Poslovni broj: P-1705/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužiteljice KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Karlu Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene dana 10. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, javno objavivši dana 25. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 628 -50- 3635237 od 01.09.2006. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva OV-1603/20066 od 01.09.2006. godine, koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535 da tužiteljici KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 297,37 EUR-a (dvijestodevedesetsedameuraitridesetsedamcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.09.2006. godine do isplate i to po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.303,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 25. ožujka 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 1. rujna 2006. godine kao korisnica kredita s tuženom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj:628-50-3635237 na iznos kredita od 14.627,54 CHF, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, OU-1603/2006 od 01.09.2006. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.627,54 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi točke 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada u iznosu od 3,30 % (tricijela trideset posto) iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Odredbom točke 3 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, odnosno koja se odbija od isplaćenog iznosa kredita tužitelju. Tužiteljica ističe kako je navedena odredba iz točke 3. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te je stoga naplata nekakve naknade za obradu kredita u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna.

Sud Europske unije da je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužiteljica kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužiteljica ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te je kao takva ništetna.

Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu u postotku od 3,30% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosila je 482,71 CHF, što je vidljivo iz Kontrolnog ispisa unosa korištenja. Na dan plaćanja ulazne naknade 5.9.2006. godine srednji tečaj CHF bio je 4,644, te se dolazi do iznosa od 2.241,71 kn odnosno 297,53 EUR koji je tuženik neosnovano naplatio tužiteljici s osnova nekakve naknade za obradu kredita.

Navodi nadalje tužiteljica, da iako je tužiteljica morala platiti tih 482,71 CHF na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno da uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe snosila tužiteljica. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužiteljica morala platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužiteljica tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata.

Radi navedenog sukladno Zakonu o obveznim odnosima te Zakonu o zaštiti potrošača tužiteljica predlaže donošenje presude kao u izreci (iznos iz točke II tužiteljica precizira na ročištu dana 10.2.2026. nakon dostavljene potvrde o visini naplaćene naknade na način da umjesto prvotno utuženog iznosa od 297,53 eur sada potražuje iznos od 297,37 eur).

2. U odgovoru na tužbu (list 18-20 spisa) tuženik navodi da su tužitelj i tuženik dana 1.09.2006. sklopili Ugovor o kreditu 628-50-3635237 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 14.627,54 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5.20% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

„Čl. 3. NAKNADA

Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva . Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

Prije zaključenja ugovora tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

Tuženik ističe i prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 23.10.2024. da je razvidno da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-3635237 od 1. rujna 2006., kontrolni ispis unosa korištenja, tečajnu listu, potvrdu od 10.12.2025., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 1. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 628-50-3635237 (list 5-8 spisa) kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.627,54 chf, uz rok otplate 84 mjeseca, za kupnju novog vozila. Odredbom čl. 3 ugovorena je jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, a što danas predstavlja protuvrijednosti iznosa od 297,37 eur, koja visina među strankama nije sporna.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužiteljice koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 45 spisa) da je ona kupovala osobno vozilo marke Fiat Punto 2006. u autokući Autocommerce. Upravo u toj autokući da su joj rekli da joj oni mogu srediti kredit preko Raiffeisenbank Austria d.d. Koliko se sada sjeća ona uopće u banku nije išla već je sve vezano za kredit riješila u toj autokući. Ni sa kim nije mogla pregovarati o uvjetima kreditiranja. U ugovoru je vidjela tu odredbu za obradu kreditnog zahtjeva pa kada je pitala na što se ona odnosi i zašto se to plaća rečeno joj je samo da banke tako funkcioniraju, a nikakvo drugo obrazloženje vezano za tu naknadu nije dobila. Banka joj je za iznos te naknade umanjila iznos kredita, odnosno naknada je naplaćena od iznosa kredita. Vozilo joj je trebalo za osobne potrebe.

7. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora , odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP -a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužiteljice tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo , te da joj nije rečeno na što se odnosi ta naknada, odnosno na njeno pitanje joj je rečeno da banke tako funkcioniraju, a nikakvo drugo obrazloženje vezano za tu naknadu ni je dobila.

10. Iz ugovora nije jasno na što se odnosi naplaćena naknada te se može samo pretpostaviti da se odnosi na naknadu za obradu kredita, međutim iz iskaza tužiteljce proizlazi da njoj nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća odnosno na što se odnosi iznos od 3,30% iznosa kredita, stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužiteljica nije imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužiteljica temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je ista nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o naknadi o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada, ukoliko se odnosi na trošak obrade kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I te utvrdio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade za obradu kredita čija visina je među strankama nesporna, a proizlazi iz potvrde tuženika sa lista 44 spisa te iznosi 297,37 eur (odnosno tadašnjih 2.240,56 kn). Iz potvrde tuženika nadalje proizlazi da je naknada naplaćena odnosno ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita dana 5. rujna 2006.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelj ice da traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II to je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 297,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužiteljici temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (5.09.2006. su tužiteljici doznačena sredstva odobrenog kredita umanjena za trošak obrade) odnosno od dana 6. rujna 2006. kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužiteljici kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknade. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužiteljica bila prisiljena, a da bi dobila kredit, pristati na taj uvjet banke iako joj nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužna platiti.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredb i iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

17.1. Priznat trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 17.4.2025. (200,00 eur; tbr.8.t.1), zastupanja dana 1.10.2025., 10.12.2025. i 10.2.2026. (200,00 eurx3, tbr.9.t.1), što ukupno iznosi 1.000,00 eur odnosno uvećano za PDV (250,00 eur) 1.250,00 eur. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u istom iznosu, dakle ukupno je tužiteljici na ime troškova postupka dosuđen iznos od 1.303,10 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

U Rijeci, 25. ožujka 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.