Poslovni broj: P- 288/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojega zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61,OIB:52508873833 koje zastupa Vedran Anić odvjetnik iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o., Split radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 5.239,97 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od 26.prosinca 2015 do isplate i koja se obračunava do 31.12. 2022.g. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.616,91 eura, sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke 25.ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj RJ (dalje: tužitelj) je sa tuženikom OTP bankom d.d., dana 19. prosinca 2005 .g. sklopio Ugovor o kreditu br.051213065479 SF, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl. br. OU- 1533/05-1 od 19. prosinca 2005.g., a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit za kupnju i adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 61.736,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Predmetnim ugovorom sklopljenim između stranaka tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku navedeni iznos kredita vraćati kroz 120 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu određuje tuženik planom otplate.Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF),u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne,a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž -6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/12 od 04.07.2013., u dijelu kojem je presuđeno da tuženik (među ostalim b ankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorim a o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu,što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ,pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važe ćeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta,a nisu na adekvatan način, usprkos svijest i o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva,o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak ,sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potro šača (NN 79/2007,125/2007, 79/2009, 89/75/133/78/2012, 56/2013 ),rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud ,u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredit a od strane ovdje tuženika,odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku .

Imajući u vidu sve navedeno ovoj tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule .To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune ,sve do dana konačne otplate kredita.

Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,i to ukupan iznos od 5.239,97 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.12.2015 pa do isplate, kako je naznačio na ročištu održanom 17.02. 2026, nakon primitka nalaza i mišljenja te usmenog obrazloženja vještakinje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, zastare, prigovor radi prebijanja. Ističe da su stranke sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu odnosno konverzijom trajno i potpuno uredile svoj odnos, slobodnom voljom na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju priznata pretplata i da učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu. Spomenuti dodatak ugovoru o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključen je slobodnom voljom stranaka pa tužitelj nije ovlašten potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka odnos među strankama ugovoren na drugačiji način. Samim time, smatra tužena, u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja. Jednako tako tužena se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u postupku pod br. Gos-1/19 gdje je izričito navedeno da sporazum o konverziji sklopljen prema odredbama ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U svom odgovoru na tužbu i podnescima tijekom postupka tužena se također poziva i na dosadašnju sudsku praksu i čitav niz pravomoćnih presuda kojima su tužbeni zahtjev utemeljeni na istovjetnom i pravnom osnovu odbijen. Predložila je da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 051213065479 SF solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika pod posl.br.OU -1533/05

-1 dana 19.prosinca 2005.godine, otplatni plan s prikazom promjena iznosa anuiteta i stanja glavnice u valuti CHF, karticu kredita, obavijest o radnji kojom se provodi konverzija (list 69-71), pročitao presudu Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž - 6632/17 od 14.06.2018.g., proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mačus d.o.o., z.z Stefani Gardašanić, saslušao tužitelja i sudsku vještakinju Stefani Gardašanić.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je ništetnosti ugovora o kreditu odnosno odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedene odredbe ugovora o kreditu.

6.Glede tužiteljevog pravnog interesa jer je kredit otplaćen, treba reći da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.

7.Prigovor mjesne nenadležnosti sud nije prihvatio ocijenivši da je za predmetni spor mjesno nadležan a sukladno odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U nazočnom slučaju tužitelj je s tuženom, ugovor zaključio u Poslovnici Dubrovnik, u poslovnoj jedinici izvan svog sjedišta (Split) slijedom čega je za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud.

Pravna osnova tužbenog zahtjeva.

8.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 14. veljače 2005. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Navedene sudske odluke koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

8.3. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužitelja. Naime, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi te pregledom isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Stoga je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja i potpunog informiranja tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, međutim, ocjenom tih dokaza sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti to da je tuženik tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, poradi čega je o toj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

8.4. Naime, iz niti jedne isprave koju tuženik dostavlja u spis ne proizlazi da se radi o ispravama koje su tužitelju od strane tuženika prezentirane i bile poznate prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, a čak i da je sud našao dokazanim da se radi o ispravama koje su tužitelju prezentirane, iz sadržaja niti jedne od ovih isprava ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF.

Dapače, iz iskaza tužitelja RJ proizlazi da je on otišao u OTP banku kao dugogodišnji klijent, a trebao je kredit radi adaptacije kuće u [adresa], te je 2005.g. banka odobrila kredit u CHF. Tvrdi da su ga u banci uvjeravali da je to najpovoljniji kredit te se zato i odlučio za njega, s obzirom da su sugerirali da su krediti u drugim valutama nepovoljniji. Rata je kredita u početnu iznosila 4000,00HRK, a kasnije je narasla do 7000,00 HRK. Ugovor o kreditu je pripremila banka, tužitelj ga je pročitao, a razumio je koliko je mogao. Ono što mu je bilo bitno je da je dobio traženi iznos i da je kredit bio odobren. Nisu u banci ništa objasnili vezano za valutnu klauzulu. Govorili su da će visine rate biti ista odnosno da se neće puno mijenjati, međutim, poslije se sve to naglo i brzo promijenilo. Imao je poteškoća u vraćanju kredita što je postajalo sve teže jer je postalo očigledno da više plaćaš banci nego što si prvotno vratio. Ugovor su potpisali kod javnog bilježnika koji sadržajno nije ništa objašnjavao vezano za odredbu ugovora, bila je riječ samo o ovjerama potpisa. Od banke nije dobio nikakve pisane obavijesti tijekom vraćanja kredita, a mjesečne rate skidali su s računa koji je imao u banci. Što se tiče konverzije, iz banke su zvali i predložili mu konverziju, a tužitelju se to činilo kao dobra prilika i način da smanji mjesečnu ratu, pa je stoga i potpisao konverziju. Naime, prije konverzije se i zaduživao kako bi mogao podmiriti mjesečne anuitete. Konverzijom su priznali nešto sitno pretplate, ne zna na koji način su to uračunali. Nakon toga je mjesečna rata bila nešto manja. Nisam imao mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu niti ugovora o konverziji, sve je bilo po principu " uzmi ili ostavi". Svrha kredita je bila adaptacija nekretnine u [adresa] u kojoj i danas živi. Smatram da je usprkos sklopljenoj konverziji oštećen od strane banke.

Tuženik s druge strane nije dokazao da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku.

9.Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih, čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužitelj mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, a ta činjenica proizlazi i iz dokaza koje predlaže sam tuženik.Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom određene valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, a što sud gore u obrazloženju utvrđuje i ocjenom iskaza tužitelja, pa nije uvjerljiv navod tuženika da je on s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.

11.Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

12.Čitanjem spornih odredbi članka 1. Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporne ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „namjena i iznos kredita“ te da nije pisana sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kako to sudu iskazuje i sam tužitelj kada navodi da mu se po ugovoru o kreditu u CHF anuitet znatno povećao, dok tuženik u tijeku ovog postupka nedvojbeno ne dokazuje da je tužitelja prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj kojeg tuženik o riziku švicarskog franka i u svezi promjene tečaja CHF i parametara koji utječu na njegovu promjenu nije dovoljno informirao, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez prosječnog potrošača nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je prosječan potrošač izrijekom traži pojašnjenje te ugovorne odredbe ili ga ne traži, pri čemu se tuženik nikako ne može u tome osloniti na informacije koje eventualno ima objavljene na svojoj mrežnoj stranici ili pak na kakav priopćenja Hrvatske naredne banke u svezi tečaja CHF već o svim rizicima mora neposredno na jasan i njoj kao prosječnom potrošaču razumljiv način informirati tužitelja.

12.1. Niti činjenica što je javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu ne utječe na suprotan zaključak jer je, kao prvo općepoznato da javni bilježnici, koji nisu osobe ekonomske naobrazbe niti financijski stručnjaci, nisu mogle tužitelja detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Ovo kao drugo i jer je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98), kao zakona važećeg u trenutku solemnizacije Ugovora o kreditu, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a iz čega proizlazi da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora strankama može samo pročitati onaj sadržaj koji je unesen u ugovor koji solemnizira u pravnom, a ne ekonomskom smislu objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla.

12.2. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarski franak tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tužitelja tuženik učinio u dobroj vjeri ili pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, neovisno o tome zna li točan iznos za koji će doći do promjene tečaja CHF i točno u kojem vremenskom periodu, a budući mu postojeći rizici o valuti švicarskog franka kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati te sud obzirom na činjenicu koju ističe sam tuženik, tu da se i sam tuženik zadužuje u valuti CHF, sud ne nalazi logičnim niti životnim da tuženik kao financijski stručnjak ne bi bio dovoljno informiran o kretanju tečaja CHF i potencijalnim rizicima zaduživanja u toj valuti. Načelo savjesnosti i poštenja je kao osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba (financijski stručnjak) trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za potrebe kupnje, dakle, rješavanja pitanja koje u današnje vrijeme predstavlja osnovnu životnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka o čemu će biti riječi u nastavku). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita, sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, također nalazi postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

12.3.Temeljem utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nj potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja te koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nesporno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (što je razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka o čemu će biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno odredba kojim je glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštena i ništetna, a posljedično čemu je prema ocjeni ovog suda obvezu tužitelja na isplatu anuiteta radi povrata kredita za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio određen.

12.4.Tuženik tijekom postupka posebno ističe da tužitelj nema pravne osnove za vođenje ovog postupka jer je kredit konvertiran u eurski. Međutim vezano za ovaj konkretni odnos stranaka postoji jedna specifičnost, a to je da tužitelj i tuženik nisu formalno sklopili dodatak ugovoru o kreditu na način da su isti potpisali već je, usprkos tome, banka izračunala iznos pretplate i isplatila ga na račun tužitelja, sukladno metodi koja je propisana zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi kako on smatra da je s bankom sklopio dodatak ugovoru, očito je da je banka dostavila tužitelju informativni izračun konverzije koji je tužitelj i prihvatio te je stoga zaključak da su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima tog dodatka ugovora, pa ih isti obvezuje na isti način kao i ostale potrošače.

12.5.Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ma kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na isplatu tuženika prema informativnom izračunu konverzije proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samo zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

12.6. Aneksom ugovora o kreditu ne rješava se pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR. Odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika.

12.7. Takav stav je jasno zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2868/2018. Tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug, a radi čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom te osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualno pravo za koje smatra da mu pripadaju.

13.Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

13.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.2.Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

13.3. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije deset godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

13.4. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove njemu isplati na račun, no isti nije, niti je objektivno mogao, pristati da tom isplatom tj.sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

13.5.Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 CJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije i isplaćen tužitelju , znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev- 1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

14. Vezano uz prigovor zastare potraživanja naglašava se da je u kolektivnom sporu tužba podnesena 4.travnja 2012. čime je prekinuta zastara te je zastara ponovno počela teći od 14.lipnja 2018 trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/2012 od 4.srpnja 2013 kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbeu ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako je tužba u ovom postupku podnesena 05.travnja 2023.g. prije isteka petogodišnjeg roka iz čl.225 ZOO-a, to je prigovor zastare neosnovan.

14.1.Dodatno se ukazuje da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje te dao zadatak vještaku da 1. izradi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita,

2. izradi izračun ukupnih zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod točkama 1.sve do dana provedene konverzije.

3. izradi izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata odbije eventualna pretplata priznata u konverziji, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, a ukoliko ukupno utvrđeni iznos zakonskih zateznih kamata nije dovoljan da bi se izvršio prijeboj eventualno utvrđene preplate iz konverzije, preostali iznos je potrebno kompenzirati s glavnicom preplaćenih iznosa,

4. na preostali iznos glavnice, nakon odbitka pretplate utvrđene konverzijom, teku zakonske zatezne kamate, počev od 01. listopada 2015.g. pa sve do isplate.

5. te se posebno očitovati jeli konverzija provedena sukladno ZID ZPK.

15.1 Financijski vještak Stefani Gradašanić je u svom nalazu na listu spisa 150-231, utvrdila da razlike s osnova valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 8.856,57 eura. Negativne tečajne razlike iznose 617,72

15.2. Zatezna kamata na pretplatu tečaja do 25.12.2015 iznosi 2.684,74€.

15.3. Kredit je otplaćen 25.12.2015, a pretplata u konverziji je utvrđena u iznosu od 47.477,48 kn (6.301,34€) i isplaćena tužitelju 02.02.2016.

15.4 Vještakinja se očitovala da je ukupna pretplata tečaja i zatezne kamate na pretplate tečaja iznose 11.541,31€, što je za 5.239,97€ više od pretplate izvršene i isplaćena tužitelju 02.02.2016.

16. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik se očitovao podneskom 01.listopada 2025 na listu 239 do 241 spisa, u kojem nije istaknuo prigovore na računski dio nalaza već prigovore pravne prirode.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, pa je isti je u cijelosti prihvaćen.

18.Zaključno, kako je tužitelj zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, čime je u odnosu na prvotno postavljen tužbom isti smanjio, slijedom čega je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.239,97€ sa zateznom kamatom tekućom od 26.prosinca 2015, kada je kredit tužitelja u cijelosti isplačen, do isplate.

18.1. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, i odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

19.Prigovor radi prebijanja tuženik ističe radi prebijanja tražbine po osnovu utvrđene i iskorištene pretplate u ukupnom iznosu od 6.301,34€ (47.477,48 kn), s kamatama od 03.02.2016 do isplate. Budući je navedeni iznos uračunat i odbijen od ukupne pretplate tečaja i zateznih kamata na pretplate tečaja, ne postoji pravo tuženika zahtijevati povrat temeljem dvostruke plateži, kako to tuženik ističe u svom prigovoru.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

21.1.Tužitelju su dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – (100 bod) odnosno 200 eura, te za zastupanje na ročištu 18.09.2023 (100 bod)., 29. 11. 2023. (100 bod), 17.02.2026. (100bod), te za sastav podneska od 30.09.2025, (100 bod) pri vrijednosti boda od 2,00€ , što uvećano za PDV od 25%, iznosi ukupno 1.250,00 eura, a kojem iznosu su kao nužni i neophodni dodani troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura i sudska pristojba na tužbu od 66,91€, slijedom čega je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.616,91 eura.

21.2. Na tako dosuđeni iznos parničnog trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja I.st.presude, 25. ožujka 2026., do isplate, temeljem čl.151.st.3.ZPP-a i čl.29.st.1 i 2. ZOO-a.

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dubravko Arapović

2. Odvjetnik Vedran Anić