Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2381/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Marčan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marčan i partneri, u Rijeci, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Karmen Pende Kovačević, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 17. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11 toč. 1 Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 23.11.2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke, kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 16.1.2009.,. 15.12.2009. i 7.1.2011.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2 toč. 3 i toč. 4 i čl. 10 d), toč. 1, u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja, Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 23.11.2007.

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 7.479,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 2,74 eura od 20.1.2009. pa do isplate

- iznos od 85,33 eura od 20.3.2009. pa do isplate

- iznos od 75,27 eura od 14.4.2009. pa do isplate

- iznos od 83,11 eura od 29.5.2009. pa do isplate

- iznos od 78,90 eura od 23.6.2009. pa do isplate

- iznos od 81,60 eura od 20.7.2009. pa do isplate

- iznos od 78,94 eura od 20.8.2009. pa do isplate

- iznos od 81,56 eura od 21.9.2009. pa do isplate

- iznos od 80,90 eura od 20.10.2009. pa do isplate

- iznos od 77,26 eura od 20.11.2009. pa do isplate

- iznos od 80,74 eura od 21.12.2009. pa do isplate

- iznos od 80,57 eura od 20.1.2010. pa do isplate

- iznos od 140,12 eura od 22.2.2010. pa do isplate

- iznos od 141,19 eura od 22.3.2010. pa do isplate

- iznos od 129,61 eura od 20.4.2010. pa do isplate

- iznos od 143,14 eura od 20.5.2010. pa do isplate

- iznos od 139,74 eura od 21.6.2010. pa do isplate

- iznos od 147,18 eura od 20.7.2010. pa do isplate

- iznos od 144,28 eura od 20.8.2010. pa do isplate

- iznos od 153,84 eura od 20.9.2010. pa do isplate

- iznos od 154,17 eura od 20.10.2010. pa do isplate

- iznos od 147,12 eura od 22.11.2010. pa do isplate

- iznos od 151,49 eura od 20.12.2010. pa do isplate

- iznos od 155,97 eura od 20.1.2011. pa do isplate

- iznos od 155,76 eura od 21.2.2011. pa do isplate

- iznos od 131,51 eura od 21.2.2011. pa do isplate

- iznos od 120,31 eura od 21.3.2011. pa do isplate

- iznos od 131,14 eura od 20.4.2011. pa do isplate

- iznos od 130,26 eura od 20.5.2011. pa do isplate

- iznos od 139,42 eura od 20.6.2011. pa do isplate

- iznos od 140,59 eura od 20.7.2011. pa do isplate

- iznos od 151,13 eura od 22.8.2011. pa do isplate

- iznos od 140,69 eura od 20.9.2011. pa do isplate

- iznos od 131,34 eura od 20.10.2011. pa do isplate

- iznos od 136,58 eura od 23.11.2011. pa do isplate

- iznos od 133,74 eura od 20.12.2011. pa do isplate

- iznos od 140,08 eura od 20.1.2012. pa do isplate

- iznos od 140,40 eura od 20.2.2012. pa do isplate

- iznos od 130,85 eura od 20.3.2012. pa do isplate

- iznos od 139,30 eura od 20.4.2012. pa do isplate

- iznos od 135,28 eura od 21.5.2012. pa do isplate

- iznos od 139,09 eura od 20.6.2012. pa do isplate

- iznos od 133,66 eura od 20.7.2012. pa do isplate

- iznos od 136,88 eura od 20.8.2012. pa do isplate

- iznos od 134,28 eura od 20.9.2012. pa do isplate

- iznos od 131,87 eura od 22.10.2012. pa do isplate

- iznos od 136,40 eura od 20.11.2012. pa do isplate

- iznos od 131,04 eura od 20.12.2012. pa do isplate

- iznos od 133,14 eura od 21.1.2013. pa do isplate

- iznos od 132,98 eura od 20.2.2013. pa do isplate

- iznos od 120,36 eura od 20.3.2013. pa do isplate

- iznos od 133,79 eura od 22.4.2013. pa do isplate

- iznos od 126,00 eura od 20.5.2013. pa do isplate

- iznos od 129,27 eura od 20.6.2013. pa do isplate

- iznos od 124,94 eura od 22.7.2013. pa do isplate

- iznos od 129,09 eura od 20.8.2013. pa do isplate

- iznos od 129,96 eura od 20.9.2013. pa do isplate

- iznos od 125,36 eura od 21.10.2013. pa do isplate

- iznos od 129,70 eura od 20.11.2013. pa do isplate

- iznos od 125,78 eura od 20.12.2013. pa do isplate

- iznos od 33,25 eura od 20.1.2014. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 20.1.2009. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 26.610,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos od 20,69 eura od 15.1.2008. pa do isplate

- iznos od 18,62 eura od 19.2.2008. pa do isplate

- iznos od 45,67 eura od 20.3.2008. pa do isplate

- iznos od 25,61 eura od 18.4.2008. pa do isplate

- iznos od 7,28 eura od 21.5.2008. pa do isplate

- iznos od 15,67 eura od 17.6.2008. pa do isplate

- iznos od 11,39 eura od 18.7.2008. pa do isplate

- iznos od 6,18 eura od 20.8.2008. pa do isplate

- iznos od 17,30 eura od 19.9.2008. pa do isplate

- iznos od 63,73 eura od 20.10.2008. pa do isplate

- iznos od 66,58 eura od 19.12.2008. pa do isplate

- iznos od 77,42 eura od 19.12.2008. pa do isplate

- iznos od 123,58 eura od 20.1.2009. pa do isplate

- iznos od 131,02 eura od 20.3.2009. pa do isplate

- iznos od 105,33 eura od 14.4.2009. pa do isplate

- iznos od 104,14 eura od 29.5.2009. pa do isplate

- iznos od 86,63 eura od 23.6.2009. pa do isplate

- iznos od 91,53 eura od 20.7.2009. pa do isplate

- iznos od 90,68 eura od 20.8.2009. pa do isplate

- iznos od 92,19 eura od 21.9.2009. pa do isplate

- iznos od 85,62 eura od 20.10.2009. pa do isplate

- iznos od 74,31 eura od 20.11.2009. pa do isplate

- iznos od 91,00 eura od 21.12.2009. pa do isplate

- iznos od 96,87 eura od 20.1.2010. pa do isplate

- iznos od 108,32 eura od 22.2.2010. pa do isplate

- iznos od 119,50 eura od 22.3.2010. pa do isplate

- iznos od 137,86 eura od 20.4.2010. pa do isplate

- iznos od 136,15 eura od 20.5.2010. pa do isplate

- iznos od 150,78 eura od 21.6.2010. pa do isplate

- iznos od 169,58 eura od 20.7.2010. pa do isplate

- iznos od 186,28 eura od 20.8.2010. pa do isplate

- iznos od 225,28 eura od 20.9.2010. pa do isplate

- iznos od 227,01 eura od 20.10.2010. pa do isplate

- iznos od 214,30 eura od 22.11.2010. pa do isplate

- iznos od 211,99 eura od 20.12.2010. pa do isplate

- iznos od 286,69 eura od 20.1.2011. pa do isplate

- iznos od 268,17 eura od 21.2.2011. pa do isplate

- iznos od 272,83 eura od 21.2.2011. pa do isplate

- iznos od 293,73 eura od 21.3.2011. pa do isplate

- iznos od 275,76 eura od 20.4.2011. pa do isplate

- iznos od 310,83 eura od 20.5.2011. pa do isplate

- iznos od 356,71 eura od 20.6.2011. pa do isplate

- iznos od 414,40 eura od 20.7.2011. pa do isplate

- iznos od 469,91 eura od 22.8.2011. pa do isplate

- iznos od 377,53 eura od 20.9.2011. pa do isplate

- iznos od 336,30 eura od 20.10.2011. pa do isplate

- iznos od 346,47 eura od 23.11.2011. pa do isplate

- iznos od 365,70 eura od 20.12.2011. pa do isplate

- iznos od 385,59 eura od 20.1.2012. pa do isplate

- iznos od 391,77 eura od 20.2.2012. pa do isplate

- iznos od 392,95 eura od 20.3.2012. pa do isplate

- iznos od 389,16 eura od 20.4.2012. pa do isplate

- iznos od 398,73 eura od 21.5.2012. pa do isplate

- iznos od 394,76 eura od 20.6.2012. pa do isplate

- iznos od 390,38 eura od 20.7.2012. pa do isplate

- iznos od 381,59 eura od 20.8.2012. pa do isplate

- iznos od 360,48 eura od 20.9.2012. pa do isplate

- iznos od 384,50 eura od 22.10.2012. pa do isplate

- iznos od 388,69 eura od 20.11.2012. pa do isplate

- iznos od 384,27 eura od 20.12.2012. pa do isplate

- iznos od 365,52 eura od 21.1.2013. pa do isplate

- iznos od 367,87 eura od 20.2.2013. pa do isplate

- iznos od 378,31 eura od 20.3.2013. pa do isplate

- iznos od 385,08 eura od 22.4.2013. pa do isplate

- iznos od 355,47 eura od 20.5.2013. pa do isplate

- iznos od 349,68 eura od 20.6.2013. pa do isplate

- iznos od 353,34 eura od 22.7.2013. pa do isplate

- iznos od 356,72 eura od 20.8.2013. pa do isplate

- iznos od 369,62 eura od 20.9.2013. pa do isplate

- iznos od 371,07 eura od 21.10.2013. pa do isplate

- iznos od 376,57 eura od 20.11.2013. pa do isplate

- iznos od 385,10 eura od 20.12.2013. pa do isplate

- iznos od 385,60 eura od 20.1.2014. pa do isplate

- iznos od 374,85 eura od 20.2.2014. pa do isplate

- iznos od 377,97 eura od 20.3.2014. pa do isplate

- iznos od 369,12 eura od 22.4.2014. pa do isplate

- iznos od 364,01 eura od 20.5.2014. pa do isplate

- iznos od 363,74 eura od 20.6.2014. pa do isplate

- iznos od 373,15 eura od 21.7.2014. pa do isplate

- iznos od 376,32 eura od 20.8.2014. pa do isplate

- iznos od 384,20 eura od 22.9.2014. pa do isplate

- iznos od 388,73 eura od 20.10.2014. pa do isplate

- iznos od 397,13 eura od 20.11.2014. pa do isplate

- iznos od 392,64 eura od 22.12.2014. pa do isplate

- iznos od 678,50 eura od 20.1.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.2.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 23.3.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.5.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 23.6.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.7.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.8.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 21.9.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.10.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.11.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 21.12.2015. pa do isplate

- iznos od 376,22 eura od 20.1.2016. pa do isplate

- iznos od 378,21 eura od 3.3.2016. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 15.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 7.002,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 4.3.2016. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 4.3.2016. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

VI. Tuženik je dužan u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 8.411,44 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 25. ožujka 2026. pa do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika kojim potražuje iznos od 4.540,37EUR sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- 201,41 EUR od 20.02.2014. godine,

- 181,60 EUR od 20.03.2014. godine,

- 198,63 EUR od 20.04.2014. godine,

- 190,58 EUR od 20.05.2014. godine,

- 195,97 EUR od 20.06.2014. godine,

- 190,23 EUR od 21.07.2014. godine,

- 196,12 EUR od 20.08.2014. godine,

- 196,45 EUR od 22.09.2014. godine,

- 189,90 EUR od 20.10.2014. godine,

- 196,54 EUR od 20.11.2014. godine,

- 188,63 EUR od 22.12.2014. godine,

- 237,60 EUR od 20.01.2015. godine,

- 190,45 EUR od 20.02.2015. godine,

- 171,16 EUR od 23.03.2015. godine,

- 188,41 EUR od 20.05.2015. godine,

- 181,38 EUR od 23.06.2015. godine,

- 186,41 EUR od 20.07.2015. godine,

- 179,43 EUR od 20.08.2015. godine,

- 217,41 EUR od 21.09.2015. godine,

- 183,38 EUR od 20.10.2015. godine,

- 176,48 EUR od 20.11.2015. godine,

- 181,30 EUR od 21.12.2015. godine,

- 174,45 EUR od 20.01.2016. godine,

- 179,47 EUR od 03.03.2016. godine,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište , uvećanjem

eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište za pet postotnih poena , a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su stranke zaključile 23. studenog 2007. Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u visini 218.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama namečući valutnu klauzulu (čl. 2 toč. 3 i toč. 4, čl. 10 d) toč.1 Ugovora), čime da je glavnicu i kamate vezao za CHF. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 5% iznosila 1.589,48 CHF. Tečaj valute CHF da je u vrijeme zaključenja ugovora iznosio 4,487772 kn za CHF. Tužitelj smatra da su određene odredbe Ugovora nepoštene i ništetne. Tuženik da je mijenjao kamate svojim jednostranim odlukama mimo tržišnih kriterija, stoga tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora koja to omogućava tuženiku. Tužitelj da je sukladno valutnoj klauzuli anuitet kredita plaćao u kunskoj protuvrijednosti, a nije zadržan tečaj koji je važio u vrijeme zaključenja Ugovora pa je plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Zbog toga traži i ništetnost dijela odredbi koje nameću obvezu vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja, a kod konverzije kredita da je tuženik kao iznos konverzije naplatio više od onoga što bi naplatio da kamatu nije nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu. U odnosu na promjenjivost kamatne stope navodi se da tužitelju nisu bili obrazloženi razlozi promjene, pa da nije mogao ispitati jesu li one zakonite i ispravne. Tuženik da je mijenjao kamatnu stopu po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga. U vrijeme povoljnih tržišnih prilika da nikada nije promijenio kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku pa tužitelj nije mogao pregovarati o njegovom sadržaju, on da je u tom odnosu slabija strana i morao je prihvatiti uvjete, bio ovisan o volji tuženika. Poziva se na odredbu čl.97 st. 1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača temeljem koje da se ima smatrati da je odredba čl. 11 toč. 1 ništava. Poziva se i na odredbu čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača, smatra da je ta odredba nepoštena. Suprotna da je i odredbi čl. 295 Zakona o obveznim odnosima, te i čl. 110 st. 2 alineji 8, te čl. 111 st. 1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik tužitelju nije dao nikakvu informaciju na temelju čega i kada misli mijenjati kamatnu stopu, a to je bitni uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojem je potrošač izložen. Smatra da je to i nepoštena praksa prema čl. 108 Zakona o zaštiti potrošača koja je zabranjena. Tuženik da je stekao dodatnu zaradu kad nije snižavao kamatu. Po tužiteljevom obračunu preplata zbog promjene kamatne stope da iznosi 14.516,33 kn. Smatra da je ništetna i valutna klauzula. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/17-10, kojom je utvrđena i ništavost ugovorene valutne klauzule. U konkretnom slučaju valutna klauzula da je ništetna jer stranke o njoj nisu pregovarale, nikada tuženik nije tužitelju objasnio elemente i kriterije promjene tečaja, a niti je to navedeno u ugovornim odredbama. Nije tužitelja upoznao sa specifičnostima rizika koje prati ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, uvjeravao je tužitelja da je valuta CHF sigurna i da se radi o povoljnom kreditu i na temelju te klauzule svaku preplatu rate zbog povećanja tečaja dobivao je u svoju korist. Na temelju te klauzule tuženik je stjecao zaradu iako se nije zadužio u CHF kako bi kreditirao tužitelja, ta klauzula da je uzrokovala nejednakost između stranaka. Praksa po kojoj je postupa tuženik da je nepoštena i zabranjena prema čl. 108 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik nije mogao pregovarati o sadržaju ni tog dijela ugovora obzirom je bio sastavljen u tipskom obliku. Smatra tužitelj da je preplata po osnovi valutne klauzule u visini od 210.858,25 kn. Tužitelj da ističe da mu nije isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od valute CHF, već u protuvrijednosti od EUR, što se vidi u čl. 2 Ugovora o kreditu. Nezakonita da je preplata po konverziji Ugovora iz CHF u euro. Stranke da su 18. veljače 2016. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je ugovorena konverzija kredita iz CHF u EUR od dana zaključenja ugovora pa do konverzije 30. rujna 2015. Tužitelj da je plaćao povećane anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Stoga da je potrebno izračunati koliko bi on platio do 30. rujna 2015. da su svi parametri ostali isti kao u vrijeme zaključenja ugovora i koliko bi u tom slučaju iznosila glavnica. Tuženik je izračunao da je iznos glavnice bio na dan 30. rujna 2015. 143.368,12 CHF. Uplate koje je vršio tužitelj morale da su zatvoriti daleko veći iznos glavnice, pa smatra da je ona trebala iznositi 82.127,49 CHF. Smatra da je tuženik na dan 30. rujna 2015. nezakonito više obračunao i naplatio iznos od 61.240,63 CHF koji se dobije kada se od glavnice koju je tuženi obračunao na dan 30. rujna 2015. odbije preostali dio duga po nedospjeloj glavnici kako je obračunao tužitelj. Iznos od 274.834,00 kn bi bila preplata zbog promjene kamatne stope, promjene tečaja i nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije. Zaključno predlaže tužitelj prihvaćanje tužbenog zahtjeva, da se utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 2, čl. 4 , čl. 10d) i čl. 11, te potražuje novčane iznose u visini od 14.516,33 kn s osnove preplate zbog promjene kamatne stope, iznos od 210.858,25 kn zbog preplate uslijed promjena tečaja i iznos od 49.459,42 zbog pogrešno obračunate glavnice. Potražuje i nadoknadu parničnog troška. Navodi da će precizirati konačni iznos nakon izvršenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu, te ističe prigovor zastare. Tuženik osporava da bi navedeni ugovor ili neke odredbe istih bili ništetni. Tužitelj smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.3.2013. godine, koja je djelomično preinačena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, pravomoćno utvrđeno da je tuženik bez ugovorenih parametara i bez pregovaranja, jednostranom odlukom mijenjao kamatne stope što je imalo za posljedicu ništetnost te ugovorne odredbe. Suprotno tome tuženik smatra da to nije tako, poziva se na članak 1111. ZOO -a. Radi se o pravnom poslu sklopljenom između stranaka, to tim više pravnom poslu koji je sklopljen u formi javnobilježničkog akta, što znači da je i bilježnik tužitelja upozorio na pravne posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Tuženik smatra da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Isto tako i odredba članka 502.c ZPP-a poziva se na naknadu štete. Čak i pod pretpostavkom da se prihvati stav da je tužitelj bio ovlašten pokrenuti pojedinačni spor na temelju presude P-1401/12, odnosno Pž- 7129/13 VTS-a i da pri tome ne treba dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva, takav spor može biti samo spor radi naknade štete, a ne spor radi stjecanja bez osnove. Poziva se tuženik na odredbe čl. 118 ZZP, čl. 26 ZOO-a, 1021 ZOO-a, na rješenje VSRH posl.br. Rev-360/14 od 1. prosinca 2015.

2.1. Ugovorne strane da su ugovorile da se na konkretni pravni posao primjenjuju važeći akti i isprave banke sa kojima je tužitelj upoznat, pa slijedom navedenoga, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, te da su izrijekom ugovorile da će tuženik o izmjenama pravodobno i pouzdano informirati tužitelja, u cijelosti je konzumirana obveza pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

2.2. Odredba Ugovora čl. 11 o promjenljivoj kamatnoj stopi su jasne, uočljive i lako razumljiva. Da je odredba jasna proizlazi iz činjenice da se ne dovodi u pitanje činjenicu da kamatna stopa nije fiksna, nego da je podložna izmjenama kroz vrijeme, i to takvim o kojima će odluku donijeti tuženik. Da je uočljiva također nije dvojbeno, budući da je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedeno, a da je i bila razumljiva, proizlazi iz sadržaja same tužbe u kojoj tužitelj obrazlaže sve te okolnosti. Ugovor je solemnizirani – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. Da bi se moglo govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe ista treba biti suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a to nije ispunjeno. Naime, kamatne stope su se mijenjale odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i Općih uvjeta poslovanja Banke, a tuženik je kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa vodio računa o „tržišnim uvjetima“. Promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika, bila je u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Odredbe čl.11.a st. 1, 2, 3 i 4 unesene u ZPK čl. 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 dalje: ZID ZPK/2012) stupile da su na snagu 9.1.2013., da se odnose na ugovore koji će biti sklopljeni nakon 9.1.2013. nakon što je zakonodavac utvrdio da donošenjem ZID ZPK/2012 nije obuhvatio ugovore o kreditima koji su bili sklopljeni prije stupanja na snagu ovog Zakona, donio da je ZID ZPK/2013 kojim je unesena odredba st. 5 koja je stupila na snagu 1.1.2014., dakle da se st. 5 odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom i prije toga, tuženik da je usvojio politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom koja je stupila na snagu 9.1.2013., te da je taj akt javno objavio i učinio javno dostupnim u poslovnicama banke. Njima da je jasno definirao parametre koje će pratiti u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope. Utjecaj tih parametara na visinu promjenjive kamatne stope i odredio razdoblje u kojem se to promatra.

2.3. Pored toga tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.9.2015. konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile i sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak kojim je prihvatio izračun konverzije i dogovorio detalje dodatka ugovora. Sklapanjem istoga dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK u skladu s kojim je položaj potrošača, ovdje tužitelja, izjednačen s položajem u kojem bi se nalazio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, pa i po tom osnovu treba odbiti sve tužbene zahtjeve.

2.4. Ukoliko bi sud smatrao da je zahtjev tužitelja osnovan tada tuženik traži da se prilikom vještačenja potraživanja tuženika utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužitelj bio u potplati, odnosno kamatna stopa i valutni tečaj su bili niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom. Naime, ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obje strane, te niti tužitelj ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik stavlja tužitelju u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužitelja prema tuženiku. Zaključno predlaže se odbijanje u cijelosti tužbenog zahtjeva i potražuje se nadoknada parničnog troška.

3. Tužitelj se u podnesku od 28. listopada 2019. očituje na odgovor na tužbu, osporava prigovor zastare i navode tuženika koji su u suprotnosti sa navodima i zahtjevima tužitelja. Tuženik se u podnesku od 27. srpnja 2020. očituje na navode tužitelja, te ponovo ističe da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice nakon što je sklopio Dodatak kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj u podnesku od 22. rujna 2020. se očituje na navode podneska tuženika, te smatra da se tuženik neosnovano poziva na rješenje VSRH Gos -1/19 od 4. ožujka 2020. smatrajući da na osnovi istog nema tužitelj pravni interes za vođenje postupka. Poziva se i na odluke viših sudova. U podnesku od 16.listopada 2024. tuženik specificira prigovor radi prebijanja. Potražuje iznos od 1.679,04 EUR ukoliko sud utvrdi ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te navodi da po navedenom kreditu postoji pretplata po konverziji u iznosu od 16.446,83 EUR koja će se isplatiti na račun tužitelja u svrhu zatvaranja kredita, što da također treba uračunati. U podnesku od 20. svibnja 2025. tužitelj izjavljuje da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te da usklađuje točke III., IV. i V. tužbenog zahtjeva sa nalazom. U podnesku od 23. svibnja 2025. tuženik također izjavljuje da specificira svoj prigovor radi prebijanja sukladno nalazu, smatra da treba preplatu uračunati u svrhu zatvaranja kredita, a obzirom da je to iznos priznat temeljem sklapanja sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 61620/07 od 23. studeni 2007. zaključen između Societe Generale – Splitska banka d.d. i tužitelja, tečajne liste na dan 22. studeni 2007., obavijesti o promjenama kamatnih stopa, otplatnog plana predmetnog kredita od 7. lipnja 2019., pregleda kretanja Libora na CHF od 2009. – 2012., tablice s prikazom preplate po kamati, tablica s prikazom preplate po tečaju, pregleda uplata po kreditu, otplatne tablice kredita, pregleda uplata po kreditu, Dodatka br. 1 ugovora o kreditu br. 61620/07 od 18. veljače 2016., izračuna konverzije i ponude banke za zamjenu valute podataka o prosječnoj kamatnoj stopi na kredite u eurima u razdoblju od 2002. –2015., tablice otplatnog plana sačinjenog po tuženiku, sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF valutnu klauzulu, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću dipl.oec., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 5. svibnja 2025. i saslušan je tužitelj LP.

5. Nesporno je u ovom postupku da su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili predmetni Ugovor o kreditu 23. studenog 2007. za iznos od 218.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 11). Početna kamatna stopa je bila u visini od 5,00%. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 10). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope, i tečaj CHF. Nesporno je i da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Dodatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

6. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su u dijelovima odredbe čl. 2, 10 d) i 11 Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju koje se može prebijati sa potraživanjem tužitelja. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

7. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

8.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

8.4. VTSRH je donio novu presudu pod posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

8.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

8.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem prednika tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta plaćanih u kunama kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

10. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužitelja iz točke I. i II. u ovoj pravnoj stvari su osnovani.

11. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

11.1. Nije za ovaj postupak odlučno da je tuženik tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, objavio Opće uvjete poslovanja. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Sporne odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

11.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila, dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

12. Tužitelj LP u svom iskazu naveo je da mu se čini da je dobivao plaću u banci s kojom je zaključio ugovor o kreditu. Htio je riješiti stambeno pitanje sebe i svoje djece tako da kupi jednu stariju kuću koju treba adaptirati. Išao je u banku pitati za kredit i ponuđen mu je ovaj koji je bio vezan za valutu CHF, bio je sretan što je dobio dovoljno novaca da može kupiti nekretninu i da ima za adaptaciju. U to vrijeme su bili u modi ovi krediti vezano za valutu CHF, banke su to nudile i bio je povoljan. Ne sjeća se da mu je bilo što objašnjavano kako se mijenja kamatna stopa, a niti ga je netko upozoravao da se radi o rizičnom kreditu. Nije ništa pregovarao sa bankom o uvjetima kredita. Čekao ga je kod javnog bilježnika ugovor o kreditu koji je trebao samo potpisati. Ne može se sjetiti koliko su iznosili početni anuiteti. Kasnije su anuiteti s vremenom značajno narasli, ovisno o tome kako se kretao tečaj CHF. Redovito je otplaćivao taj kredit i dan danas ga plaća. Kasnije je konvertirao taj kredit u kredit koji je vezan za valutu EUR, bio je pozvan od banke i ponuđena mu je konverzija na koju je pristao jer se i to nudilo. Nakon te konverzije nije mu bio niži anuitet. Ne sjeća se da je imao neku preplatu u konverziji. Javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao o ovom ugovoru, to su bili unaprijed pripremljeni ugovori koji su se samo potpisivali. Nije se niti mogao birati bilježnik već je banka točno uputila kod određenoga.

12.1. Iskaz tužitelja sud cijeni kao uvjerljiv, životan i logičan. Iz njega proizlazi da nije pregovarao sa tuženikom o odredbama predmetnog kredita, te da nije bio u potpunosti informiran o rizicima istoga.

13. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio j pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.

14. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

15. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

16. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Tomislavu Prpiću, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna iznos koji bi tužitelj platio do 30. rujna 2015. da je ostao početno ugovoreni anuitet od 1.589,48 CHF, odnosno da je zadržan početni tečaj CHF od 4,487772 kn i kamatna stopa od 5,00% u odnosu na iznos koji je tužitelj platio na ime tog kredita zbog povećanja tečaja CHF i promjena kamatne stope; koliko bi iznosila glavnica na dan 30. rujna 2015. sukladno izvršenim uplatama tužitelja da su si ugovoreni parametri ostali isti kao na dan zaključenja ugovora. Zadaća vještaka je bila i da utvrdi iznose "minusa", odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužitelj bio u potplati, odnosno kamatna stopa i valutni tečaj su bili niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom.

16.1.Vještak u nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2025. zaključno navodi da nakon proučene dokumentacije, te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet tužbe daje sljedeće mišljenje:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 7.479,99 €.

2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita manje uplatio iznos od 4.540,37 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 26.610,93 €.

4. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita manje uplatio 0,00 €.

5. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 03.03.2016. iznosi 7.002,07 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju.

6. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 03.03.2016, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 5.

16.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je između ostalih određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu.

17. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, takva preinaka je dopuštena i svrsishodna u dijelu koji se odnosi na činjenične navode iz tužbe, pa je stoga odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke. Odbijen je zahtjev iz točke V. tužbenog zahtjeva obzirom da taj dio zahtjeva se odnosi na provedenu konverziju koja ne utječe na zahtjev koji se temelji na potraživanju iz postupka pokrenutog radi kolektivne zaštite potrošača, te neosnovano tužitelj potražuje iznos samo zbog toga što je tuženik postupao po odredbama Zakona koje je morao primijeniti. On je pripadajuću razliku u visini ostatka glavnice zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dobio sa zahtjevom iz točke IV. Kada bi mu se dosudio i iznos koji potražuje točkom V., dobio bi za isto potraživanje dva puta iznos, ali po različitoj osnovi.

18. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

19. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljeni po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun rata vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora..

20. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

21. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 L protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

21.1.Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Slijedom navedenog je valjalo odlučiti kao u točkama III i IV izreke.

22. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije uspio s tužbenim zahtjevom u neznatnom dijelu, pa mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 5 ZPP -a treba nadoknaditi parnični trošak. Naime, tuženi je osporavao i osnov i visinu, te je isticao i prigovor prebijanja. Sa osnovom je tužitelj u cijelosti uspio, nije uspio sa jednim dijelom u odnosu na visinu, zbog tog dijela nije nastao poseban trošak, a tuženi nije u cijelosti uspio sa prigovorom. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na dva ročišta ukupno 2.000,00 EUR (17. 10. 2024., 17. 2. 2026-Tbr. 9. toč.2.), na sastav tri podneska u iznosu od 3.000,00 EUR (28. 10. 2019., 22. 9. 2020., 20.5. 2025. - Tbr. 8 toč. 1), u ukupnom iznosu od 6.000,00 EUR, ovi iznosi uvećani za PDV od 1.500,00 EUR. Tužitelj potražuje za trošak sudske pristojbe na tužbu iznos od 411,44 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, pa je tako ukupan osnovani trošak 8.411,44 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelj se odbija jer nema trošak sudske pristojbe za presudu, oslobođen je od ove obveze Zakonom o sudskim pristojbama, o trošku pristupa na ročište za objavu odlučiti će se ukoliko punomoćnik pristupi tom ročištu. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 25. ožujka 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti pristojba za odgovor na tužbu