REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] O 5
Poslovni broj: Us I-1795/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarki Đeni Broznić i Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja OL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Đurđa Lipošćak (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danija Budimir i Tina Budimir Bijelić, u Zagrebu, Većeslava Holjevca 40, protiv tuženika Ministarstva obrane (OIB: 66486182714), Glavnog tajništva, Sektora za parnične i upravne postupke i upravne sporove, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, kojeg zastupa službena osoba ML, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva obrane, Glavnog tajništva, Sektora za parnične i upravne postupke i upravne sporove, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-560-01/25-01/114, URBROJ: 512M-02-03-25-2 od 8. kolovoza 2025. godine.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Gospić, KLASA: UP/I-560-01/25-01/2, URBROJ: 521M2-01-04-22-25-8 od 3. srpnja 2025., odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti 118. brigadi Gospić (VP 2140 Gospić) za razdoblje od 15. rujna 1991. do 23. srpnja 1992. godine.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-560-01/25-01/114, URBROJ: 512M-02- 03-25-2 od 8. kolovoza 2025. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Uz potvrdu osnovanosti razloga iznesenih u prvostupanjskom rješenju, tuženik dodaje, u bitnome sljedeće. Svjedoci ČL, HL i NL sjećaju se da je tužitelj bio s njima u postrojbi. No, prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane, nema dokaza da je tužitelj bio pripadnik VP 2140 u spornom razdoblju. Pripadnost bilo kojoj sastavnici Hrvatske vojske prvenstveno se dokazuju podacima iz službene evidencije, koji podaci imaju punu dokaznu snagu. Stoga izjave svjedoka i tužitelja ne mogu dovesti do drukčijeg rješavanja ove upravne stvari.
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, podsjeća na odbijanje njegova jednakog zahtjeva u prijašnjem upravnom postupku i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Za tužiteljeva ratnog zapovjednika ČL nije sporno da se tužitelj uključio u obranu [adresa] 15. rujna 1991. i da je u sastavu brigade kojom je ČL zapovijedao bio do 23. srpnja 1992. godine. Tužitelj je i dalje htio sudjelovati u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, ali mu je zdravlje bilo narušeno, zbog čega nije ponovno mobiliziran. Možebitni propust u vođenju evidencija ne može ići na teret tužitelja. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano tuženikovo rješenje, uz vraćanje predmeta na ponovni postupak, podredno da sam riješi stvar usvajanjem predmetnog zahtjeva tužitelja.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. U svjetlu odredaba članka 3. stavka 1. i članka 179. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/17, 98/19, 84/21 i 156/23, u nastavku teksta: ZHB), tužitelj nije pružio ni jedan relevantan materijalni dokaz koji bi išao u prilog osnovanosti njegovih tvrdnji, već svoj zahtjev temelji isključivo na iskazima svjedoka. Da se pripadnost bilo kojoj sastavnici Hrvatske vojske dokazuje prvenstveno podacima iz službenih evidencija proizlazi i iz prakse Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Na raspravi provedenoj 11. ožujka 2026. stranke izlažu kao u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu. Tuženik dodatno opisuje način onodobne isplate plaće pripadnicima Hrvatske vojske. Svi pripadnici postrojbe nalazili su se na platnoj listi, pri čemu je uz zaposlene pripadnike stajala naznaka poslodavca koji je svojem radniku isplaćivao plaću (uz refundaciju poslodavcu od strane Ministarstva obrane), dok je za nezaposlene pripadnike stajala naznaka broja računa za isplatu.
6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Prema članku 3. stavku 1. ZHB-a, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Odredbom stavka 2. navedenoga članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. toga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine.
9. Radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja, pretpostavka odgovarajuće institucionalne / formacijske pripadnosti nekoj od službenih postrojbi Republike Hrvatske (čl. 3. st. 1. ZHB-a) i pretpostavka bitnih obilježja ratnog angažmana (čl. 3. st. 2. ZHB-a) propisane su kumulativno. Izostanak makar jedne od navedenih dviju pretpostavki čini zapreku za priznavanje braniteljskog statusa.
10. Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju (čl. 179. t. a) ZHB-a).
11. Nesporno je da tužitelj činjenicu svoje formacijske pripadnosti Hrvatskoj vojsci u dotičnom razdoblju pokušava dokazati isključivo iskazima svjedoka i vlastitim iskazom.
12. Tužitelj tvrdi da je pripadnik navedene postrojbe bio više od deset mjeseci, što značajno umanjuje vjerojatnost tvrdnje o formacijskoj pripadnosti Hrvatskoj vojsci u tolikom trajanju, a da o tome u službenim evidencijama ne postoji nijedan trag. Pritom ne samo da nema podataka u evidencijama o pripadnosti postrojbi, nego ni platnih podataka o isplati plaće tužitelju. Tužitelj je u upravnom postupku 20. ožujka 2025. na zapisnik iskazao da je tada bio nezaposlen, iz čega proizlazi da bi mu plaća bila isplaćivana na osobni račun. Povezano s time, na stranci na čiji je zahtjev pokrenut upravni postupak je da ponudi odnosno podnese dokaze u prilog osnovanosti zahtjeva (čl. 47. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Sud ne nalazi da su javnopravna tijela u predmetnom postupku propustila poduzeti neku od radnji koje je - pri dokazima dostavljenima od strane tužitelja - bilo nužno i razumno provesti radi ispunjenja obveza koju službene osobe imaju u cilju ostvarenja načela utvrđivanja materijalne istine u postupcima koji se pokreću na zahtjev stranke (čl. 8. ZUP-a, vezano uz čl. 47. toga Zakona). Usto, u većini pravnih područja, uključujući predmetno, razlika u dokaznim sredstvima kojima raspolažu stranke pravno je relevantna. Pri tome tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da postoji širi, sustavni problem vezan uz nepotpunost službenih evidencija rečene postrojbe.
13. Na koncu, tuženik osnovano ukazuje na upravnosudsku praksu razvijenu u pogledu stupnja uvjerljivosti pojedine vrste dokaza pri utvrđivanju odlučne činjenice formacijske pripadnosti u ovovrsnim predmetima.
14. Javnopravna su tijela, dakle, pravilno zaključila da u predmetnom upravnom postupku u odnosu na konkretno razdoblje nije utvrđena činjenica formacijske pripadnosti tužitelja u smislu članka 3. stavka 1. ZHB-a, kao jedan od odlučnih kumulativnih činjenica za priznavanje braniteljskog statusa, što je bilo dovoljno za negativnu odluku o zahtjevu tužitelja.
15. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
16. Bez obzira na ishod ovoga spora, ako i kada tužitelj pronađe, primjerice, podatke o isplatama vojničke plaće u spornom razdoblju ili dijelu toga razdoblja, može, pod za to propisanim pretpostavkama, pred nadležnim prvostupanjskim tijelom pokrenuti novi upravni postupak radi priznavanja braniteljskog statusa u spomenutom razdoblju. Ovom presudom ni na koji način nije prejudiciran ishod odlučivanja o eventualnom novom zahtjevu tužitelja.
17. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju članka 135. ZHB-a.
U Rijeci 25. ožujka 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- opunomoćenici tužitelja Đurđi Lipošćak, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danija Budimir i Tina Budimir Bijelić, u Zagrebu, Većeslava Holjevca 40
- tuženiku Ministarstvu obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1
