REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: P-2147/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja ad.1 FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ad.2. JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:53056966535, zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o. sa sjedištem u [adresa] , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 24. ožujka 2026 godine održane u nazočnosti tužiteljice ad. 1. i zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, te objave dana 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 138-50-3476338, koji su stranke zaključile dana 18.svibnja 2006.godine, ništetan, te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljicama iznos od 19.147,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 195,21 EUR sa kamatom od 06.06.2006.

-iznos od 193,76 EUR sa kamatom od 05.07.2006.

-iznos od 193,68 EUR sa kamatom od 04.08.2006.

-iznos od 195,46 EUR sa kamatom od 04.09.2006.

-iznos od 195,66 EUR sa kamatom od 10.10.2006.

-iznos od 194,45 EUR sa kamatom od 03.11.2006.

-iznos od 193,7 EUR sa kamatom od 05.12.2006.

-iznos od 191,62 EUR sa kamatom od 05.01.2007.

-iznos od 191,49 EUR sa kamatom od 06.02.2007.

-iznos od 191,99 EUR sa kamatom od 07.03.2007.

-iznos od 189,57 EUR sa kamatom od 12.04.2007.

-iznos od 187,44 EUR sa kamatom od 12.05.2007.

-iznos od 186,2 EUR sa kamatom od 14.06.2007.

-iznos od 185,03 EUR sa kamatom od 09.07.2007.

-iznos od 186,67 EUR sa kamatom od 10.08.2007.

-iznos od 186,86 EUR sa kamatom od 07.09.2007.

-iznos od 184,53 EUR sa kamatom od 05.10.2007.

-iznos od 190,87 EUR sa kamatom od 08.11.2007.

-iznos od 191,86 EUR sa kamatom od 07.12.2007.

-iznos od 193,17 EUR sa kamatom od 07.01.2008.

-iznos od 193,05 EUR sa kamatom od 05.02.2008.

-iznos od 198,66 EUR sa kamatom od 06.03.2008.

-iznos od 197,24 EUR sa kamatom od 08.04.2008.

-iznos od 194,74 EUR sa kamatom od 06.05.2008.

-iznos od 196,20 EUR sa kamatom od 06.06.2008.

-iznos od 196,07 EUR sa kamatom od 08.07.2008.

-iznos od 193,48 EUR sa kamatom od 06.08.2008.

-iznos od 196,59 EUR sa kamatom od 08.09.2008.

-iznos od 201,24 EUR sa kamatom od 10.10.2008.

-iznos od 207,99 EUR sa kamatom od 10.11.2008.

-iznos od 204,54 EUR sa kamatom od 08.12.2008.

-iznos od 216,43 EUR sa kamatom od 05.01.2009.

-iznos od 216,86 EUR sa kamatom od 06.02.2009.

-iznos od 223,00 EUR sa kamatom od 06.03.2009.

-iznos od 217,22 EUR sa kamatom od 10.04.2009.

-iznos od 218,29 EUR sa kamatom od 06.05.2009.

-iznos od 216,18 EUR sa kamatom od 08.06.2009.

-iznos od 216,17 EUR sa kamatom od 11.07.2009.

-iznos od 214,07 EUR sa kamatom od 06.08.2009.

-iznos od 216,31 EUR sa kamatom od 04.09.2009.

-iznos od 214,55 EUR sa kamatom od 06.10.2009.

-iznos od 214,43 EUR sa kamatom od 06.11.2009.

-iznos od 216,16 EUR sa kamatom od 04.12.2009.

-iznos od 219,15 EUR sa kamatom od 07.01.2010.

-iznos od 222,24 EUR sa kamatom od 08.02.2010.

-zinos od 221,45 EUR sa kamatom od 05.03.2010.

-iznos od 226,44 EUR sa kamatom od 08.04.2010.

-iznos od 226,04 EUR sa kamatom od 05.05.2010.

-iznos od 228,99 EUR sa kamatom od 04.06.2010.

-iznos od 241,02 EUR sa kamatom od 06.07.2010.

-iznos od 235,13 EUR sa kamatom od 04.08.2010.

-iznos od 249,19 EUR sa kamatom od 06.09.2010.

-iznos od 244,11 EUR sa kamatom od 06.10.2010.

-iznos od 237,69 EUR sa kamatom od 05.11.2010.

-iznos od 252,94 EUR sa kamatom od 07.12.2010.

-iznos od 261,72 EUR sa kamatom od 07.01.2011.

-iznos od 256,14 EUR sa kamatom od 05.02.2011.

-iznos od 254,57 EUR sa kamatom od 07.03.2011.

-iznos od 250,80 EUR sa kamatom od 05.04.2011.

-iznos od 257,80 EUR sa kamatom od 06.05.2011.

-iznos od 271,92 EUR sa kamatom od 08.06.2011.

-iznos od 269,33 EUR sa kamatom od 06.07.2011.

-iznos od 305,21 EUR sa kamatom od 09.08.2011.

-iznos od 277,23 EUR sa kamatom od 07.09.2011.

-iznos od 268,80 EUR sa kamatom od 07.10.2011.

-iznos od 271,56 EUR sa kamatom od 07.11.2011.

-iznos od 268,57 EUR sa kamatom od 06.12.2011.

-iznos od 273,72 EUR sa kamatom od 09.01.2012.

-iznos od 277,94 EUR sa kamatom od 07.02.2012.

-iznos od 3.978,68 EUR sa kamatom od 23.02.2012.

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1.Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 138 - 50-3476338, koji su stranke zaključile dana 18.svibnja 2006.godine, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 18.svibnja 2006.godine pa na dalje.

2. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljicama na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.068,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 3,31 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine

-iznos od 11,75 EUR sa kamatom od 05.01.2009. godine

-iznos od 12,17 EUR sa kamatom od 06.02.2009. godine

-iznos od 14,08 EUR sa kamatom od 06.03.2009. godine

-iznos od 8,30 EUR sa kamatom od 10.04.2009. godine

-iznos od 9,38 EUR sa kamatom od 06.05.2009. godine

-iznos od 7,26 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine

-iznos od 7,26 EUR sa kamatom od 11.07.2009. godine

-iznos od 5,15 EUR sa kamatom od 06.08.2009. godine

-iznos od 7,39 EUR sa kamatom od 04.09.2009. godine

-iznos od 5,63 EUR sa kamatom od 06.10.2009. godine

-iznos od 5,51 EUR sa kamatom od 06.11.2009. godine

-iznos od 7,25 EUR sa kamatom od 04.12.2009. godine

-iznos od 10,24 EUR sa kamatom od 07.01.2010. godine

-iznos od 13,33 EUR sa kamatom od 08.02.2010. godine

-iznos od 12,54 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

-iznos od 17,52 EUR sa kamatom od 08.04.2010. godine

-iznos od 17,12 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine

-iznos od 20,07 EUR sa kamatom od 04.06.2010. godine

-iznos od 32,11 EUR sa kamatom od 06.07.2010. godine

-iznos od 26,22 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

-iznos od 40,28 EUR sa kamatom od 06.09.2010. godine

-iznos od 35,20 EUR sa kamatom od 06.10.2010. godine

-iznos od 28,77 EUR sa kamatom od 05.11.2010. godine

-iznos od 44,02 EUR sa kamatom od 07.12.2010. godine

-iznos od 52,81 EUR sa kamatom od 07.01.2011. godine

-iznos od 47,22 EUR sa kamatom od 05.02.2011. godine

-iznos od 45,65 EUR sa kamatom od 07.03.2011. godine

-iznos od 41,89 EUR sa kamatom od 05.04.2011. godine

-iznos od 48,89 EUR sa kamatom od 06.05.2011. godine

-iznos od 63,00 EUR sa kamatom od 08.06.2011. godine

-iznos od 60,92 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

-iznos od 96,80 EUR sa kamatom od 09.08.2011. godine

-iznos od 68,82 EUR sa kamatom od 07.09.2011. godine

-iznos od 61,72 EUR sa kamatom od 07.10.2011. godine

-iznos od 64,48 EUR sa kamatom od 07.11.2011. godine

-iznos od 61,49 EUR sa kamatom od 06.12.2011. godine

-iznos od 66,64 EUR sa kamatom od 09.01.2012. godine

-iznos od 70,87 EUR sa kamatom od 07.02.2012. godine

-iznos od 1012,05 EUR sa kamatom od 23.02.2012. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovani tuženikovi prigovori radi prebijanja.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.162,30 EUR-a. EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj, sad pok RV u tužbi navodi da je sa tuženom dana 18. svibnja 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 138-50-3476338, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 22.242,03 CHF, a u kojem je ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20 % čl. 2 ugovora. Tuženik da je s obzirom na odredbe Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata, a sa niti jednom promjenom tužitelj da se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što da je uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Tužitelj nadalje navodi da sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zato jer je Ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati, a tužiteljica kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega, pa da ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje da sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj, te da njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO, pa je tako i odredba tuženika pored prednjega, suprotna i čl. 82 st. 1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj navodi da je sve već utvrđeno u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12., a ujedno da je takovo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C- 260/18 u identičnoj pravnoj stvari.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev, a prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Tuženik navodi da se tužitelj poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a da je u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga, jer da navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Navodi da predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

2.1 Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika KV, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka da je sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, te da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

2.2. U pogledu tužiteljevog zahtjeva da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor, tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao da da je odredba ugovora o kreditu bitan sastojak ugovora o kreditu. Tužitelj ističe da su prema odredbama bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a (N.N. 35/2005, dalje u tekstu: ZOO) su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu, a ne valutna klauzula.

2.3. Tuženik ističe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu.

2.4. Tuženik nadalje ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, jer da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate dana 01.04.2019. godine , a kako se radi o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, da znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO -a. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a. Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.

2.5. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjen ica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

2.6. Navodi da ako bi sud smatrao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu ništetan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja u visini utuženog iznosa, odnosno iznosa od 19.000,00 HRK, a sve na temelju isplaćenog mu iznosa temeljem navodno ništetnog ugovora o kreditu, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana isplate kredita, odnosno od dana 22.05.2006. godine pa do isplate.

3. Tužitelj je u podnesku od 16. veljače 2026 konačno, nakon nalaza i mišljenja i dopune istog, precizirao tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju, na što je tuženik istakao da se protivi preinaci.

3.1. U konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22

– dalje u tekstu: ZPP), a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv, te je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbene zahtjeve.

3.3. Isto tako tuženi je nakon Nalaza i mišljenja specificirao prigovor radi prijeboja istaknutom na pripremnom ročištu 17. rujna 2025. godine tako da sada potražuje i iznos od 196,45 EUR-a po osnovi negativne razlike kad je CHF bio niži od početno ugovorenog.

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s.6-11), Obavijest banke o promijeni kamatne stope (l.s. 11), Otplatni plan (l.s. 17-14), zadužnica od 19.05.2006. godine (l.s. 30), suglasnost o zapljeni plaće od 19.05.2006. godine (l.s. 32-33), zahtjev za kredit od 16.11.2006. godine (l.s. 35), Predračun broj 1984-2473/RBA CHF (l.s. 34), Potvrda banka da je kredit zatvoren dana 23. veljače 2012 g (l.s. 58), knjigovodstvena kartica (l.s.105-110), Otplatni plan (l.s. 111-116), Nalaz i mišljenje financijskog vještaka, (l.s. 118-125), nadopuna vještaka (l.s.147-150), očitovanje vještaka (l.s. 162) te saslušao tužiteljicu ad.1.

4.1.Tijekom postupka tuženi na ročištu održanom dana 17. rujna 2024. godine je odustao od saslušanja svjedoka KV i javnog bilježnika Davora Miškovića.

5. Sud je dana 13. travnja 2023 godine donio Rješenje kojim se prekida postupak radi smrti tužitelja, a koji nastavljen Rješenjem ovog suda od 22. kolovoza 2023. godine pod gornjim posl. brojem a koji postupak su preuzele nasljednice pok. tužitelja JV, supruga tužiteljica ad.1 i kćer tužiteljica ad.2 FV.

6. Sud je na održanom pripremnom ročištu dana 17. rujna 2024. godine odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

6.1. Za ukazati je da je Direktiva 93/13 EEZ vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o jednoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog sadržaja koju je formulirala jedna strana dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i sada važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 110/15. i 14/19.) u čl. 49. i 55. st. 1. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu, što će se kasnije i obrazložiti, je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojim odredbama se nije pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa tako niti na ugovornu odredbu o nadležnosti. Prema stajalištu ovog suda uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnom slučaju odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost uz bitno manje troškove. Uzimajući u obzir da je mjesto prebivališta pok. tužitelja u [adresa] i sada tužiteljica u [adresa] i da se radi o udaljenosti od oko 300 km od suda čija je nadležnost ugovorena (Zagreb) razvidno je da bi takva ugovorna odredba za tužiteljice izazvala visoke troškove putovanja i gubitak vremena radi dolaska na sud iz mjesta stanovanja i natrag. Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (stranke) i natrag traje duže od tri sata. Iz naprijed navedenih razloga proizlazi da je da u konkretnom slučaju ugovorna odredba o nadležnosti nema za posljedicu znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih strana na štetu tužiteljica.

7. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7.1. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tuženog i sad pok. tužitelja JV zaključen dana 18. svibnja 2006. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 19.147,06 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate.

7.2.Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa toga kredita u ukupnom iznosu od 2.068,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

8.U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

-da su pok. tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-3476338 dana 18. svibnja 2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.242,03 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke

-da je odredbom članka 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20 %,

-da je kredit odobren s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja,

-da je dakle, kredit podignut u svrhu kupnje osobnog automobila, dakle, da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti,

-da je prema nalazu i mišljenju i dopuni istog, vještak financijske struke utvrdio iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 2.068,66 EUR.

9. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Gore navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12,58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi nedokazanom i neosnovanom, posebice jer je tuženi odustao od saslušanja zaposlenika banke kojeg predlaže saslušati.

15.1. Stoga, u predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, što tuženi tijekom postupka nije uspio dokazati, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. Donesene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev- 2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, (za valutnu klauzulu) te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. Nema dvojbe da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

18.1. Slijedom gore navedenog valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim (toč. I. izreke presude).

19. S druge pak strane, tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

20. Visina tražbine u konkretnom slučaju utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja i njegove dopune vještaka Božene Kačanić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

23. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

24. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 2.068,66 EUR.

25. Slijedom svega, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u iznosu od 2.068,66 EUR, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene ništetnih odredbi.

26. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. U konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo je na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

28. Nadalje, tuženikov istaknuti prigovor zastare ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim, jer je prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 21. siječnja 2021., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

29. Također, neosnovano se tuženik poziva na prigovor prekluzije isticanja ništetnosti iz odredbe čl. 326. ZOO, budući da se u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti unatoč tome što je predmetni ugovor nedvojbeno ispunjen.

30. Isto tako, po ocjeni ovog suda, neosnovano tuženik ukazuje na Odluku suda Europske unije u predmetu broj C-567/20, budući da iz iste ne proizlazi zaključak da nacionalni sudovi ne bi bili ovlašteni provoditi test nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, već upravo suprotno, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, te utvrđeno kako je to prethodno obrazloženo.

31. Sud nije odlučivao o tuženikovu prigovoru radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (i to u iznosu od 196,45 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose). Za navesti je da je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da se utvrđeni iznosi trebali umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima, koje nisu ni utuženi u uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja (prvi utuženi anutitet je s dospijećem od 10.11.2008), slijedom čega isto tako nije ni došlo do povlačenja tužbe kako to pogrešno navodi tuženi. Naime, u ovom postupku predmet spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Imajući u vidu da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, to ne postoji obveza vraćanja nečega što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom toga, nije došlo do prijenosa bilo kakve imovinske vrijednosti s tuženika na tužitelja, te nije nastala nikakva samostalna, uzajamna i dospjela protutražbina tuženika prema tužitelju, koja bi mogla biti predmet prijeboja sukladno člancima 360. i 361. ZOO-a. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje protutražbine koja bi mogla biti predmet prijeboja, sud njegov prigovor, iako pravodoban, odbija kao neutemeljen.

32.Odbio se kao neosnovan i tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 19.000,00 kuna, s osnove plasiranog kredita na temelju ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate (prigovor istaknut u podnesku l.s.51), jer tuženik nije istaknuo zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva, nego uvjetno, u svrhu prebijanja tuženikove tražbine s tužiteljevom, ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, zbog čega je, a kako je glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, ovaj prigovor ex tunc postao procesnopravno irelevantan.

31. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je prihvatiti u cijelosti zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, sve na temelju citiranih odredbi te odlučiti kao pod toč. II. Izreke.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.), za sastav podneska ali ne više od 4 podneska o kojim se raspravljalo tijekom postupka i to od 20 listopada 2021, 13. travnja 2022., 29. lipnja 2022, 10. rujna 2024 (Tbr.8.t.1.) u visini od 100 bodova,, za sastav podneska od 13. travnja 2022., 30. lipnja 2022. (Tbr.8.t.4.) u iznosu od po 25 bodova, za zastupanje na ročištu dana od 17. rujna 2024., 12.02.2026. i 24. ožujka 2026 svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.t.1), (1 bod / 2 Eura) uvećano za PDV 25% u iznosu od 375,00 Eur, što sveukupno 1.875 Eura uvećano za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR-a i uvećano za već plaćenu pristojbu za tužbu u iznosu od 36,30 Eura , sveukupno iznosi 2.162,30 EUR-a. Valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu preostalog troška u punom zatraženom iznosu budući da isti nije u skladu s VPS eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, te se preostali dio zatraženog troška odbija kao neosnovan.

U Zadru, 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

-Tužiteljima ad. 1 i ad. 2. po punomoćniku

-Tuženici po punomoćniku