REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-583/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5103321163 sklopljenog dana 21. prosinca 2006. između VĐL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 487,39 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.199,54 eura sa zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 33,64 eura sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 24. ožujka 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili VĐL, kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su dana **.**.2006., VĐL i Erste&Steiermärkische bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 51400607-5103321163, i to tuženik kao kreditor, a VĐL kao korisnik kredita. Navodi kako je u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena naplaćivanje administrativne naknade od 0,50 % te je predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 3.672,24 kn / 487,39 eura, i to zaključno sa danom 21. prosincem 2006. Korisnik kredita je potrošač, a podredno, i da nije potrošač, Ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Ističe kako je riječ o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe.

Ugovorne odredbe, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano su netransparentne, nepoštene, nezakonite i ništetne. Posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenje na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke . Ističe kako je korisniku kredita uslijed posebnih odnosa sa korisnikom odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,50%, a što predstavlja za korisnika kredita sniženje iznosa predmetne naknade a koje mu je odobreno na njegovo traženje. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 9-12 spisa), Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103321163 od dana 21. prosinca 2006. (list 14-20 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103321163 od dana 16. prosinca 2015. (list 28-33 spisa), aneks broj 2 ugovora o kreditu od dana 30. prosinca 2015. (list 34-35 spisa), otplatni plan od 30. prosinca 2015. (list 36-110 spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 21. prosinca 2006. (list 167 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 9. listopada 2006. (list 168-173 spisa), Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 187-188 spisa), letak (list 247-248 spisa), iskaz svjedokinja VĐL i VĐ (list 267-270 spisa), iskaz svjedoka AĐ (list 286-288 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103321163 od 21. prosinca 2006. te zahtjev za isplatu iznosa od 487,39 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607– 5103321163 od 21. prosinca 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 21. prosinca 2006. između ŽĐ (sada: VĐL) i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 160.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kredit je odobren kao stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu za kupnju nekretnine (čl. 3.) . Prema odredbi čl. 6. rok vraćanja je 360 mjeseci , od prijenosa kredita u otplatu. Odredbom čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,350 % godišnje. Člankom 10. ugovorena je naknada u visini 0,50% naknade na iznos kredita. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita te je u tom ugovoru isti bio u svojstvu trgovca.

8. Potom je tužitelj, kao primatelj, sa VĐL, kao ustupiteljem, sklopio 8. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

9. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/23 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10. Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO -a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

11. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka VĐL, te je ista u bitnom navela kako je 2006. podigla kredit kod tuženika za rješavanje stambenog pitanja. Sve razgovore oko predmetnog kredita je vodio njezin otac AĐ, dok je ona samo došla na potpisivanje istog u banku gdje joj je osobni bankar predočio predmetni ugovor međutim ništa joj nije posebno oko istog obrazlagao. Otac joj je rekao da su u tom trenutku jedino mogli dobiti kredit u švicarcima, a detalje tog kredita joj nije posebno navodio. Pravne službe banke sastavile su tekst ugovora.

12. AĐ u svom iskazu navodi kako je bio sudužnik za stambeni kredit kćeri ŽĐ koja je bila korisnica kredita, te je on išao u banku radi podizanja tog kredita budući je poznavao direktora banke. U banci mu je predloženo uzimanje kredita u valuti CHF kao najpovoljnijeg kredita, a on je i prihvatio ono što mu je od strane banke i ponuđeno. Navodi kako nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi roga ugovora te je isto bilo po principu "uzmi ili ostavi". Naknada je plaćena iz kredita međutim nitko ga tada nije informirao što točno u tu naknadu ulazi odnosno koji troškovi čine isti, a to ne zna niti danas. Navedeni kredit bio je za kupnju stana u kojem je živjela njegova kćer VĐL , a trenutno u tom stanu živi njegova druga kćer.

Sud je prihvatio iskaze svjedoka VĐL i AĐ vjerodostojnim obzirom su isti logični, životni ,uvjerljivi i međusobno suglasni te su u skladu sa materijalnom dokumentacijom u spisu. .

13. Iz iskaza svjedokinje VĐ proizlazi koja je tijekom 2006. bila zaposlen kod tuženika u sektoru građanstva na radnom mjestu osobnog bankara. Po predočenju ugovora o kreditu na listu 14-20 spisa potvrđuje da se na istom nalazi njezin potpis. Navodi kako je u u konkretnom slučaju riječ o specifičnoj situaciji jer je otac korisnika kredita kao sudužnik podizao kredit za kupnju nekretnine svojoj kćerki koja je tada bila studentica. AĐ je tada bio VIP klijent tuženika i bio je zaposlen u Ministarstvu poljoprivrede te je stoga isti internim procesima ispregovarao povoljnije uvjete kredita između ostalog i naknadu za obradu kredita. Nije sudjelovala u tim pregovorima jer za isto nije ovlaštena a riječ je o internim procesima unutar banke reguliran posebnim internim propisima. Nema neposrednih saznanja o tim razgovorima oko dogovorenih uvjeta. Naknada za obradu predmetnog kredita bila je za 50 % niža od ostalih ugovora koji su klijenti sklapanja po redovnim uvjetima. Navodi kako je bilo uobičajeno da se sa VIP klijentima u pregovore oko povol jnijih uvjeta ide na njihovi inicijativu. Zbog proteka vremena ne sjeća se razgovora sa AĐ, a niti korisnicom kredita FĐ . Tekst kredita sastavlja pravna služba, te ga potom ona dobije na potpis i predočenje strankama

Sud nije posebno cijenio iskaz bankarske službenice u dijelu u kojem ista navodi što je bilo uobičajeno te iznosi svoja nagađanja jer je iz njezinog iskaza utvrđeno da nema neposrednih saznanja na koji se način i što razgovaralo sa AĐ. Stoga njezini navodi u dijelu u kojima ista pretpostavlja određene činjenice nisu uzeti u obzir. U preostalom dijelu u pogledu navoda koji su ujedno i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu sud je prihvatio.

14. Dakle iz iskaza svjedoka AĐ i CĐ utvrđeno je da niti korisnica kredita niti sudužnik kao osoba koja je realizirala i dogovarala u banci kredit nisu mogli pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu pa tako niti o nakandi za obradu ugovora o kreditu već su prihvatili ponuđen ugovor od strane banke u CHF valuti kao najpovoljniji te je isti sastavljen od strane pravne službe tuženika. Naime činjenica da je ZĐ bio tretiran kao VIP klijent ne znači da je isti bilo razjašnjeno i pojašnjeno što točno odredba o naknadi podrazumijeva i koji to troškovi ulaze i čine istu a kako sam svjedok navodi isti kredit mu je ponuđen upravo sa sadržajem oko koje nije ogao pregovarati. Također iz iskaza svjedoka CĐ i ZĐ utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu te kako niti korisnik kredita, niti sudužnik, nisu od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu informirani o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada.

Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 487,39 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 21.prosinca 2006. a tuženik je visinu učinio nespornom i na ročištu 1. srpnja 2025.

16. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,50% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati a niti je informirala korisnika kredita o kakvim se točno troškovima radi (a niti sudužnika), upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita (niti sudužnik) nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik kredita (i sudužnik) imali su mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 8. i 9. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 160.500,00 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Zbog toga je i odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

23. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 487,39 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, a što proizlazi iz otplatnog plana za kredit dostavljenog uz tužbu , a koji sam datum tuženik nije niti sporio. Naime tuženik je osporavao kamatu ističući kako bi tužitelj eventualno imao pravo na istu od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim. Odnosno ističe ukoliko bi zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti bio osnovan kamate bi također mogle teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora već je riječ o stjecanju bez osnove.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od ukupno 1.787,39 eura (zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva), a budući je na pripremnom ročištu 1. srpnja 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno da u odnosu na deklaratorni zahtjev vrijednost predmeta spora iznosi 1.300,00 eura. Naime imajući u vidu kako deklaratorni tužbeni zahtjev može egzistirati i kao samostalni zahtjev to je prema ocjeni ovoga suda u odnosu na isti određena vrijednost predmeta spora od 1.300,00 eura u odnosu na koju je kao smjernica bio Zakon o sudskim pristojbama (čl. 25.).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 15. travnja 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima 1. srpnja 2025., 10. listopada 2025 i 11. veljače 2026 iznos od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), ročišta za objavu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) ukupno iznosi 1.100,00 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.199,54 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Tužitelj je odbijen za trošak zatražen preko iznosa koji mu pripada sukladno Zakonu o sudskim pristojbama, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 24. travnja 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.