Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-54/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić, odvjetnicima iz Splita, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, OIB: 69403366669, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, 21000 Split, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kuljiš Bajić i Blaslov-Pavasović, odvjetnicima iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-117/2023-15 od 10. ožujka 2025., 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-117/2023-15 od 10. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I/ Nalaže se tuženiku Domu za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, OIB: 69403366669 isplatiti tužiteljici VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ukupan iznos od 398,04 eura bruto zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom, a za razdoblje od 01.01.2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje, a za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-za veljaču 2018. godine, na iznos od 14,17 €, od 15.03.2018. godine,

-za ožujak 2018. godine, na iznos od 3,23 €, od 15.04.2018. godine,

-za travanj 2018. godine, na iznos od 13,55 €, od 15.05.2018. godine,

-za lipanj 2018. godine, na iznos od 27,11 €, od 15.07.2018. godine,

-za rujan 2018. godine, na iznos od 53,45 €, od 15.10.2018. godine,

-za listopad 2018. godine, na iznos od 13,67 €, od 15.11.2018. godine,

-za prosinac 2018. godine, na iznos od 14,97 €, od 15.01.2019. godine,

-za siječanj 2019. godine, na iznos od 28,16 €, od 15.02.2019. godine,

-za lipanj 2019. godine, na iznos od 55,29 €, od 15.07.2019. godine,

-za srpanj 2019. godine, na iznos od 14,14 €, od 15.08.2019. godine,

-za kolovoz 2019. godine, na iznos od 50,25 €, od 15.09.2019. godine,

-za rujan 2019. godine, na iznos od 65,55 €, od 15.10.2019. godine,

-za prosinac 2019. godine, na iznos od 15,08 €, od 15. 01. 2020. godine,

-za siječanj 2020. godine, na iznos od 29,42 € od 15. 02.2020. godine.

sve do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II/ Nalaže se tuženiku Domu za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, OIB: 69403366669 isplatiti tužiteljici VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 952,95 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ili podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje te obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ocjenjuje da je žalba tuženika neosnovana te predlaže da ju sud drugog stupnja odbije, a presudu suda prvog stupnja potvrdi te traži trošak sastava odgovora na žalbu. Tužiteljica je dostavila i dopunu odgovora na žalbu uz koju je samo dostavila odluku Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-86/2023 koja je donesena u istovrsnom predmetu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) jer nije obrazložio iz kojih razloga nije prihvatio prigovor tuženika da je tužiteljica koristila zamjenske dane tjednog odmora koje joj je tuženik, kao poslodavac, bio dužan osigurati najkasnije po proteku 14 dana neprekidnog rada te da se nije radilo o korištenju slobodnih dana zbog prekovremenog rada.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je sud u obrazloženju pobijane presude jasno naveo da prihvaća nalaz i mišljenje Centra za vještačenje d.o.o. Split kao vjerodostojan i logičan obzirom da je izrađen u skladu s nalogom suda i relevantnoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu, a stranke nisu imale primjedbi, u kojem nalazu je jasno navedeno da je tuženik omogućavao tužiteljici tjedni odmor sukladno članku 22. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 61/18. i 3/19.; KU/18) te je kod izrade nalaza i mišljenja vezano uz utvrđenje sporne činjenice broja prekovremenih sati, vještak i te dane uzeo u obzir zbog čega sud nije trebao posebno obrazlagati činjenicu koju kao bitnu povredu u žalbi ističe tuženik. I o svim ostalim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja u presudi naveo je obrazložene razloge pa su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a, jer se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti iz članka 458. stavak 1. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadom neisplaćene plaće s osnova prekovremenog rada za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020.

7. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica u predmetnom periodu bila zaposlenica tuženika,

- da su tužiteljici u utuženom razdoblju obračunata i plaćena uvećanja i dodaci koji ovise o uvjetima rada, te dobi dana i danu u tjednu na sve sate rada, dok joj nije obračunat dio sati u mjesecima kada je bio veći od mjesečnog fonda radnih sati, te nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno i to prema nalazu i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. Split u ukupnom iznosu od 398,04 eura,

- da je kod tuženika u organizacijskom smislu bio nejednaki raspored radnog vremena uslijed kojeg se pojavljivao višak radnih sati što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedokinja LČ i JČ koje su iskazale da su radnici, pa tako i tužiteljica radili u smjenama /jutarnjoj 6 do14 sati, popodnevnoj od 14 do 22, te noćnoj od 22 do 6 sati ujutro/ i to prema rasporedu kojeg radi voditeljica zdravstvene službe ili šefovi odjela,

- da su radnici kod tuženika u utuženom razdoblju radili više nego što je redovan mjesečni fond sati, a čime su ostvarili višak sati koji im se sukladno odredbi članka 17. stavak 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 32/17.; dalje: KU/17), te članka 19. stavak 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“ broj 61/18. i 3/19.; dalje: KU/18) treba platiti kao prekovremeni rad,

- da iz iskaza saslušanih svjedokinja LČ i JČ proizlazi kako radnicima, pa tako i tužiteljici kod tuženika nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno iako su radili prekovremeno (u skladu s člankom 17. stavak 1. i 3. KU/17 te člankom 19. stavak 1. i 3. KU/18),

- da iz iskaza svjedokinja LČ i JČ proizlazi da je bilo više odrađenih sati nego što je prikazano u platnim listama, pa da radnici za to i potražuju prekovremeni rad, kao i da je nekim radnicima po podnošenju tužbi za neplaćeni prekovremeni rad u 2023. od strane tuženika jednokratno plaćen iznos na ime prekovremenog rada, što dovodi do zaključka da je tuženik tim plaćanjem prekovremenog rada priznao postojanje prekovremenih radnih sati.

8. Odredbom članka 17. stavak 1. KU/17, a koji je u primjeni za utuženi period od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2018., propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. istog članka je propisano da se prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca; stavkom 3. istog članka propisano je da kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 4. istog članka propisano je da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te da ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 3. ovoga članka odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada.

9. Odredbom članka 19. stavak 1. KU/18, a koji je u primjeni za dio utuženog razdoblja od 1. lipnja 2018. do 31. siječnja 2020. je također propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. istog članka je propisano kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 3. istog članka propisano je da se uvećanje osnovne plaće za izvršeni prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca za mjesec za koji je ostvaren prekovremeni rad, te da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te iznimno, ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, odobriti korištenje jednog ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), sukladno mogućnostima organizacije rada; stavkom 5. istog članka propisano je da se plaćeni prekovremeni rad i korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada međusobno isključuju.

10. Odredbom članka 43. stavak 1. KU/17 propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. istog članka propisano je da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje jednom mjesečno, najkasnije do petnaestog dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, a stavkom 5. istog članka da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija. Člankom 45. KU/17 određena su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad iznosi 50 %.

11. Odredbom članka 51. stavak 1. KU/18 propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. istog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. istog članka plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje se jednom mjesečno, najkasnije do petnaestoga dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, dok je stavkom 5. istog članka propisano da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija. Odredbom članka 53. stavak 1. KU/18 propisana su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće zaposlenika za prekovremeni rad iznose 50 %.

12. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i zaključio da je osnovano potraživanje tužiteljice u odnosu na neobračunate sate koje je tužiteljica odradila, te je na ime neobračunatog dodatka na prekovremene sate rada iznad 40 sati tjedno dosudio tužiteljici iznos od 398,04 eura.

13. Na dosuđeni iznos od 398,04 eura tužiteljici su pravilno dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje: ZOO) osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.

14. Dakle, porez na dohodak i prirez poreza na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, kako je to tužiteljica pravilno zatražila, radi čega je pravilno odlučeno kao pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude.

15. U odnosu na žalbene navode potrebno je odgovoriti da bez obzira na koji način je poslodavac rasporedio tjedni odmor ostaje činjenica da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i ukoliko je radnik u tjednu ostvario veći broj sati od navedenog, to predstavlja prekovremeni rad.

16. Naime, članak 61. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 63/23.; dalje: ZR) određuje da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena). Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena.

17. Tuženik u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju radi o nejednakom rasporedu (preraspodjela je zabranjena u djelatnosti socijalne skrbi). Međutim, o nejednakom rasporedu se ne radi jer tužiteljica nije obavljala poslove na više različitih lokacija i u različitim programima, a što je uvjet za nejednaki raspored prema KU, konkretno članak 15. stavak 5. KU/17, odnosno članak 17. stavak 5. KU/18, te ne postoji odluka poslodavca odnosno tuženika o nejednakom rasporedu radnog vremena niti je takvu odluku tuženik predočio. Za donošenje zakonite odluke o nejednakom rasporedu radnog vremena je potrebna suglasnost radničkog vijeća u skladu s člankom 150. stavak 3. točka 7. ZR-a, obzirom da odluka o rasporedu radnog vremena spada u odluke važne za položaj radnika, a kakvu suglasnost tuženik nije predočio. Nejednak raspored radnog vremena je ograničen vremenski po zakonu, a iz svega navedenog tijekom postupka kao i iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo je da se ovdje radilo o prekovremenom radu kroz cijelu godinu, koje se stoga ne može podvesti pod nejednaki raspored, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Iako je tuženik svoju obvezu pokušavao otkloniti i pozivajući se na to da je tužiteljici isplaćivao plaću za ukupan broj sati iako je broj sati po evidencijama za neke mjesece bio niži, to nema utjecaja na konkretni slučaj obzirom da to što je radnik neki mjesec radio manje sati, jer mu je poslodavac tako odredio raspored ne znači da nema pravo na punu ugovorenu plaću, obzirom radnik ne određuje raspored radnog vremena, nego upravo poslodavac, odnosno tuženik. Osim toga, ako radnik ima ugovorenu mjesečnu plaću, a neki mjesec radi manje sati jer mu je poslodavac tako odredio raspored, radnik ima pravo tražiti ugovorenu plaću jer ne određuje on raspored radnog vremena. Ovaj način kompenziranja isplaćene plaće i odrađenog broja sati, niti prema jednom propisu ili ugovoru nije pružio tužiteljici potpunu naknadu onoga što joj prema ZR-u pripada, nego je upravo suprotno oštetio tužiteljicu za one odrađene sate preko 40 sati tjedno, zbog čega joj posljedično nije isplaćen dodatak za prekovremeni rad za te sate, kako je to pravilno analizom svih provedenih dokaza utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

19. O naknadi parničnih troškova sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a zaključujući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu iz kojih razloga joj je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), a sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, pripadaju troškovi prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

19.1. Tuženik u žalbi osporava odluku o naknadi parničnih troškova tvrdeći da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmet spora s iznosom od 1.500,00 eura te da u odnosu na tako označenu vrijednost premeta spora nije uspjela u cijelosti nego s 26%, zbog čega joj sud nije mogao pravilnom primjenom odredbe članka 154. ZPP-a dosuditi u cijelosti troškove postupka.

19.2. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane. Tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP-a u kojoj je podnijela manifestacijski (neodređeni) zahtjev, a vrijednost predmeta spora označila je s iznosom od 1.500,00 eura. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 29. siječnja 2025. tužiteljica je podnijela određeni (kondemnatorni) zahtjev tražeći isplatu iznosa od 398,04 eura, koji tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kako je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti usvojen, pravilno je sud primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a kada je dosudio tužiteljici u cijelosti troškove postupka.

20. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sastava žalbe s PDV-om jer s žalbom nije uspio, a tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak odgovora na žalbu jer se po ocjeni ovog suda ne radi o radnji koja je bila potrebna niti nužna za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Tatjana Kučić