REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-962/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, zastupanog po punomoćnici ŽS, dipl. iur., protiv I-tuženice BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika ARMUS d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 255, OIB: 27687512588, zastupanog po punomoćniku ĐS, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja VS, dipl. iur., I-tuženice osobno te punomoćnika II-tuženika ĐS, odvjetnika, dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I/

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o radu od dana 02.04.2024. godine, a kojeg su sklopili prvotuženik ĆS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ARMUS d.o.o., Samoborska cesta 255, Zagreb, OIB: 27687512588 ništetan.".

II/

Nalaže se tužitelju da II-tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 25. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka navodio da se I-tuženica zaposlila kod II- tuženika dana 2. travnja 2024., s isključivim ciljem da bi I-tuženica ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, na teret tužitelja. Uvidom u priloženu dokumentaciju kao i službenu bazu podataka Zavoda, tužitelj navodi da je vidljivo da je I-tuženica s 2. travnjem 2024. zasnovala radni odnos, koji je trajao do 8. travnja 2024., te da se nakon toga od 15. travnja 2024. javila Zavodu tj. prijavila se kao nezaposlena osoba, radi ostvarivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju. Tužitelj također ističe da čl. 122. st. 4. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN, 80/13, 137/13, 98/19, 33/23) propisuje kako u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu, s obzirom da i sukladno čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe, kojom se traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora od 2. travnja 2024..

2. I. i II. tuženici su u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodili da se protive prethodnim navodima tužitelja, u kojem smislu je predloženo odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u ispis iz evidencije tužitelja o statusu osiguranja I-tuženice (str. 3-5 spisa), Sudski registar za II-tuženika (str. 6-8 spisa), tiskanicu prijave / odjave (str. 9 spisa), obračunsku ispravu (str. 15 spisa), ugovor o radu na određeno vrijeme od 2. travnja 2024. (str. 16 spisa), Prijavu HZMO-a (str. 28-29 spisa), presliku JOPPD obrasca (str. 32-34 spisa), dokumentaciju vezanu za ostvarivanje neuseljeničke vize za SAD (str. 43-51 spisa) i kao što je saslušana I- tuženica na ročištu održanom 4. veljače 2026. (str. 54-56 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

5. Među strankama nije sporno da se I-tuženica zaposlila kod II-tuženika dana 2. travnja 2024. s trajanjem do 8. travnja 2024., pri čemu tužitelj navodi da je do navedenog došlo s isključivim ciljem kako bi I-tuženica ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, na teret tužitelja, jer prije toga nije imala status zdravstveno osigurane osobe Zavoda, s tim da je vidljivo da se I-tuženica dana 15. travnja 2024. prijavila kao nezaposlena radi ostvarivanja statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, i što onda po stajalištu tužitelja dokazuje da je cilj I. i II. tuženika bio ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa iz čega, kako smatra tužitelj, proizlazi da radni odnos nije zakonit (kao ni stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju), no kakvim tvrdnjama tužitelja su se I. i II. tuženici protivili.

6. S obzirom na prethodno navedene suprotstavljene tvrdnje stranaka, tijekom postupka su izvođeni predloženi dokazi, tj. izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju te je saslušana I-tuženica, a u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja.

7. Tako je I-tuženica u svom iskazu navodila da negira tvrdnje iz tužbe da bi na bilo koji način zlouporabila mogućnost sklapanja ugovora o radu te s tim u vezi ističe da je kroz više godina odlazila na rad u SAD, zajedno sa suprugom, temeljem uredne radne vize. I predmetne 2024. je određeno vrijeme provela na radu u SAD-u, no zbog isteka vize se morala vratiti u Republiku Hrvatsku te je tu provela kakva 2 mjeseca, pri čemu je poduzimala korake da ishodi novu radnu vizu kako bi ponovno otišla u SAD te nastavila raditi, precizira da bi nastavila raditi kod dotadašnjeg poslodavca na istim poslovima na lokalitetu Martha's Vineyard, radi se u naravi o administrativnim poslovima. Kako nije mogla biti sigurna da će doći do produženja vize tj. izdavanje nove, to se odlučila zaposliti u Republici Hrvatskoj, što je onda dovelo do sklapanja ugovora o radu s II-tuženikom, preko privatne preporuke, također za administrativne poslove, koje zna obavljati s obzirom da je po struci ekonomist. Kako je u kratkom roku nakon sklapanja ugovora došlo do odobrenja vize, to je onda došlo i do prestanka potrebe da bude zaposlena kod ovdje II-tuženika, i upravo su predmetne okolnosti razlog za takvo kratko trajanje ugovora. Ne sjeća se više da li je ostvarila kakva prava temeljem radnog odnosa, no u svakom slučaju nije koristila npr. usluge zdravstvenog osiguranja jer nije bilo potrebe. Uslijed dobivanja vize već je u travnju 2024. ponovno otišla u SAD te nastavila raditi na spomenutom radnom mjestu negdje do studenog 2024., kada se vratila u Republiku Hrvatsku jer je dobila zadovoljavajući posao kod novog poslodavca, gdje je radila negdje do polovine 2025., nakon čega se ponovno zaposlila kod idućeg poslodavca gdje je i sada.

8. Ponavlja dakle da nije postojala bilo kakva namjera zlouporabe, kod čega pojašnjava da je kod II-tuženika zaista i radila nekoliko dana, dok nije postalo jasno da se može vratiti u SAD. Usmenim dogovorom sa gospođom koja je radila kod II-tuženika na kadrovskim pitanjima je razriješila svoj status, ne sjeća se da li je dobila išta pisano od njih. Negira tvrdnje da bi radni odnos bio simuliran te može potvrditi da su prostorije II-tuženika bile negdje na Samoborskoj cesti, točnu adresu ne zna, no svakako je bila više puta u prostorijama poslodavca. Ne zna zašto joj je sa danom 7. ožujka 2024., kako to tvrdi tužitelj, prestao status osigurane osobe. Ne sjeća se više da li je eventualno prilikom prestanka ugovora sa II-tuženikom odlazila kod tužitelja radi administrativnih razloga, moguće da i je ako je bilo potrebno. Ugovor s II-tuženikom je bio sklopljen na pola radnog vremena sukladno tako sklopljenom dogovoru, i navedeno je odgovaralo i njoj i poslodavcu. Nema saznanja da li je i kada II-tuženik nakon njenog odlaska zaposlio novog radnika na istim poslovima, no očito je kod II-tuženika postojala potreba za radnikom koji bi obavljao administrativne poslove u trenutku kada je ona sklopila ugovor. Nepoznata joj je kategorija ugovora o djelu, kako je već navodila bio joj je potreban posao te je stoga i sklopila ugovor o radu, o ugovoru o djelu uopće nije raspravljano. Nakon što vrši uvid u Zaključak tužitelja od 29. travnja 2024. ističe da isti nije niti primila, niti je isti uopće vidjela do današnjeg ročišta.

9. Ocjenjujući prethodno izneseno tj. navode stranaka iz postupka, priloženu dokumentaciju te iskaz I-tuženice, za zaključiti je da tužitelj, na kojem je teret dokazivanja, nije s uspjehom dokazao da su se ostvarili uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovora o radu od 2. travnja 2024..

10. Naime, mada je sam radni odnos zaista trajao vrlo kratko (od 2. do 8. travnja 2024.) iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi, kako tvrdi tužitelj, predmetno zapošljavanje bilo ostvareno s isključivim ciljem da bi I-tuženica ostvarila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, s obzirom da tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da bi u smislu tog Zakona postojao propisani uvjet minimalnog trajanja radnog odnosa za ostvarenje naknadnih prava, kao što niti Zakon o radu (NN, 93/14 i dr.) ne poznaje minimalno razdoblje važenja ugovora o radu, dok niti iz iskaza I-tuženice ne proizlazi kao dokazana namjera za zlouporabom koju spominje tužitelj.

11. To iz razloga što iz priložene dokumentacije te iskaza I-tuženice u bitnome proizlazi da je motivacija I-tuženice bila zapošljavanje s obzirom na neizvjesnost oko dobivanja odgovarajuće vize za SAD, gdje je radila i ranije, s tim da je nakon odobravanja vize prestala raditi kod II-tuženika te je ponovno otišla na rad u inozemstvo tj. SAD. Navedeno nije bilo moguće otkloniti, s tim da predmetne okolnosti potvrđuje i dokumentacija koju je priložila I-tuženica, a vezano za podnošenje zahtjeva za vizu za rad u SAD-u (str. 43-51 spisa) tim više što tužitelj nije predlagao dodatne dokaze (npr. daljnja saslušanja, i dr.) kojima bi opovrgnuo navode I. i II. tuženika.

12. Također, ukazuje se da su tijekom postupka od nadležnog Područnog ureda Porezne uprave pribavljeni i podaci o plaći I-tuženice, iz kojih proizlazi da je I-tuženici za rad kod II-tuženika u razdoblju od 2. do 8. travnja 2024. isplaćena plaća te su uplaćeni pripadajući doprinosi, kod čega i iz dokumentacije koju je dostavio HZMO proizlazi da je I-tuženica u razdoblju od 2. do 8. travnja 2024. bila zaposlena kod II- tuženika, i što je sve u suprotnosti s navodima tužitelja da je radni odnos bio suštinski fiktivan.

13. Na taj način, a ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja (kako je već rečeno, teret dokazivanja ništetnosti je na tužitelju, s tim da tužitelj pri zaključenju glavne rasprave nije predlagao izvođenje daljnjih dokaza, dok npr. Zaključak od 29. travnja 2024., koji je predočen na ročištu od 4. veljače 2026., nije niti dostavljen u spis te se stoga nije uzimao u obzir), nije bilo moguće prihvatiti tvrdnje tužitelja da bi se u slučaju predmetnog ugovora o radu radilo o ništetnosti istog, jer da bi cilj sklapanja predmetnog ugovora između I. i II. tuženika bio isključivo ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa.

14. Navedeno iz razloga, a kako je prethodno već izneseno, što tužitelj tijekom postupka nije dokazao takvu tvrdnju, tj. osnovanost tvrdnji tužitelja ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir da je I-tuženica obrazložila, prvenstveno svojim iskazom te dostavljenom dokumentacijom svoje postupke i motivaciju, kao što je valjalo uzeti u obzir i da je I-tuženica bila plaćena za svoj rad, kako proizlazi iz podataka Porezne uprave, s tim da sama dužina postojanja radnog odnosa (2. do 8. travanj 2024.) ne dokazuje ništetnost ugovora o radu (ugovor o radu može prestati u svako doba sporazumom radnika i poslodavca /čl. 112. toč. 5. Zakona o radu/, do čega je došlo u konkretnom slučaju, i što stoga ne predstavlja nezakonito postupanje), tj. ne dokazuje nezakonitost radnog odnosa, kao niti nezakonitost stečenog statusa osiguranika I-tuženice prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju.

15. Na taj način je onda valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, kojim se traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o radu, kojim slijedom je onda odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona, u vezi čega punomoćniku II-tuženika u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripada tzv. jednokratna nagrada u visini od 200 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 2,00 eur daju iznos od 400,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (100,00 eur) iznos od 500,00 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tužitelj dužan isplatiti II-tuženiku, budući da tužitelj nije uspio u ovoj parnici.

17. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- I-tuženici

- pun. II-tuženika