) kroz umanjenje preostalih iznosa anuiteta. Bez obzira što je tužitelj konvertirao kredit i na ime konverzije dobio određenu, gore navedenu isplatu, kroz umanjenje rata, njegovo potraživanje prema tuženoj nije u cijelosti podmireno, slijedom čega tužitelj i dalje ima pravnu osnovu za podnošenje ove tužbe.

4. Tužitelj stoga ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu br. 148-50-3871938 od dana 11. siječnja 2016. sklopljenog između tužitelja i tužene koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1 i 7. ugovora. Prema izračunu tužitelja njegovo potraživanje prema tuženoj iznosi ukupno 62.000,00 kn (slovima: šezdesetdvijetisuće kn) čemu treba dodati pripadajuće kamate.

5. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude:

Nalaže se tuženoj Raiffaisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da tužitelju TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 62.000,00 kn (slovima: šezdesetdvije tisuće kuna), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka, a koje kamate teku sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima u visini prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate. Nalaže se tuženoj Raiffaisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da tužitelju TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, time da kamata teće od donošenja prvostupanjske presude do isplate, koje kamate teku sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno specificirao podneskom od 4. 11. 2025. tako da glasi kako je navedeno u t. I i II izreke presude.

7. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

8. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

9. Tuženik se poziva na Aneks Ugovora o kreditu od 11. 1. 2007. kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. 9. 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Tuženik je postupio sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15, nadalje, prilikom konverzije predmetnog kredita tuženik je početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanom tužbu, a navode tužitelja da bi Aneks Ugovora o kreditu bi ništetan u cijelosti promašenim.

10. Tuženik ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 230. ZOO -a, u vezi s čl. 138.a ZZP-a o primjeni trogodišnjeg zastarnog roka.

11. Nadalje, tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12. Tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Tuženik navodi da je tužitelj bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli od strane tuženika na više načina, već samim ugovorom o kreditu, iz Informacija Pojam "valutna klauzula", te brošure Stambeni krediti Erste Banke, dakle, tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za CHF s obzirom je tuženik tužitelja kao i sve ostale potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, a jednako tako tužitelju je u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF i to u razgovoru sa službenicima banke. Tuženik smatra da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF a stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, a koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Nasuprot tome, tuženik nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, sve to iz razloga je i Banka imala obveze u CHF.

13. Tuženik također ističe, što se tiče odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima jer je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem i to putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način i to najmanje 15 dana prije nego se nova stopa počne primjenjivati te uz sve obavijesti dostaviti i izmijenjeni otplatni plan što je tuženik uredno i činio. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.

14. U podnesku od 29. 5. 2020. tuženik ističe prigovor radi prijeboja, naime, za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesno-pravni prigovor radi prijeboja te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 208.527,99 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije

(13.968,92 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (25.492,28 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB -a za EUR na 30.9.2015 (194.559,07 kn). Navedeni su iznosi nesporno utvrđeni među strankama u toč. 4. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu, no ako bi tužitelj iste osporavao tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost njihove visine.

15. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

16. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, promet po kreditu, otplatne planove, Anekse Ugovoru o kreditu, dopis tuženika od 12. 5. 2016., izjavu tužitelja o prihvatu konverzije od dana 18. 5. 2016., Izvještaj ovlaštenog revizora od 13. 1. 2016., tužiteljev zahtjev za kredit, promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, dokumentaciju tuženika, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po D&S d.o.o., te saslušanjem tužitelja. Tuženik je odustao od personalnih dokaza saslušanjem predloženih svjedoka na okolnost jasnoće, uočljivosti i razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli i pojedinačnog pregovaranja (Sabina Nujster i javni bilježnik Željko Kaić).

17. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplaćenog tečaja u CHF na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te razlike između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, s uračunavanjem priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a.

18. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO).

19. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora. Prigovor nije osnovan. Naime, svoje potraživanje tužitelj temelji na presudama donesenim u kolektivnom sporu, a koje se temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 96/03.; u daljnjem tekstu: ZoZP/03; te članci 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; u daljnjem tekstu: ZoZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

20. Pojam nepoštene ugovorne odredbe sadržan je u odredbi članka 81. ZoZP/03: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati; Gotovo identičnu odredbu sadrži članak 96. ZoZP/07: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

21. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZoZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identičnu odredbu sadrži članak 102. stavak 1. ZoZP/07. U kolektivnom je sporu najprije utvrđeno, uvidom u predočene formularne (standardne) ugovore banaka i saslušanjem korisnika kredita te primjenom članka 81. stavaka 2. i 3. ZoZP-a/03 i članka 96. stavaka 1. i 2. ZoZP-a/07, da su posrijedi ugovorne odredbe o kojima potrošači nisu mogli pojedinačno pregovarati s bankama. Tako stoga što nisu imali nikakvog utjecaja na sadržaj odredaba standardnog ugovora o kreditu koje su unaprijed formulirale tužene banke, čak i kada bi dvojili o njihovom sadržaju ili zahtijevali dodatne informacije (točka 17. odluke broj: U-III- 4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Citiranim člankom 81. ZoZP -a/03, te člankom 102. ZoZP/07 izričito je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Valja istaknuti da tuženik na okolnost eventualnog pojedinačnog pregovaranja o prorogacijskoj klauzuli nije predložio niti jedan dokaz pa posljedično tome nije ni dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, pri čemu je još u kolektivnom sporu nesporno utvrđeno da se radi o tipskim ugovorima. I iz samog sadržaja ugovora dade se zaključiti da se radi o tipskom obrascu s mogućnosti korigiranja elemenata u odnosu na svakog pojedinca kao potencijalnog korisnika kredita s vrlo malim prostorom za bilo što izmijeniti osim imena i prezimena, iznosa kredita, roka trajanja, dakle, onoga što se sa svakim pojedincem posebno ugovara. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao nikakav utjecaj, pa tako niti na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te posljedično uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao u konkretnom slučaju, nije valjana. Dakle, s obzirom da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i sročena je od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove postupka, a oteža pristup sudu tužitelju. Parnični sud neće primijeniti takvu ugovornu odredbu, nego će dopustiti potrošaču da tužbom pokrene parnični postupak pred sudom svoga prebivališta sukladno odredbi čl. 2. i čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16. – dalje: ZPK) prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedena odredba se primjenjuje bez obzira na to kad je nastao ugovor o kreditu, već ovisi o tome kad je konkretni postupak pokrenut pred sudom.

23. Slijedom izloženog, kako je postupak u ovom predmetu pokrenut podnošenjem tužbe 14. 1. 2020., nakon stupanja na snagu prethodno navedene odredbe, to tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, jer je prorogacijskom klauzulom u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, to u konkretnom slučaju između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu citiranih odredbi, pa je tužitelj imao pravo pokrenuti postupak pred ovim sudom kao sudom mjesta svog prebivališta temeljem čl. 19.l st. 1. ZPK, jer se radi o zakonu koji je bio na snazi u trenutku podnošenja predmetne tužbe.

24. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP 14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP 14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP 14, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Odredba čl. 13. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag, te povećane troškove punomoćnika odvjetnika. Dakle, osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja.

25. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o kreditu broj 148 -50- 3871938 od 11.1.2007. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 112.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovara se promjenjiva redovna kamata u visini od 3,95%1. Rok otplate kredita je 360 mjeseci. U čl. 6. navedeno je da se radi o stambenom kreditu sa flexi otplatom bez počeka. Kredit se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. U prvih pet godina otplate kredita visina anuiteta se može mijenjati sukladno pisanom zahtjevu Korisnika kredita koji uredno otplaćuje kredit. Anuiteti ne mogu biti manji od minimalnog, niti veći od maksimalnog iznosa anuiteta utvrđenog odlukom Kreditora. Nakon isteka pet godina neotplaćeni iznos kredita (glavnice i kamate) otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima.

26. Stranke su sklopile Dodatak broj konv-01/2016 ugovoru o kreditu br. 148-50- 3871938 kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 3. Aneksa navedeno je da na dan 30.9.2015. godine temeljem Osnovnog ugovora dospjelo dugovanje iznosi 0,00 HRK, od toga glavnica 0,00 HRK, redovna kamata 0,00 HRK, zatezna kamata 0,00 HRK, troškovi i naknade 0,00 HRK, preplata 0,00 HRK. Preostala neotplaćena glavnica iznosi 93.352,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. U čl. 4. navedeno je da preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. godine prije provedbe konverzije iznosi 85.385,74 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ukupno utvrđen iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30.9.2015. godine iznosi 44.377,18 EUR. Tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 573,55 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.9.2015. godine iznosi 4.377,37 HRK. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. godine iznosila bi 60.204,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. U čl.5. navedeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. točke 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. točke 5. iznosi 25.180,81 euro. Novčana obveza korisnika kredita prema Kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 25.180,81 EUR prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30.9.2015. godine 60.204,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. U čl. 8. Dodatka ugovoru o kreditu navedeno je da će se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije iz čl. 4. Dodatka koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka po kreditu na način da se 50% anuiteta/obroka, preračunatog u kune na dan dospijeća namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi. Mjesečni anuitet nakon konverzije iznosi 411,84 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. U čl. 10. Dodatka navedeno je da će nakon što se, po stupanju Dodatka, provede konverzija, razliku koja nastane plaćanjem anuiteta/obroka prema CHF otplatnom planu i iznosa anuiteta/obroka prema EUR otplatnom planu, kreditor utvrditi prilikom dospijeća prvog sljedećeg anuiteta/obroka te će se tako utvrđena razlika smatrati tražbinom korisnika/kreditora temeljem konverzije iz čl.8. ovog Dodatka i s njome će se postupati kao s ostatkom tražbine.

27. Stranke su sklopile Dodatak broj konv-02/2016 ugovoru o kreditu br. 148-50- 3871938 od 2.6.2016. godine kojim je učinjen novi izračun konverzije. Iz dopisa RBA proizlazi da je nakon sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu još jednom provedena konverzija na dan 11.7.2016. godine. Nakon provedbe konverzije i uplata u prijelaznom razdoblju stanje neotplaćene glavnice na dan 11.7.2016. godine iznosi 58.771,70 EUR, a preplata iz konverzije koja se koristi za podmirenje 50% budućih anuiteta/obroka 10.024,66 HRK. Mjesečna obveza iznosi 400,35 EUR.

28. Nadalje, nije sporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je, dakle, pravomoćnom presudom utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

29. Nadalje, iako je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Obveza je sudova pratiti europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

30. Na temelju izvedenih dokaza glede glavnih zahtjeva tužitelja ovaj sud utvrđuje:

- da glede pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

- da je istovjetno bilo propisano i odredbama ZZP/07 tj. čl. 138.a

- da je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a na takvo tumačenje upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pa je sud vezan utvrđenjima u tom postupku za zaštitu kolektivnih interesa

- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženika te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da test poštenosti predmetnih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze

- da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati; prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.)

- da upravo u dijelu glede promjene kamatne stope odredba je utvrđena nepoštenom u kolektivnom sporu jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu); ta je okolnost istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita, povećala kreditno opterećenje korisnika

- da treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu K ŽH i KHNN protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba; da se radi o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

31. O pravnom interesu za podnošenje predmetne tužbe:

- da ovdje valja cijeniti sklopljen Dodatak Ugovoru, da po pravnom shvaćanju ovog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbi Ugovora, jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule (odluka suda drugog stupnja u tzv. kolektivnom sporu tada nije bila niti donesena glede valutne klauzule), a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (u kolektivnom sporu), sve uz primjenu valutne klauzule

- da činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos koji još tužitelj mora platiti ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku s obzirom na ništetne odredbe, pa time niti da je izgubio pravni interes za utvrđenjem, u osnovi, da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanje kondemnatornog zahtjeva

- da takvo shvaćanje nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da tužitelj u tijeku postupka ne ističe ništetnost Dodatka Ugovoru o kreditu (Sporazuma o konverziji), pa ogledni spor Gos 1/2019 VSRH nije od utjecaja na ovaj parnični postupak tim više što je presudom suda EU C – 118/17 (slučaj Dunaj) utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom provedena potpuna restitucija, a vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da nije, u kojem smislu su i odluke Vrhovnog suda RH broj Rev – 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine koje u bitnom ukazuju da ništetnost nastupa po zakonu, pa sklapanje dodatka o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti ugovora o kreditu.

32. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

33. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

35. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ZH protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

36. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

37. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

38. O prigovoru zastare:

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika jer je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 14. 1. 2020. da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare; o čemu je zauzeto i pravno shvaćanje u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.,

- da stoga u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period, nije bila u zastari jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, da zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF)

- da tražbina zastarijeva u roku 5 godina čl. 225. ZOO-a, pa do podnošenja tužbe u odnosu na konačno utuženo potraživanje s osnove preplaćenog tečaja (a ne i kamatne stope) nije protekao rok od 5 godina (od 14. lipnja 2018.).

39. O informiranosti tužitelja kao potrošača: Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka predložih na okolnost informiranosti potrošača o spornoj odredbi ugovora o kreditu, te potpisivanja ugovora o kreditu. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču da odgovarajuće obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja.

40. O visini zahtjeva:

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po D&S d.o.o. Na osnovu opisanog nalaza, a u okviru provedenog vještačenja vještak je utvrdio:

a) da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 55.272,60 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 56.314,64 kune, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1.042,04 kune,

- iskazano u eurima razlika iznosi 7.335,95 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja iznose 7.474,26 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 138,31 euro,

- pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici 1 koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 tablice u kunama i stupcu 18 u eurima.

b) po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31.1.2017. godine iznosi 70.331,80 kuna, odnosno 9.334,63 eura,

- povratom priznate preplate isplaćene su zatezne kamate obračunate do 31.1.2017. godine u iznosu od 10.024,66 kuna odnosno 1.330,50 eura,

- zatezna kamata na glavnicu teče i dalje od 1.2.2017. godine pa do isplate. c) razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 1.505,04 CHF, odnosno 6.869,34 HRK obračunato po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita. Iskazano u eurima razlika glavnice iznosi 911,72 EUR.

d) iznos preplate koji tužitelj stavlja u prijeboj – iznos od 13.968,92 HRK/1.830,29 EUR

predstavlja preplatu utvrđenu Dodatkom 2. Nakon 30.9.2015. i sklapanja Dodatka 2 ugovora o kreditu i konačne provedbe konverzije vršene su uplate po kreditu zbog čega je došlo do promjene visine preplate na dan provedbe konverzije. Preplata iz konverzije kojom su umanjivani budući anuiteti iznosi 10.024,66 kuna, a kako je naznačeno u dopisu od 11.7.2016. godine. Ovim iznosom umanjivani su budući anuiteti u 50% iznosu do iskorištenja preplate. Navedeno je vidljivo iz knjigovodstvene kartice kredita i dopisa RBA(spis list 93),

- iznos neotplaćene glavnice od 59.893,46 eura, odnosno 457.111,56 kuna i iznos od 25.492,28 kuna za koje je umanjena neotplaćena glavnica koji tuženik ističe u prigovoru radi prijeboja utvrđen je u Dodatku 2,

- bez namjere da na bilo koji način ulazimo u pravni aspekt ovog spora ističemo da je tužitelju vraćen samo iznos od 10.024,66 i taj je iznos on primio dok iznos od 25.492,28 kn nije primio niti će ga primiti jer se radi u međuvalutarnom preračunu glavnice kredita sa stanjem na dan 30.9.2015. i po tečajevima određenim na taj dan,

- radi pojašnjenja: kada bi se kredit od 112.000,00 CHF preračunao u kredit u eurima kod njegove isplate tada bi početna glavnica tog kredita bila 69.311,22 EUR -a. Taj iznos je isplaćen tužitelju i upravo taj iznos (isplate) utvrđuje i sam tuženik u simuliranom otplatnom

planu ovog kredita u eurima. Tužitelj je kredit otplaćivao nešto više od 8 godina pa je tijekom otplate taj kredit (koji kredit tuženik kod konverzije simulira u eurima) otplatio u

iznosu od 9.417,76 EUR-a te bi stanje glavnice (neotplaćenog dijela kredita na dan 30.9.2015.) bilo 59.893,46 EUR,

- kada bi se prihvatio matematički izračun glavnice iz koje tuženik izvodi otpis dijela kredit tada bi proizlazilo da tužitelj tijekom 8 godina nije otplatio apsolutno ništa od primljenog kredita, štoviše kredit bi na dan 30.9.2015. bio viši za 16.074,52 EUR no što je tužitelju isplaćeno 24.1.2007. godine, iako tužitelj po ovom kredita nije primao nikakve daljnje isplate izvan isplaćenih 112.000,00 CHF, odnosno 69.311,22 EUR-a,

- izračun kojeg tuženik navodi u podnesku i stavlja u prijeboj po našem mišljenju, predstavlja financijski nonsense jer bi se tužitelju nakon isplate kredita i njegova plaćanja 9.417,76 EUR kredita kroz period otplate do konverzije isti u konverziji povećao za cca 16.074,52 EUR u odnosu na početni / stvarno isplaćeni iznos. Tužiteljev teret bi po takvom izračunu glavnice dan 30.9.2015. bio viši od kredita kojeg je stvarno primio, zanemarujući pri tom činjenicu da je on u međuvremenu kredit otplatio u iznosu od skoro pet tisuća eura,

- naravno, odluka o opravdanosti prijeboja i iznosa koji se stavlja u prijeboj nije na vještaku, već o tome odlučuje sud.

41. Stranke nisu prigovorile samom matematičkom izračunu vještaka niti su tražile saslušanje vještaka. Sudski vještak je detaljno obrazložio nalaz i mišljenje, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti. Radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

42. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

43. Vještak je izračun izvršio u zbirnom iznosu pa shodno navedenome tužiteljica osnovano potražuje iznos od 7.474,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. 2. 2017.. Po izvršenom prijeboju i uračunavanju priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31. 1. 2017. Osnovano je i potraživanje tužitelja na ime razlike pogrešno obračunate glavnice za iznos od 911,72 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. 9. 2015. do isplate. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u t. I i II izreke presude.

44. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe, valja uzeti u obzir odredbu članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.) koja se prema njegovoj prijelaznoj odredbi u čl. 117. st. 2. primjenjuje na sve postupke u tijeku, a kojom je izmijenjena odredba čl. 190. st. 2. ZPP -a na način da tužitelj može, iznimno od odredbe st.1. toga članka preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U ovom slučaju tužitelj je preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, tako što je nakon provedenog financijskog vještačenja povisio iznos tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka. S obzirom da je tuženik osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva bilo je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem jer ni tužitelj niti sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Sud je prihvatio preinaku tužbe jer bi u protivnom zabrana preinačenja tužbe značila ograničenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući je riječ o istom zahtjevu. Osnovano tužitelj navodi da činjenična osnova zahtjeva iz tužbe nije izmijenjena što znači da tijekom cijelog postupka nije promijenjena istovjetnost zahtjeva o čijoj činjeničnoj i pravnoj utemeljenosti je raspravljano. Osnovano tužitelj navodi da je razlika konvertirane glavnice izravna posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa je slijedom toga obuhvaćena tužbom i tužbenim zahtjevom. Sukladno zaključku sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV–162/2021 od 26. 11. 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Proizlazilo bi stoga da je tužitelj u biti izvršio usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, čime su se ostvarile pretpostavke iz članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).“ (ŽS Split, Gž- 867/2020-2).

45. Što se pak tiče zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, takav prigovor tuženice je neosnovan, već je navedeno da je prvotno postavljeni i konačno postavljeni tužbeni zahtjev identičan po svojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te kao takav nikako ne dovodi do promjene istovjetnosti zahtjeva. Zaključno, i na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastara se računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana preinačenja odnosno povećanja istog.

46. Tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja za Iznos preplate iz konverzije (13.968,92 kn) i iznos za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (25.492,28 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (194.559,07 kn). Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka nesporno proizlazi da je sudski vještak proveo uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja sukladno članku 171. i 172. ZOO-a. Vještak je detaljno obrazložio iz kojih razloga izračun kojeg tuženik navodi u podnesku i stavlja u prijeboj po mišljenju vještaka predstavlja financijski nonsense jer bi se tužitelju nakon isplate kredita i njegova plaćanja 9.417,76 eura kredita kroz period otplate do konverzije isti u konverziji povećao za cca 16.074,52 eura u odnosu na početni/stvarno isplaćeni iznos, te da bi tužiteljev teret po takvom izračunu glavnice na dan 30. 9. 2015. bio viši od kredita kojeg je stvarno primio, zanemarujući pri tom činjenicu da je on u međuvremenu kredit otplatio u iznosu od skoro pet tisuća eura.

47. Negativne razlike tuženik i nije specificirao. Uzgred u odnosu na negativne razlike osnovano tužitelji navodi da tuženik ne navodi pravnu osnovu za utvrđenje obveze tužitelja na isplatu negativnih razlika. U predmetnom slučaju ne može biti riječ o stjecanju bez osnove. Ovo iz razloga što plaćanja tužitelja u spornom razdoblju su se temeljila na zakonu, a što je temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima razlog isključenja stjecanja bez osnove. Kretanje tečaja kroz otplatno razdoblje regulirano je Zakonom o deviznom poslovanju. U predmetnom slučaju ne može biti riječ niti o naknadi štete. Ovo iz razloga što radnje tužitelja u otplatnom razdoblju nisu imale obilježje protupravnosti. Manje plaćeni anuiteti proizlaze zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena banka ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene banke po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Što se pak tiče zastare tog potraživanja, točno je da tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. IV izreke presude.

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP - a. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe, sastavljanje podneska od 13. 3. 2020., sastavljanje podneska od 1. 7. 2020., zastupanje na ročištu 20. 10. 2020., zastupanje na ročištu 23. 4. 2025., sastavljanje podneska od 4. 11. 2025., sastavljanje podneska od 16. 1. 2026. i zastupanje na ročištu 3. 2. 2026. za svaku radnju iznos od 250,00 eura uključujući i PDV od 25 %, te za pristup na ročište za objavu odluke iznos od 125,00 eura, što zbrojeno iznosi 2.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 128,74 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 128,74 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 2.682,48 eura. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 25. ožujka 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetnica Tamara Mušnjak Špišić

2. OD Glamuzina&Grošeta