Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: Pr-51/2020-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LE (ranije: L) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetnici iz Vinkovaca, Glagoljaška 16/I, protiv tuženika PRODUKT KLASOVI d.o.o. Vinkovci, S. Radića 28, OIB: 22936624623, zastupanog po punomoćniku Slavenu Karabanu, V. Nazora 3, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 10. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Nede Brčić, odvjetnice iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika Slavena Karabana, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu tuženika Produkt klasovi d.o.o. Vinkovci, Stjepana Radića 28, OIB 22936624623, koji je tužiteljici LE, rođenoj L, iz [adresa], a sada na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], temeljem odluke o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme od 24. ožujka 2020., koja je potvrđena odgovorom na zahtjev za zaštitu prava od 31. ožujka 2020., a kojom odlukom je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sklopljen 31. prosinca 2019., slijedom čega radni odnos tužiteljici nije prestao te joj pripadaju sva prava iz radnog odnosa.

II. Sudski se sa danom 10. veljače 2026., kao danom zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari raskida ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 31. prosinca 2019.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici štetu zbog sudskog raskida u visini 3 bruto plaće u nominalnom iznosu od 2.374,89 eura (dvijetisućetristotine- sedamdesetčetirieuraiosamdesetdevetcenti) (791,63 eura x 3), u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 750,00 eura (sedamstotinapedeseteura) u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika i to prvo na određeno vrijeme od 18. srpnja 2019., a potom i na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 2019., na radnom mjestu prodavačice.

1.1. Međutim, tuženik je 26. ožujka 2020. uručio tužiteljici Odluku o otkazu ugovora o radu od 24. ožujka 2020., kojom tužiteljici otkazuje ugovor o radu na određeno vrijeme, iako je tužiteljica bila kod tuženika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i kojom odlukom je tužiteljici otkazan ugovor o radu bez prava na otkazni rok i otpremninu sa danom donošenja odluke, dakle 24. ožujka 2020.

2. Ističe se da je protiv navedene odluke tužiteljica pravodobno izjavila zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, ali se očitovao dopisom odnosno odgovorom od 31. ožujka 2020.

3. Nadalje, tužiteljica smatra da je otkaz ugovora o radu tuženika tužiteljici nezakonit i to prije svega što je tužiteljica bila u radnopravnom statusu na neodređeno vrijeme temeljem ugovora od 31. prosinca 2019., a tuženik je tužiteljici otkazao ugovor o radu na određeno vrijeme, isto tako tuženik nije tužiteljici priznao pravo na otkazni rok iako prema Zakonu o radu, ali i prema Ugovoru o radu tužiteljica nesporno ima pravo na isti. Nadalje, u obrazloženju pobijane odluke tuženik navodi da je razlog otkaza pad prometa u trgovini, međutim, u isto vrijeme tuženik je zapošljavao radnike na određeno vrijeme, zbog čega nije mogao otkazati ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Također ističe da se poslodavac odnosno tuženik pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu nije držao kriterija niti ih je razmatrao, a koji su propisani u članku 115. stavak 2. Zakona o radu, jer bi to u obrazloženju odluke o otkazu naveo, te je i u tom dijelu odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita i nedopuštena.

4. Napominje se da je u daljnjem tijeku postupka tužiteljica ostala kod tužbe, ali je uredila tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi od 10. veljače 2026., na način da je predložila sudu da donese presudu kojom se utvrđuje nedopuštenim otkaz ugovora o radu, da se utvrdi sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljen 31. prosinca 2019. i to sa danom zaključenja glavne rasprave, da se naloži tuženiku da naknadi tužiteljici štetu zbog sudskog raskida u visini 3 bruto plaće u nominalnom sveukupnom iznosu od 2.374,80 eura, te da istoj naknadi prouzročeni parnični trošak. Istovremeno je ispravila tužbu na način da je označila tužiteljicu kao LE, ranije L, budući se tužiteljica u međuvremenu udala i promijenila prezime.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je tužiteljica bila kod tuženika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, sukladno ugovoru o radu od 31. prosinca 2019., nije sporno da je tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radniku otkazao predmetni ugovor o radu i to radi gospodarskih razloga i nije sporno da e u uvodu Odluke o otkazu navodi da se otkazuje ugovor o radu na određeno vrijeme, ali se radi o omašci prilikom prijepisa Odluke o otkazu koja je odmah ispravljena, budući se dalje u tekstu Odluke o otkazu navodi da se otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ali je po shvaćanju tuženika navedena omaška bez ikakvog pravnog značaja u odnosu na predmet spora.

5.1. Ističe da je i samim ugovorom o radu od 31. prosinca 2019., u članku 14. istoga, navedeno izričito, a kako je to i ugovoreno između stranaka da " poslodavac i radnica mogu redovito i izvanredno otkazati ovaj ugovor pod uvjetima propisanim zakonom. " Nadalje, glede razloga otkaza koji su prije svega gospodarske naravi nesporno je da je tuženik kao poslodavac imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljice, imajući u vidu pandemiju Corona virusa – Covid 19, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, kada je cijela Hrvatska bila u izolaciji, ograničeno je radno vrijeme trgovina i drugih trgovačkih društava, državnih i javnih institucija i u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljici pao je promet tuženika kao poslodavca, pa i svim trgovačkim djelatnostima, te je nesporno da je samim time u tvrtki tuženika došlo do viška radnika. Navedeno tuženik može dokazati prilaganjem sudu svojim financijskih izvješća.

5.2. Tuženik navodi da je neistinita tvrdnja da je tuženik nakon otkaza tužiteljici zapošljavao druge radnike na određeno vrijeme, jer nakon otkaza nije zaposlio niti jednog novog djelatnika.

5.3. Što se tiče prava na otkazni rok tužiteljice, tuženik je u svom očitovanju na zahtjev za zaštitu prava priznao učinjenu omašku te tužiteljici priznao pravo na dva tjedna otkaznog roka za koje vrijeme je istu oslobodio od obveze rada te joj je za navedeno vrijeme isplatio plaću kao da je radila.

5.4. Zaključno, tuženik predlaže da su nakon provedenog postupka odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu prouzročenih parničnih troškova tuženiku.

6. Prije svega valja istaknuti da je tužiteljica postupila u cijelosti sukladno članku 133. stavku 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 – dalje u tekstu Zakon o radu), odnosno kako je tužiteljica odluku o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24. ožujka 2020., zaprimila 26. ožujka 2020. to je tužiteljica podnijela istoga dana 26. ožujka 2020. tuženiku kao poslodavcu zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, ali se očitovao dopisom – odgovorom na zahtjev za zaštitu prava i to 31. ožujka 2020. pa je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana podigla tužbu kod ovoga suda radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme nezakonitim i nedopuštenim, te je tužba sa prilogom zaprimljena kod ovoga suda 6. travnja 2020. godine, dakle u zakonskom roku, sukladno članku 133. stavku 2. Zakona o radu.

7. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica je i dalje ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističući da je pobijana odluka o otkazu nezakonita i zbog činjenice da tužiteljici nije priznato pravo na otkazni rok, iako joj to pravo nedvojbeno pripada. Navodi tuženika da je naknadno u očitovanju ispravio omaške iz prijepisa odluke o otkazu, koje se prije svega tiču otkaza ugovora o radu na određeno vrijeme, iako je ugovor o radu tužiteljice bio na neodređeno vrijeme, a osim toga i ispravljanja još jedne omaške da je tužiteljici ipak naknadno priznato pravo na otkazni rok, jer isto nije bilo priznato u samoj odluci o otkazu, koja odluka je krajnje nespretno i neozbiljno izrađena od strane samog tuženika kao poslodavca, budući se izradi odluke o otkazu ugovora o radu mora pristupiti s dužnom pažnjom i zbog sadržaja takve odluke a i zbog same osobe kojoj se otkazuje ugovor o radu odnosno tužitelja. Osim navedenog, činjenica je da kod tuženika postoje radnici koji imaju ugovor o radu na određeno vrijeme, tuženik nije mogao zakonito otkazati radniku – tužiteljici koja je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme.

7.1. Tužiteljica ističe da je iz sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu vidljivo da tuženik uopće nije razmatrao kriterije propisane člankom 115. stavak 2. Zakona o radu, zbog čega je nedvojbeno otkaz nezakonit. Naime, prema odredbi članka 115. stavak 2. i 3. Zakona o radu propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Upire na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to presude broj: Revr-242/14-2 od 13. svibnja 2015. u kojoj se u bitnom navodi … pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan navesti koji su to kriteriji bili odlučni pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. U konkretnom slučaju tuženik to nije učinio, pa kako to pravilno cijene niže stupanjski sudovi nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, jer tuženik nije dokazao (članak 13. stavak 3. Zakona o radu) da ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici. Isto tako poziva se i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-1785/14-2 od 12. svibnja 2015.

8. Provedeni su dokazi uvidom i čitanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 31. prosinca 2019., sa lista 4 – 5 spisa, preslik Odluke o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme od 24. ožujka 2020., sa lista 6 spisa, presliku Potvrde o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa broj:

1/2020 od 24. ožujka 2020., sa lista 7 spisa, u presliku Zahtjeva za zaštitu prava od 26. ožujka 2020., sa lista 8 spisa, u presliku Odgovora na Zahtjev za zaštitu prava od 31. ožujka 2020., sa lista 9 spisa, u izvornik izvatka po transakcijskom računu, sa lista 26 spisa, u izvornik obračunske liste plaće za tužitelja od 31. ožujka 2020., sa lista 27 spisa,u financijsko izvješće sa priloženim pdv obrascima predanih u Poreznoj upravi , sa lista 31 – 55 spisa, dopis i ispis podataka za tužitelja od HZMO PU Vukovar za vremensko razdoblje od 1. ožujka 2020. do 31. ožujka 2020. sa lista 68 – 73 spisa, izvornik specifikacije dokumentacije tuženika za razdoblje od 1. ožujka 2020. do 30. travnja 2020. sa lista 77 – 87 spisa, presliku Ugovora o dodjeli Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Korona virusom (Epidemijska bolest – COVID 19 ), sa lista 88 – 89 spisa, preslika poziva na povrat nepripadno isplaćene potpore tuženiku od strane HZZ PU Vinkovci od 24. kolovoza 2020., sa lista 90 – 92 spisa. Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke, te saslušanjem direktora i zakonskog zastupnika tuženika ŽE.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku), kako pojedinačno, tako i u svojoj ukupnosti, te je sud ocijenio tužbu i konačno uređeni tužbeni zahtjev od 10. veljače 2026. u cijelosti osnovanim.

10. Nije sporno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika, prvo na određeno vrijeme od 18. srpnja 2019., a nakon toga i na neodređeno vrijeme, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 2019. (list 4 – 5 spisa) i nije sporno da je kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu prodavačice.

10.1. Među strankama nije sporno da je tuženik dana 26. ožujka 2020. uručio tužiteljici Odluku otkaza ugovora o radu od 24. ožujka 2020., kojom tužiteljici otkazuje ugovor o radu na određeno vrijeme (list 6 spisa), premda je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme.

10.2. Također među strankama nije sporno da je protiv navedene odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljica pravodobno izjavila zahtjev za zaštitu prava i to 26. ožujka 2020. (list 8 spisa) i nije sporno da tuženik o istom zahtjevu nije odlučio, ali se očitovao dopisom koji je nazvao odgovor na zahtjev za zaštitu prava i koji datira sa 31. ožujka 2020. (list 9 spisa).

11. Sporno je između stranaka je li otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme u odnosu na tužiteljicu, zakonit, a sporna je i valjanost Odluke o otkazu ugovora o radu, budući tužiteljica smatra da su joj tom odlukom uskraćena prava na otkazni rok i otpremninu, zbog čega istu odluku smatra nezakonitom.

11.1. Također, sporna je i činjenica je li tuženik pri otkazivanju ugovora o radu tužiteljici, a radi se o poslovno uvjetovanom otkazu, proveo zakonske kriterije propisane člankom 115. stavkom 2. Zakona o radu.

12. Tužiteljica u svom iskazu potvrđuje da je u srpnju 2019. godine počela raditi kod tuženika na određeno vrijeme, a u prosincu iste godine je dobila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu prodavača i pekača pekarskih proizvoda u prodavaonici u [adresa] kod [adresa]. Osim nje u prodavaonici su radile još dvije kolegice, od kojih jedna na određeno a druga na neodređeno. O razlozima otkaza ugovora o radu iskazala je da je to bilo nakon njenog povratka sa godišnjeg odmora, kada je bila upitana planira li se udati, odgovorila je potvrdno i da to planira u srpnju te godine, a bila je tada prisutna i šefica NE koja joj je tom prigodom rekla: " znam ja kako to ide, ostat ćeš u drugom stanju odmah nakon udaje ", nakon toga je krenulo rotiranje tužiteljice po drugim poslovnicama u poslijepodnevnim smjenama, što bi bila praksa tuženika da bi radnici postali nezadovoljni i sami dali otkaz. Potvrdila je da je praksa bila da se radi u dvije smjene ali kada bude premještaj u drugu poslovnicu tada se radi samo u drugoj smjeni. U svom iskazu tužiteljica je potvrdila da dok je radila u Novom Selu samostalno je naručivala robu, bila je dobar radnik i radila je kontinuirano 7 mjeseci. Nikada nije prigovorila tuženiku jer je željela zadržati posao s obzirom da se uskoro trebala udati. Toga dana kada je dobila otkaz bila je slobodna i šef ŽE pozvao ju je na razgovor. Kada je došla kod njega već su je čekali dokumenti o sporazumnom prekidu ugovora, koji je odbila potpisati, budući ima prava sa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje jer je u toj godini radila i kod drugog poslodavca, a i ugovor o radu joj je bio na neodređeno vrijeme. Kao razlog raskida ugovora o radu naveo je da je korona, da se obujam posla smanjio, što po iskazu tužiteljice nije bilo točno, jer misli da je i dalje zapošljavao druge radnice, jer kod dolaska je vidjela djelatnice koje ranije nisu radile. Nije joj bilo poznato je li još nekome otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Odluku o otkazu ugovora o radu je pročitala, nije uočila otkazni rok i isplaćene su joj sve dospjele plaće i naknade. Također je iskazala da je poslovnica u kojoj je ona radila nastavila i dalje raditi i da su ostale tri zaposlenice kao i do tada, a nakon njezinog odlaska na njeno radno mjesto došla je radnica ČE te ŠE koja je dobila ugovor na neodređeno vrijeme. Na upit je li joj poznato da je tuženik koristio potporu za zadržavanje radnih mjesta u koroni odgovorila je potvrdno da joj je to poznato, vidjela je na internetu ali ne može priložiti pisani dokaz. Nije znala precizirati koliki je bio utržak prije i za vrijeme korone u njezinoj smjeni.

13. Direktor i zakonski zastupnik tuženika iskazao je da je u vrijeme otkaza ugovora o radu tužiteljici bilo oko 45 zaposlenih. Praksa im je da prvo daju ugovor na određeno vrijeme na 3 mjeseca, a nakon toga na neodređeno vrijeme. Potvrdio je da se sjeća tužiteljice kao zaposlenice i da otkaz nije bilo nezadovoljstvo njezinim radom već isključivo razlozi početka epidemije korone odnosno mjere u koje su ušli kako bi opstali, smanjilo se radno vrijeme, kretanje ljudi, i koliko se sjeća osim tužiteljici otkazali su ugovor i djelatnici u proizvodnji, a u to smo vrijeme imali su oko 40-45 zaposlenika, a nakon rekapitulacije prometa od 15. ožujka prema kraju mjeseca, primijetili su da je promet osjetno pao i da bi po tim prihodima trebali imati 20-25 zaposlenika da nije bilo poticaja i potpora za očuvanje radnih mjesta. U travnju su zatražili i dobili poticaj za očuvanje radnih mjesta, ali nije znao reći o kojem se iznosu radilo. Otkaz ugovora o radu piše djelatnica u knjigovodstvenom dijelu tvrtke KE. Nije se mogao sjetiti da li je tužiteljici u otkazu ugovora o radu bio dan otkazni rok, ali da je bio plaćen u cijelosti. Iskazao je da kada postoji potreba da se nekome otkaže ugovor o radu, uvijek se gledaju socijalne prilike zaposlenika kojem treba dati otkaz, te se gleda i vremensko razdoblje koliko je dugo netko zaposlen. Od 20 prodavača uvijek imaju 3 do 5 zaposlenih djelatnica koje koriste porodilji dopust, te ne gledaju to kao uvjet otkaza kako je to tužiteljica navela. Za vrijeme korone nikoga nisu zapošljavali jer zbog lošijeg poslovanja nisu za to imali potrebe. Radno vrijeme u ožujku 2020. je u poslovnicama bilo od 5-6 ujutro odnosno do 19-22 sata, dok je poslovnica u N. Selu imala radno vrijeme od 5 do 20 sati i troje zaposlenih, cijeli ožujak, a kasnije u travnju se radilo kraće zbog odluke države da se skraćuje radno vrijeme od 8-17 sati, a misli da je bilo zaposleno 2 djelatnika, a ako je i bilo troje tada su slali ljude na godišnji jer nije bilo potrebe da svi rade, i to se odnosi na vrijeme od travnja pa nadalje. Iskazao je da je tužiteljici otkazni rok u financijskom dijelu u cijelosti plaćen za vrijeme od 15 dana, a za ostale podatke nije mogao reći. Na upit tko su radnici koje su razmatrali kao kandidate za otkaz kada je isti uručen i tužiteljici, odgovorio je uopćeno da je prošlo već dosta vremena, ali da je npr. UE, koja je zaposlena 8 godina, ima troje djece, a koja je tada radila sa tužiteljicom, a koji je konkretno razlog bio seljenja tužiteljice na drugo radno mjestu u poslijepodnevnu smjenu, odgovara je da se točno ne sjeća razloga, ali je često znalo biti bolovanja, godišnjih odmora, te je N. Selo bilo upotpunjeno. Na daljnji upit koliko je tada bilo prodavača na određeno odnosno neodređeno vrijeme u svim prodavaonica, odgovori je da je moguće da je bilo i onih na određeno vrijeme, a onima koji su imali na određeno vrijeme nekada su produžili na neodređeno, a nekima su dali otkaz, misli da u to vrijeme nije bilo radnika kojem su produžili ugovor na neodređeno vrijeme. U to vrijeme nije znao odgovoriti koliko su imali točno radnika, ali pretpostavlja da se broj radnika nije mijenjao. Na upit punomoćnika tuženika da li je tvrtka ikada dala otkaz zbog udaje, porodiljinog ili sl., odgovorio je da nisu nikada to radili, niti im je to predstavljalo problem. U odnosu na utržak u trgovinama primijećen je da se krajem 3. mjeseca utržak izuzetno smanjio, a veći prihod je u 4., 5. i 6. mjesecu, dok je zimi manji. Država je počela davati potpore za očuvanje radnih mjesta od 4. mjeseca 2020. Zakonski zastupnik tuženika napominje da su svi razlozi otkazivanja bili isključivo gospodarske prirode jer je evidentno da je pad prometa bio velik, dakle oko 300.000,00 kn razlike u odnosu na pandemijsku godinu i godinu poslije.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista bila dobar i odgovoran radnik kod tuženika, jer je tuženik kao poslodavac sa tužiteljicom prvo sklopio ugovor na određeno vrijeme, a nakon samo sedam mjeseci ugovor na neodređeno vrijeme, jer je nesumnjivo u tužiteljicu imao povjerenja, s obzirom da je osim posla prodavača samostalno naručivala robu i za istu odgovarala.

14.1. Iskaz tužiteljice je sud ocijenio razuman, logičan i u cijelosti istinit, koji kao takav nije osporen od strane tuženika, osim u dijelu u kojem tuženik navodi da je otkaz tužiteljici ugovor o radu zbog poslovnih odnosno gospodarskih razloga.

15. Naprotiv, iskaz zakonskog zastupnika tuženika sud je cijenio kao djelomično istinit iz razloga što se očito otkazu tužiteljice pristupilo paušalno neovisno o tome što je otkaze ugovora o radu pisala druga osoba, u ovom slučaju KE a ne z.z. tuženika, budući je u odluci otkazu ugovora o radu bilo više pogrešaka, pa je umjesto ugovora o radu na neodređeno vrijeme navedeno da se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme, a omaške, kako to navodi tuženik, bile su i glede otkaznog roka koji u odluci o otkazu uopće nije naveden.

16. U ovom konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac prilikom otkazivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme tužiteljici očigledno nije postupio sukladno odredbama članka 115. stavka 2. i 3. Zakona o radu, jer bi to svakako bilo navedeno u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu. Neovisno o tome što se ovdje radilo o poslovno uvjetovanom otkazu. Naime, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika i ta tri elementa poslodavac mora uzeti u obzir jer inače ako bi zanemario bilo koji od njih, odluka o otkazu bi bila nezakonita, s tim da poslodavac može odluku donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što su npr. kvaliteta rada, odgovornost, točnost i urednost na radu. Ukazuje se tuženiku da zakonskih ograničenja u tom smislu nema i autonomno je pravo poslodavca po kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost. Navedeno valja tumačiti tako da poslodavac prilikom otkazivanja ugovora o radu mora utvrditi tko čini usporednu skupinu radnika koji obavljaju iste poslove, pa usporediti te radnike vodeći računa o spomenuta tri kriterija odnosno elementa kao i o onim kriterijima koje je možebitno sam propisao svojim općim aktima, dakle, izbor se mora ograničiti na one radnike koji su istom pravnom položaju, što evidentno tuženik nije učinio, odnosno nije učinio na zakonom propisan način (tako i Vrhovni sud RH Revr-1237/11 od 11. prosinca 2012., presuda broj Revr-242/14-2 od 13. svibnja 2015.).

16.1. Pretpostavka za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu je smanjenje opsega poslova koje mora biti takvo da objektivno dovodi do nerazmjera između broja zaposlenih radnika kod poslodavca i opsega poslova koji ti radnici trebaju obavljati za tog poslodavca.

16.2. Nesporno je da je kod tuženika u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici bilo više radnika na određeno i neodređeno vrijeme, što proizlazi iz samog iskaza tužiteljice i z.z. tuženika, te dokumentacije koju je priložio sam tuženik. Tako iz dokumentacije tuženika a koja se odnosi na broj zaposlenih djelatnika u ožujku 2020. proizlazi da je kod tuženika bilo zaposleno 53 radnika (list 80 – 84 spisa) da je za ožujak 2020. kod tuženika bilo zaposleno 13 radnika na određeno vrijeme (list 85 spisa), da je tuženik dobio od države potporu za očuvanje radnih mjesta, što proizlazi iz Ugovora o dodjeli Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Korona virusom, koji je tuženik zaključio sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i iz kojeg se utvrđuje da je potpora bila za vremensko razdoblje od 1. ožujka 2020. do 31. svibnja 2020. za 34 radnika, u ukupnom iznosu od tada 374.062,50 kuna (list 88 do 89 spisa).

16.3. Iz iste dokumentacije koju je dostavio tuženik vidljivo je da su potpore Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kontinuirano uplaćivane od ožujka do svibnja 2020. godine i da su iznosile ukupno navedeni iznos od 374.062,50 kuna, i kada se uzme u obzir iskaz tuženika koji je naveo da je pad prometa bio za oko 300.000,00 kuna, onda je zaključak suda da nikome nije trebalo otkazati ugovor o radu, pa niti tužiteljici, jer je prihod tuženika namiren i u većem iznosu od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uz potporu u naprijed navedenom iznosu.

17. Ukazuje se tuženiku da u slučaju izvanrednog stanja, a ovdje su nesporno bile izmijenjene okolnosti uslijed epidemije bolesti tuženik je kao poslodavac morao voditi računa o očuvanju zaposlenosti i radnih mjesta, te provođenju mjera zaštite od širenja virusa te je u skladu sa Zakonom o radu mogao uvesti nejednaki raspored radnog vremena, radno vrijeme preraspodijeliti, promijeniti raspored radnog vremena radnika, s radnikom ugovoriti skraćivanje radnog vremena (s punog na nepuno radno vrijeme) donijeti odgovarajuću odluku koja bi imala utjecaja na organizaciju radnog vremena, uvođenje smjenskog rada, rad u timovima i sl. a mogao je koristiti mogućnost u određivanju odmora i dopusta pa i godišnjeg odmora, a ne odmah ići na najtežu mjeru za radnika, odnosno otkazivati mu ugovor o radu, kao što je slučaj kod tužiteljice da joj je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

17.1. Ovo tim više, a uzimajući u obzir sve okolnosti otkazivanja ugovora o radu tužiteljice, očito nepoštivanje kriterija odnosno njihovo nerazmatranje propisano člankom 115. stavkom 2. Zakona o radu, odluku o otkazu sud u cijelosti smatra nezakonitom.

18. Budući je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu na određeno vrijeme (iako je tuženik to u kasnijem tijeku postupka ispravio da se radi o omašci pri pisanju odluke o otkazu, odnosno da se nesporno radi o ugovoru na neodređeno vrijeme), to je usvojen i njezin zahtjev kojim traži sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojeg je imala zaključen sa tuženikom i to sukladno odredbi iz članka 125. stavak 1. Zakona o radu.

18.1. Prema toj zakonskoj odredbi ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

18.2. Tužiteljica je zatražila utvrđenje sudskog raskida sa danom zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, dakle sa danom 10. veljače 2026., kada je i konačno uredila tužbeni zahtjev po punomoćniku odvjetniku, te zatražila sukladno odredbi članka 125. Zakona o radu naknadu štete zbog sudskog raskida u minimalnoj visini propisanoj zakonom i to tri bruto plaće u ukupnom iznosu sve tri plaće od tada 5.964,50 kuna, što danas predstavlja protuvrijednost od 791,63 eura, a koji iznos je moguće utvrditi iz radnopravne dokumentacije koju je dostavio tuženik u tabličnom prikazu uz podnesak tuženika sa lista 77 – 83 spisa, s tim da je tablica na listu 81 spisa.

19. Pri tome valja naglasiti da je sud utvrdio naprijed navedeni navod tužiteljice, te zaista utvrdio da je iz radnopravne dokumentacije tuženika i to na listu 81 spisa, pod rednim brojem 19. utvrđeno ime i prezime tužiteljice, tada L, i plaća u iznosu od 5.964,50 kuna, protuvrijednost od 791,63 eura, što pomnoženo sa tri plaće koje je tužiteljica zatražila na ime naknade štete iznosi ukupno 2.384,89 eura i valja reći da se kao plaća računa uvijek plaća u bruto iznosu, a kako to proizlazi iz odredbe članka 92. stavka 4. Zakona o radu.

20. Sud smatra da je opravdana zatražena visina naknade štete upravo u visini od tri plaće, a imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika prvo na određeno vrijeme od 18. srpnja 2019., a kasnije i na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 2019. sve do otkaza ugovora o radu, dakle do 24. ožujka 2020., s obzirom da je tužiteljica stara 34 godine i da nema obvezu uzdržavanja u trenutku izrade ove odluke, to znači da joj pripada i primjereni iznos od tri bruto plaće, koji je istina i minimalni broj plaća na ime naknade štete zbog nedopuštenosti otkaza kada se ujedno utvrđuje i sudski raskid ugovora o radu.

21. Valja istaknuti i činjenicu da je sudski ugovor o radu sa naknadom štete zatražen na ročištu za glavnu raspravu koja se održala 10. veljače 2026., a kojoj je nazočio i punomoćnik tuženika koji se protivio navedenom smatrajući da se radi o preinačenju tužbe i tužbenog zahtjeva te je sud raspravnim rješenjem odbio prijedlog tuženika da mu se odredi dodatni rok za očitovanje za konačno uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga što se po njegovom mišljenju radi o objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva.

22. Pogrešan je stav tuženika da se u ovom slučaju radi o objektivnoj preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva, jer je u ovom slučaju nesporno da se tužiteljica pozvala na članak 125. stavak 3. Zakona o radu, u kojem je izričito navedeno da poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu na način propisan stavkom 1. i 2. istoga članka podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

22.1. Dakle, u ovom slučaju je riječ o posebnom propisu koji daje ovlast radniku kao tužitelju da do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja postavi zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i postavljanje takvog zahtjeva nije objektivna preinaka tužbe u smislu odredbe članka 190. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, već se radi o zahtjevu koji je radnik ovlašten postaviti u pokrenutoj parnici u kojoj se odlučuje o dopuštenosti otkaza ugovora o radu na temelju propisa istaknutog u članku 11. Zakona o radu, koji je u tom slučaju specijalni propis, dakle, o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice sud je trebao donijeti meritornu odluku (o zahtjevu tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadi štete odnosno plaće) (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 781/2005-2, kao i u odluci broj Revr-781/05 od 6. travnja 2006.).

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. a u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku, s tim da je sud tužiteljici dosudio u cijelosti zatraženi trošak od 750,00 eura, a koji se odnosi na sastav zahtjeva za zaštitu prava u iznosu od 100,00 eura i jednokratnu naknadu po Tbr. 7. stavak 2. u iznosu od 500,00 eura, što sveukupno čini iznos od 600,00 eura. Tome valja pridodati i pripadajući pdv od 25 % u iznosu od 150,00 eura, odnosno sveukupno 750,00 eura, sukladno Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje Tarifa) jer je tužiteljica bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku.

24. Radi svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Vinkovci, 25. ožujka 2026.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Neda Brčić, Vinkovci

2. Odvjetnik Slaven Karaban, Vinkovci