REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5733/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Marije Maričević, odvjetnice i punomoćnice tuženika Andreje Šeše, odvjetnice, dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 4 Ugovora o kreditu broj 5301621297 zaključenog između tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, koji je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2 % od iznosa kredita te da se ta naknada naplaćuje jednokratno iz kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 8 Ugovora o kreditu broj 9915165286 zaključenog između tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, koji je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 0,75 % od iznosa odobrenog kredita sukladno uvjetima.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 isplatiti tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 398,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. prosinca 2005. pa do isplate, određene do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 isplatiti tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 24,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. listopada 2013. pa do isplate, određene do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 6,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. prosinca 2005. pa do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217 naknaditi tužitelju ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.168,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 25. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 22.12.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 5301621297 na iznos od 150.000,00 kn, a dana 21.10.2013. Ugovor o kreditu br. 9915165286 na iznos od 24.200,00 kn. U oba ugovora su ugovorene jednokratne naknade za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita zbog čega su od iznosa kredita ustegnuti sljedeći iznosi:

- dana 22.12.2005. naknada za obradu kredita broj 5301621297 u iznosu od 405,03 EUR (2,00% iznosa kredita)

- 22.10.2013. naknada za obradu kredita broj 9915165286 u iznosu od 24,08 EUR (0,75% iznosa kredita)

Tužitelj smatra da su odredbe ugovora i drugih akata tuženika o navedenim naknadama nepoštene i ništetne jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu “uzmi ili ostavi”, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnose ulazne naknade, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja te su protivne odredbama čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženim iznosima koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnima ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naloži tuženiku da mu isplati neosnovano ustegnute iznose, uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja pa do isplate. Potražuje i parnični trošak uvećano za zateznu kamatu tekuću od presuđenja pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže Analizu otplate kredita za kredit broj 9910168905, Ugovor o kreditu br. 9915165286, otplatnu tablicu za Ugovor o kreditu broj 5301621297 i Ugovor o kreditu broj 5301621297.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom. Ne osporava da visina naplaćene naknade po Ugovoru o kreditu broj 5301621297 iznosi 405,03 EUR, a po Ugovoru o kreditu broj 9915165286 iznosi 24,08 EUR. Tužitelju osporava svojstvo potrošača. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba. Međutim, nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti.

3. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara.

4. Sporne ugovorne odredbe su jasne, lako uočljive i razumljive. Jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz 6 članka 96. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ta neravnoteža mora biti značajna. Sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

5. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu broj: 9915165286 u odredbi točke 9. Ugovora jasno potvrdio da se ukupan trošak kredita sastoji, između ostalog, i sada sporne naknade za obradu, a koja mu je uredno bila prikazana u otplatnoj tablici koja je činila sastavni dio ugovora o kreditu i na koju je svjesno pristao. Dakle, ne može se tužitelj pozivati na to da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice kad se radi o naknadi koja je utvrđena u fiksnom iznosu i plaća se odmah prilikom isplate kredita. Tuženik ističe kako je i u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju pa je i tu odredbu tuženik ispoštovao pa su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom. Tuženik naglašava da tužitelj na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle, tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju. Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 2,00 % i 0,75 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju.

Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

6. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Vezano uz status potrošača ističe da se radilo o kreditima koje je tužitelj koristio za privatne svrhe, nevezano uz trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Posebno ističe da je naknada za obradu kredita ništetna zbog toga što tuženik nije imao nikakav dodatni trošak kod ugovaranja kredita, iz samog kredita je izuzeta ulazna naknada, pa je onda još naplaćena i na to kamata, radi se o ugovornoj odredbi koja nije proporcionalna jer je ugovarana u istom postotku za sve iznose kredita, te je ugovarana tipski i bez mogućnosti pregovaranja, te bez jasnih informacija na što se odnosi i u čemu se sastoji, a ne odnosi se na nikakav realan dodatni trošak ili uslugu.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 5301621297 koji je tužitelj dana 22.12.2005. sklopio sa tuženikom, sadržane u čl. 4. koji glasi: “ Korisnik kredita obvezuje se prilikom isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% (slovima: dva posto) od iznosa kredita. Naknada se naplaćuje jednokratno iz kredita." Tužitelj predlaže da sud utvrdi i ništetnom ugovornu odredbu Ugovora o kreditu broj 9915165286 koji je dana 21.10.2013. sklopio sa tuženikom, a koja je odredba sadržana u čl. 8. Ugovora koji glasi: " Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 0,75% (nula cijela sedamdeset pet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima. Nesporno je da je na temelju citirane odredbe tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 24,08 EUR dana 22.10.2013. Sporno je jesu li naprijed citirane ugovorne odredbe tužitelju bile lako uočljive, nedvosmislene, razumljive i jasno prezentirane od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njima tužitelj uopće mogao pregovarati ili ga je tuženik kao jača ugovorna strana, profesionalna financijska institucija, davanjem na potpis unaprijed pripremljenih ugovora doveo u neravnopravan položaj, sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prave, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužitelj status potrošača, osnovanost prigovora zastare te tijek zakonskih zateznih kamama.

8. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja ĆG. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

9. Tužitelj ĆG u svom iskazu navodi da je kod tuženika 2005. podigao nenamjenski kredit radi adaptacije kuće u kojoj je živio. Budući je to bilo davno, više nema račune za adaptaciju, a u međuvremenu se i razveo i odselio iz te kuće. Potom je 2013. podigao kredit kako bi podmirio nastale dugove prema banci, imao je minus po računima u banci. I 2005. i 2013. je bio klijent HPB-a, danas više nije, ali tada mu je bilo normalno da se radi odobravanja kredita prvo obrati svojoj matičnoj banci. U oba su mu slučaja naplatili naknadu za koju mu nisu pojasnili na što se odnosi, kako je određena visina te naknade, što time plaća. Nije ništa niti pitao, nije baš niti mogao birati. Prije potpisivanja je oba kredita pročitao, bili su mu jasni i razumljivi, ali mu zapravo ništa nije bilo jasno u globalu, tako to biva, potpisao je što su mu dali. Ne sjeća se koliko su te naknade iznosile, zna da mu se činilo da je to puno, mislio je da će dobiti onoliko koliko je pisalo na kreditu, a dobio je manje. Potpisao je što su mu dali. U vrijeme podizanja oba kredita je radio u pošti, nije imao obrt, niti trgovačko društvo.

10. Povezujući opisani iskaz sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 4. Ugovora o kreditu broj 5301621297 od dana 22.12.2005. i naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 8 Ugovora o kreditu broj 9915165286 od dana 21.10.2013., kao i izgledom navedenih ugovora, sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenim, tipskim ugovorima tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da su mu u oba slučaja naplatili naknadu za koju mu nisu pojasnili na što se odnosi i kako je određena njihova visina niti što se time plaća pa iako je ugovor pročitao i jezično mu je sve bilo jasno, mu u globalu ništa nije bilo jasno jer mu je, umjesto očekivanog i odobrenog iznosa kredita, isplaćen manji iznos na što ga nitko nije upozorio. Sve navedeno spornu odredbu članka 4. Ugovora o kreditu broj 5301621297 od dana 22.12.2005. i članka 8 Ugovora o kreditu broj 9915165286 od dana 21.10.2013. čini nejasnima, nerazumljivima, nedovoljno uočljivima i neodređenima, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornima naknadama.

11. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

12. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu broj 5301621297 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se nominalna godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalni godišnje kamatna stopa za zajam i nominalni godišnji za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Sadržajno istovjetne zakonske odredbe sadržane su u čl. 74, čl. 96., čl. 99. i čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 56/13), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu broj 9915165286.

13. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da su odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5301621297 od dana 22.12.2005. i odredba članka 8 Ugovora o kreditu broj 9915165286 nepoštene ugovorne odredbe jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranih standardnih ugovora tuženika. Odredbe nisu jasne niti su lako razumljive i uočljive budući ih je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Tužitelj je točan iznos jednostrano određenih naknada saznao tek prilikom isplate kredita pa je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja ugovora tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na njihovu visinu (2,00 %, odnosno 0,75 % od iznosa kredita). Stoga je naplata tako određenih netransparentnih spornih naknada propisanih na unaprijed formuliranim ugovorima očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno nepoštene ugovorne odredbe čini ništetnima slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Tužitelj je, vjerojatno omaškom, uz tužbu kao dokaz priložio analizu otplate kredita broj 9910168905 i sa istim povezanu potvrdu banke da je po navedenom kreditu tužitelju naplaćena ulazna naknada 22.12.2005. u iznosu od 405,03 EUR. Navedeno tuženik ne osporava. Međutim, predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za kredit broj 9910168905, već za kredite broj 5301621297 i broj 9915165286. Budući nije sporno, a proizlazi i iz sadržaja Ugovora broj 5301621297 da je ulazna naknada određena u visini od 2 % od iznosa kredita koji je odobren u iznosu od 150.000,00 kn, to je jednostavnom matematičkom operacijom utvrđeno da navedeni postotak iznosi 3.000,00 kn, kako je opisano i u priloženoj otplatnoj tablici za taj ugovor (druge uplate 3.000,00 kn naknada), a što uz vrijednost 1 EUR u iznosu od 7,53450 kn iznosi 398,17 EUR, a ne 405,03 EUR koliko tužitelj potražuje. Stoga je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od 6,86 EUR uvećano za zateznu kamatu tekuću od 22.12.2005. pa do isplate jer potraživanje nije osnovano. Nije sporno, a proizlazi i iz sadržaja Ugovora broj 9915165286, kao i potvrde tuženika, da je tužitelju na temelju ugovorne odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu broj 9915165286 koju sud utvrđuje ništetnom, ulazna naknada u visini od 0,75 % odobrenog kredita od 24.200,00 kn, naplaćena dana 22.10.2013. u iznosu 24,08 EUR. Sud nalaže tuženiku da naprijed navedene novčane iznose koje je neosnovano stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi vrati tužitelju uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovornih odredbi koje sud utvrđuje ništetnima, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem nesporno plaćenih iznosa.

15. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

16. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost predmeta spora je sud utvrdio cijeneći da su postavljena dva tužbena zahtjeva i to jedan deklaratorni i jedan kondemnatorni, sukladno čl. 37 ZPP-a koji određuje da ako je jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 6.10.20205 u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.t.4) i podneska od 13.10.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 13.1.2026. i 9.3.2026. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1). Nije prihvaćen zatraženi trošak zahtjeva u mirnom postupku u iznosu od 100 bodova uvećano za PDV jer naveden nije nužno, nije propisano kao pretpostavka podnošenja tužbe niti predviđeno Tbr. 32 Tarife. Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 212,50 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 1.062,50 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.168,68 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 25.3.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 25. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o pristojbi na presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika