Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-195/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, zastupana po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1113/2023-9 od 11. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1113/2023-9 od 11. studenog 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1113/2023-9 od 11. studenog 2025. odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, da tužiteljici RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.915,01 EUR (slovima: tisuću devetsto petnaest eura i jedan cent) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 08,56 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 09,36 EUR od 30.12.2008. do isplate,

- 13,34 EUR od 31.01.2009. do isplate,

- 14,54 EUR od 20.02.2009. do isplate,

- 15,41 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- 12,94 EUR od 21.04.2009. do isplate,

- 13,39 EUR od 19.05.2009. do isplate,

- 07,90 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- 10,16 EUR od 01.08.2009. do isplate,

- 15,46 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- 10,95 EUR od 29.09.2009. do isplate,

- 09,89 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- 13,21 EUR od 01.12.2009. do isplate,

- 15,86 EUR od 30.12.2009. do isplate,

- 18,52 EUR od 01.02.2010. do isplate,

- 17,59 EUR od 02.03.2010. do isplate,

- 19,84 EUR od 30.03.2010. do isplate,

- 21,04 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- 22,63 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- 37,10 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- 31,13 EUR od 30.07.2010. do isplate,

- 43,73 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- 39,75 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- 34,98 EUR od 29.10.2010. do isplate,

- 46,39 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- 53,03 EUR od 29.12.2010. do isplate,

- 49,04 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- 51,70 EUR od 01.03.2011. do isplate,

- 47,98 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- 49,04 EUR od 02.05.2011. do isplate,

- 66,30 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- 68,02 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- 81,30 EUR od 29.07.2011. do isplate,

- 59,66 EUR od 02.09.2011. do isplate

- 885,27 EUR od 12.9.2011. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01.10.2008. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, da tužiteljici RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 174,13 EUR (slovima: sto sedamdeset četiri eura i trinaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.11.2006. do 31.12. 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. postopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535, da tužiteljici RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (slovima: sedamsto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535, za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (slovima: tisuću eura) s pripadajućim kamatama kao neosnovan."

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da istu ukine. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. studenog 2025. sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50-31400070 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.114,52 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 3,30 % od iznosa kredita unaprijed, da je odobren kredit i da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 174,13 EUR. Nesporna je i visina tužbenog zahtjeva, kako za valutu, tako i za ulaznu naknadu.

7. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

7.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

7.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP -a pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, niti se moglo pregovarati, pa tako niti u pogledu spornih naknada, te je tužitelju naplaćen utuženi iznos od 174,13 EUR administrativne naknade prilikom prvog korištenja kredita.

9. Slijedom toga pravilno je zaključeno da je sporna odredba o predmetnom ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika kao potrošača.

9.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

9.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

10.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u sk ladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

12. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio i jasno obrazložio i status potrošača tužiteljice. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je u konkretnoj pravnoj stvari utvrdio da je predmetni kredit bio namijenjen kupnji vozila, da je tužiteljica ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba izvan svog zanimanja , svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, te da tuženik nije dokazao da bi se predmetno vozilo koristilo u poslovne svrhe.

14. Također, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je riješio kao prethodno pitanje i pitanje ništetnosti članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se od iznosa kredita naplaćuje jednokratna nagrada od 3,30 % prilikom prvog korištenja kredita, a sve u skladu s odredbom članka 12. ZPP-a. Utvrđeno je da to što je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasna ne znači da je poštena, obzirom da se o istoj nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nego se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke. Utvrđeno je da tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe, da je tuženik iskoristio položaj jače ugovorne strane ugovorivši naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđeno je da tuženik u sadržaj ugovora nije unio niti objasnio tužiteljici koji su to opravdani razlozi zbog kojih je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita. Prvostupanjski sud obrazlaže da ugovaranje naknade za obradu kredita u postotku pokazuje da istom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik ima pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sačinjen prema obrascu tuženika i da dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru. Činjenici da je pitanje ništetnosti prvostupanjski sud riješio kao prethodno pitanje u ovoj parnici tuženik u žalbi nije prigovarao.

15. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetne naknade, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.

– dalje: ZOO).

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Pravilno obrazlaže prvostupanjski sud da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka po osnovi tečajne razlike tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) te da stoga zastara u ovom slučaju ponovo teče od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2023., proizlazi da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem članka 225. ZOO-a po osnovi tečajne razlike. Također pravilno ističe prvostupanjski sud da zastara tzv. ulazne naknade nije nastupila jer je tek ovom presudom odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe kao prethodnom pitanju, radi čega zastara u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije ni počela teći.

18. Odluka o parničnom trošku je pravilna jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak.

19. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te je odlučeno kao u izreci.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić