REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pn-147/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područne službe u Varaždinu, Kolodvorska 20c, zastupanog po CF, dipl.iur., zaposleniku tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. OIB:22694857747, Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnici Katarini Ileković, odvjetnici Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, sa Pisarnicom u Varaždinu, Zagrebačka 63, Varaždin, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 16. veljače 2026. godine, u prisutnosti zastupnika tužitelja, te punomoćnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 25. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ul. Grada Vukovara 282, OIB:22694857747, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za m irovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 11.851,19 eura na račun broj: HR121001005 1863000160, Državnog proračuna Republike Hrvatske model HR26, poziv na broj odobrenja 5908-19-19-03002277332 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.11.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 500,00 Eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika, podnio tužbu podneskom od 11. studenog 2025. godine, radi naknade štete, odnosno radi regresa novčanog iznosa od 11.851,19 Eura, sa zateznim kamatama.

2. U tužbi je tužitelj naveo da se dana 23. kolovoza 2004. godine, dogodila prometna nesreća na zaobilaznici grada [adresa] u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja, ĆF, rođen **.**.1942. iz [adresa], dok je drugi sudionik prometne nesreće, RF, upravljao osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], marke „Fiat Tipo“, koje vozilo je na dan prometne nesreće bilo obavezno osigurano od odgovornosti kod tuženika, pod brojem police [broj police]. Tužitelj tvrdi da je za navedenu prometnu nesreću RF, proglašen krivim i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, uvjetno na 3 godine, presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj K-12/05-11 od 31. ožujka 2005. godine, koja je preinačena presudom Županijskog suda u Bjelovaru, na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci.

3. Obzirom da je u opisanoj prometnoj nesreći, ĆF zadobio teške i za život opasne ozljede uslijed kojih je dana 05. rujna 2004. godine, preminuo, rješenjem HZMO, Područne službe u Bjelovaru od 17. prosinca 2004. godine, udovici pokojnog ĆF, priznato je pravo obiteljske mirovine s danom 05. rujnom 2004. godine, a kako je isplatama te mirovine navedenoj korisnici, KF, tužitelj trpio štetu, podnio je u formi podneska od 25. siječnja 2024. godine, zahtjev za naknadu štete tuženiku za razdoblje od 01. rujna 2020. godine, pa sve do 31. prosinca 2023. godine u iznosu od 11.851,19 Eura.

4. Taj novčani iznos koji tuženik nije isplatio tužitelju (jer je podneskom od 15. veljače 2024. godine, odgovorio tužitelju da odbija nadoknaditi navedenu štetu iz razloga što smatra da tuženik odgovara u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu – u daljnjem tekstu: ZOOP, te da na temelju ZOOP nije u obvezi nadoknaditi navedenu štetu), tužitelj u ovom postupku (regresno) potražuje od tuženika, kao osiguravatelja navedenog vozila, odnosno kao odgovornog za prouzročenu štetu, temeljem čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N.br. 115/18), odnosno čl. 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N.br. 96/25). U tom smislu, tužitelj smatra da navedeno očitovanje tuženika nije u skladu sa Zakona o mirovinskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZOMO) jer se za prijašnje razdoblje vodio postupak pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod brojem P-5/2024 (ranije je to bio spis P-118/2002) u kojem postupku je prvostupanjski sud odbio tužitelja sa podnesenim tužbenim zahtjevom, primjenjujući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i čl. 27. ZOOP, a iako je protiv prvostupanjske presude tužitelj podnio žalbu koju je odbio Županijski sud u Slavonskom Brodu, presudom broj Gž-855/2024-3 od 09. svibnja 2025. godine, potvrdivši prvostupanjsku presudu, tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u vezi navedene drugostupanjske odluke , a povodom kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) rješenjem broj Revd - 4195/2025-2 od 02. listopada 2025. godine, dopustio podnošenje revizije, protiv navedene drugostupanjske odluke.

5. Kako tužitelj smatra da mu je upravo tuženik dužan nadoknaditi navedenu štetu u iznosu od 11.851,19 Eura u smislu navedenog ZOMO i to u punom iznosu isplaćene mirovine za utuženo razdoblje, predložio je da se usvoji njegov tužbeni zahtjev naveden u točci I., izreke ove odluke.

6. Vezano za tuženikov odgovor na tužbu, kojim je tuženik osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ali i visinu istog i svoju pasivnu legitimaciju, tužitelj je podneskom od 16. prosinca 2025. godine, naveo da ne postoji jedinstven pravni stav o primjeni prava u ovom slučaju, pozvavši se na niz različitih odluka pojedinih županijskih sudova, Trgovačkog suda u Bjelovaru, te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, navevši da je u opisanom slučaju iz historijata tužbe, vezano za parnicu koja se vodila pod brojem P-5/2024 (zapravo se radilo o parnici vođenoj kod ovoga suda pod brojem Pn-5/2024, a ne pod brojem P-5/2024), tužitelj podnio reviziju protiv drugostupanjske odluke broj Gž-855/2024-3 od 09. svibnja 2025. godine, dana 17. studenog 2025. godine. Osporio je ujedno tužitelj tim podneskom sve razloge zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, dodatno pojašnjavajući zbog čega smatra da se u ovom slučaju ne primjenjuje čl. 27. ZOOP.

7. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je podneskom od 08. prosinca 2025. godine, osporio tužbeni zahtjev tužitelja i u vezi visine i u vezi pravne osnove, navevši da osporava i pasivnu legitimaciju i iznesenu činjenicu da je tužitelj iznose koje potražuje od tuženika, ujedno i isplatio, te da je tužitelju uopće nastala šteta.

8. Naime, tuženik ističe da je pokojni ĆF na dan smrti imao 62 godine, odnosno mirovinski staž od ukupno 32 godine, 4 mjeseca i 23 dana, te da bi već 02. veljače 2007. godine, navršio 65 godina života da nije bilo prometne nesreće i ostvario pravo na starosnu mirovinu, a iako je uvodno osporio svoju pasivnu legitimaciju posredstvom punomoćnice u osobi odvjetnika, tuženik je samo par rečenica niže u svom odgovoru na tužbu, ustvrdio kako nije sporno da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od tuženika (što je kontradiktorno tuženikovom uvodnom osporavanju pasivne legitimacije tuženika), no da je upitno temeljem kojih to materijalno pravnih odredbi i u kojoj visini može to učiniti.

9. Pozivajući se u odgovoru na tužbu na punih 10 stranica teksta, na ustaljenu i mnogobrojnu sudsku praksu VSRH u velikom broju različitih odluka tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, ali i na praksu Visokog trgovačkog suda iz neki konkretnih odluka (od kojih je neke i citirao), te analizirajući okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu važećih odredaba ZOOP, tuženik u bitnome smatra da se u ovom slučaju svakako trebaju primijeniti upravo odredbe ZOOP jer tuženik nije štetnik u ovom slučaju i tužitelj svakako odgovornost tuženika temelji na navedenoj polici osiguranja od automobilske odgovornosti, pa se ne mogu po pravnom stajalištu tuženika, primijeniti u ovom slučaju navedene odredbe ZOMO, na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev istaknut protiv tuženika, u vezi naknade štete.

10. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koje su stranke dostavile sudu, pa tako i u raznovrsnu sudsku praksu koju su obje stranke dostavile sudu u prilogu svojih podnesaka.

11. Izvedeni dokazi su bili ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP, time da u ovom predmetu nije bilo personalnih dokaznih prijedloga, a tužitelj je posredstvom svog zastupnika na jedinom održanom ročištu izričito naveo da ne predlaže financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja pripada li tužitelju barem dio utuženog iznosa u smislu čl. 27. ZOOP, obzirom da tužitelj u ovoj parnici smatra da mu pripada cijeli utuženi iznos u smislu ZOMO, te da taj cijeli iznos predstavlja štetu koja je nastala tužitelju i koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen neosnovanim jer sud nije prihvatio s pravnog aspekta argumentaciju tužitelja o tome da se u ovoj situaciji primjenjuje ZOMO, već je prihvatio sasvim suprotnu argumentaciju tuženika o tome da s obzirom na opisane okolnosti slučaja, treba primijeniti ZOOP, sukladno kojem zakonu tužitelju ne pripada pravo na isplatu ili pravo na naknadu štete u vezi cjelokupno utuženog iznosa, pa je tužitelj ovlašten u predmetnim okolnostima slučaja isključivo od štetnika (koja osoba, inače nije tuženik), potraživati sa svojim regresnim zahtjevom , isplatu naknade štete u novčanom iznosu koji je utužen predmetnom tužbom, odnosno isplatu cjelokupnog iznosa isplaćene obiteljske mirovine, supruzi pokojnog osiguranika tužitelja ĆF, KF.

13. Između stranaka je bilo dosta nespornih činjenica, koje se odnose na dan nastanka štetnog događaja, na činjenicu tko je proglašen krivim za štetni događaj, pravomoćnom sudskom presudom, tko je bio osiguravatelj štetnika, na činjenicu da je posljedica štetnog događaja bila smrt osiguranika tužitelja, ĆF, ali i da je doneseno navedeno rješenje od strane HZMO, Područne službe Bjelovar od 17. prosinca 2004. godine, kojim je supruzi pokojne osobe, KF, bilo priznato pravo na obiteljsku mirovinu od 05. rujna 2004. godine jer tuženik te iznesene činjenice nije niti osporavao.

14. No, ipak za razrješenje predmeta spora u pravnom smislu jedino što je bilo odlučno i što je između stranaka bilo sporno jest može li se u ovom slučaju primijeniti isključivo ZOMO (čl. 161. i čl. 164.) ili je nemoguće bilo primijeniti samo taj Zakon, koji je inače bio donesen nekoliko godina nakon štetnog događaja, a ne primijeniti u ovom slučaju lex specijalis, odnosno navedeni ZOOP.

15. Imajući u vidu što je između stranaka u ovom slučaju bilo sporno, sud je prije svega trebao imati u vidu sadržaj nacionalne zakonske regulative u ovome slučaju koju treba primijeniti, a također je pri tome trebao imati u vidu i imao je u vidu raznovrsnu sudsku praksu (koja obiluje u razdoblju od preko 20-tak godina, neujednačenim pravnim shvaćanjima, kako je to ponekad slučaj na području Republike Hrvatske u pogledu nekih pravnih pitanja) koju su obje stranke dostavile ovome sudu na više od stotinu stranica, a upravo zbog koje dostavljene u spis, mnogobrojne sudske prakse ovaj spis ima punih 274 stranica.

16. Jasno je da je ovaj sud po svom nahođenju u vezi primjene određenog zakona, a ne primjerice po nahođenju Županijskog suda u Velikoj Gorici iz predmeta vođenih pred tim sudom, pod brojevima Gž-317/2025 i Gž-1075/2024, Županijskog suda u Zagrebu pod brojem Gž-1496/2023 ili Županijskog suda u Osijeku pod brojem Gž- 2075/2022, odnosno nekih drugih sudova iz predmeta na koje odluke se pozvao tužitelj u ovome predmetu, trebao iznijeti svoje viđenje spora, a analogno tome, prihvatiti ili uvažiti samo dio dijametralno suprotne sudske prakse na koju su se obje stranke pozvale u ovome predmetu.

17. U tom kontekstu valja prije svega primijetiti jer je ta činjenica bitna za rješenje predmeta spora, da je je tužitelj, predmetnu tužbu podnio protiv tuženika koji nije bio štetnik u opisanom slučaju nastale prometne nezgode, koja je u konačnici prouzročila smrt osiguranika tužitelja, te se radi o tuženiku - pravnoj osobi, koja je samo bila osiguravatelj osobnog automobila štetnika na dan navedene prometne nezgode, pa je obvezno pravni odnos između tuženika i štetnika bio pokriven isključivo ugovorom o osiguranju – polici na koju je ukazao tužitelj u tužbi, a obvezno pravni odnos između stranaka ove parnice je predstavljao u pravnom smislu izvan ugovorni odnos, radi naknade štete.

18. Zbog toga, ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra da se prilikom donošenja odluke o tome koji zakon treba primijeniti, nikako ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati sadržaj odredaba ZOOP, konkretno čl. 27. ZOOP (bez obzira što o tome misli Županijski sud u Velikoj Gorici u predmetima tog suda navedenim u točci 16., ovog obrazloženja ili navedena druga dva drugostupanjska suda u navedenim predmetima, ali i neki drugi sudovi u donošenju odluka u korist HZMO), a na koji članak se i tuženik pozvao u svom odgovoru na tužbu.

19. Naime, da je kojim slučajem tužitelj predmetnu tužbu u vezi regresne naknade štete, za utuženo razdoblje, podnio protiv štetnika SF iz [adresa], nedvojbeno je da bi se trebalo u vezi takve tužbe, sa pravnog aspekta, primjenjivati samo ZOMO, a podredno i Zakon o obveznim odnosima, a ne bi se trebao primjenjivati ZOOP, međutim, kako je predmetna tužba u ovom slučaju bila podnesena protiv također pasivno legitimiranog osiguravajućeg društva – tuženika (koju pasivnu legitimaciju tuženik u ovom slučaju sasvim nepotrebno i neosnovano osporava jer treba lučiti razliku između procesne pasivne legitimacije tuženika za parnicu u vezi naknade štete i osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva koji je tužitelj istakao u odnosu na pasivno legitimiranog tuženika), na koje podnošenje tužbe je tužitelj također, nedvojbeno, ovlašten u smislu čl. 164. st.1. važećeg ZOMO, tužitelj po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano smatra da takvo podnošenje tužbe, protiv navedenog predmetnog tuženika, u ovoj pravnoj situaciji isključuje primjenu ZOOP.

20. Naime, čl. 27. ZOOP, upravo su izričito propisane materijalno pravne odredbe u vezi odgovornosti osiguravajućeg društva, za naknadu štete zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja, pod određenim uvjetima i pretpostavkama i to isključivo u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, kako to uostalom pravilno ističe i tuženik u svom odgovoru na tužbu, pa je sasvim jasno s pravnog aspekta, bar predmetnom sucu ovoga suda (ukoliko ne nekim sucima koji nemaju ovakvo pravno stajalište), da tuženik ne odgovora i ne može bezuvjetno odgovarati tužitelju za cjelokupnu naknadu štete, odnosno isplatu cjelokupnog utuženog novčanog iznosa koji je tužitelj isplatio po osnovi obiteljske mirovine supruzi svog pokojnog osiguranika, KF (bez obzira što tuženik sasvim nepotrebno u ovoj parnici, valjda opreza radi, osporava da je takva isplata bila i izvršena) u smislu da cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj isplatio toj osobi, tuženik treba nadoknaditi tužitelju, nego je ta odgovornost uvjetna i jasno je regulirana primjenjujućim u ovoj pravnoj situaciji čl. 27.st.1., 2. i 3. ZOOP.

21. Kada se ima u vidu da je člankom 27.st.3. ZOOP, izričito propisano da se razmjerni iznos mirovine, koji predstavlja stvarnu štetu koju je osiguravajuće društvo dužno nadoknaditi zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, određuje "prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu", nemoguće je u tako opisanoj situaciji dokučiti, da bi bilo koji novčani iznos tuženik u svojstvu osiguravatelja osobnog automobila štetnika u vrijeme kritične prometne nezgode, uopće trebao isplatiti tužitelju u pogledu naknade štete osim tog specificirano navedenog iznosa koji predstavlja navedenu razliku, bez obzira što je u ovom slučaju tužitelj, KF u utuženom razdoblju isplaćivao obiteljsku mirovinu i tvrdi da je to učinio u ukupnom iznosu od 11.851,19 Eura, odnosno isplaćivao joj je svaki mjesec u utuženom razdoblju upravo onaj mjesečni iznos obiteljske mirovine, koji joj je i trebao isplatiti sukladno navedenoj odluci HZMO, po kojoj je toj osobi priznato pravo na isplatu takve mirovine. Zbog toga je sasvim jasno s aspekta predmetnog suca da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a analogno tome i u pogledu visine.

22. Da je tome tako, odnosno da u ovom slučaju sud ne može i ne smije zanemariti ZOOP, odnosno da u ovom pravnom slučaju, treba primijeniti čl. 27. ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme spornih isplata izvršenih od strane tužitelja, KF za utuženo razdoblje, jasno i direktno upućuju pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) iz niza odluke. Naime, na to jasno i direktno upućuje rješenje VSRH broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. godine, te rješenja VSRH broj Rev 909/2021-3 od 08. rujna 2021. godine, odnosno Rev- 881/2022-2 od 14. rujna 2022. godine, kao i odluka VSRH pod brojem Rev-1067/12 od 05. prosinca 2017. godine.

23. Kako se ne bi činilo da su te 4 odluke jedine koje upućuju na primjenu ZOOP u ovom slučaju, odnosno da tužitelj neosnovano smatra da treba primijeniti samo ZOMO, valja napomenuti da obvezatna primjena ZOOP u ovakvoj pravnoj situaciji, jasno i nedvojbeno proizlazi i iz slijedećih odluka VSRH: Rev-3401/2018-3 od 20. travnja 2022. godine, Rev-1437/2021 od 05. siječnja 2021. godine, Rev-68/2019-2 od 01. ožujka 2022. godine, Rev-137/2017-3 od 23. studenog 2021. godine, Rev-866/2022-2 od 30. kolovoza 2022. godine, ali i mnogih drugih, na koje se tuženik pozvao u svom odgovoru na tužbu na 3 i 4 stranici odgovora na tužbu. Pored toga, a što je istaknuto u rješenju VSRH broj Rev-1180/2022-2 od 06. prosinca 2022. godine, na navedeno upućuje i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. godine.

24. U tom kontekstu, uslijed navedenih pravnih stajališta VSRH istaknutih u više desetaka odluka u ovakvim istovrsnim slučajevima, izuzetno je smjelo i objektivno teško prihvatljivo, a uostalom i krajnje u suprotnosti sa interesima pravne sigurnosti građana u Republici Hrvatskoj, imajući u vidu značaj koji VSRH ima u Republici Hrvatskoj u pogledu ujednačavanja raznovrsne sudske prakse , donositi dijametralno suprotne odluke od onih u kojima je istaknuto navedeno pravno stajalište VSRH u pogledu primjene čl. 27. ZOOP, kakve odluke su samo primjerice donesene u predmetima pojedinih drugostupanjskih županijskih sudova u kojim odlukama pojedini suci na potpuno drugačiji način od sudaca VSRH iz opisanih odluka, tumače primjenu prava u opisanim okolnostima slučaja. Naime, ako ni zbog čega drugoga, onda stoga jer su te samo drugostupanjske odluke podložne podnošenju izvanrednih revizija, a time i očitom ukidanju tih drugostupanjskih odluka u revizijskom postupku od strane VSRH, dakle u konačnici bespotrebnom stvaranju parničnih troškova od strane drugostupanjskih sudova, na teret tužitelja iz ovakvih parnica.

25. Pored toga, nije na odmet naglasiti da tužitelj u ovoj istovrsnoj pravnoj situaciji između istih stranaka, ali samo za ranije utuženo razdoblje, nije uspio kod Općinskog sud u Bjelovaru u predmetu broj Pn-5/2024 (dakle, ne radi se o predmetu na koji se tužitelj pozvao u historijatu tužbe „P-5/2024“, nego o predmetu „Pn-5/2024“), a u kojem predmetu je ovaj sud posredstvom istog suca koji je donio i odluku u ovome predmetu, odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, praktički iz potpuno istovjetnih razloga, zbog kojih je odbijen zahtjev tužitelja u ovoj parnici, a takvu odluku ovoga suda broj Pn-5/2024-35 od 06. kolovoza 2024. godine, kako to točno navodi tužitelj u historijatu tužbe je potvrdio Županijski sud u Slavonskom Brodu dana 09. svibnja 2025. godine.

26. Okolnost da je tužitelj iz parnice koja se vodila kod ovoga suda pod brojem Pn - 5/2024 i koja je pravomoćno okončana odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva tužitelja, podnio reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke suda u Slavonskom Brodu, nema nikakve veze sa činjenicama zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u tom sudskom postupku, ali i u ovom sudskom postupku, obzirom da VSRH, odlučujući o toj reviziji tužitelja iz tog sudskog postupka, nije istu prihvatio i primjerice ukinuo drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku u predmetu ovoga suda koji se vodio pod brojem Pn-5/2024. Ta podnesena revizija tužitelja će biti posve nebitna ili bespredmetna ukoliko VSRH, istu odbije kao neosnovanu i ne ukine nižestupanjske odluke.

27. Prema tome, teret dokazivanja u vezi utvrđivanja točnog razmjernog iznosa mirovine kojeg bi u situaciji kada tužitelj potražuje isplatu naknade štete od osiguravajućeg društva (kao u ovom slučaju) u smislu čl. 27. ZOOP, a ne kako to pogrešno tužitelj smatra podnoseći tužbu na temelju ZOMO, jest na tužitelju, a tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da bi tuženik bilo kakav novčani iznos od utužene svote trebao isplatiti tužitelju na ime naknade štete jer prije svega financijskim vještačenjem (koje izvođenje dokaza tužitelj nije niti predložio, premda je na njemu bio teret dokaza u vezi opravdanosti visine istaknutog zahtjeva) u ovoj parnici nije niti utvrđivano postoji li ikakav razmjeran iznos razlike mirovine, između isplaćene obiteljske mirovine KF u utuženom razdoblju i onog iznosa invalidske mirovine koji bi joj bio isplaćen u slučaju povrede na radu, a tužitelj to vještačenje nije predložio jer je bio pogrešnog pravnog uvjerenja da mu pripada naknada štete po ZOMO u vidu cjelokupnog isplaćenog iznosa obiteljske mirovine u utuženom razdoblju, tim više što je zastupnik tuženika na jedinom održanom ročištu, praktički i naveo da se takvim vještačenjem ne bi moglo utvrditi da tužitelju uopće pripada dio utuženog iznosa po ZOOP.

28. Shodno tome, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer u ovome postupku u kojem se o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo raspravljati temeljem čl. 27. ZOOP, nije utvrđeno da je tuženik bilo koji novčani iznos od utužene svote, dužan platiti tužitelju po osnovi stvarne štete nastale tužitelju na teret tuženika, kao osiguravatelja, a ne kao štetnika, obzirom da nije utvrđeno postojanje ikakvog razmjernog iznosa mirovine koju je tužitelj isplatio KF, koja bi predstavljala razliku na kakvu upućuje čl. 27.st.3. ZOOP, koju bi bio dužan podmiriti tuženik u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju , ali i u granicama stvarne štete koju tužitelj uopće može potraživati od tuženika, kao društva za osiguranje, za razliku od svote koju može potraživati direktno od štetnika.

29. Činjenica jest da postoje i drugačije odluke pojedinih sudova koje upućuju na primjenu ZOMO i to počevši od različitih nižestupanjskih sudova, nekih drugostupanjskih sudova, pa sve do nekih starijih odluka VSRH u kojima je zauzeto pravno stajalište o primjeni ZOMO u ovakvim pravnim situacijama (te da je tužitelj u ovoj parnici i ukazao na neka od tih stajališta, a koja ovaj sud po predmetnom sucu, sasvim očito nije prihvatio), no ovaj sud posredstvom predmetnog suca, takve odluke ne smatra bitnim i odlučnim za primjenu prava u konkretnom slučaju jer je u ovom obrazloženju istaknuto, zbog čega je predmetni sudac ovoga suda zauzeo pravno stajalište o primjeni ZOOP, a koje pravno stajalište je samo potkrijepio mnogobrojnim istovrsnim odlukama VSRH u smislu primjene prava, isključivo iz aspekta pragmatičnosti i dokazivanja da pravno stajalište predmetnog suca nije samo proizvoljno, već da na istovrsno stajalište upućuje i niz odluka VSRH, koji sud je ujedno hijerarhijski najviši sud u Republici Hrvatskoj. Okolnost da je tužitelj posredstvom zastupnika na jedinom održanom ročištu predao u sudski spis dvije različite odluke VSRH od 11. ožujka 2025. godine, ali i 14. siječnja 2026. godine, kojima je dopuštena revizija protiv dvije različite drugostupanjske odluke, kojima je bio odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja HZMO u pravno sličnim situacijama, kao u ovom predmetu, nije od bilo kakvog značaja za donošenje ove odluke.

30. U drugu ruku, valja naglasiti i da je sudska praksa živa materija i da se ponekad vrlo često mijenja oko nekih pravnih pitanja, te da u pravosudnom sustavu koji nije utemeljen na sustavu presedana (kao što je to slučaj kod nas), vrlo često dolazi do izmjene pojedinih pravnih stajališta, čak i na nivou VSRH, što je opće poznata činjenica, bez potreba da se o tome dodatno elaborira (dokaz iznesenom o čestim promjenama sudske prakse jasno proizlazi i iz izvoda iz zapisnika sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova VTSRH održane 09. lipnja 2022. godine, na kojem odjelu su upravo suci Visokog trgovačkog suda RH i to na temelju aktualne i važeće prakse VSRH, promijenili svoje dotadašnje pravno stajalište o ovom pravnom pitanju, prihvativši stajalište VSRH o primjeni ZOOP u ovom slučaju), a analogno tome se često u praksi mijenjaju i pravna stajališta niže stupanjskih sudova o istim pravnim pitanjima, pa je svakako potrebno određeno vrijeme da se sudske odluke ujednače oko nekih pravnih pitanja, odnosno nužno je ponekad da prođe dosta vremena kako bi u određenim pravnim pitanjima (primjerice, kao u ovom slučaju) na nivou Republike Hrvatske, bilo moguće donositi jednosmjerne odluke.

31. U svakom slučaju ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća pravna stajališta suprotna ovome iznesenom u obrazloženju ove odluke.

32. Tužitelj će u konačnici bez svake dileme, podnošenjem žalbe protiv ove odluke, pokušati ishoditi donošenje drugostupanjske odluke u svoju korist, iako ovaj sud posredstvom predmetnog suca (unatoč tome što za to nije ovlašten) smatra da će taj pokušaj biti u ovom slučaju u konačnici bezuspješan.

33. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

34. Parnični trošak je tuženiku odmjeren na temelju vrijednosti predmeta spora koja iznosi 11.851,19 Eura, sukladno zahtjevu punomoćnice tuženika sa jedinog održanog ročišta u ovome predmetu, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (N.N.br. 138/2023, u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa), kojom je prema Tbr. 54. određena vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 Eura.

35. Shodno tome, tuženiku je za sastavljanje odgovora na tužbu i za zastupanje po punomoćnici u osobi odvjetnice, na jedinom održanom ročištu, priznat ukupan iznos od 400,00 Eura za obje pravne radnje ili po 200,00 Eura za svaku od tih radnji, dok je na te opravdane troškove, tuženiku priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 100,00 Eura.

36. Zbog toga je tužitelj obvezan svotu od 500,00 Eura, isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška.

U Bjelovaru, 25. ožujka 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 26. ožujka 2026. godine, a putem ovoga suda.