Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1278/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Pencinger, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-4/2025-22 od 10. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-4/2025-22 od 10. studenoga 2025. u točkama I. i II. u cijelosti te u dijelu točke IV. izreke kojim je naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 1.750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim (ispravno: ništavima) dio članka 20. Ugovora o kreditu broj 3/03 od 6. veljače 2003. kojim je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.588,66 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2006. do isplate (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 105,16 eura (točka III. izreke), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 1.750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate i odbijen je preostali zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude u dijelu kojim nije uspio u sporu (točka I. i II. izreke te dio točke IV. izreke) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredbo ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 365,59 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te pravu tužiteljice na restituciju plaćene naknade. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavim dijela članka 20. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 6. veljače 2003. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3/03 kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 65.800,00 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke,

- da je ugovorena namjena kredita za kupnju kuće,

- da je člankom 20.F Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanje kreditora,

- da je tužiteljica 14. travnja 2006. prijevremeno otplatila kredit sredstvima drugog kredita kojeg je ostvarila kod Slavonske banke d.d. (sada Addiko Bank d.d.).

10. Nadalje je ocjenom iskaza tužiteljice utvrđeno da je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen radi kupnje obiteljske kuće te da tužiteljica ima svojstvo potrošača, zatim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista dio tipskog ugovora, niti je tužiteljici obrazložena ta odredba. Zaključivši da se o predmetnoj ugovornoj odredni nije pojedinačno pregovaralo, jer je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njezin sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je članak 20.F Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena i slijedom toga ništetna (ispravno: ništava) ugovorna odredba.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

12. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) koji je stupio na snagu i počeo se primjenjivati od 10. rujna 2003., dakle nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopljen 6. veljače 2003. Također su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., već je na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91).

13. Prvenstveno tuženik žalbom osporava da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i tvrdi da iz dopisa banke (tuženika) od 22. studenoga 2023. proizlazi da predmetna naknada nije naplaćena.

14. Na ovakve žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je u pogledu sporne činjenice je li tužiteljica platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud odredio provođenje financijskog vještačenja po vještaku Borisu Belunjaku koji je za potrebe izrade nalaza i mišljenja zatražio da se od tuženika pribavi potrebna financijska dokumentacija. Prvostupanjski sud je dopisima od 12. lipnja 2025., 4. srpnja 2025. i 19. kolovoza 2025. tražio od tuženika dostavu točno određene dokumentacije, ali to tuženik nije dostavio, već je ustrajao na svojim tvrdnjama da nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i da to proizlazi iz njegovog dopisa od 22. studenoga 2023. (stranica 76 spisa) i 7. svibnja 2025. (stranica 140 spisa).

15. Prvostupanjski sud je na temelju naloga za plaćanje Slavonske banke d.d., kojim je zatvaran kredit kod tuženika, utvrdio da je tuženiku 14. travnja 2006. uplaćen iznos od 476.596,00 kuna pozivom na broj odobrenja 7101517175, a kao opis plaćanja navedeno je zatvaranje kredita ZABA (part. 2600055068) te da je istog dana tuženiku uplaćen iznos od 27.038,79 kuna pozivom na broj odobrenja 7102816209, opis plaćanja zatvaranje kredita ZABA (part. 2600055068).

16. Pravilno je prvostupanjski sud uzimajući u obzir navedene naloge za plaćanje Slavonske banke d.d., odnosno da se oba naloga odnose na zatvaranje kredita iste partije 2600055068, zatim cijeneći da tuženik nije dostavio dokumentaciju potrebnu za provođenje financijskog vještačenja, te uz primjenu članka 7. stavak 1., članka 219. stavak 1. i članka 221.a ZPP-a zaključio da se nalog o uplati iznosa od 27.038,79 kuna odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome valja ukazati na članak 233. stavak 5. ZPP-a kojim je propisano da će sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario da je na nalozima naveden različit broj partije kredita (7101517175 i 7102816209). Ovo iz razloga što je na oba naloga naveden isti broj partije kredita: 2600055068, dok se 7101517175 i 7102816209 odnose na brojeve odobrenja, a što je sve jasno naznačeno na samim nalozima za plaćanje. U odnosu na žalbene navode tuženika da na nalozima nije točno navedeno na što se odnose uplaćeni iznosi, valja odgovoriti da je to točno i da je zbog toga prvostupanjski sud odredio financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo je li i u kojem iznosu naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali, kako je to već prethodno rečeno, tuženik nije dostavio dokumentaciju koju je zatražio sudski vještak, pa je prvostupanjski sud na temelju ocjene priloženih i provedenih dokaza te cijeneći okolnost što vještačenje nije provedeno zbog krivnje tuženika (na kojeg se ne mogu primijeniti pravila ovršnog postupka za pribavljanje dokumentacije), pravilno zaključio da je istinito ono što tvrdi tužiteljica, a to je da je tuženiku 14. travnja 2006. platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 27.038,79 kuna.

18. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnoj činjenici da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i žalbeni navodi da tužiteljica nema pravni interes tražiti deklaratornu zaštitu, odnosno tražiti utvrđenje ništavim članka 20.F Ugovora o namjenskom kreditu.

19. Iz teksta članka 20.F Ugovora o namjenskom kreditu jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija visina se utvrđuje Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanje kreditora,

20. Prema članku 142. stavak 1. ZOO/91 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

21. Člankom 143. stavak 1. ZOO/91 propisano je da se ništave odredbe općih uvjeta koje se protive samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.

22. Prema članku 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo da bude vraćen (stavak 4.).

23. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91 postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. stavak 3. ZOO/91 prema kojem dužnik novčane obveze može ispuniti prije roka i u tome slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze i to samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

24. Tuženik osim općenitog pozivanja na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu i općenitog pozivanja na troškove koji su mu nastali za uslugu prijevremene otplate koju je pružio tužiteljici, nije navodio, niti dokazivao, u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Dakle, tuženik nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti na što se odnose ti troškovi, već se paušalno poziva na pravo naplate te naknade sukladno članku 20.F Ugovora o namjenskom kreditu u visini određenoj Tarifom naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanje kreditora.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi). Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte.

26. Točno je, kako to u žalbi navodi tuženik, da u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade, ali iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje troškova prijevremene otplate nije bilo predviđeno člancima 1065. – 1068. ZOO/91 niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.), već se plaćanje troškova prijevremene otplate moralu ugovoriti. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, to ne znači da ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne podliježe ispitivanju je li takva odredba u skladu s dobrim poslovnim običajima (članak 143. stavak 1. ZOO/91). Dakle, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ova sporna ugovorna odredba nije ništava već iz same činjenice što njezino ugovaranje nije bilo zabranjeno.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru i da je naknada obračunata u točno određenom postotku koji je bio poznat tužiteljici, jer je iz sadržaja članka 20.F Ugovora razvidno da se naknada naplaćuje sukladno internim aktima banke pri čemu nije bila naznačena niti visina, niti postotak kako to neosnovano navodi tuženik.

28. Iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te je očito da o odredbama tog ugovora tužiteljica nije mogla pregovarati. Imajući na umu da sadržaj usluge koju tuženik pruža tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 20.F Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge, a što, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, nepovoljno utječe na pravni položaj tužiteljice.

29. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 20.F Ugovora o namjenskom kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i suprotna dobrim poslovnim običajima, pa se radi o ništavoj odredbi u smislu članka 143. stavak 1. u vezi članka 103. stavak 1. ZOO/91.

30. Prema članku 104. stavak 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.588,66 eura koji iznos predstavlja protuvrijednost iznosu 27.038,79 kuna izračunat uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.).

31. Imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Konkretno to znači od dana kada su troškovi naplaćeni, te je pravilno prvostupanjski sud zatezne kamate dosudio tekuće od 14. travnja 2006. do isplate.

32. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

33. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava odluku o troškovima postupka budući je o istima odlučeno pravilnom primjenom članka 154. stavak 5. i članka 151. stavak 3. ZPP-a pri čemu se ističe da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

34. Slijedom navedenoga, iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, uz pravilnu primjenu materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, pa je na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a žalba tuženika odbijena kao neosnovanu i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I. i II. te dijelu točke IV. izreke.

35. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

36. Točka III. izreke i dio točke IV. izreke kojim je odbijena tužiteljica s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka nisu ispitivane jer nisu pobijane žalbom tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak