REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,

Poslovni broj P-218/2023-36

52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šime Vidulin, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik BŠ iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. veljače 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ŠŠ i zamjenice punomoćnika tuženika CŠ, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 3208096698, kreditna partija 7103446640 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 18.12.2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka i to:

- u odredbi čl.1. koja glasi: «Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu...»,

- u odredbi čl.2.1. koja glasi: «…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.» te

- u odredbi čl.7.1. koja glasi: «…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.»

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2.4. Ugovora o kreditu broj 3208096698, kreditna partija 7103446640 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 18.12.2006. koja određuje iznos naknade i troškova za obradu kredita, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 23.C. ugovora o kreditu broj 3208096698, kreditna partija 7103446640 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 18.12.2006. koja propisuje plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.” pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog tečaja, isplati iznos od 22.719,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 5,36 € od 15.03.2008. do isplate

na iznos od 0,24 € od 15.04.2008. do isplate

na iznos od 4,38 € od 15.10.2008. do isplate

na iznos od 24,41 € od 15.11.2008. do isplate

na iznos od 72,71 € od 15.01.2009. do isplate

na iznos od 73,51 € od 15.02.2009. do isplate

na iznos od 47,73 € od 15.03.2009. do isplate

na iznos od 53,64 € od 16.04.2009. do isplate

na iznos od 54,82 € od 15.05.2009. do isplate

na iznos od 44,64 € od 15.06.2009. do isplate

na iznos od 46,42 € od 15.07.2009. do isplate

na iznos od 38,99 € od 15.08.2009. do isplate

na iznos od 50,09 € od 15.09.2009. do isplate

na iznos od 37,76 € od 15.10.2009. do isplate

na iznos od 45,73 € od 15.11.2009. do isplate

na iznos od 44,46 € od 15.12.2009. do isplate

na iznos od 65,95 € od 15.01.2010. do isplate

na iznos od 79,76 € od 15.02.2010. do isplate

na iznos od 76,77 € od 15.03.2010. do isplate

na iznos od 90,48 € od 15.04.2010. do isplate

na iznos od 115,61 € od 15.05.2010. do isplate

na iznos od 119,47 € od 15.06.2010. do isplate

na iznos od 148,63 € od 15.07.2010. do isplate

na iznos od 147,65 € od 15.08.2010. do isplate

na iznos od 208,11 € od 15.09.2010. do isplate

na iznos od 172,89 € od 15.10.2010. do isplate

na iznos od 181,03 € od 15.11.2010. do isplate

na iznos od 213,39 € od 15.12.2010. do isplate

na iznos od 216,71 € od 15.01.2011. do isplate

na iznos od 203,47 € od 15.02.2011. do isplate

na iznos od 211,48 € od 15.03.2011. do isplate

na iznos od 211,91 € od 15.04.2011. do isplate

na iznos od 19.611,08 € od 29.04.2011. do isplate

od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknada i troškova za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 650,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22.12.2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg OIB: 92963223473 da tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, u isplati iznos od 1.030,92 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 29.04.2011. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj potražuje:

- isplatu daljnjeg iznosa od 1.962,87 eura zajedno sa zateznim kamatama s osnova preplaćenog tečaja,

- isplatu daljnjeg iznosa od 1.027,21 eura zajedno sa zateznim kamatama po osnovi naknada i troškova za obradu zahtjeva kredita.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 420,89 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 12,50 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 2,12 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 13,24 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 28,27 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 29,09 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 34,19 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 25,23 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 25,30 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 40,54 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 22,76 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 36,25 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 12,89 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 16,63 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 26,21 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 16,24 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 24,05 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 25,71 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 25,99 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 3,68 EUR od 02.12.2008. pa do isplate

i to do 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IX. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka isplatom iznosa od 3.750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude 25. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

X. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 2.119,62 eura zahtjev tužitelja za

naknadu troška.

XI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj 18. prosinca 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 3208096698, kreditna partija: 7103446640, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 170.000,00 CHF. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 170.000,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita. Odredbom članka 3. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 180 mjesečna obroka, a čl. 7. Ugovora propisano je da će se raditi o jednakim mjesečnim anuitetima, a koji anuitet je prema otplatnom planu trebao biti u iznosu od 1.326,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan isplate predmetnog ugovora (22.12.2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke iznosio je 4,593315. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.1. Odredba čl.2.4. Ugovora o kreditu br. 3208096698 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke - kreditora propisuje odredbu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.” Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl.2.4. banka je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 12.639,51 kn, koji iznos je ustegnut direktno iz iznosa kredita, što je razvidno iz prometa po kreditu tužitelja. Navedeni iznos naplaćen je dana 22.12.2006., što isto tako proizlazi iz prometa po kreditu tužitelja. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije točno određena u čl.2.4 predmetnog Ugovora, a radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak i o iznosu kojeg tužitelj nije unaprijed znao niti je znao da će isti postojati. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam svih naknadi i troškova koje se naplaćuju prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama one odgovaraju odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali tuženik uredno naplaćuje navedene naknade prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. «... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ...». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate, a na kraju krajeva nije razvidan ni iznos naplate. U odnosu na nepošteno i kao takvo ništetno ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, ukazujemo na odluku Općinskog suda u Slavonskom Brodu- Stalna služba u Novoj Gradiški posl.broj P-335/2020, potvrđena po Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl.broj Gž-91/2022 kojom odlukom je utvrđeno da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna kao i da je tuženik dužan vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primio. Zaključno, Sud EU je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

1.2. Odredba čl.23.C Ugovora o kreditu glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.” Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz čl. 23.C. Ugovora o kreditu te 29.04.2011. izvršio prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 776.744,96 kn, a tuženik mu je zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu- tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 3.607,96 kn kako to bar proizlazi iz prometa po kreditu. Jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano odredio obvezu tužitelju - kao dužniku, stoga tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, te ugovorom nije bilo točno određena visina naknade. Ugovorom je bilo određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja Ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. Sporna ugovorna odredba protivna je kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi („Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), u odredbi čl.81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj -poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. No, u konkretnom slučaju ugovor ne sadrži parametre ni metodu temeljem kojih bi tužiteljici bilo poznato kako se određuje visina tzv. izlazne naknade. Obzirom je spornom ugovornom odredbom određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, takva odredba odnosno visina naknade za prijevremeno zatvaranje kredita nije određena niti odrediva. Iz svega navedenog je razvidno da je obveza tužitelja glede naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u trenutku zaključenja Ugovora bila neodređena i neodrediva, obzirom istu određuje tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci.

1.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, ulaznoj i izlaznoj naknadi protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a s obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. S obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od cca 24.682,15 eur. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Dalje, tužitelj smatra da je ništetna ugovorna odredba u čl.2.4. prema kojoj je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 12.639,51 kn (koji iznos će se točno utvrditi provedenim financijskim vještačenjem) s obzirom se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tuženikom niti je tužitelju bilo objašnjeno za što ju mora platiti niti je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj te odredbe te podredno na njezino (ne)plaćanje. Na tako utvrđen iznos tužitelju pripada i zatezna kamata od dana kada je taj iznos naplaćen odnosno od 22.12.2006. pa do isplate. Zaključno, tužitelj smatra da je ništetna i ugovorna odredba u čl.23.C. prema kojoj se tužitelju naplaćuje određena novčana naknada prilikom prijevremene konačne otplate kredita s obzirom se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tuženikom niti je tužitelju bilo objašnjeno da ju mora i za što ju mora platiti niti je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj te odredbe te podredno na njezino (ne)plaćanje. Tužitelju je tuženik naplatio 3.607,96 kn (koji će se točan iznos utvrditi provođenjem financijskog vještačenja). Na tako utvrđen iznos tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od kada je taj iznos naplaćen odnosno od 29.04.2011. pa do isplate. Tužitelj konačno zahtijeva da sud donesene presudu kojom će utvrditi da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ulaznoj i izlaznoj naknadi ništetne (deklaratorni dio zahtjeva, točka I, II i III petita) te potom naložiti tuženiku da tužitelju isplati redom iznose 24.682,15 eura na ime valutne klauzule, 1.677,55 eura na ima naknade za obradu kredita i 478,86 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

1.4. Tužitelj je, nakon vještačenja, konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 22.719,28 eura s osnova tečajne razlike, 650,34 eura za ulaznu naknadu i 1.030,92 eura za izlaznu naknadu, sve zajedno sa zateznim kamatama. Tužitelj je time, u odnosu na prva dva iznosa, zapravo djelomično smanjio tužbeni zahtjev odnosno u tom dijelu povukao tužbu, međutim takvom se povlačenju tuženik izričito usprotivio (list 507 spisa), stoga je o tom dijelu tužbenog zahtjeva valjalo meritorno odlučiti. U odnosu na treći iznos, tužitelj je zapravo povećao tužbeni zahtjev u tom dijelu čime je preinačio tužbu, a toj se preinaci tuženik usprotivio. Sud je preinaku u odnosu na treći iznos (naknadu za prijevremenu otplatu kredita) dopustio, ocijenivši da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno odredbi članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP).

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Ističe da je potraživanje tužitelja u zastari navodeći da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik prije svega ističe da smatra da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18 kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Tuženik smatra da podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Institut valutne klauzule bio je i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

2.1. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.2. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od 15.03.2008. s osnove valutne klauzule, od 22.12.2006. s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva te od 29.04.2011. s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.3. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

2.4. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu i odredba čl.23.C Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da tužitelju nikada nisu naplaćene cit. naknade, obzirom da iz pregleda prometa po kreditu jasno proizlazi da iznosi koje tužitelj potražuje nisu naplaćeni u korist ulazne ili izlazne naknade. Podredno i opreza radi, tuženik u nastavu daje očitovanje u vezi s cit. tužbenim zahtjevima te u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. O naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje, u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ističe se da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (JŠ protiv CIB Bank Zrt.). S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćenih naknada u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu te za slučaj prijevremene otplate kredita, a koje ne moraju sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

2.5. U odnosu na ulaznu naknadu iz svih okolnosti koji se tiču predmetne naknade proizlaze zaključci da je da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. U odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Konačno, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

2.6. U konačnici, iako tuženik osporava da su tužitelju naplaćene naknade, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćenih naknada ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, tečajna lista, sva dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića te pisana dopuna toga nalaza kao i sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u većem je dijelu osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 3208096698, kreditna partija: 7103446640 , sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. prosinca 2006. koje su sadržane u članku 1., 2.1., 7.1., 2.4. i 23.C. toga Ugovora (o valutnoj klauzuli, o naknadi pri sklapanju ugovora i naknadi za prijevremenu otplatu) te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 27.390,62 eura i to iznosa od 24.682,15 eura na ime valutne klauzule, iznosa od 1.677,55 eura na ima naknade za obradu kredita i iznosa od 1.030,92 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 18. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3208096698, kreditna partija: 7103446640 (dalje u tekstu: Ugovor).

6.1. Nije sporno da je:

- u odredbi članka 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da tuženik stavlja tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 170.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu,

- u odredbi članka 2.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti predmetni iznos kredita u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja zajedno s redovnom kamatom koja je promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, a visina anuiteta konkretnije je određena u članku 7.1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 1.326,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja,

- u članku 2.4. tog Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora,

- u članku 23.c Ugovora određeno da korisnik može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora,

- tužitelj 29. travnja 2011. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita.

6.2. Također nije sporno da je prema otplatnom tuženika početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,90 %, kao i da je tuženik tijekom otplatnog perioda svojom odlukom u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu iznosa koje je tuženik od njega naplatio na temelju predmetnih odredaba. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost.

7.1. Nadalje, sporno je jesu li valjane ugovorne odredbe o sporno "ulaznoj" i "izlaznoj" naknadi, s time da tuženik osporava da bi predmetne naknade tužitelju bile naplaćene a ovisno o tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat istih.

7.2. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva i posebno preinačenog dijela zahtjeva u odnosu na "izlaznu" naknadu, tužiteljevo svojstvo potrošača te osnovanost tuženikovog prigovora radi prijeboja.

O značaju otplate kredita:

8. Valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

O učinku presude iz kolektivnog spora te o tužiteljevom statusu potrošača:

9. Osnovano se tužitelj, u odnosu na pitanje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, poziva na presudu iz "kolektivnog" spora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji u članku 1., 2.1. i 7.1. sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj nema status potrošača odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik s tužiteljem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik osporava tužiteljev status potrošača te navodi da je tužitelj o svemu bitnome bio informiran i u prilog predmetnim navodima nije predložio saslušanje djelatnika banke odnosno osoba koja su u ime banke sudjelovala u postupku sklapanja ugovora, već je predložio saslušanje tužitelja.

9.8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su supruga i on, nakon što su bili u najmu stana dvije godine, u dogovoru s vlasnikom toga stana odlučili taj stan otkupiti te su za to trebali podići kredit. Obratio se svom dugogodišnjem osobnom bankaru u Zagrebačkoj banci. U to vrijeme bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta niti je imao poslovne udjele u društvima. U toj banci ponudili su mu kredit u švicarcima i rekli da je to sada najpovoljniji kredit, nikakvu druge opcije nisu ponudili. Trebao je podići kredit u iznosu nešto većem od 100.000,00 eura, a konačno je to u CHF valuti bilo 170.000,00 CHF. Odgovarala mu je rata po toj ponudi, dugo je godina bio klijent te banke i tako se odlučio taj ugovor sklopiti. Nisu mu posebno objašnjeni rizici i specifičnosti valute CHF. Ne sjeća se točno na koliko je godina ugovor potpisao jer ga je zatvorio prije isteka ugovorenog roka. Isprva je rata bila oko 6000,00 kuna, a potom je enormno narasla na skoro 9000,00 kuna tako da nisu to izdržali plaćati niti 4 i pol godine jer im je bilo preveliko opterećenje. Zbog toga su odlučili ranije zatvoriti kredit i sjeća se da je pri zatvaranju platio isti iznos na koji je kredit podignut, kao da te 4 i po godine ništa nije plaćeno. Prilikom sklapanja kredita nije postojala mogućnost pregovaranja, to ide tako da banka da svoju ponudu i to je to. Prilikom podizanja kredita platio je naknadu, misli oko 12.000,00 kuna,1,5% iznosa kredita, to je bila bankarska naknada koja se mora platiti za ishodovanje kredita. Nije mu poznato da bi služila ičemu drugom niti mu je objašnjeno što se tom naknadom pokriva. Kod zatvaranja kredita je isto platio naknadu koja je bila nešto niža od ove prethodne, možda oko 5000,00 kuna i to je isto bilo potrebno platiti za prijevremeno zatvaranje kredita. Misli da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika, a u tom trenutku bilo mu je jasno ono što mu je bilo bitno i to iznos kredita koji će dobiti i iznos rate koju će plaćati. Nije bio svjestan da anuiteti mogu biti viši ili niži zbog ugovorenog tečaja, mislio je da se to može dogoditi samo zbog varijabilne kamate. Pročitao je ugovor o kreditu i odredbe ugovora bile su mu jasne. Znao je da je kredit vezan uz CHF valutu. Prilikom čitanja ugovora vidio je odredbe koje se odnose na ulaznu naknadu i na naknadu za zatvaranje kredita. Ne zna je li bilo naznačeno u kojoj će se visini te naknade naplatiti, misli da je stajalo prema odluci banke. Prilikom zatvaranja kredita nije zatražio niti mu je predočeno na što se naknada odnosi i na kojoj se odluci temelji. Prilikom sklapanja ugovora službenik banke nije eksplicitno rekao da rata može rasti zbog promjena u tečaju. Nije objašnjeno zbog čega se i na koji način se može mijenjati kamatna stopa, bilo mu je čudno da se stopa može tako i toliko mijenjati. Nitko ga nije upozorio na to da HNB ne štiti kunu u odnosu na valutu CHF.

9.8.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao sigurno i životno uvjerljivo, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio.

9.9. Na temelju iskaza tužitelja, koji je u svom iskazu naveo da je stan kupio za potrebe svoje obitelji, da je riječ o stanu u kojem je prethodno i stanovao te da se u to vrijeme nije bavio nikakvom drugom djelatnošću već je bio zastupnik u Hrvatskom Saboru, sud je utvrdio da je tužitelj imao svojstvo potrošača pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu te da su navodima tuženika kojima osporava tužitelju to svojstvo, paušalni i neosnovani. Tuženik, naime, svoje navode nije niti konkretizirao i ničime nije tužiteljev status potrošača doveo u pitanje.

10. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

O valjanosti ugovornih odredaba o "ulaznoj" i "izlaznoj" naknadi:

13. U odnosu na pitanje valjanosti odredaba Ugovora o kreditu o "ulaznoj" (članak 2.4. Ugovora) i "izlaznoj" (članak 23.c Ugovora) naknadi, prije svega valja ukazati na držanje tuženika vezano za ovaj dio zahtjeva. Naime, tuženik je isprva (u odgovoru na tužbu) osporio da bi tužitelju uopće bile naplaćene predmetne naknade, da bi potom u tijelu provedbe financijskog vještačenja, u spis dostavio dopis u kojem tuženik izričito potvrđuje da je 21. prosinca 2006. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.900,00 kuna, a 29. travnja 2011. naknada za prijevremenu konačnu otplatu u iznosu od 7.767,45 kuna (list 471 spisa) u prilog čemu je dostavio i izvadak iz Odluka o tarifi naknada za usluge iz 2006. i 2011. Takvim postupanjem tuženik je izmijenio činjenične navode koje je isprva iznio i to na način da je "priznao" da su predmetne naknade tužitelju naplaćene, stoga predmetna okolnost u ovoj fazi više nije sporna.

13.1. Radi utvrđenja jesu li predmetne ugovorne odredbe valjane, sud je prije svega analizirao sadržaj i način stipulacije istih dovodeći navedeno u korelaciju s iskazom tužitelja. Rezultat takve analize jest da je sud utvrdio da je riječ o uopćenim, a time apstraktnim, nerazumljivim i posljedično nepoštenim odredbama. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj sa zaposlenicima tuženika nije pregovarao o sadržaju niti jedne ugovorne odredbe niti je imao mogućnost na promjenu predviđenog sadržaja ugovora kojeg je pripremio tuženik u obliku tipskog ugovora sastavljenom na unaprijed predviđenom obrascu.

13.2 Odredbom čl.2.4. Ugovora o kreditu tužitelj se kao korisnik obvezao snositi sve naknade i troškove sukladno odluci banke. Naime, odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje: ZOO/05) propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Povrh predmetne obveze korisnika kredita, druge novčane obveze korisnika nisu zakonski predviđene. Navedeno ne sprječava ugovaranje obveze korisnika da snosi banci nastale troškove, međutim način na koji je to ugovoreno predmetnom ugovornom odredbom protivan je odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, dalje ZZP/03) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Suprotno navodima tuženika, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije imao konkretnih i jasnih informacija o tome što će konkretno tuženik od njega naplatiti, u kojem iznosu i na koji način se visina naknade uopće određuje. Dodatno je utvrđeno da je tužitelju ulazna naknada naplaćena na način da je za iznos naknade umanjen iznos odobrenog kredita, što doprinosi zaključku suda da tužitelju nije točno, jasno i nedvojbeno bilo poznato koliki će iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje ugovorom zaista i dobiti. Tuženik samo navodi da je imao pravo naplatiti naknadu za svoju uslugu, međutim pri tom uopće ne dokazuje koju je to konkretno uslugu tužitelju kao korisniku pružio i je li tužitelj s uvjetima pružanja te usluge bio zaista upoznat. Uvidom u Odluku tuženika o tarifi naknada za usluge 2006. (list 473 spisa) utvrđeno je da se visina ulazne naknade određuje u postupku iznosa kredita, što bi značilo da je riječ o paušalnoj naknadi, a ne o konkretno nastalim troškovima. Cijeneći predmetna utvrđenja, ovaj sud dijeli stav tužitelja da je plaćanje predmetne naknade nametnuto tužitelju kao uvjet za ishodovanje kredita. Navodi tuženika o tome da je visina te naknade tužitelju bila poznata time su otklonjeni kao neosnovani. Dakle, sud je utvrdio da banka nije na transparentan i provjerljiv način postupala sastavivši ovakvu ugovornu odredbu.

13.3. U odnosu na ugovornu odredbu iz članka 23.c Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci banke, stav je ovoga suda da je i navedena ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna. Tuženik osporava da bi ista bila ništetna navodeći da ugovaranje predmetne naknade nije zabranjeno niti uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO/05 propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je sukladno odredbi stavka 4. navedenog članka određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Napominje se da je Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zaključku pod točkom 8. sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika građanskog odjela toga suda od 5. studenog 2020. iznio stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Uzimajući u obzir da je utvrđeno da tužitelj s tuženikom o predmetnoj odredbi nije pregovarao niti je tužitelj mogao utjecati na njen sadržaja te posebno cijeneći sadržaj predmetne odredbe iz kojeg uopće nije jasno zbog čega se predmetna naknada određuje te kako se formira njena visina, sud zaključuje da je navedena odredba netransparentna i apstraktna što dovodi tužitelja kao potrošača u potpuno neravnopravan položaj naspram tuženika.

13.4. Nadalje, nepoštenje banke prilikom ovakvog načina ugovaranja obiju vesta naknadu ogleda se i u tome što je plaćanje predmetnih naknada ugovoreno kao uvjet. Tako je plaćanje "ulazne" naknade ugovoreno kao uvjet isplate kredita, dok je plaćanje "izlazne" naknade ugovoreno kao uvjet prijevremene konačne otplate kredita. O tome da je bilo riječ o uvjetu ispunjenje kojeg je tuženik u potpunosti kontrolirao proizlazi iz načina na koji su predmetne naknade naplaćene. Naime, za iznos ulazne naknade tužitelju je isplaćen manji iznos inicijalno odobrenog kredita, dok je izlaznu naknadu morao sam uplatiti kako bi uopće bilo moguće prijevremeno zatvoriti kredit. U takvom se postupanju ogleda nepoštenje banke. Osim toga, valja istaknuti da je u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

13.5. Nakon utvrđenja bitnih okolnosti da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o predmetnim ugovornim odredbama, da su bile unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj te potom cijeneći utvrđenja o nedostatku transparentnosti vezano za navedene odredbu, valja se osvrnuti na značaj i posljedice takvih nepoštenih odredaba za tužitelja kao korisnika kredita. Cijeneći okolnost da je tuženik tužitelju kao uvjete za isplatu kredita i prijevremenu otplatu kredita prethodno nametnuo plaćanje naknada na temelju nerazumljivih, neprovjerljivih i paušalnih odredaba, sud je ocijenio da su navedene odredbe doprinijele značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tom visina iznosa naplaćenih naknada nije od utjecaja za utvrđenje značajne neravnoteže, jer bi bilo koji iznos naplaćen za uslugu koja nije pružena odnosno čiji nastanak i visina nije određena, doveo do značajne neravnoteže. Svako suprotno tumačenje opravdavalo bi ugovaranje nepoštenih odredaba jer za sobom nose teret manjih iznosa, što je nedopustivo. Međutim, u konkretnom slučaju i visina naknada naplaćenih tužitelju su konkretni i ukupno iznose 1.681,26 eura pa i navedeno dodatno govori u prilog ocjeni neravnoteže u odnosu ugovornih strana.

13.6. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe iz članka 2.4. i članka 23.c Ugovora o kreditu netransparentne, apstraktne i nerazumljive, a time nepoštene prema tužitelju kao potrošaču u smislu odredbe članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a time ništetne u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) te nastavno u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

14. Uzimajući u obzir da je sud utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli, "ulaznoj" i "izlaznoj" naknadi ništetne, prihvaćen je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja te je odlučeno kao u točki I, II i III izreke ove presude.

Restitucijski zahtjevi:

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

15.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15.3. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez njih) te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 170.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,90% te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,593315 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene valute, odnosno po mjesecima izračunata razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj ukupno iznosi 22.719,28 eura (pojedinačni iznosi preplate specificirani su po mjesecima u Tablici broj 5 Nalaza i mišljenja – list 394 spisa). Vještak je, vezano za naknade, naveo da iz dokumentacije koju je dostavio tuženik ne proizlazi da bi bile naplaćene.

16.1. Tužitelj je prigovorio dijelu nalaza koji se odnosi na plaćanje naknadi te je tuženik naknadno dostavio podatak o isplatama naknadi kao i Odluke o Tarifi naknade za 2006. i 2011. što je bilo podloga za dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Vještak je potom u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja korigirao točku 3. mišljenja te iznio da je iz naknadno dostavljene dokumentacije tuženika utvrđeno da je 21. prosinca 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.900,00 kuna odnosno 650,34 eura te da je 29. travnja 2011. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 7.767,45 kuna odnosno 1.030,92 eura.

16.2. Tuženik nije imao prigovore na nalaz vještaka već tuženik osporava ispravnost zadaće koju je sud vještaku naložio. Glede tih primjedbi tuženika, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene a time i poštene parametre. To ne znači da je među strankama ugovoren fiksni tečaj, već da je početni tečaj jedini valjano ugovoreni pa se jedino njegovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.

16.3. Stranke potom više nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje te korekciju istog iz dopune. Sud je nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

17. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je na temelju odredaba članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 odlučio kao u točki IV. izreke presude, na način da je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.719,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.962,87 eura (zajedno s pripadajućim zateznim kamatama) tužbeni zahtjev tužitelja (iz tužbe) odbijen kao neosnovan jer visina tog dijela zahtjeva nema uporište u provedenim dokazima.

18. U točki V. i VI. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 650,34 eura na ime naknade za obradu odnosno iznos od 1.030,92 eura na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita i to zajedno sa zakonskim zateznima kamatama koje teku od dana izvršene naplate svakog od iznosa do isplate.

19. Odbijen je dio zahtjeva tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 1.027,21 eura na ime naknade za obradu kredita te je odlučeno kao u točki VII. izreke presude, s obzirom da je u tom dijelu zahtjev tužitelja neosnovan odnosno nedokazan.

20. Odluka o zateznim kamatama donesena je na temelju članka 29. ZOO-a.

O prigovoru zastare:

21. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

21.1. Postupak kolektivne zaštite okončan je u odnosu na tuženika 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 30. ožujka 2023. u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

21.2. Nije osnovan niti prigovor zastare preinačenog dijela tužbe u odnosu na povećanje iznosa koji tužitelj potražuje na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, već je rečeno da zastarni rok restitucijskog zahtjeva počinje teći od utvrđenja ništetnosti pa da stoga, s obzirom da je ništetnost predmetne odredbe utvrđena tek ovom presudom, isti nije mogao proteći.

O tuženikovom prigovoru radi prebijanja:

22. Ističući predmetni prigovor tuženik traži da sud utvrdi postojanje njegove tražbine spram tužitelja na ime manje plaćenih anuiteta zbog nižeg tečaja. Stav je ovoga suda da takav prigovor nije osnovan.

22.1. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo.

22.2. Povrh navedenog, ističe se da tuženik nije uopće elaborirao i obrazložio na temelju čega smatra da bi mu predmetni iznosi pripadali, jer utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi i primjena početnog tečaja pri izračunu tražbine tužitelja, ne može dovesti automatizmom do zaključka da je prigovor tuženika osnovan i da tuženik ima pravo na isplatu manje plaćenog. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke.

22.3. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj, jer tužitelj nije stekao ništa od tuženika. Upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a koje je postupanje tuženika utvrđeno ništetnim.

22.4. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

22.5. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan zbog čega je odlučeno kao u točki VIII. izreke presude.

Odluka o troškovima parničnog postupka:

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. u vezi sa člankom 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa). Tužitelj je uspio sa 90% svoga zahtjeva, što čini uspjeh tuženika 10%, uslijed čega je tuženik dužan tužitelju naknaditi 80% iznosa troškova.

23.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada nagrada od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife), podnesaka od 26. rujna 2023., 30. rujna 2024. i 3. prosinca 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 14. lipnja 2024. i 10. veljače 2026. (Tbr.9.1. Tarife). Za sastav podneska od 30. kolovoza 2023. tužitelju se priznaje nagrada od 25 bodova (Tbr.8.4. Tarife), dok mu za sastav podneska od 11. rujna 2025. pripada nagrada od 50 bodova (jer je toliko zatražio). Tužitelju se priznaje nagrada od po 50 bodova za zastupanje na ročištu 9. rujna 2025. (Tbr.9.5. Tarife) i na ročištu za objavu presude (Tbr.9.3. Tarife). Time je tužitelju priznato ukupno 1675 bodova, što sukladno vrijednosti boda prema Tbr.54. i s PDV-om od 25% po Tbr.46. Tarife, ukupno iznosi 4.187,50 eura. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka, tuženik je dužan tužitelju naknaditi 80% toga iznosa odnosno 3.350,00 eura.

23.2. Povrh toga tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 400,00 eura koji se tužitelju, neovisno o uspjehu, na temelju 154. stavka 3. ZPP-a priznaje u cijelosti jer je isti bio nužan u ovom postupku.

23.3. Stoga je tužitelju priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura te je naloženo tuženiku da navedeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 25. ožujka 2026. do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a, naknadi tužitelju.

24. Odbijen je zahtjev tužitelja za priznanje nagrade za sastav podneska od 3. prosinca 2024. dva puta neosnovano, s obzirom da je toga dana uputio sudu samo jedan podnesak trošak sastava kojeg mu je priznat. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja neosnovano je visok i to u odnosu na ročište 9. rujna 2025. s obzirom da je isto odgođeno prije ikakvog raspravljanja. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.119,62 eura.

25. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku