Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-661/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Papić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika ZD, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3., Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika ZD protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja K- 594/2022-4, od 28. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenog ZD odbija se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Osijeku proglasio je krivim okrivljenika ZD zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 2., a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe , osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.

2. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11, okrivljenom ZD je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 5. siječnja 2020. do 6. siječnja 2020. te od 13. veljače 2020. do 12. lipnja 2020.

3. Na temelju odredbe članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11, prema okrivljeniku ZD izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti , koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ili najdulje 3 (tri) godine. Na temelju odredbe članka 69. stavka 6. KZ/11, na mjeru obveznog liječenja od ovisnosti primjenjuje se odredba članka 68. stavka 6. KZ/11.

4. Na temelju članka 148. stavka 1., u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljeni ZD je obvezan platiti troškove sudskog paušala u iznosu od 132,72 eura / 1.000,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

5. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni ZD, po svom branitelju HD, odvjetniku u Odvjetničkom odvjetničkom društvu Schmidt & Mundweil j.t.d. iz Osijeka, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se okrivljenog oslobodi od optužbe ili da se prvostupanjska presuda ukine i uputi predmet na ponovno suđenje, a sasvim podredno da se preinači presuda u odluci o kazni i okrivljeniku izrekne blažu, odnosno uvjetnu kaznenu sankciju ili rad za opće dobro. U žalbi je predloženo da se o sjednici vijeća drugostupanjskog suda izvijesti obrana.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

8. Sjednica drugostupanjskog vijeća je, na temelju odredbe članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje u tekstu: ZKP/08-26), održana u odsutnosti uredno izviještenih Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, okrivljenikovog branitelja, odvjetnika HD te okrivljenika ZD, za kojeg se poziv vratio neuručen s naznakom da je obaviješten o pošiljci.

9. Žalba okrivljenika ZD je neosnovana.

10. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljeni je u žalbi pravno je označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći kako presuda nema razloga, odnosno da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a "određeni činjenični navodi da su paušalni i apstraktni te proturječe razlozima presude, a tijekom postupka sve odlučne činjenice da nisu utvrđene, poglavito nije utvrđeno koje bi to konkretno riječi prijetnje bile izgovorene oštećenoj". Međutim, žalbeni navodi koje je okrivljenik vezao uz ovu žalbenu osnovu , sadržajno se odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će biti ocijenjeni u nastavku, u sklopu odgovora na ostale žalbene navode u okviru te žalbene osnove.

11. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, okrivljenik je pravno označio kao povredu iz članka 469. točke 1. ZKP/08 te navodi kako je prvostupanjski sud utvrđeno činjenično stanje podveo pod pogrešnu materijalno pravnu normu, odnosno terećeno kazneno djelo da je pogrešno kvalificirano kao kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11, budući da u konkretnom slučaju ovo kazneno djelo nije počinjeno iz mržnje prema bliskoj osobi, jer ako je okrivljeni i zvao oštećenu , to da je bilo zbog postojanja određenih osjećaja prema njoj, što nikako nije mržnja, a osim toga da je oštećena zasnovala novu obitelj te da između nje i okrivljenog ne postoji nikakva veza da bi se ona mogla okarakterizirati pojmom "bliska osoba".

12. Nije, međutim, u pravu okrivljeni kada pobija prvostupanjsku presudu iz naprijed navedenih razloga jer se njemu uopće ne stavlja na teret niti je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz mržnje, radi čega su žalbeni navodi istaknuti i u tom pravcu promašeni, a isto tako netočno je da oštećena ne bi bila bliska osoba u odnosu na okrivljenika, u smislu odredaba Kaznenog zakona. Naime, člankom 87. stavkom 9. KZ/11 je jasno definiran pojam bliske osobe pa je tako propisano da je bliska osoba, između ostalog, bivši bračni ili izvanbračni drug. S obzirom na to da se ni u žalbi ne spori kako su okrivljeni i oštećena SD ranije bili u izvanbračnoj zajednici, potpuno je jasno da su promašeni i ovi žalbeni navodi da se ne bi radilo o kaznenom djelu počinjenom prema bliskoj osobi , u smislu članka 139. stavka 3. KZ/11.

13. Osim u pravcu žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud je osporavanu presudu, povodom žalbe okrivljenika, ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1 . ZKP/08-26, ali nije našao da bi bile počinjene povrede zakona sadržane u navedenoj zakonskoj odredbi. Stoga se okrivljeni neosnovano žali zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

14. U okviru žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , okrivljeni pokušava osporiti zaključke prvostupanjskog suda u pogledu toga da je on počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret optužnicom državnog odvjetništva, prvenstveno na način da on nije izrekao riječi prijetećeg sadržaja oštećenoj pa se u tom kontekstu ponovno referira na DVD medij sa snimkom razgovora telefonom između okrivljenog i oštećene, koji je rješenjem prvostupanjskog suda potpuno pravilno izdvojen iz spisa, radi čega se nije mogao koristiti u ovom postupku. Naime, u žalbi se ističe kako je sud, odlučujući o izdvajanju DVD-a naveo kako se radi o "DVD mediju snimke izrečenih prijetnji od strane ZD" , na koji način se stvara zaključak da bi okrivljeni doista izgovorio riječi prijetnje što da nije točno, radi čega obrana drži da bi taj navod suda predstavljao "plod otrovne voćke", odnosno da bi proizašao iz nezakonitog dokaza. Međutim, ne može se prihvatiti taj navod žalbe jer, premda se radi o donekle nespretnoj formulaciji prvostupanjskog suda, na tom dokazu se ne temelji presuda, a sud je dao jasne razloge o tome na kojim dokazima je zasnovao svoj zaključak da je okrivljenik kritične prigode prijetio oštećenoj. U tom kontekstu je za navesti kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno prihvatio kao vjerodostojne iskaze oštećene SD i DD, njezinog sadašnjeg supruga, koji su u potpunosti suglasni, logični i detaljni te ih navodima svoje žalbe okrivljenik nije s uspjehom osporio.

15. Isto tako, neutemeljen je i žalbeni navod kako je okrivljenik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 prema DD, s istim činjeničnim opisom za koji je sada proglašen krivim u odnosu na oštećenu SD, sa zaključkom da, ako nije bilo prijetnje prema jednom od njih, tada nije moglo biti prijetnje ni prema ovom drugom, na temelju istih izgovorenih riječi, na isti dan i u isto vrijeme. U tom smislu je za naglasiti kako okrivljeni gubi iz vida da se, u odnosu na kazneno djelo na štetu DD , nije radilo o oslobađajućoj presudi, kako se to pogrešno ističe u žalbi, već o situaciji gdje je prvostupanjski sud odbio optužbu prema okrivljeniku jer imenovani oštećenik nije bio zainteresiran za njegov kazneni progon, a radi se o kaznenom djelu koje se progoni po prijedlogu oštećenika. Dakle, optužba prema okrivljeniku je odbijena zbog nedostatka procesne pretpostavke za vođenje kaznenog postupka, a ne zbog toga što nije bilo dokazano počinjenje kaznenog djela na štetu DD . Upravo ta okolnost da ovaj svjedok nije zainteresiran za kazneni progon okrivljenika jasno ukazuje na to da je njegov iskaz istinit i vjerodostojan te da on nije imao nikakvog interesa neosnovano teretiti okrivljenika, radi čega je potpuno ispravno prvostupanjski sud na njegovom iskazu utemeljio osuđujuću presudu u odnosu na oštećenu SD. Slijedom navedenog, neosnovano se okrivljeni žali i zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, okrivljeni ističe kako su precijenjene otegotne okolnosti, dok onim olakotnima sud nije dao potreban značaj , radi čega nije pravilno odmjerena kazna jer da sud nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11, a u svakom slučaju da se svrha kažnjavanja mogla ispuniti i blažom sankcijom, odnosno izricanjem uvjetne osude ili pak radom za opće dobro. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je potpuno ispravno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela pa je tako ispravno, kao olakotnu okolnost na strani okrivljenika, cijenio što je isti bio sudionik Domovinskog rata, u kojem je odlikovan Spomenicom, kao i da je bio bitno smanjeno ubrojiv, dok je također pravilno kao otegotne okolnosti cijenio što je isti bio već u dva navrata osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela , na štetu iste oštećene SD.

17. U takvoj situaciji je opravdano prvostupanjski sud procijenio da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može ostvariti isključivo osudom na kaznu zatvora i to u trajanju od 8 (osam) mjeseci, što u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, ranije osude okrivljenika zbog istog kaznenog djela, i na štetu iste oštećenice, njegove bivše izvanbračne supruge, u jednoj od kojih je okrivljeniku izrečena uvjetna osuda, odnosno u drugom slučaju kada mu je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, ukazuju na to da one nisu ostvarile odvraćajući učinak na okrivljenika pa time očito da nisu ni ostvarile svoju svrhu. U takvoj situaciji očito je da je da alternativne kazne u odnosu na okrivljenika više nisu dovoljne te da je nužno reagirati kaznom zatvora, kako bi se pokušala ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, što je prvostupanjski sud potpuno ispravno i napravio. Kod opisanih okolnosti, doista ne dolazi u obzir primjena odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. KZ/11 niti bilo kakva druga sankcija, odnosno uvjetna osuda, kako to neosnovano predlaže okrivljenik u žalbi, a zbog ranije osuđivanosti okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci (koja je zamijenjena radom za opće dobro) nisu ostvareni ni zakonski uvjeti propisani člankom 55. stavkom 2. KZ/11, da se i ova kazna zamjeni zatvora radom za opće dobro te je jedina ispravna i opravdana kaznenopravna sankcija u konkretnom slučaju bila osuda na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci jer je za očekivati da će se isključivo ovakvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Stoga se okrivljeni neosnovano žali zbog žalbene osnove odluke o kazni.

18. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08 -26, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 24. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić