Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-139/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Arturu Fišbahu, odvjetniku U Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 24. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te u odsutnosti tuženika, odlukom objavljenom 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti, kao neosnovan (glavni), tužbeni zahtjev tužitelja LŽ, koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 3206470472/06 od 10.04.2006. i Dodatka ugovora o kreditu od 30.04.2014., koji su zaključen između tužitelja LŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene ZAGREBAČKE BANKE D.D., Zagreb, Paromlinska 2, OIB:92963223473, a kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati.

II Utvrđuju se ništetnim Dodatak ugovoru o kreditu broj:3206470472/06 od dana 03.03.2026.g. sklopljen između tužitelja LŽ, [adresa], KRALJA DIMITRA [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene ZAGREBAČKE BANKE D.D., Zagreb, Paromlinska 2, OIB:92963223473.

III. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI D.D., Zagreb, Paromlinska 2, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju LŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos od 13.751,14 kn, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa sve do isplate i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI D.D., Zagreb, Paromlinska 2, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju LŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi od 6,54%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.".

II. U odnosu na alternativni tužbeni zahtjev tužitelja LŽ,

p r e s u d i o  j e

II. I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3206470472/06 od 10. travnja 2006. i Dodatka ugovora o kreditu od 30. travnja 2014. zaključen između tužitelja LŽ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, a kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijelovi odredbi o ugovornoj kamati.

II. II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, isplatiti tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , i to:

- s naslova više plaćene kamate i tečajne razlike preostalo potraživanje u iznosu od 636,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana,

- s naslova zateznih kamata na preplaćene iznose od dana korištenja kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015. godine u iznosu od 6,94 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana,

- s naslova nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznos od 110,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana,

- s naslova iskorištene preplate za podmirenje budućih anuiteta i zakonske kamate u iznosu od 136,38 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, naknaditi tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.927,61 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. ožujka 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad priznatog iznosa od 1.927,61 eura do iznosa od 2.441,86 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 13. lipnja 2019.. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije uz istu u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio dana 10. travnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206470472/06 dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate od 10 godina kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj i tuženik su dana 30. travnja 2014. sklopili Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu u kojem su ugovorili odgodu otplate na rok 6 mjeseci. Odredbe Ugovora i Dodatka kojim je prolongiran rok otplate, a u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu tužitelj smatra u cijelosti ništetnima, jer prilikom zaključenja Ugovora i Dodatka tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da je Dodatak Ugovoru, kojim je provedena konverzija u cijelosti nezakonit i ništetan. To iz istih razloga kao i sporne odredbe jer je mišljenja da ukoliko su sporne odredbe ništetne tad niti pravni poslovi koji su nastavno sklapani temeljem isti ne mogu biti valjani. Stoga glavnim tužbenim zahtjevom traži da Sud utvrdi da su ništetne sporne odredbe u djelu prema kojim se visina anuiteta utvrđuje temeljem valutne klauzuli i promjenjive kamatne stope i to kako u Osnovnom Ugovoru tako i u Dodatku kojim je prolongirana otplata. Zatim traži da sud u cijelosti utvrdi da je ništetan Dodatak osnovnom Ugovoru prema kojem je provedena konverzija kredita. Također traži da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose koji su nastali uslijed ništetnosti navedenih odredbi, s tim da se je obvezao konačni zahtjev za isplatu specificirati nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Alternativnim tužbenim zahtjevu tužitelj traži sve kao i u glavnom zahtjevu, s tim da u istom ne traži da se utvrdi ništenim Dodatak Ugovoru prema kojim je provedena konverzija.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi te glavnom i supsidijarnom tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014.. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije jer tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz da bi platio ijednu uplatu anuiteta po predmetnom kreditu. Također osporava tužitelju status potrošača. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Tužitelj i tuženik su konverzijom kredita retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnim niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Smatra da tužitelj ne može tražiti glavnim zahtjevom utvrđenje da je cijeli Dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija ništetan jer su odredbe tog Dodatka Ugovoru mandatorne prirode jer su određene sa ZID ZPK. Osporava da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora i Dodatka kojim je prolongirana otplata u djelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit, odabrala valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Stoga predlaže odbiti i glavni i supsidijarni tužbeni zahtjev uz zahtjev da Sud naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu, postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 19. veljače 2026. (str. 344-345 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Također je saslušan i tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor u namjenskom kreditu str. 10- 17 spisa, dodatak ugovoru str. 18-24 spisa, dodatak ugovoru str. 25-27 spisa, potvrda o uplati sudske pristojbe str. 31 spisa, podnesak tuženika upućen tužitelju str. 46 spisa, izračun konverzije str. 47-52 spisa, informativni sažetak izračuna konverzije str. 53-54 spisa, pregled otvorenih stavki po kreditu str. 55 spisa, prijedlog izmjene ugovora o kreditu s izvješćem o kalkulatoru za provedbu konverzije str. 56-59 spisa, potvrda o uplati predujma str. 258 spisa, otplatni plan str. 561-276 spisa, nalaz i mišljenje vještaka str. 277-303 spisa, račun vještaka str. 304 spisa, pregled prometa po kreditu str. 326-336 spisa, očitovanje vještaka sa dopunom nalaza str. 339-340 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja u glavnom dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim dijela ugovornih odredbi kojima se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, čiju visinu utvrđuje tuženik svojom jednostranom odlukom i to kako u osnovnom Ugovoru tako i u Dodatku Ugovoru kojim su stranke prolongirale rok otplate kredita. Predmet je i utvrđenje ništenim u cijelosti Dodatka Ugovoru kojim su stranke ugovorile konverziju kredita sukladno ZID ZPK te isplata preplate koja je nastala uslijed ništetnosti predmetnih odredbi i ništetnosti Dodatka Ugovoru kojim je povedena konverzija. U pogledu supsidijarnog zahtjeva predmet je sve kao i kod glavnog zahtjeva osim utvrđenja da je ništetan Dodatak Ugovoru prema kojim je provedena konverzija.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 10. travnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 10-16 spisa) te da je isti potvrđen 11. travnja 2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod poslovnim brojem: OU- 308/07.-1. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita za adaptaciju kuće u iznosu 13.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate 10 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i stopa redovne kamate te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja anuiteta. Nije sporno niti da su stranke dana 30. travnja 2014. sklopile Dodatak Ugovoru kojim su ugovorile odgodu otplate kredita u roku od najduže 6 mjeseci ( str. 25-27 spisa). Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru (str. 18-23 spisa) dana 3. ožujka 2016., te da je tim Dodatkom Ugovoru izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK sukladno izračunu konverzije.

7. Među strankama je sporno je li tuženik pasivno legitimiran, ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, jesu li ništetne odredbe osnovnog Ugovora i Dodatka Ugovoru (od 30. travnja 2014.) kojim je prolongiran rok otplate u djelu ugovornih odredbi u kojem se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Također je sporno je li u cijelosti ništetan Dodatak Ugovoru (od 3. ožujka 2016.), kojim su stranke ugovorile konverziju kredita sukladno ZID ZPK. Nadalje je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita ukoliko se utvrdi da su sporne odredbe i/ili Dodatak Ugovoru prema kojem je proizvedena konverzija ništetni. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja (str. 250 spisa) proizlazi da je predmetni kredit podigao radi adaptacije obiteljske kuće. Prije podizanja kredita informirao se je o uvjetima kod drugih banaka, razgovarao je sa zetom i poznanicima. Zet mu je rekao da je najpovoljnija kamata kod tuženika te je u konačnici i otišao u tuženikovu poslovnicu gdje su mu rekli koju sve dokumentaciju treba donijeti za podnošenje i obradu kreditnog zahtjeva. Kad je skupio dokumentaciju, odobren mu je kredit u valuti CHF. Tuženik mu nije nudio kredit niti u jednoj drugoj valuti, djelatnici tuženika nisu mu posebno pojašnjavali niti su ga upozoravali na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Danas mu je poznato što znači valutna klauzula, a kad je podizao kredit nije znao pravno značenje tog pojma. Dobio je na potpis ugovor koji je unaprijed sročen od strane tuženika, nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi. Ugovor je potpisao te mu je rečeno da još moram platiti neko osiguranje koje je u konačnici i platio prema uputama koje je dobio. U početku je mjesečni anuitet iznosio oko 470,00 kn, s vremenom je isti rastao te je najviše iznosio oko 800,00 ili 900,00 kn. Zbog porasta otplatnog anuiteta bilo mu nje teško vraćati kredit, jer uvećane anuitete nije mogao podmirivati iz svojih redovnih primanja zbog čega je došao u zakašnjenje. Budući nije mogao platiti 6 ili 7 uzastopnih anuiteta ugovorio je sa tuženikom kroz Dodatak Ugovoru moratorij na otplatu. Na kraju je u dogovoru sa tuženikom pristao na konverziju. Nakon konverzije kredita mjesečni se je anuitet stabilizirao te kasnije više nije bilo znatnijih promjena u njegovoj visini. Prilikom same konverzije rekli su mi da postoji neki iznos od oko 5.000,00 kn koji je pretvoren u rate te je i to platio. Cjelokupni iznos kredita utrošio je za adaptaciju kuće, s tim da je kuću koristio isključivo za stanovanje. U istoj nije obavljao nikakvu djelatnost, a nije ju niti iznajmljivao. Kredit je otplaćivao osobno i preko supruge, supruga je bila zaposlena pa je i ona plaćala. Tijekom otplate bilo je trenutaka kad nisu imali svojih novaca za podmirivanje mjesečnih obveza po kreditu pa su novac pozajmili. Ugovor prije potpisa nije detaljno čitao, jer je isti bio unaprijed pripremljen i predan na potpis. U vrijeme sklapanja ugovora bio je svjestan da bi rata mogla biti veća zbog promjenjive kamatne stope, ali drugih rizika nije bio svjestan.

10. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora i Dodacima Ugovoru. Naime, iz samog sadržaja Ugovora i kasnijih Dodataka razvidno je da su isti sastavljeni od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, iznos kredita, rok otplate i ostali podaci. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio sporne odredbe.

11. Iz Nalaza i zaključka stalnog sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 30. rujna 2025. (str. 277-303 spisa), pisanog očitovanja vještaka koji predstavlja dopunu Nalaza i zaključka od 7. siječnja 2026. (str. 339-340 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 18-24 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015.. Iz Nalaza nadalje proizlazi da preplaćeni iznos anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. unutar svakog anuiteta na ime kamate iznosi 484,37 eura, a na ime tečajne razlike 151,63 eura, odnosno sveukupno 636,00 eura. U te iznose preplate uračunati su iznosi kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, odnosno kad je tečaj bio niži od početnog tečaja na dan korištenja kredita. Zakonska zatezna kamata na pretplaćene iznose od dana korištenja kredita pa do dana s kojim je provedena konverzija 30. rujna 2015. iznosi 6.94 eura, a što je razvidno iz tabelarnog prikaza (str. 298-300 spisa). Nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 110,10 eura (izračun vještaka str. 301 spisa). Tuženiku je nakon konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. evidentirana ukupna preplata u iznosu od 677,71 eura, s tim da iznos od 724,63 kune ili 96,17 eura iskorišten za podmirenje s računa pretplate prema datumima uplate koji su navedeni u tabelarnom prikazu na stranici 340 spisa. Zakonske zatezne kamate od dana s kojim je provedena konverzija na ukupan iznos pretplate pa do dana s kojim je dio iznosa pretplate iskorišten za podmirenje s računa pretplate prema pravilima o računanju iz čl. 172 ZOO-a iznosi ukupno 302,93 kn ili 40,21 eura. Slijedom navedenog, ukupni iznos pretplate koji nije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu za zakonskim zateznim kamatama na iznose koji su iskorišteni od dana konverzije do dana s kojim je iznos iskorišten za pretplatu iznosi ukupno 136,38 eura (96,17 eur +40,21 eur).

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da su tužene banke u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također tužene banke su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem banke su postupile suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju

- 1 0 -

takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, odnosno da je supsidijarni tužbeni zahtjev osnovan.

16. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev treba naglasiti da sud smatra da Dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija nije ništetan. Naime, sam je tužitelj u svom iskazu naglasio da je u dogovoru sa tuženikom pristao na konverziju jer je očekivao da će se otplatni anuitet izjednačiti i da isti više neće varirati, a što se i dogodilo. Stoga tuženik nije nametnuo tužitelju svojom voljom konverziju, a s obzirom da je tuženik istu proveo prema Nalazu vještaka sukladno ZID ZPK bilo je potrebno odbiti glavni tužbeni zahtjev u kojem je sadržana zahtjev za utvrđenje ništenim cijelog Dodatka Ugovoru kojim je provedena konverzija pa je stoga odlučeno kao u izreci Presude pod točkom I..

17. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak ugovoru pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jest i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi. U cijelosti je neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije jer iz iskaza samog tužitelja, predmetnog Ugovora i dodataka Ugovoru te iz Nalaza

- 1 1 -

sudskog vještaka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio ne samo korisnik kredita već i osoba koja je kredit u pretežnom dijelu i otplatila.

18. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije kuće, koju je nekretninu tužitelj koristio za svoje stanovanje, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza u biti proizlazi da su djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, s tim da su se klijenti pa tako i tužitelj morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

19. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora i dodatka Ugovoru kojim je prolongiran rok otplate, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan

- 1 2 -

plaćanja svakog pojedinog anuiteta kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se tijekom otplate mijenja sukladno internim aktima tuženika pa je stoga odlučeno kao u izreci Presude pod točkom II. I..

20. Ništetnost dijela odredbi Ugovora i dodatka Ugovoru kojim je prolongiran rok otplate u kojima se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio citiranih odredbi Ugovora i dodatka Ugovoru kojim je prolongiran rok otplate pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju i u visini redovne kamatne stope važećim na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF i visine redovne kamatne stope na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

21. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 L od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

- 1 3 -

22. U odnosu na povrat preplaćenog u okolnosti kada je provedena konverzija u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da je i nakon što se odbije od stvarne pretplate iznos priznat konverzijom, ostane razlika u pretplati koja iznosi 636,00 eura, kao i razlika s naslova nedospjele glavnice kredita u iznosu od 110,10 eura.

23. Utvrđeni preplaćeni iznosi predstavljaju ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je tuženik iste dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer su preplaćeni iznosi ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Stoga je u odnosu na pretplaćene novčane iznose odlučeno kao u izreci pod točkom II.II.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač

- 1 4 -

stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. To stoga što je presuda iz kolektivne tužbe, koju je donio Trgovački sud u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 dana 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u djelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi danom donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 13. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

25. Odluka o trošku parničnog postupka iz točke II.III izreke Presude temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužitelju su priznati troškovi koji su bili potrebni za uspjeh u ovoj parnici, a koji se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (75 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 7.1.Tarife,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 10. ožujka 2020. u iznosu od 150,00 eura (75 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 11. prosinca 2025. u iznosu od 150,00 eura (75 bodova x 2,0 eura), a što je u skladu s Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na Nalaz vještaka te je zatražio dopunu nalaza s obzirom da vještak nije u cijelosti postupio po rješenju u kojem je naznačen zadatak vještačenja,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 19. veljače 2026., u iznosu od 150,00 eura (75 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer je u tom podnesku tužitelj specificirao tužbeni zahtjev,

- trošak zastupanja na ročištima održanima 9. listopada 2020., 6. svibnja 2020. i 24. veljače 2026., u iznosima od po 150,00 eura (75 bodova x 2,00 eura), temeljem Tbr. 9.2 u vezi s Tbr. 7.1.Tarife, odnosno ukupno za tri ročišta 450,00 eura,

- trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 eura (37,5 bodova x 2,00 eura) a što je u skladu s Tbr. 9.3. Tarife.

Slijedom navedenog tužitelju su priznati ukupni troškovi zastupanja po pun u iznosu od 1.125,00 eura na koje je pridodan zatraženi PDV po stopi od 25% tako da troškovi zastupanja iznose 1.406,25 eura. Tužitelju su priznati i stvarni troškovi plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 eura (str. 31 spisa) kao i trošak predujma za financijsko knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 500,00 eura jer je taj trošak isplaćen vještaku prema rješenju (str. 305 spisa) i računu (str. 306 spisa). Prema tome ukupni troškovi koji su dosuđeni tužitelju zbirno iznose 1.927,61 eura.

26. Tužitelj je u točki II.IV. izreke Presude odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava po punomoćniku odvjetniku podnesaka koji po ocijeni ovog Suda nisu bili nužni za njegov konačni uspjeh i to kako slijedi:

- 1 5 -

- od 5. rujna 2019. jer je dostavljen dokaz o uplati sudske pristojbe,

- podneska od 11. rujna 2020. jer su u istome u bitnom ponovljeni navodi iz podneska od 10. ožujka 2020. za koje je tužitelju u cijelosti priznat trošak,

- izvješća od 20. ožujka 2023. jer je istim tražena odgoda,

- izvješća od 4. kolovoza 2025., jer je uz isti dostavljena potvrda o uplati predujma za vještačenje,

- izvješća od 9. listopada 2019., jer je dostavljena samo zamjenička punomoć,

- izvješća stranke o presudi jer za to izvješće po tarifi nije predviđena nikakva nagrada s tim da se Tbr. 37.1. Tarife na koji se tužitelj pozvao u troškovniku odnosi na izvješća i opomene.

27. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 25. ožujka 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku