REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-902/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Hrvoju Lukšić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, koga zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5, i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate (vps: 1.787,26 eur), nakon održane i zaključene glavne rasprave 5. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-4831289 sklopljenog dana 18.04.2008. godine između KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „0,25% (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

2. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 plati iznos od 387,26 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 09.05.2008. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana

3. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 23. ožujka 2025. tužitelj navodi da aktivna legitimacija tužitelja za pokretanje ovog postupka proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, time da je o prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik.

2. U odnosu na pasivna legitimacija tuženika u ovom postupku tužitelj navodi da su dana **.**.2008., LV i Raiffeisenbank Austria d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 218-50-4831289, i to tuženik kao kreditor, a KV kao korisnik kredita, da je Ugovorom o kreditu, odredbom čl. 3., ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, „0,25% (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ slijedom čega je naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 2.916,07 kn / 387,26 eur, i to zaključno sa danom 09. svibnja 2008., time da se u konkretnom slučaju radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe.

3. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je navedena ugovorna odredba netransparentna nepoštena, nezakonita i ništetna, jer se prema mišljenju tužitelja nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima, te da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze, te da je ista odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a.

4. Zaključno, tužitelj u tužbi navodi da je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega ju je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

5. Tuženik uvodno prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kao previsoko određenoj, i istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

6. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik navodi da skladu s odredbom članka 80. ZOO-a vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita.

7. Ističe da je iznos sporne naknade točno je i jasno određen u članku 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz te odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, naznačena je i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je korisnik kredita birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

8. Tuženik smatra da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je korisnik kredita svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Korisnik kredita je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.

9. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21. ožujka 2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, slijedom čega sud nije izvodio dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, te je isto tako tuženik u svom očitovanju naveo da tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

10. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u svom očitovanju od dana 30. lipnja 2025. osporio navode tuženika, te naveo da tužiteljeva aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja, a koji su već dostavljeni u spis, te osporio prigovore tuženika da bi predmetna ugovorna odredba o naplaćenoj naknadi navodno bila pravno valjana, prigovora navodne zastare, prigovor da bi se ovdje navodno radilo o ništetnosti manjeg značaja, prigovora da bi tuženik navodno bio pošteni stjecatelj, kao I prigovor navodno previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, te se pozvao na sudsku praksu, odnosno odluke iz prijašnjih postupaka za koje smatra da potvrđuju njegove navode.

11. Tuženik je na ročištu održanom dana 5. veljače 2026. ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu, te osporavao navode tužitelja u cijelosti.

12. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju kao i sudske odluke koju su stranke dostavile, i to kopiju obavijesti o ustupu tražbine od 9. lipnja 2023. (list 7 spisa), kopiju Obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavu dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 3. lipnja 2023. (list 9 spisa), kopiju potvrde o naplati naknade za obradu kredita u iznosu od 2.916,07 kn (0,25% od iznosa kredita) (list 10 spisa), kopiju Ugovora o kreditu br. 218-50-4831289, od 18. travnja 2008. (list 11-15 spisa), kopiju dodatka ugovora o kreditu br. 218-50-4831289 od 20. veljače 2016. (list 16-20 spisa), kopiju analitičke kartice (list 21-37 spisa), kopiju otplatnog plana (list 38-49 spisa), kopiju otplatnog plana od 9. svibnja 2008. (list 50-63 spisa), kopiju Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (list 64 -68 spisa), kopiju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. (list 76-80 spisa), kopiju presude Županijskog suda u Puli br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018. (list 81-95 spisa), time da je izveden dokaz saslušanjem svjedoka OV na ročištu dana 5. veljače 2026. (list 106-107 spisa).

13. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 028-50-4831289, kreditora RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, korisnika KV, [adresa], sudužnika RV, [adresa], te založni dužnici EV, [adresa] i FV, [adresa], odnosno odredbe 3. naknada 0,25% od iznosa kredite, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 028-50-4831289, od dana 18. travnja 2008., kreditora RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, korisnika KV, [adresa], sudužnik RV. [adresa] kao i založnih dužnika EV, [adresa] i FV, [adresa] sud je utvrdio da iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 260.000,00 kamatna stopa, redovna kamata: 5,45%, naknada 0,25% od iznosa kredite, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita čl. 3) rok otplate 360 mjeseci, te namjena stambeni krediti sa flexi otplatom bez počeka.

15. Iz iskaza svjedoka OV na ročištu dana 5. veljače 2026. (list 106 -107 spisa) proizlazi da je kredit bio tipski, da je svrha podizanja kredita bilo rješavanje stambenog pitanja, da su svi uvjeti koji su bili obvezujući, te navodi da nije bilo mogućnosti pregovaranja oko naknade, kao i da mu nije bila objašnjavana svrha naknade, time da iz čl. 3. proizlazi da je plaćanje naknade ugovoreno, u visini od 0,25%, te da je izvršena naplata navedene naknade.

16. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i istinit, obzirom da je imao neposredna saznanja o spornoj činjenici da li se pregovaralo o ugovornoj odredbi koja se tiče naplate naknade, time da je iskaz dan u skladu s dostavljenom dokumentacijom, odnosno POTVRDOM tuženika, iz koje proizlazi da je korisnik kredita KV, OIB [osobni identifikacijski broj], u skladu s ugovorom broj 218-50-4831289, iznos kredita CHF= 260,000.00 naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu HRK= 2,916.07 ( 0.25% od iznosa kredita), sukladno čl. 3 NAKNADA - Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita (list 10 spisa).

17. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od dana 3. lipnja 2023, sud je utvrdio da je korisnik kredita iz citiranog ugovora o kreditu KV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s Drugom fundacijom SPV d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807 sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) u kojem ugovorne strane suglasno utvrđuju (čl. 1.), da je ustupitelj kao korisnik kredita dana 18. travnja 2008. sa Raiffeisenbank Austria d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 218-50-4831289, kojim ugovorom se Raiffeisenbank Austria d.d. obvezala staviti na raspolaganje ustupitelju iznos od 260.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi Raiffeisenbank Austria d.d. važeće na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu"), a Ustupitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu koji je prilog ovom ugovoru o ustupu tražbine i čini sastavni dio istog, da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema Raiffeisenbank Austria d.d. ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, da Ustupitelj nije pokrenuo nikakav postupak pred sudom s ciljem ostvarenja tražbine iz prethodne alineje navedenog članka, te u čl. 2. (predmet ugovora), da sklapanjem Ugovora ustupitelj sve svoje tražbine prema Raiffeisenbank Austria d.d. navedene u članku 1. ugovora, kao i sve ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojale prema Raiffeisenbank Austria d.d., a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu, kao i da prijenosom predmetne tražbine primatelj stječe prema Raiffeisenbank Austria d.d., kao dužniku, ista prava koja je do potpisa Ugovora prema Raiffeisenbank Austria d.d. imao i ustupitelj, odnosno ukratko, iz navedenog ugovora sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, odnosno u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično, te je time prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, prema članku 102. stavku 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe članka 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi). Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 387,26 eur /2,916.07 kn.

18. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

19. Tijekom postupka tuženik je isticao prigovor zastare utuženog potraživanja, osporavao je aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

20. U odnosu na prigovor zastare utuženog potraživanja sud navodi da je njegovo pravno shvaćanje da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 028-50-4831289, od dana 18. travnja 2008.

21. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

22. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

23. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

25. Kako je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 0,25% koju korisnik plaća od iznosa kredita, a koji Ugovor o kreditu je dobio na čitanje i prije samog potpisivanja te uzimajući u obzir da je naknada određena člankom 3. Ugovora o kreditu u kojem iznosu je i plaćena, to navedena odredba predstavlja činidbu koja je određena odnosno odredbu koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe.

26. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?" Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

27. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

28. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

29. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 0,25% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

30. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

31. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna.

32. Zaključno, iz odredbe članka 102. st.1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155.. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju pripada parnični trošak budući da je u cijelosti uspio u parnici. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23). Vrijednost predmeta spora je 1.787,26 eur. Na temelju Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

34. Sud smatra da je tužitelj pravilno naveo vrijednost predmeta spora u visini od 1.610,40 eur, i to na na ime deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u visni od 1.787,26 eur (1.400,00 eur deklaratorni dio tužbenog zahtjeva + 387,26 eur kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) a sve u smislu članka 40. stavka 2. u svezi s člankom 35. ZPP -a, time da je takav način utvrđenja vrijednosti spora kompatibilan sa sudskom praksom (Poslovni broj: Pž-3044/2025-3 od dana 11. studenoga 2025.).

35. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7. toč. 1.) od dana 24. ožujka 2025. 200,00 eur, trošak sastava podneska (Tbr.8 toč.1.) od dana 28. lipnja 2025. 200,00 eur, trošak pristupa na ročište (Tbr.9. toč.1.) 19. rujna 2025. 200,00 eur, trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu (Tbr. 9.toč. 1.) 10. prosinca 2025. eur, trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu (Tbr. 9.toč. 1.) 05. veljače 2026. eur, ukupno 1.000,00 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 250,00 eur, 1.250,00 eur, te je tužitelju priznat trošak sudskih pristojbi u visini od 66,36 eur (33,18 eur na tužbu i 33,18 eir na presudu), odnosno sveukupno 1.316,36 slijedom čega je odlučeno kao pod toč. 3 presude.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Sudac

Hrvoje Lukšić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda (elektronički, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda, ako su podnositelji odvjetnici i pravne osobe, a fizičkom predajom podneska putem pošte ili u sudskoj pisarnici ako su podnositelji fizičke osobe).

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku