REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6780/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Krajačić, odvjetnici u Zaboku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 18. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja te zamjenika punomoćnika stranaka, dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom i bez pravnog učinka odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 790916 sklopljenog između stranaka koja glasi:

" jednokratno 1,75% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju TZ iznos 167,68 eur sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2005. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 214,04 eur sa zateznom kamatom od 25. ožujka 2026. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007, određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika kao kreditorom 25. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 790916. Tvrdi da je u ugovornom odnosu nastupao u svojstvu potrošača budući je kredit korišten kao namjenski za kupnju automobila za njegove osobne potrebe. Istim je tuženik stavio na raspolaganju tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.229,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečajnu HNB za devize na dan isplate, s rokom otplate od 84 mjeseci. Ugovorne strane su bez pojedinačnog pregovaranja čl. 6.1. ugovorile naknadu od 1,75% od iznosa kredita, jednokratno naplativu prilikom puštanja kredita u tečaj. Tužitelju je prilikom isplate kredita 1. lipnja 2005. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva ustegnut iznos 1.263,43 kn, što odgovara iznosu od 167,68 eur. Kako je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, a zbog čega je izvjesno kako se o njegovim pojedinačnim odredbama nije pregovaralo pa ni sam tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o namjeni i visini sporne naknade, koja mu je nametnuta kao obveza, time je prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega je uzimajući u obzir predmet ugovora, sve okolnosti njegova sklapanja odredba čl. 3. istog nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 2. i 3., te čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Dalje, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužitelju pripada pravo na isplatu ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja te naknade. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom toč. 6.1. Ugovora o kreditu, a kojom je određeno plaćanje tzv. ulazne naknade, sadržaja kao u toč. I. izreke te posljedično navedenom obvezati tuženika na isplatu iznosa 167,68 eur sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2005. do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelja na podmirenje troškova postupka. Uvodno, tuženik u smislu članka 40. st. 3. ZPP prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi i u bitnom tvrdi da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Prednje da je i stav VSRH izražen u presudi Rev 688/2000-2 od 07.01.2004. godine kao i rješenju VSRH Rev 374/2013 od 6. prosinca 2017. godine. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je kako je Ugovor o kreditu sklopila fizička osoba. Međutim, nije moguće utvrditi je li ta ista fizička osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, prije svega utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom. Dodatno, nije sporna odredba članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Dodatno, nema mjesta ni tvrdnjama da je predmetna odredba ništetna s aspekta čl.270 Zakona o obveznim odnosima jer je bila potpuno neodređen i neodrediva. Pa i sam tužitelj navodi da je određeno da se naknada plaća u visini 1,75 % od iznosa kredita, a za pretpostaviti je da tužitelj prije svega zna koliki iznos kredita podiže, a da onda može i izračunati koliko je 1,75 % od tog iznosa čime bi vrlo precizno odredio kolika bi njegova obveza s te osnove bila. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako i pristao na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju priliko obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. . Povrh navedenog, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade. Ukoliko bi sud ipak našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ne spori visinu naplaćene naknade kao ni izračun kamata, ali ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 4-10 spisa), otplatnu tablicu (list 11-13 spisa), Opće uvjete za poslovanje s građanima (list 72-75 spisa), iskaz tužitelja (list 85 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe toč. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegov potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i Volksbank d.d, kao pravni prednik tuženika, 25. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 790916, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 15.229,00 CHF;

- da je toč. 6.1. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,75% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn te se naplaćuje neposredno prije isplate kredita;

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u visini 1.263,43 kn / 167,68 eur dana 1. lipnja 2005.

- da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d.

7. Sporno je je li predmetna odredba toč. 6.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila kojeg je koristio za osobne potrebe te je sam postupak sklapanja ugovora tekao tako da su ga iz auto kuće gdje je kupio vozilo uputili u banku tuženika gdje ga je čekao sastavljen ugovor o kreditu pa nije imao mogućnosti pregovarati oko sadržaja ugovora, a niti mu je posebno objašnjeno na što se predmetna ulazna naknada odnosi i zašto baš u tom iznosu. Radi proteka vremena ne sjeća se da li je ista naplaćena oduzimanjem od iznosa kredita ili je istu platio posebno. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Navodi da je prije potpisa, ugovor o kreditu pročitao na brzinu. Nije posebno pitao djelatnika banke za obrazloženje sporne odredbe jer mu je rečeno da je takav kredit za njega najpovoljniji i da je to sve u redu. Kada ga se pita da li se sjeća da li mu je taj iznos naknade bio prevelik u odnosu na iznos kredita, navodi da se ne sjeća.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njezin sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Ocjenom iskaza tužitelja sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi dobio obrazloženje na što se predmetna naknada odnosi. Konačno, na što se točno odnosi predmetna naknada, tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati.

10. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom prihvaćenog iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača (radi kupnje vozila) jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi to svojstvo isključivale, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

12. Čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,75 % iznosa kredita.

14. Prema mišljenju suda, predmetna odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

16. Osim toga, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Opći uvjeti za poslovanje s građanima, a ni sama ugovorna odredba čl. 6.1., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,75%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), odnosno odredbe čl 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,75 % njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Nadalje, prema čl. 142. ZOO/91, važećim u vrijeme zaključenja ugovora, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, Ugovor ima oznaku broj 790916 te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto i broj lista, čime je više nego jasno da se radi o tipskom ugovoru, (a kako je to iskazivao i tužitelj) to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 6.1. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

26. Pritom se dodaje da se o ništetnosti/ništavosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

27. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, a niti je isto jasno proizlazi iz priloženih Općih uvjeta za poslovanje s građanima jer su u istima samo navedeni iznose koje je banka ovlaštena naplatiti, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita, kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga je i neosnovan navod tuženika da bi se, u konkretnom slučaju, radilo o zabrani manjeg značaja te da ista ne utječe na ništavost ugovora.

29. Slijedom navedenoga sud je dakle, utvrdio ništavom odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,75 % na iznos kredita.

30. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 210. u vezi čl. 104. ZOO/91 tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

31. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 104 st.1. ZOO/91 u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO/91 od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

32. Slijedom svega navedenog, a kako je nesporno da je tužitelju 1. lipnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 1.263,43 kn / 167,68 eur, a kako to proizlazi i iz Otplatne tablice (list 11 spisa), to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa odnosno te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

33. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91 i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO/91 propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništava - dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

34. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04)., čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

35.1. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da se deklaratorni zahtjevi, koji su postavljeni uz činidbu, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005. i Revd-5577/2025 od 14. siječnja 2026.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

35.2.Tužitelju je tako priznat trošak za: sastav tužbe 25 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 29. prosinca 2025. 25 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 18. veljače 2026. 25 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 75 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 150,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (37,50 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 26,55 eur, sveukupno iznosi 214,05 eur.

36. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 25. ožujka 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika