REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-934/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025-16 od 15. studenog 2025. ispravljene rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025 od 2. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025-16 od 15. studenog 2025. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025 od 2. siječnja 2026. u točkama I., II., III. i IV. izreke, kao i u dijelu točke VII. izreke u kojem je tuženiku naloženo u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.120,71 EUR sa zateznim kamatama od 15. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025-16 od 15. studenog 2025. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025 od 2. siječnja 2026. u dijelu točke VII. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 361,09 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025-16 od 15. studenog 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 146 - 333/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. rujna 2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditora i ŠĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, pod nazivom „Troškovi“ u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku na ime plaćene naknade za obradu kredita platiti tužitelju iznos od 869,32 EUR sa zateznim kamatama od 27. rujna 2005. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. Izreke). Utvrđena je ništetnom odredba članka 8. označenog Ugovora o kreditu, pod nazivom: „Pravo na odustajanje Korisnika kredita“ u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita platiti tužitelju iznos od 432,29 EUR sa zateznim kamatama od 25. travnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 869,32 EUR preko stope dosuđene u točki II. izreke presude (točka V. izreke), kao i tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 432,29 EUR preko stope dosuđene u točki IV. izreke presude (točka VI. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.481,80 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka VII. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.481,80 EUR preko stope dosuđene u točki VII. izreke presude, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 94,34 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka VIII. izreke).

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-552/2025 od 2. siječnja 2026. ispravljena je označena presuda u točki VII. izreke u dijelu osobnog identifikacijskog broja (OIB) tužitelja na način da umjesto „52132169807“ treba ispravno stajati „25132169807“.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da su pravni prednik tuženika kao kreditor i ŠĆ kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 146-333/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. rujna 2005. Zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Utvrđuje da je ŠĆ s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 3. lipnja 2023., kojim je ŠĆ valjano ustupio tužitelju novčanu tražbinu nastalu po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Stoga zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Utvrđuje da korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade jednokratne otplate kredita, odnosno da nije bio informiran na koje usluge i troškove i u kojoj visini se odnosi ta naknada. Također, utvrđuje da korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji opravdaju plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita niti je mogao zaključiti koji je iznos troškova te naknade. Navodi da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Stoga zaključuje da su sporne ugovorne odredbe ništetne sukladno odredbama članaka 81., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP). Obrazlaže da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetnih odredbi zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) jer za tu tražbinu nije propisan poseban rok zastare. Navodi da zastara u konkretnom slučaju još nije počela teći jer tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost tih odredbi ugovora. Stoga otklanja tuženikov prigovor zastare te primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s odredbom članka 1115. ZOO-a, prihvaća tužiteljeve kondemnatorne zahtjeve.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I., II., III., IV. i VII. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Ustraje na prigovoru nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije. Obrazlaže da korisnik kredita kao potrošač nije mogao prenijeti svoje tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu na tužitelja s obzirom na to da se radi o tražbinama koje su strogo osobne naravi te se po svojoj naravi protive prijenosu na drugu osobu. Ukazuje da tužitelj nije potrošač i da ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je korisnik kredita potrošač budući da iz dokumentacije u spisu proizlazi da predmetni ugovor o kreditu nije sklopio isključivo radi zadovoljenja privatnih potreba. Ističe da je sporna naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te navedena u točno određenom iznosu od 1,25% iznosa kredita slijedom čega nema mjesta provođenju testa poštenosti. Smatra da su troškovi obrade kredita jasno definirani te da ne bi trebalo biti sporno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Ukazuje da su u obrazloženju presude izostali razlozi o postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i da prvostupanjski sud nije obrazložio u čemu se sastoji navodna značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita i da prema praksi Suda Europske unije izostanak strukture troškova, tj. naznake u čemu se oni sastoje, ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita navodi da je ona također jasna, lako razumljiva i uočljiva te iz tog razloga ne podliježe testu nepoštenosti. Tvrdi da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama s obzirom da tuženiku nedvojbeno u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta. Stoga smatra da je ugovaranje predmetne naknade legitimno i dozvoljeno te da se radi o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete u smislu odredbe članka 1068. stavka 3. ZOO -a. Ustraje kod prigovora zastre predmetnog potraživanja. Poziva se na utvrđenja iz presude Europskog suda poslovni broj C-561/21 od 25. travnja 2024. te ukazuje da je zastara počela teći od trenutka kada je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Nadalje, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno odredio tijek zateznih kamata s obzirom na to da je tuženik bio savjestan stjecatelj slijedom čega bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora. Obrazlaže da je vrijednost predmeta spora previsoko određena s obzirom na to da je sud u obzir uzeo i deklaratorne zahtjeve, dok je vrijednost predmeta spora trebao odrediti samo prema visini kondemnatornih zahtjeva. Pobija i odluku o parničnom trošku zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. U svakom slučaju, smatra da je odluka o parničnom trošku nezakonita i da nije u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a. Posebno ističe da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%).

5. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP -a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda djelomično pravilna i zakonita, a kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 146-333/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. rujna 2005., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditora i ŠĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, pod nazivom „Troškovi“ u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.“, kao i tužiteljev zahtjev za povratom plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 869,32 EUR. Također, predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba članka 8. označenog Ugovora o kreditu, pod nazivom: „Pravo na odustajanje Korisnika kredita“ u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremen konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“, kao i zahtjev za povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 432,29 EUR.

8. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. ZPP -a na koje tuženik upire u žalbi.

9. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je korisnik kredita u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, koji je bio u to vrijeme na snazi te da se stoga radi o potrošačkom ugovoru. Okolnost da je korisnik kredita naknadno, nakon više godina od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dio navedene nekretnine odlučio iznajmljivati u turističke svrhe kako bi lakše otplaćivao kredit, čije su rate značajno porasle, nije od utjecaja na njegov status potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

10. Također, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, u skladu s odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi. Radi se o novčanoj tražbini, čiji je ustupitelj potrošač prema primatelju koji je pravna osoba (tužitelju), odnosno osobi koja nije potrošač. Međutim, novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju. Predmetnim ustupanjem tražbine nije promijenjen identitet tražbine, a tužitelj kao primatelj tražbine, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO -a, ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku (tuženiku) do ustupanja.

11. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača te da pravilnom primjenom materijalnog prava nije bio ovlašten provesti test nepoštenosti u vezi predmetnih ugovornih odredaba jer su one jasne, razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ovaj sud ne smatra da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi (taksi) za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i odredbe o cijeni ugovora, nego se radi o sporednim odredbama ugovora o kreditu. Stoga se na te odredbe ne primjenjuje zabrana propisana u članku 84. ZZP -a pa je prvostupanjski sud bio ovlašten ocjenjivati radi li se o poštenim ili nepoštenim ugovornim odredbama.

12. Ovaj sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih ugovornih odredbi budući da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao nikakav utjecaj, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza svjedoka PĆ, korisnika kredita, proizlazi da se o predmetnim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetnih naknada i usluga banke koje bi se njima podmirivale. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnim naknadama, o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada niti informacije na koje se konkretno usluge tuženika te naknade odnose. Stoga je ovaj sud suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da su predmetne ugovorne odredbe ništetne sukladno odredbama članaka 81., 83. i 87. stavka 1. ZZP-a.

13. Po pitanju zastare predmetnog potraživanja, tuženik se u žalbi poziva na presudu Europskog suda poslovni broj C-561/21 od 25. travnja 2024. u postupku GP. BG protiv Banco Santander SA. Taj sud u odlomku 38. te odluke navodi: „Međutim, valja pojasniti da, iako se, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, Direktivi 93/13 protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat iznosa koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe može početi teći neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ta ugovorna odredba nepoštena, toj se direktivi ne protivi to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati za to prije nego što se donese presuda kojom se utvrđuje ništavost navedene ugovorne odredbe.” Dakle, znanje potrošača za nepoštenu odredbu ugovora je odlučno za početak tijeka zastare restitucijskog potraživanja, a taj rok započinje teći najkasnije od datuma pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe jer time (tom odlukom) potrošač može saznati za svoja prava. Stoga u postupku zaštite potrošača prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je određeni potrošač znao ili razumno mogao znati za ništetnost pojedine ugovorne odredbe i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost te ugovorne odredbe. Ako to dokaže, zastarni rok restitucijskog potraživanja iz članka 323. stavka 1. ZOO -a započinje teći od trenutka saznanja potrošača, a ne od trenutka donošenja sudske presude kojom je pojedina ugovorna odredba proglašena ništetnom odnosno od njezine pravomoćnosti.

14. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da je potrošač, ŠĆ, znao ili razumno mogao znati da su sporne ugovorne odredbe nepoštene niti to u konkretnom predmetu proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno otklonio tuženikov prigovor zastare.

15. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odredio tijek zateznih kamata na glavno potraživanje. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a. Tom odredbom propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik bio nepošten stjecatelj jer je morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne jer korisniku kredita nije dao nikakve obavijesti o tome od kojih se konkretnih troškova sporne naknade sastoje niti je to vidljivo iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

16. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj nema pravo na trošak pristupa za ročište za objavu presude. Naime, u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a u vezi s odredbom Tbr. 9.3. Tarife trošak pristupa ročištu za objavu presude je opravdan parnični trošak, čiju naknadu može osnovano zahtijevati stranka koja je uspjela u parnici, a imajući u vidu da se radi o trošku učinjenom u povodu postupka. Na ročište za objavu presude tužiteljev punomoćnik je pristupio stoga je prvostupanjski sud osnovano priznao tužitelju taj trošak. U preostalom dijelu, a suprotno tuženikovim žalbenim navodima, parnični trošak je u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a.

17. Međutim, osnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.397,51 EUR. To iz razloga što se u postupcima radi utvrđenja ništetnosti i isplate, deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenjem ništetnosti ne uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti spora, nego se u obzir uzimaju samo zahtjevi za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznose ukupno 1.301,61 EUR. Posljedično, tužitelju je pogrešno odmjeren parnični trošak. Naime, s obzirom na vrijednost predmeta spora (1.301,61 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) tužitelju pripada nagrada za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), za sastav podneska od 29. travnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife), za pristup ročištu od 10. lipnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu od 8. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za pristup ročištu od 27. studenog 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), kao i za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 75,00 EUR, što ukupno iznosi 825,00 EUR, na koji iznos tužitelj ima pravo na PDV od 25% u iznosu od 206,25 EUR, odnosno sveukupno 1.031,25 EUR. Tome treba pribrojiti trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 36,37 EUR i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.120,71 EUR. Tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na iznos utvrđenog parničnog troška u skladu s odredbom članka 151. stavka 3. ZPP-a po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

18. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a u vezi s odredbama članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima žalbenog postupka. Tuženik nema pravo na trošak žalbenog postupka budući da je pobijao i odluku o glavnim zahtjevima, a u tom dijelu nije uspio sa žalbom niti u jednom dijelu. Tuženik je uspio sa žalbom samo djelomično, u odnosu na sporedni zahtjev (parnični trošak) i to u razmjerno neznatnom dijelu. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Maja Bilandžić