Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1449/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Filir d.o.o., OIB: 66118697525, iz Vukovara, Vijeća Europe 36, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Jurić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Atila Čokolić, odvjetnik iz Osijeka, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-610/2021-43 od 3. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se:

- potvrđuje presuda u točkama I. i II., a točka III. izreke presude za iznos od 1.194,93 EUR (slovima: tisuću devetsto četiri eura i devedeset tri centa) i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-610/2021-43 od 3. listopada 2024.

- preinačuje presuda u točki III. izreke presude za iznos od 530,70 EUR (slovima: petsto trideset eura i sedamdeset centi) tako da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka broj Ovrv-17738/2018 od 15. studenog 2018. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku ŠB, isplatiti tužitelju Filir d.o.o. iznos od 4.204,20 eur (četiri tisuće dvjesto četiri eura i dvadeset centi) sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 2.755,66 eur od 18. prosinca 2015.,

- na iznos od 1.227,42 eur od 2. siječnja 2016.,

- na iznos od 49,11 eur od 8. siječnja 2016.,

- na iznos od 172,01 eur od 16. siječnja 2016.,

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena,

sve u roku 8 dana.

II. U preostalom dijelu platni nalog se ukida, a tužbeni zahtjev se odbija u iznosu od 487,35 eur sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 143,33 eur od 28. prosinca 2015.,

- na iznos od 344,02 eur od 15. siječnja 2016.,

pa do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.725,63 eur (tisuću sedamsto dvadeset pet eura i šezdeset tri centa), u roku 15 dana."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

"Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja kao nepravovremen."

2. Protiv točke II. izreke presude i odluke o parničnom trošku pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u odbijajućem dijelu tako da u tom dijelu održi na snazi platni nalog te da preinači odluku o naknadi parničnog troška i tužitelju dosudi daljnji iznos od 408,18 eura, kao i trošak žalbenog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Protiv presude i rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i rješenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana samo u pobijanoj odluci o trošku.

6. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, međutim, ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda iz kojih razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka 24. prosinca 2018., te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik bio vlasnik obrta „[obrt]“ od 23. ožujka 2009. do 31. listopada 2018. kada je obrt odjavljen. Tužitelj i tuženik su oko 10 godina bili u poslovnim odnosima te je u spornom razdoblju na koji se odnose računi na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev (prosinca 2015. do siječnja 2016.) tuženik bio vlasnik obrta. Sud utvrđuje da je tuženik za tužitelja pakirao alu foliju u kutije na način da bi mu tužitelj dostavio sirovinu te za tu sirovinu ispostavio otpremnicu i račun, a po završetku posla tuženik bi tužitelju vratio gotov proizvod te za isti iznos za koji je tužitelj tuženiku ispostavljao otpremnice i račune on bi ponovno ispostavio tužitelju račun uvećan za cijenu svoga rada, koji bi mu onda tužitelj platio. Tuženik je priznao u iskazu da se na računima i otpremnicama, koji se nalaze u spisu i koji su mu bili predočeni, nalazi pečat njegovog obrta „[obrt]“. Tuženik je tijekom postupka osporio potpise na računima i otpremnicama na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev te je sud proveo grafološko vještačenje po Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „GB“, međutim, utvrđeno je da se ne može izvršiti kvalitetna analiza potpisa pa tako ni identifikacija skriptora jer su sporni potpisi na računima i otpremnicama pisani u vidu izrazito jednostavnih izraza, parafne forme, koji ne sadrže posebno vrijedne rukopisne značajke, odnosno bilo kakve složenije detalje potpisnog izraza.

7.1. Sud je tijekom postupka proveo vještačenje po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke DV Consulting d.o.o., odnosno vještakinji Dajani Vuković, koja je utvrdila, uzevši u obzir sve račune i otpremnice koje su joj bile predočene, da tuženik tužitelju duguje ukupno iznos od 4.204,20 eura po računima broj 78491, 84195, 3337 i 3505.

7.2. U odnosu na račune broj 3336 i 2826 vještakinja utvrđuje „da postoji slijednost u izdavanju otpremnice, ali ne i izdavanja računa što može biti posljedica činjenice da kod tužitelja radi više ljudi koji izdaju fakture, o čemu je upoznata i Porezna uprava“ , time da vještakinja u odnosu na te račune u ukupnom iznosu od 487,35 eura u pismenom nalazu i mišljenju navodi da se ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji zbog toga što je slijednost računa i datum izdavanja račune nevjerodostojna. Nakon što ju je prilikom usmenog saslušanja tužitelj informirao da ima više osoba koje izdaju fakture, a o čemu je upoznata i Porezna uprava, tada je vještakinja korigirala pismeni nalaz i mišljenje na način da bi to objašnjavalo nevjerodostojnost slijednosti računa i datuma izdavanja te da bi u tom slučaju računi i otpremnice bili vjerodostojni i da bi tada ukupni dug tuženika prema tužitelju iznosi 4.691,55 eura.

7.3. Sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da u njegovom trgovačkom društvu više osoba radi na izdavanju faktura te da je o takvom načinu izdavanja računa obavještena i Porezna uprava pa primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a zaključuje da tužitelj nije dokazao tu činjenicu iz kojih razloga po ocjeni suda računi broj 2826 i 3336 nisu vjerodostojni zbog čega ukida platni nalog i odbija tužbeni zahtjev za iznos od 487,35 eura. U preostalom dijelu na temelju odredbe članka 9. i 336. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud održava platni nalog na snazi za iznos od 4.204,20 eura.

7.4. Tuženik je u podnesku od 3. rujna 2024., nakon što je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja te nakon što je provedeno vještačenje po DV Colsunting d.o.o., izjavio prigovor radi prebijanja potraživanja tužitelja s njegovim potraživanjem u iznosu od 4.812,39 eura. Pozivom na odredbu članka 288.a stavak 6. ZPP-a sud utvrđuje da je prigovor istaknut radi prebijanja nepravovremen jer je prethodni postupak zaključen 17. svibnja 2023., a prema citiranoj odredbi ZPP-a prigovor radi prebijanja može se istaknuti najkasnije do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Iz tih razloga sud pobijanim rješenjem odbacuje tuženikov prigovor radi prebijanja kao nepravovremen.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

9. Tuženik u podnesenoj žalbi ne osporava utvrđeni dug u odnosu na koji je usvojen tužbeni zahtjev u iznosu od 4.204,20 eura već žalbom pobija rješenje kojim je odbačen njegov prigovor radi prebijanja kao nepravovremen pozivajući se pri tom na odredbu članka 186.b ZPP-a i u bitnome tvrdi da do zaključenja prethodnog postupka, odnosno prije provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije mogao znati da ima tražbinu prema tužitelju.

9.1. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer se u konkretnom slučaju, u kojem tuženik ni na koji način nije istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka (17. svibnja 2023.), već je to prvi puta učinio tek tijekom glavne rasprave podneskom od 3. rujna 2024., ne radi o situaciji iz članka 186.b ZPP-a na koju se u žalbi poziva. Naime, tuženik je do okončanja prethodnog postupka osporavao da je bio u bilo kakvom poslovnom odnosu s tužiteljem te je osporavao i aktivnu i pasivnu legitimaciju da bi tijekom glavne rasprave u svom iskazu naveo da su stranke 10 godina bile u poslovnom odnosu kojeg je detaljno opisao. Zbog toga po ocjeni ovog suda tuženik nije mogao prigovor radi prebijanja istaknuti nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, iz kojih razloga je pravilno kao nepravovremen prigovor radi prebijanja odbačen.

9.2. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da tuženik tužitelju temeljem računa broj 78491, 84195, 3337 i 3505 duguje 4.204,20 eura, pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe članka 9. i 336. ZOO-a u tom iznosu održao na snazi platni nalog iz kojih razloga je žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari trebalo odbiti kao neosnovanu.

10. Tužitelj žalbom pobija točku II. izreke presude kojom je djelomično ukinut platni nalog i odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 487,35 eura u bitnome tvrdeći da zbog toga što ima više fakturista kod njega postoji slijednost otpremnica, ali nužno i faktura/računa, što je po ocjeni tužitelja irelevantna činjenica uz utvrđenu činjenicu da se u spisu nalaze potpisane i pečatirane otpremnice, valjanost kojih tuženik nije doveo u sumnju. Po ocjeni tužitelja dokaz da je određena roba isporučena je otpremnica, a ne račun zbog čega smatra da nije bio dužan u ovom postupku dokazivati činjenicu postojanja više fakturista i principa na koji se izdaju računi kupcima.

10.1. Žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane jer je vještak financijske struke jasno u pismenom nalazu i mišljenju naveo da uz račun broj 2826 ne postoji prateća dokumentacija te da za račun broj 3336 ne postoji slijednost, odnosno taj račun izdan je kasnije (15. veljače 2015.) u odnosu na račun koji nosi broj 3337 (8. siječnja 2015.), slijedom čega je po ocjeni vještaka nevjerodostojan. Usmeno saslušana vještakinja je korigirala pismeni nalaz i mišljenje za ta dva računa samo pod uvjetom da je istinita činjenica koju je tužitelj iznio prilikom usmenog saslušanja vještakinje, da to je da kod njega postoji više osoba koje ispostavljaju fakture, iz kojih razloga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj tu činjenicu trebao dokazati jer samo da ju je dokazao tada bi se citirani računi mogli smatrati vjerodostojnima, a što tužitelj nije učinio iz kojih razloga je pravilno sud prvog stupnja u tom dijelu primijenio odredbu članka 221.a ZPP- a kada je djelomično ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za iznos od 487,35 eura.

11. I tužitelj i tuženik osporavaju odluku o naknadi parničnog troška time da tuženik tvrdi da je tužitelju priznato više troškova nego je to bilo dopušteno Odvjetničkom tarifom, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja određenih procesnih radnji, a tužitelj, osporavajući odluku o parničnom trošku, tvrdi da sud nije uzeo u obzir uspjeh stranaka u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva te da je na taj način pogrešno primijenio ZPP. Također, tvrdi da je sud propustio odrediti plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđen iznos troškova od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, iako je tužitelj u troškovniku to zatražio.

11.1 Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) za sve radnje u postupku jer prema Tbr. 52. stavak 3. Tarife kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, što je sud pravilno i učinio obzirom da je presuda donesena 3. listopada 2024., a Tarifa je stupila na snagu 25. studenog 2023.

11.2. Žalbene tvrdnje tužitelja neosnovane su jer je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj uspio u postupku u omjeru od 90 % slijedom čega uspjeh tuženika iznosi 10 % iz kojih razloga je primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a tuženika obvezao da tužitelju naknadi 80 % troškova postupka. Točno je da sud nije posebno obrazlagao uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, međutim, kada bi se pravilno utvrdio uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, tada bi proizlazilo da je tužitelj uspio s osnovom u omjeru od 66,66 % (tužbu je podnio radi naplate 6 računa, a uspio je u odnosu na 4 računa), dok je s visinom uspio u omjeru od 90 %, kako je to utvrdio sud prvog stupnja pa bi ukupni uspjeh tužitelja bio 78 % a ne 90 %, kako je to utvrdio sud prvog stupnja. Obzirom da su obje stranke uložile žalbe i protiv odluke o naknadi parničnih troškova, a pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 154. stavak 2. ZPP-a tužitelju je trebalo dosuditi 56 % od pravilno utvrđenih parničnih troškova u iznosu 2.133,81 euro, odnosno iznos od 1.194,93 eura, za taj iznos presudu je trebalo potvrditi, a u preostalom iznosu od 530,70 eura točku III. izreke presude trebalo je preinačiti i u tom iznosu odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

11.3. Žalbene tvrdnje tužitelja u odnosu na propust suda da odredi plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka neosnovane su zbog toga što je zbog tog propusta suda tužitelj imao mogućnost tražiti donošenje dopunske presude na temelju odredbe članka 339. stavak 1. ZPP-a, što je propustio učiniti.

12. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, dok je žalbu tuženika djelomično trebalo odbiti kao neosnovanu, a djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama I. i II. izreke presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a te rješenje primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, dok je odluka o parničnim troškovima po žalbi tuženika preinačena primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

13. S obzirom da su u odnosu na odluku o glavnoj stvari žalbe obje stranke odbijene kao neosnovane, neosnovani su njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka iz kojih razloga su odbijeni.

Koprivnica, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković