REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-193/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d. [adresa], OIB: 1036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 4. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja GK, odvjetničke vježbenice i rasprave održane 25. ožujka 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu br. 5140430417- 20010381275/2006 od 23. svibnja 2006. i to čl. 3. i 4. u pogledu promjenjive kamatne stope, kao i čl. 4. u pogledu valutne klauzule, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju ĆK iz [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 3.603,20 eura (tri tisuće šesto tri eura i dvadeset centi) sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 47,77 eura počevši od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,70 eura počevši od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 48,40 eura počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 153,35 eura počevši od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 252,35 eura počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 295,97 eura počevši od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 312,41 eura počevši od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 324,07 eura počevši od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 2.151,18 eura počevši od 2. listopada 2012. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužitelju ĆK iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.051,54 eura sa zateznom kamatom koja teče od 25. ožujka 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor prijeboja tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], kao neosnovan.

V. Odbija se tuženik Addiko Bank d.d. [adresa] sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika - kreditorom 23. svibnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. Navedenim ugovorom obvezao se plaćati redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,50% godišnje. Tužitelj je dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan isplate. Kamatne stope od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa sve do potpune isplate su se mijenjale prema postotnim iznosima kako je to tuženik odredio. Tužitelj smatra da je zbog ništetne ugovorne odredbe čl. 3. i 4. kojom je određena i visina kamatne stope, prednik tuženika neosnovano stekao iznos koji predstavlja razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje je tuţenik mijenjao bez pregovora s tužiteljem. Jednako tako odredbom čl. 2. navedenog Ugovora ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti švicarski franak (CHF), a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti. Činjenica je da je tužitelj s naslova kredita primio kunsku protuvrijednost, a ne novac u stranoj valuti (CHF), a isto tako tužitelj je svoju kreditnu obvezu ispunjavao u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju. Prednik tuženika pri sklapanju Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF isključivo i namjerno je prikazao tužitelju pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužitelju ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Zbog toga tužitelj smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog Ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka bila nejasna i nerazumljiva za njega kao potrošača pa je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe čl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača/03., a kasnije čl. 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem ovakvih ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema švicarskom franku nakon sklopljenog ugovora o kreditu. Zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene stope ugovorene kamatne stope kao i zbog nepoštene odredbe o valuti obveze tuženik je prema mišljenju tužitelja stekao bez osnove određeni iznos pa tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Zbog navedenog tuženik predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podnesku od 6. studenog 2025. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 3.603,20 eura. Tužitelj time nije izvršio preinaku tužbe, nego samo uređenje tužbenog zahtjeva prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

4. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja u svezi tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog na pripremnom ročištu, provedeno je i financijsko vještačenje na predložene okolnosti i vještak je naveo da je tužitelj manje platio radi promjene tečaja iznos od 169,46 eura.

4.1. Tuženik je u podnesku od 18. veljače 2026. naveo da specificira prigovor prijeboja sukladno tablici 5. nalaza i mišljenja u sveukupnom iznosu u od 169,46 eura u pojedinačnim iznosima kako je to prikazano u tablici 3. nalaza i mišljenja sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate po kojoj je utvrđena manje plaćena razlika pa do isplate.

4.2. Nesporno je da sud nema pravo intervencije u postavljene zahtjeve stranaka.

4.3. U svezi navedenog nesporno je da tuženik nije prema nalazu i mišljenju vještaka u svezi tzv. negativne razlike postupio u skladu s odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka, pa je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci presude i odbio prigovor tuženika kao neosnovan.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora 23. svibnja 2006. u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s promjenjivom kamatnom stopom (str. 6 do 14 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom 23. svibnja 2006. Taj novac koji iskoristio je za dovršetak obiteljske kuće, trebao je urediti krov i ostalo. Kredit mu je bio potreban, morao je završiti kuću, kada je došao u banku, rečeno mu je da je najpovoljniji kreditu CHF i da svi drugi dižu kredite u CHF. Kredit je isplaćen u cijelosti i nije bio u konverziji, isplatio ga u cijelosti prije konverzije. Sam je vraćao sve rate kredita. Nosio je u banku uplatnice i na taj način otplaćivao kredit. Nitko ga nije upozorio na rizik podizanja kredita u CHF, da bi moglo doći do povećanja rata. Da je znao do čega će doći, ne bi nikada uzeo kredit u CHF. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja, ništa mu nije bilo sporno. Nije mogao utjecati na odredbe Ugovora. Ta kuća koja je dovršena tim kreditom, nikada nije korištena za poslovne potrebe, niti za potrebe obrta, to je obiteljska kuću u kojoj stanuje. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Nije mogao podići stambeni kredit jer je kuća bila bez građevinske dozvole. Rata se stalno povećavala, nije dobivao posebne obavijesti o tome, kada bi došao u banku platiti ratu, svaki bi put bila veća. Nije mogao pregovarati o ugovoru, a niti mu je javni bilježnik što objasnio. Ne zna koja je razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope, uzeo je kredit u CHF jer mu je rečeno da je najpovoljniji, nisu mu bili ponuđeni drugi krediti. U vrijeme podizanja kredita nije imao otvoren vlastiti devizni račun.

5.2. Vještak Filip Tolić je u nalazu i mišljenju naveo da je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedena razlika nastala je zbog više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj je na dan 2. listopada 2012. do prijevremene otplate kredita, više platio iznos od 3.603,20 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa došao je tako da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu (mjesečni anuitet 7.305,45 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. Tužitelj je na dan 2. listopada 2012. (do prijevremene otplate kredita) manje platio iznos od 169,46 eura.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj kao korisnik kredita zaključio Ugovor o kreditu sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom 23. svibnja 2006. radi dovršetka obiteljske kuće

- je kredit prijevremeno otplaćen 2. listopada 2012.

- kredit nije bio u konverziji (kredit je otplaćen 2. listopada 2012.; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) je stupio na snagu 30. rujna 2015., dakle kada je kredit već bio otplaćen.

- je po vještaku utvrđeno kao nesporno da preplata radi valutne klauzule iznosi 3.603,20 eura,

- je Ustavni sud u svojim odlukama U-III-7002/2021, U-III-2558/2022, U-III- 1359/2022 i dr. naveo da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. u svezi navedenog nesporna pasivna legitimacija tuženika

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli, i promjenjivoj kamatnoj stopi, odlukom prednika tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa radi valutne klauzule, pa prigovori tuženika nisu osnovani.

9. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

11. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 30. ožujka 2022.

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

13. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i prednika tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

14. Prednik tuženika je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. S obzirom da je prednik tuženika i tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

16. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

17. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu za uređenja obiteljske kuće. U tom dijelu su je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja, a podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje - ZPP-a) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom.

18.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 10. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja tužitelja na ročištu održanom 9. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu držanom 5. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak pristojbe na tužbu je plaćen u iznosu od 26,54 eura. Priznat je i trošak uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 40,00 eura, trošak sastava podneska od 6. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr.8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 4. ožujka 2026. u iznosu d 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), pripadajući porez iznosi 325,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak zastupanja u iznosu od 2.051,54 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

19. Pristojbu na presudu tužitelj nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, u ovom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 25. ožujka. 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

21. Tuženik je bio predložio da se provede financijsko vještačenje na okolnosti provedene konverzije, a taj prijedlog nije osnovan, jer i nije provedena konverzija u svezi ovog kredita koji je predmet spora. Nadalje nije osnovan niti prijedlog tuženika da se provede vještačenje na okolnosti pretplate radi valutne klauzule uzimajući u obzir srednji tečaj banke na dan sklapanja ugovora o kreditu i naknadni rast srednjeg tečaja CHF banke na dan plaćanja pojedinog anuiteta i to tako da vještak prikaže ukupan iznos pretplate te iznos pretplate po pojedinim datumima od dana sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzije kredita jer kao što je to već navedeno kredit je otplaćen 2012. i nije bio u konverziji pa prijedlog radi toga i nije osnovan. Nadalje sud je odbio i prijedlog tuženika da se provede financijsko vještačenje na okolnosti ispravnosti izračuna konverzije jer je bitna okolnost da je izvršenom konverzijom u cijelosti namiren s potraživanjem jer konverzija u ovom kreditu nesporno nije provedena, i nije nikada sklopljen Aneks ugovora koji se je odnosio na konverziju. Nadalje sud je odbio i prijedlog tuženik da se kao početna kamatna stopa primjeni prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite i sud je odbio taj prijedlog jer kredit koji je predmet spora nesporno nije bio kunski kredit. Tuženik je bio predložio i da se sasluša djelatnik banke, a nije naveo podatke o istom (ime, prezime adresu, na kojim je poslovima radio) pa sud i nije proveo taj prijedlog. Tuženik je u podnesku od 18. veljače 2026. preložio da se provede dopunsko vještačenje na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovoru o kreditu vrijedila za kunske kredite, a sud je odbio i taj dokazni prijedlog jer kredit nesporno nije bio u kunama, pa nema osnove za provođenje takvog dokaza. U skladu sa sudskom praksom

– odluka Ustavnog suda broj U-III-4372/21, više nema osnove izvoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika.

22. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku odbijen je i zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

23. Sud nije prihvatio pisanu Izjavu svjedoka ĆKO iz [adresa] kao dokaz u postupku, jer to tuženik nije niti predložio saslušanje iste pa pisani iskaz iste ne podliježe testu neposrednosti.

24. Tuženik je predložio u odgovoru na tužbu spajanje ovog parničnog predmeta broj P-193/2022 sa parničnim predmetom broj P-192/2022 jer bi se time ubrzao postupak i smanjili troškovi budući da se vodi postupak između istih stranka i radi istog predmeta spora (str. 28 spisa) tužitelj je u podnesku od 10.srpnja 2024. naveo da se je sa tuženikom imao zaključena dva ugovora i da radi toga vodi dva različita parnična postupka radi utvrđenja pretplate i protivi se prijedlogu za spajanje postupka. I po ocjeni ovog suda spajanje postupaka ne bi ubrzalo postupanje suda i sud u svezi navedenog i nije izvršio navedeno spajanje.

Slavonski Brod, 25. ožujka 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.