REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1026/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Hrvoja Matića, Maksimirska 81, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-91/2025 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e su d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-91/2025 od 22. prosinca 2025. u točkama 1., 2. i 3. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku u dijelu presumiranog odbijanja tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 525,00 EUR sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-91/2025 od 22. prosinca 2025. presuđeno je:

„1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-69000028932/2007 sklopljenog dana 4.5.2007. između FĐ, [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

2. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 202,97 eur, sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 15.5.2007. do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 221,45 eur, sa zateznom kamatom, tekućom od 22. prosinca 2022. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Ukratko, mišljenja je da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i točke 12. ZPP-a, budući je obrazloženje presude nejasno, nerazumljivo i nezakonito. Isto tako, sud je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Žali se i na odluku o parničnom trošku tvrdeći da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev odnosno podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 EUR i trošak PDV-a od 25% ili 15,63 EUR.

3. Protiv presude u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke tužitelj je podnio žalbu. Pogrešno je sud utvrdio vrijednost predmeta spora zbog čega je pogrešno obračunao parnični trošak na koji tužitelj ima pravo. Predlaže da se tužitelju dosudi i daljnji parnični trošak u iznosu od 525,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude te predlaže naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove sastava žalbe uvećano za sudsku pristojbu za žalbu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, i to u ukupnom iznosu od 225,00 EUR.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Kako je izneseno, tužitelj je izjavio žalbu protiv odluke o parničnim troškovima u dijelu u kojemu prvostupanjski sud nije dosudio zatraženi parnični trošak u iznosu od 525,00 EUR.

8. Drugostupanjski sud je ispitao presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

9. Suprotno navodima žalitelja, niti u postupku koji je prethodio donošenju presude, niti u presudi nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti one na koje opisno ukazuje žalitelj u žalbi. Ocjena je ovog vijeća da je izreka presuda jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

10. Isto tako, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je vrlo jasno i detaljno obrazložio odluku. Naime, sastavni element prava na pošteno suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje obuhvaća obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., toč. 91, F protiv Azerbajđana (br. 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., toč. 17, AC protiv Hrvatske, zahtjev br. 28539/16). Imajući u vidu naprijed navedeno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovo vijeće smatra da u pobijanoj presudi su izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora, a na koje su stranke ukazivale tijekom postupka.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. točke 1. Ugovora o [broj kredita] od 4. svibnja 2007. sklopljenog između FĐ iz [adresa] kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, a koja odredba se odnosi na naknadu za odobrenje kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 202,97 EUR na temelju te ništetne odredbe. Iz podataka u spisu je razvidno da su pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili 4. svibnja 2007. predmetni Ugovor o kreditu. Predmetna naknada je naplaćena 5. svibnja 2007. u iznosu od 202,97 EUR.

12. Ocjenom i analizom Ugovora o kreditu od 4. svibnja 2007. razvidno je da je isti sklopljen između korisnika kredita FĐ i prednika tuženika kao kreditora te je člankom 7. točke 1. ugovorena naknada koju se obvezuje platiti korisnik kredita, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

13. Ocjenom i analizom Ugovora o ustupu tražbine (cesije) od 3. lipnja 2023. (list 11. do 15. spisa) vidljivo je da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa; te je tuženik uredno obaviješten o ustupu potraživanja.

14. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (arg. iz članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO, odredbom je regulirano koje se tražbine mogu prinijeti ugovorom). Predmetno se radi o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Naime , korisnik kredita ima status potrošača što među strankama nije niti bilo sporno, a sve kako to proizlazi iz podataka u spisu. Korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju ugovora o ustupu prenio na tužitelja. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

15. Odredbom članka 81. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 81. stavku 3. ZZP-a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom članka 87. stavka 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Odredbom članka 324. stavka 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Dakle, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

19. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Nije sporno da je naknada naplaćena 5. svibnja 2007. niti je sporan iznos naplaćene naknade.

20. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos i zateznu kamatu zbog zakašnjenja u isplati ovih novčanih obveza po stopi za ostale odnose.

21. Sud je pravilno odlučio i o prigovoru zastare tuženika u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja. Zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranke primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (arg. iz članka 225. ZOO-a) s obzirom na to da tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. S obzirom na to da je predmetna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek presudom, nije upitno da zastara još nije počela teći.

22. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravilno sud ocjenjuje da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Budući je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 23. srpnja 2008., pravilno tužitelj potražuje zatezne kamate od tog datuma; a sve kako je to sud pravilno dosudio u točki II. izreke presude.

23. Što se tiče primjene mjerodavnih odredaba članka 96. do članka 102. mjerodavnog ZZP-a, i taj dio pobijane presude je u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude toga suda poslovni broj Rev 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. (s tim da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u npr. presudama toga suda poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud, i koja glasi: „Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

24. Isto tako, neosnovan je žalbeni navod da je sud pogrešno utvrdio da postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog predmetne odredbe 10.1. Ugovora o kreditu. U tom smislu ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2004. izrazio sljedeće pravno stajalište: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP -a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.“ (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024.). Stoga pravilno sud ocjenjuje da je predmetno povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da se radilo o tipskom ugovoru, da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade već samo način njezina izračuna, zbog čega pravilno sud zaključuje da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača.

25. U odnosu na odluku o parničnom trošku i u odnosu na utvrđivanje vrijednosti predmeta spora valja kazati da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, sud je pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora imajući u vidu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju o ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva“ – vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu što konkretno iznosi 202,97 EUR; a sve kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

26. U odnosu na navode tuženika valja kazati kako je pravilna i zakonita odluka o parničnom trošku, kako po osnovi u smislu članka 154. ZPP -a tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova u smislu članka 155. ZPP -a a sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa).

27. Valja podsjetiti na članak 129. stavak 5. ZPP-a prema kojem se odluka o troškovima u presudi smatra rješenje. Odluka o troškovima dio je presude, pa presudom valja odlučiti o glavnoj stvari i ujedno o troškovima postupka. U toj se situaciji ne donosi posebno rješenje o troškovima, već je odluka o troškovima postupka dio takve presude. Odluka o troškovima postupka po samom zakonu smatra se rješenjem, što je važno kod procesnih učinaka ako stranka žalbom pobija samo odluku o troškovima, a ne i odluku o glavnoj stvari; a sve kako je to predmetno slučaj u odnosu na žalbu tužitelja koji pobija rješenje o troškovima postupka u dijelu kojim mu prvostupanjski sud nije dosudio zatraženi parnični trošak u iznosu od 525,00 EUR.

28. Naime, kako je izneseno pravilna je odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke predmetne presude. Isto tako, pravilno je sud primijenio određenja iz članka 155. ZPP-a, budući je pri odlučivanju o naknadi troškova postupka uzeo u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, a suprotno navodima žalbe tužitelja, primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a koja propisuje da će sud pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnica. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova je odlučio sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Pri tome valja reći da je sud ocjenjujući koji su troškovi potrebni imao u vidu svrhovitost ostvarenih troškova u odnosu na vođenje konkretne parnice. Isto tako, sud je suprotno žaliteljevom shvaćanju ocjenjivao kvalitetu obavljenih radnji te je ocjenjivao i sadržaj upućenih podnesaka, upravo po kriteriju svrhovitosti za vođenje postupka; zbog čega valja zaključiti da tužitelj nema pravo na daljnji parnični trošak u iznosu od 525,00 EUR zbog čega je valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi odluku o parničnom trošku u dijelu presumiranog odbijanja tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 525,00 EUR.

29. Slijedom iznesenog, valja zaključiti da navodima žalbe žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost presude.

30. Zbog toga je valjalo na temelju članka 368. stavka 1. ZPP -a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi presudu budući je utvrđeno da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuju žalitelji, a niti žalbeni razlozi na koje pazi ovaj sud.

Zagreb, 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Maja Bilandžić