REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-25/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika GĐ zbog kaznenog djela iz članka 179.a i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 26. rujna 2025. broj K-468/2025-37 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. studenog 2025. broj Kž-444/2025-9, u sjednici održanoj 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika GĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 26. rujna 2025. broj K-468/2025-37 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. studenog 2025. broj Kž-444/2025-9 osuđenik GĐ proglašen je krivim zbog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., opisanog pod točkom 1) izreke, te kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., opisanog pod točkom 2) izreke, pa mu je na temelju članka 179.a utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
2. Osuđenik GĐ je pravovremeno po branitelju Vladi Vladika, odvjetniku u Rijeci, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz razloga navedenih u članku 517. stavku 1. točkama 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP-25.). Istaknutu povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi članka 469. točke 4. ZKP-25 obrazlaže tvrdnjom da se u odnosu na konkretna djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11 i kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a radi o prividnom stjecaju, jer da je u pitanju konsumpcija, tako da u navedenom slučaju nisu mogle biti primijenjene odredbe o realnom stjecaju. U odnosu na povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-25 tvrdi da presuda suda drugog stupnja ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za zaključke na kojima se temelji, na koji način da je ostvarena povreda prava okrivljenika na pravično suđenje, te smatra da je iz istih razloga ostvarena i povreda zakona iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP-25, odnosno da je povrijeđeno pravo obrane okrivljenika u žalbenom postupku. Predlaže „Vrhovnom sudu prihvatiti zahtjev osuđenika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.“
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
- pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. - dalje: ZKP-26).
4. Zahtjev osuđenika GĐ nije osnovan.
5. Obrazlažući povredu zakona iz članka 517. stavak 1. točka 1. u vezi članka 469. točka 4. ZKP-25 osuđenik navodi da je kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 supsidijarnog karaktera u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi stavka 2. KZ/11, koje je po zapriječenoj zatvorskoj kazni teže, pa da zbog konsumpcije može biti osuđen samo za jedno od tih kaznenih djela i to za teže kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi stavka 2. KZ/11, pri čemu se u njegovu slučaju radi o prividnom, a ne realnom stjecaju. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda osuđenik nije u pravu. Prije svega ovdje valja naglasiti, da podnositelj zahtjeva gubi iz vida okolnost da konsumpcija, kao jedan od oblika prividnog stjecaja, nije zakonska, već pravno-teoretska kategorija koja postoji kad na temelju vrijednosne osnove jedno zakonsko biće djela, u svom konkretnom ostvarenju, uključuje drugo biće djela u čitavom njegovom deliktnom sadržaju, pa osuda za jedno djelo obuhvaća kriminalni sadržaj čitave situacije, a to u konkretnoj situaciji nije slučaj.
5.1. Naime, kaznena djela za koja je osuđenik proglašen krivim i to kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11, kako su opisana u izreci pravomoćne presude, zasebna su kaznena djela kao što su činjenično i opisana, pa se ne radi o jednoj radnji u okviru kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi stavka 2. KZ/11, kako to pogrešno tumači podnositelj zahtjeva. Naime, kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. u konkretnoj situaciji kontinuirano je trajalo godinu dana pa ne može imati značaj pratećeg kaznenog djela u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 2. KZ/11, slijedom čega osnovano s kaznenim djelom prijetnje stoji u realnom, a ne u prividnom stjecaju, na što nadalje upućuje i kontekst cjelokupnog protupravnog ponašanja osuđenika, a posebice različitost ciljeva njegova postupanja, tako da istaknuta povreda zakona nije ostvarena.
6. U odnosu na osuđenikove tvrdnje da u drugostupanjskoj presudi nisu dani razlozi (relevantni i dostatni) u odnosu na njegove žalbene navode, čime upire, s jedne strane, na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP- 25., jer da je time povrijeđeno njegovo pravo obrane u drugostupanjskom postupku, a s druge strane, ujedno s istim razlozima upire i na povedu prava na pravično suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-25., u smislu arbitrarnosti drugostupanjske odluke, treba naglasiti da istaknuti prigovori nisu osnovani.
6.1. Prije svega treba reći da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav), a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost. Povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022.). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.
6.2. Naime, drugostupanjski sud je, odgovarajući na žalbene navode osuđenika koji se odnose na tvrdnju da o odlučnoj činjenici vremena počinjenja kaznenog djela opisanog pod točkom 1) „postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza“ i da je zbog toga „izreka prvostupanjske presude proturječna razlozima“ pa da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP-25, iznio detaljne i iscrpne razloge u točki 7.1. obrazloženja drugostupanjske presude. Također, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP-25, u točki 12.1. obrazloženja utvrdio je da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga, Vrhovni sud nalazi da u konkretnoj situaciji nema govora o tome da su izostali relevantni razlozi u odluci suda drugog stupnja te da bi time u postupku ujedno na bilo koji način došlo do povrede osuđenikova prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
6.3. Nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da drugostupanjski sud općenito gledajući nije dao valjane i dostatne razloge za svoju odluku pa da je time povrijedio pravo obrane okrivljenika u žalbenom postupku, a posebno iz razloga jer nije u potpunosti odgovorio na žalbeni prigovor o postojanju prividnog stjecaja i time ostvario povredu zakona iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP-25. Međutim, protivno ovom prigovoru podnositelja zahtjeva, drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti na sve ili uopćene žalbene navode, već je samo dužan dati ocjenu onih žalbenih navoda koje smatra odlučnim za izlaganje svog stava, sukladno članku 487. stavak 1. ZKP-25, a u konkretnom slučaju drugostupanjski je sud toj obvezi u dostatnoj mjeri odgovorio, što se odnosi i na žalbeni prigovor o postojanju prividnog stjecaja kaznenih djela, a za sve to dao je jasne i razumne razloge u točkama 8. do 9. obrazloženja, tako da ni ova istaknuta povreda zakona nije ostvarena.
6.4. Konačno, sva ostala osuđenikova činjenična neslaganja s argumentima i zaključcima sudova prvog i drugog stupnja, a prije svega ona koja se odnose na obrazlaganje razloga koji se tiču okolnosti utvrđenja realnog stjecaja kaznenih djela, za koji je u konačnici i proglašen krivim i osuđen, kao i utvrđenja koja se odnose na visinu odluke o kazni, te odbijen dokazni prijedlog za psihijatrijskim vještačenjem, u stvari su prigovori činjeničnim utvrđenjima sudova u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga ovaj izvanredni pravni lijek, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. ZKP-25, ne može podnositi.
7. Slijedom iznijetoga, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-26, odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 24. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos
