REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-289/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Meliti Geošić, u pravnoj stvari tužitelja ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, zastupanog po punomoćniku Mariu Puškaru, odvjetniku iz OD Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb Bužanova 4, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon objave presude, 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 29. ožujka 2006.g između tužitelja ZU i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku Slavonske banke d.d. Osijek, da tužitelju ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 101,63 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 07. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura, sa zateznim kamatama počev od 25. ožujka 2026. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s pravnim prednikom tuženika dana 29. ožujka 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, a prema kojemu je prednik tuženika, kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 11.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije. Citiranim je Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj nadalje navodi kako je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena naknada za obradu kredita i to u iznosu od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

Tuženik je prilikom isplate kredita 06. travnja 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 165,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora koji je na taj dan iznosio 1 CHF = 4,641 HRK, odnosno naplatio je 765,77 HRK tj. 101,63 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7.53450 HRK.

Tužitelj nadalje ukazuje kako se o ugovornim odredbama za tzv. "ulaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba, istaknuo je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega, kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je, kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima, takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predložio je sudu da usvoji tužbeni zahtjev te je potraživao i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se prvotno protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istakao prigovor zastare predmetnog potraživanja. Također je istakao kako tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, da odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nije ništetna jer je preuzeta iz prisilnih propisa RH (tada važećeg Zakona o bankama), a nije nepoštena niti u smislu ZZP/03. Naime da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što tužitelj nije dokazao. Ujedno je istakao da predmetna odredba nije niti ništetena po primjenjivim odredbama ZOO-a, jer nije protivna Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. Naime, u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a kako je to prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora

– Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama banke, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom samog Ugovora. Također je naveo da pored toga tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Zaključno tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 29. ožujka 2006. (list 5-11 spisa), isplatni nalog (list 12 spisa), otplatni plan (list 13-15 spisa) te je saslušao tužitelja.

Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik u podnesku od 23. veljače 2026. istakao čini nespornim visinu utuženog iznosa, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužitelja samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 101,63 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva te nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006.

8. Iz isplatnog naloga (list 12 spisa) proizlazi da je dana 06. travnja 2006. kao dana isplate kredita naplaćena i naknada u iznosu od 165,00 CHF. Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužitelja pa sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 101,63 eura plaćena tuženiku od strane tužitelja.

9. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 29. ožujka 2006. proizlazi da je odredbom članka 7. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, u iznosu od 1,50% jednokratno, unaprijed.

10. Tužitelj je iskazao da je dana 29. ožujka 2006. s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 11.000,00 CHF, s rokom otplate od 7 godina, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Istakao je da je svrha podizanja predmetnog kredita bila adaptacija obiteljske kuće u [adresa] te je isti i utrošen na obnovu fasade i izgradnju garaže. U vrijeme realizacije predmetnog kredita na svom imenu nije imao nikakav otvoreni obrt, OPG ili trgovačko društvo. Pri sklapanju predmetnog ugovora djelatnik banke mu je rekao kako banka ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita i to jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, međutim sada se ne sjeća da li mu je isti spominjao o kojem iznosu se radilo jer je to tek spoznao kasnije nakon ishođenja kredita. Nadalje je istakao kako mu tom prilikom nije dana mogućnost da o toj odredbi pregovara, a po navodima djelatnika banke predmetna naknada je bila unaprijed određena propisima banke te je na istu morao pristati da bi uopće mogao ishoditi navedeni kredit. Također je istakao da mu tom prilikom djelatnik banke nije predočio nikakvu Tarifu naknade tuženika niti je istu mogao uočiti istaknutu u poslovnici banke u Đakovu kao niti na internetskim stranicama banke. Obzirom da je po struci je vozač, tada nije mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje bi proizlazile iz predmetne odredbe niti je tu odredbu posebno čitao prilikom potpisivanja samog ugovora. Ugovor mu je tada bio predočen na unaprijed sastavljenom obrascu, koji je samo potpisao i kasnije ovjerio kod javnog bilježnika, koji mu također nije pojašnjavao odredbe samog ugovora.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 55. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentaciju u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa] (obnovu fasade i izgradnju garaže). Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

17. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 49. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 29. ožujka 2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed" te da je sukladno članku 52. i 55. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Budući da je predmetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu ništetna, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 06. travnja 2006. godine u iznosu od 101,63eura (tj. 165,00 CHF).

22. Na iznos od 101,63 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 06. travnja 2006., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 10.02.2026. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 19.02.2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 19. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu dana 25.03.2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uz 25% PDV- a od 200,00 eura te uz pristojbu na tužbu od 26,55 eura i pristojbu na presudu od 53,10 eura, ukupno iznosi 1.079,65 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

Đakovo, 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Melita Geošić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika