REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2587/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Bilandžić, predsjednika vijeća, Dubravke Zubović, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 49637449593, kojeg zastupa punomoćnik Ksenija Čerin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB 39233442442, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o. u Varaždinu, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2214/2024-13 od 2. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2214/2024-13 od 2. svibnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2214/2024-13 od 2. svibnja 2025. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je osnovana i da postoji tražbina vjerovnika HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 4963744959 u iznosu od 4.812,25 EUR spram predstečajnog dužnika ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442 u postupku predstečajne nagodbe koji se vodi pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod brojem St-152/2023. Nalaže se tuženom ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442, kao dužniku da isplati tužitelju HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 4963744959, kao vjerovniku, tražbinu u iznosu od 1.443,68 EUR, a što predstavlja 30% utvrđene tražbine u 60 mjesečnih rata uz poček od 12 mjeseci, bez kamata, u jednakim mjesečnim anuitetima, svaki u iznosu od 24,06 EUR, računajući od pravomoćnosti Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod br. St -152/2023, s tim da će se prvi anuitet platiti 15. -og u mjesecu, nakon isteka počeka od 12 mjeseci, a svaki naredni anuitet do 15. -og u mjesecu za tekući mjesec. Nalaže se tuženom ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442 da u roku od 15 dana isplati tužitelju HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 4963744959 parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.“

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 812,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, dok je u točki III. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 187,50 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

3. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer je utvrdio da je predmetni Ugovor o zajmu nije nastao jer nije sklopljen od strane ovlaštene osobe tuženika. Međutim, time što je tuženik primio uplatu na svoj račun, a u konačnici i vratio tužitelju iznos zajma i te transakcije zaveo u svoje poslovne knjige, sud je stava da je tuženik na taj način naknadno odobrio ugovor o zajmu što ga je u tuženikovo ime sklopila neovlaštena osoba. Naknadno odobrenje se odnosi samo na iznos glavnice koji je tuženik i proveo u svojim poslovnim knjigama i koji je nesporno vraćen tužitelju, ali ne i tražbinu s osnove ugovorne kamate i naknade za pozajmicu koja je predmet ovog postupka. Stoga je primjenom odredaba čl. 312. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO) i čl. 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

4. Protiv navedene presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovome sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku naknadu troškova postupka, uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 407,07 eura.

5. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, pa presuda proturječi sama sebi i razlozima presude. Ističe kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti sve izvedene dokaze u njihovoj povezanosti. Ukazuje kako je zastupnik po zakonu tuženika priznao postojanje ugovora iz 2020. godine i suradnju putem BKS banke, dok je zastupnik po zakonu tužitelja izjavio da je praksa bila višegodišnja, da su svi ugovori bili istovjetni te da su svi prethodni računi po osnovi kamata i naknada bili plaćeni. Smatra da je prvostupanjski sud trebao cijeniti prethodnu poslovnu suradnju stranaka, koja nije niti sporna, i na temelju te ocjene zaključiti o isplati kamata i naknade. Osim toga, navodi kako je zastupnik po zakonu tuženika u svom iskazu naveo kako je funkciju preuzeo 2018. godine i da mu je tada ŠŠ prezentirao da je BKS banka upoznata s pozajmicama trećih osoba i da će se baviti refinanciranjem, kao i da nije sumnjao u banku te da pretpostavlja da je na temelju ranijeg odnosa proizašao ovakav način ugovaranja. Tužitelj smatra da je time tuženik neizravno priznao da je ŠŠ imao njegovu suglasnost da dogovara s trećim osobama pozajmice u korist tuženika. Tužitelj smatra da se iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika može zaključiti da je PŠ imao ovlast dogovarati pozajmice s trećim osobama u korist tuženika, jer je naveo da je s g. ŠŠ prekinuo komunikaciju u 2022. godini kada mu je priznao da ga je prevario, pa iz tog razloga nije provjeravao s g. ŠŠ ovo potraživanje. Tužitelj se pita ako je do prekida suradnje došlo kasnije tijekom 2022. godine, nije li logično za zaključiti da je u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora postojao odnos povjerenja i da je zastupnik po zakonu tuženika u tom trenutku radio zajedno s g. ŠŠ u smislu da je g. ŠŠ za potrebe tuženika dogovarao i osiguravao pozajmice potrebne za poslovanje tuženika. U odnosu na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj ističe kako je odredaba Zakona o računovodstvu propisano da se sva knjiženja moraju izvršiti temeljem vjerodostojne dokumentacije. U konkretnom slučaju, da tuženik zaista nije imao ugovor o zajmu, ispravno knjiženje bi bilo „povrat krivo plaćenih sredstava“, a ne „plaćanje po ugovoru“. Pogrešno je primijenjena i odredba čl. 500. ZOO -a prema kojoj u trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate i ako one nisu ugovorene.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je neosnovana.

8. Prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju tužitelj posebno upire u žalbi. Izreka presude je razumljiva, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa je stoga presudu moguće ispitati.

10. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 4.812,25 eura i zahtjev za isplatu iznosa od 1.443,68 eura.

11. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude u bitnom proizlaze sljedeće činjenice:

- da je tužitelj prijavio tražbinu s osnove naknade i ugovorene kamate temeljem Ugovora o kratkoročnoj pozajmici u predstečajnom postupku koji se vodio nad tuženikom pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem St-152/2023,

- da je predmetnu tražbinu priznao povjerenik, dok ju je osporio tuženik, slijedom čega je tužitelj rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St -152/2023 od 12. ožujka 2024., upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajnog sporazuma ili od pravomoćnosti rješenja o obustavi predstečajnog postupka, što je tužitelj i učinio unutar navedenog prekluzivnog roka,

- da tužitelj temelji svoju tražbinu na Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 25. siječnja 2021. kojim se tužitelj obvezao pozajmiti tuženiku iznos od 2.600.000,00 kuna (345.079,30 eura), a tuženik se obvezao primljenu pozajmicu vratiti tužitelju uz plaćanje naknade od 1% uvećano za PDV i kamate u visini od 6% godišnje,

- da je tuženik osporio činjenicu sklapanja Ugovora o kratkoročnoj pozajmici s tužiteljem,

- da je tuženik knjižio predmetnu pozajmicu u svojim poslovnim knjigama te je u konačnici i vratio tužitelju pozajmljeni iznos,

- da tuženik u svojim poslovnim knjigama nije knjižio uteženi iznos s osnove ugovorene kamate i naknade za pozajmicu.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Naime, u odnosu na predmetni Ugovor o kratkoročnoj pozajmici, prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik osporio činjenicu da je potpisao predmetni Ugovor, dok tužitelj nije raspolagao s izvornikom isprave zbog čega nije bilo mjesta izvođenju dokaza grafološkim vještačenjem. Također, sud je utvrdio kako je zastupnik po zakonu tuženika predmetni Ugovor prvi puta vidio po prijavi utužene tražbine u predstečajnom postupku, odnosno 2023. godine. Nadalje, sud je utvrdio, na temelju iskaza zastupnika po zakonu tužitelja, da je tužitelj u vezi predmetnog Ugovora komunicirao isključivo s ŠŠ, zaposlenikom BKS banke, koji je nastupao u ime tuženika, a ne s tuženikom, za što ŠŠ nije imao valjano ovlaštenje.

14. Zbog toga je sud zaključio da predmetni Ugovor o zajmu iz kojeg proizlazi tužiteljeva tražbina nije ni nastao jer ga nije potpisala ovlaštena osoba tuženika. Ovaj sud prihvaća takav zaključak prvostupanjskog suda. To iz razloga što se iz izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je ŠŠ imao punomoć za zastupanje tuženika prilikom sklapanja Ugovora o zajmu s tužiteljem, pri čemu je u konkretnom slučaju punomoć mogla biti dana i u usmenom obliku, budući da je i ugovor o zajmu neformalan ugovor (arg. iz čl. 314. ZOO -a), a sve s obzirom da tuženik izričito osporava davanje takve punomoći ŠŠ, a tužitelj nije prije sklapanja Ugovora o zajmu vodio bilo kakve pregovore izravno s tuženikom.

15. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe kako je na temelju prethodne suradnje među strankama, kao i činjenice plaćanja ranijih računa s osnove kamata i naknada trebalo zaključiti o tuženikovoj obvezi plaćanja utužene tražbine. Naime, svaki pojedinačno sklopljeni ugovor o zajmu treba promatrati kao zaseban obveznopravni odnos nastao među strankama, pa time što je tuženik podmirio ranije račune ne znači da je posredno priznao osnovanost i utuženog računa, neovisno o tome što je i spornim računom pozvan na plaćanje naknade i ugovornih kamata temeljem Ugovora o zajmu.

16. Nadalje, ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri (čl. 312. st. 1. ZOO-a). Ugovor se može naknadno odobriti od strane neovlašteno zastupanog ne samo izričitom izjavom, već i konkludentnim radnjama.

17. U konkretnom slučaju, time što je tuženik knjižio u svojim poslovnim knjigama iznos glavnice iz Ugovora o zajmu u iznosu od 2.600,000 kuna, tuženik je naknadno odobrio Ugovor o zajmu koji je u njegovo ime sklopila neovlaštena osoba. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja, upravo zbog toga što je tuženik knjižio u svojim poslovnim knjigama samo glavnicu iz Ugovora o zajmu, ali ne i naknadu i ugovorne kamate, naknadno odobrenje Ugovora o zajmu odnosi se samo na knjiženu glavnicu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

18. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje na primjenu odredbe čl. 500. st. 2. ZOO-a prema kojoj u trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate iako nisu ugovorene. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o trgovačkom ugovoru jer su ga sklopili trgovci međusobno ali ne u obavljanju djelatnosti niti u vezi s obavljanjem djelatnosti koje čine predmet njihova poslovanja.

19. Imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev na utvrđenje da postoji njegova tražbina s osnove nakade i ugovornih kamata temeljem Ugovora o zajmu, kao i zahtjev za namirenje tražbine u opsegu koji je određen potvrđenim planom restrukturiranja.

20. Tužitelj pobija i odluku o parničnom trošku, međutim uopće ne navodi niti obrazlaže razloge zbog kojih pobija tu odluku. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na odluku o troškovima postupka postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a tužiteljeva žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I. i II. izreke.

Zagreb, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Maja Bilandžić