REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU
Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj: Pr-39/2022-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji Rajki Ćubela, u pravnoj stvari tužitelja DOM ZDRAVLJA DUBROVNIK, Dr. Ante Starčevića 1, 20 000 Dubrovnik, OIB: 49632290105, kojega zastupa ravnatelj TO, a njega punomoćnice Ivana Kolić i Vedrana Belin, odvjetnice u Dubrovniku, protiv tuženice TOG, [adresa], sada na adresi [adresa] Olching, Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 26. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženice, dana 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Dužna je tuženica, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 29.127,39 eura, sa zakonskim zateznima kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, i to po stopama koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna boda, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine, kako slijedi:
− od 03.06.2022. do 30.06.2022.: referentna stopa na dan 1. siječnja 2022. + 3 % = 5,49 %
− od 1.7.2022. do 31.12.2022.: referentna stopa na dan 1. srpnja 2022. + 3 % = 5,31 %
− od 1.1.2023. do 30.6.2023.: referentna stopa na dan 1. siječnja 2023. + 3 % = 10,50 %
− od 1.7.2023. do 31.12.2023.: referentna stopa na dan 1. srpnja 2023. + 3 % = 7,00 %
− od 1.1.2024. do 30.6.2024.: referentna stopa na dan 1. siječnja 2024. + 3 % = 7,50 %
− od 1.7.2024. do 31.12.2024.: referentna stopa 4,25 % + 3 % = 7,25 % − od 1.1.2025. nadalje: referentna stopa na dan 1. siječnja 2025. + 3 % = 6,15 %.
2. Dužna je tuženica, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak, sa zakonskim zateznima kamatama koje teku od presuđenja, pa do isplate, i to po stopama koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna boda, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine, kako slijedi:
− od 03.06.2022. do 30.06.2022.: referentna stopa na dan 1. siječnja 2022. + 3 % = 5,49 %
− od 1.7.2022. do 31.12.2022.: referentna stopa na dan 1. srpnja 2022. + 3 % = 5,31 %
− od 1.1.2023. do 30.6.2023.: referentna stopa na dan 1. siječnja 2023. + 3 % = 10,50 %
− od 1.7.2023. do 31.12.2023.: referentna stopa na dan 1. srpnja 2023. + 3 % = 7,00 %
− od 1.1.2024. do 30.6.2024.: referentna stopa na dan 1. siječnja 2024. + 3 % = 7,50 %
− od 1.7.2024. do 31.12.2024.: referentna stopa 4,25 % + 3 % = 7,25 % − od 1.1.2025. nadalje: referentna stopa na dan 1. siječnja 2025. + 3 % = 6,15 %.“
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženica je s tužiteljem bila u radnom odnosu. Dana 22.12.2014. godine parnične stranke sklopile su Ugovor o međusobnim pravima i obvezama. Dana 12.05.2021. godine tuženica je otkazala tužitelju Ugovor o radu. Sukladno točki 4. članku 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama tuženica ima obvezu naknaditi troškove specijalizacije iz članka 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN br. 100/18, 125/19, 133/20, 147/20) i naknadu iz stavka 1. članka 190. istog zakona u roku od godine dana od dana otkaza ugovora. Do dana 12.05.2022. godine tuženica je imala obvezu ispatiti tužitelju iznos od 219.460,36 kn na ime troškova specijalizacije iz članka 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN br. 100/18, 125/19, 133/20, 147/20) i naknadu iz stavka 1. članka 190. istog zakona. Tuženica navedeni iznos nije isplatila tužitelju. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a naročito se osporava kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. U historijatu tužbe, tužitelj paušalno navodi kako je tuženik s njim bio u radnom odnosu, kako su dana 22. prosinca 2014. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama te kako je tuženik dana 12. svibnja 2021. godine tužitelju otkazao Ugovor o radu. U odnosu na navedeno tužitelj ne specificira trajanje radnog odnosa, ne navodi kada je sklopljen Ugovor o radu niti prilaže Ugovor o međusobnim pravima i obvezama koji je, kako navodi, sklopljen dana 22. prosinca 2014. godine, kao što ne prilaže niti ostale dokaze koje navodi u tužbi. Tuženik slijedom navedenog prvenstveno ističe kako je ovakva tužba nerazumljiva i nepodobna za raspravljanje, s obzirom na to da ne sadrži sve što je potrebno da bi tuženik u odnosu na nju mogao postupati, a prvenstveno činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i dokaze koji se odnose i kojima potkrjepljuje navedene činjenice. Čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje u tekstu: ZPP) propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a koji proizlaze iz čl. 106. istog Zakona. Već je na prvi pogled razvidno da predmetna tužba ne udovoljava zakonskim pretpostavkama te tuženika onemogućuje u raspravljanju. Nadalje, ovakvo postupanje tužitelja protivno je čl. 10. ZPP te predstavlja odugovlačenje parničnog postupka i u suštini zlouporabu prava u parničnom postupku. Tužitelj se nadalje poziva na čl. 3. t. 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, za koji navodi da je sklopljen dana 22. prosinca 2014. godine, a za koji tuženik još jednim ističe kako nije priložen uz tužbu te da ga nije zaprimio. Tužitelj dalje navodi kako je tuženik, temeljem navedene odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, u obvezi naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN br. 100/18, 125/19, 133/20, 147/20) te naknadu iz čl. 190. st. 1. istog Zakona. Prvenstveno je nejasno kako se Ugovor koji je, kako tužitelj navodi sklopljen 2014. godine, uopće može pozivati na odredbe čl. 190. i 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koje su stupile na snagu nakon sklapanja istog, odnosno 01. siječnja 2019. godine?! Opreza radi, odnosu na paušalno određenu visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 219.460,36 kn, tuženik ističe kako iz tužbe, a uzimajući u obzir činjenicu da članak Zakona o zdravstvenoj zaštiti na koji se tužitelj (neosnovano) poziva govori o stvarnim troškovima specijalizacije, obrazloženo ne proizlazi na što se odnose troškovi za koje tužitelj smatra da mu ih je tuženik u obvezi naknaditi, je li ih tužitelj doista platio i u kojoj visini, a slijedom čega nije moguće provjeriti pravilnost navedenog iznosa. Uzevši u obzir sve navedeno, razvidno je kako je tužiteljevo potraživanje u cijelosti neosnovano. Tuženik stoga predlaže Naslovnom sudu naložiti tužitelju da tužbu ispravi, odnosno dopuni u određenom roku te mu u navedenu svrhu istu vratiti. U slučaju da tužba bude vraćena bez ispravka odnosno dopune, predlaže se Naslovnom sudu istu odbaciti. U svakom slučaju, s obzirom na to da su navodi tužitelja paušalni i neosnovani, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Tužitelj je podneskom od 24. rujna 2025. tužbeni zahtjev istakao u valuti euro, dok je podneskom od 1. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.
4. Izvedeni su dokazi uvidom u sve isprave priložene spisu.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 29.127,39 eura, sa zakonskim zateznima kamatama na ime naknade troškove specijalizacije tuženice.
7. Iz isprava priloženih spisu proizlazi da je tuženica bila u radnom odnosu s tužiteljem te da je tužitelju od dana 12. svibnja 2021. otkazala ugovor o radu.
8. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sklopljenog između tužitelja i tuženice, specijalizant se obvezuje:
1. provoditi specijalistički staž iz ginekologije i opstetricije u cijelosti prema odredbama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika – Planu i programu specijalizacija, a prema rasporedu glavnog mentora,
2. u roku od 24 sata izvijestiti Dom zdravlja o svakom prekidu specijalističkog staža kako bi Dom zdravlja o tome mogao obavijestiti Ministarstvo,
3. najkasnije u roku od 6 mjeseci nakon završetka specijalističkog usavršavanja položiti specijalistički ispit,
4. ostati u radnom odnosu kod Doma zdravlja najmanje 5 godina nakon položenog specijalističkog ispita,
5. isplatiti Domu zdravlja iznos naknade štete u visini od 100 % troškova specijalizacije u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorene obveze rada iz točke 4. ovog članka, razmjerno izvršenoj obvezi rada, u roku od 30 dana. Ako se rečeni iznos ne doznači Domu zdravlja u roku predviđenom ovom točkom, onda se na isti računaju još i zakonske zatezne kamate,
6. isplatiti Domu zdravlja iznos stvarne štete proizašle iz nemogućnosti obavljanja zdravstvene zaštite iz djelatnosti u ordinaciji do upućivanja novog specijalizanta na specijalističko usavršavanje,
7. isplatiti Domu zdravlja iznos naknade štete u visini 100 % troškova specijalizacije u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije položenog specijalističkog ispita.
9. Prema odredbi čl. 190. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20), na koji se tužitelj poziva, (1) Zdravstvena ustanova u kojoj specijalist zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezna je naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona stvarne troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalistom. (2) Ako specijalist otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona bez prethodne suglasnosti Ministarstva, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu iz stavka 1. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu. (3) Obveza iz stavka 2. ovoga članka odnosi se i na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona, a ne zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave.
10. Prema odredbi čl. 191. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (1) Troškovi specijalizacije iz članka 188. stavaka 1. i 2. te članka 190. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju. (2) Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa. (3) Troškove iz stavka 1. ovoga članka snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije iz članka 182. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona. (4) Zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu koje obavlja zdravstvenu djelatnost i ordinaciji privatne prakse te medicinskom fakultetu u kojoj specijalizant obavlja dio programa specijalističkog usavršavanja naknada troška iz stavka 2. ovoga članka doznačuje se razmjerno trajanju dijela specijalističkog usavršavanja.
11. Ocjenjujući provedene dokaze zasebno i u međusobnoj povezanosti sud utvrđuje da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
12. Ističe se da je ovaj sud odlučio provesti dokaze saslušanjem parničnih stranaka, kao i dokaz financijskim vještačenjem. Na ročištu od 26. veljače 2026. nije pristupio zz tužitelja niti je izostanak opravdao, dok je zamjenik punomoćnice tužitelja ostao kod svih predloženih dokaza. Iako je tužitelj u tužbi te u podnesku od 23. siječnja 2023. predložio financijsko vještačenje na okolnost visine i osnova potraživanja tužitelja prema tuženici, tužitelj tijekom postupka nikada nije konkretizirao svoj prijedlog u smislu koji su to troškovi specijalizacije, odnosno nalog kojeg bi sud dao financijskom vještaku radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Kako zz tužitelja nije pristupio na ročište, sud nije proveo dokaz ni saslušanjem tuženice, jer je ista zatražila videokonferencijsko saslušanje ili saslušanje pred njemačkim sudom, a što je sud smatrao bespotrebnim jer tužitelj ni jednom riječju nije naveo što bi to sud trebao utvrditi financijskim vještačenjem, na koji način je tužitelj došao do iznosa zatraženog u tužbi, odnosno koje je to troškove specijalizacije tuženica dužna podmiriti.
13. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
14. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 25. ožujka 2026.
S u t k i n j a :
Rajka Ćubela
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).
DNA:
1. Ivana Kolić i Vedrana Belin, odvjetnice u Dubrovniku, e-Oglasna ploča
2. TOG, [adresa], e-Oglasna ploča
