Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-905/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Palatinuš, odvjetnik u Virovitici, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Virovitici Stalna služba u Slatini poslovni broj P- 484/2023-19 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici Stalna služba u Slatini poslovni broj P-484/2023- 19 od 21. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 13.411,97 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.801,47 EUR-a (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli ugovorenih Ugovorom o kreditu broj 538 -50- 5040070 sklopljenim 26. kolovoza 2008. između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita radi kupnje stana.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su 26. kolovoza 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 538-50-5040070 i to tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kred ita, na rok od 216 mjeseci radi kupnje stana, sa zateznim kamatama u visini od 5,95% godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tužene važećem za CHF na dan dospijeća.

6.1. Također, među strankama je nesporno da su 5. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-ima.

7.U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je trebao kao o prethodnom pitanju odlučiti o ništetnosti odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli.

8.Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka, i ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i ovdje tužene, kao neosnovane, te presude istog suda posl. br. Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

10. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

11. U odnosu na žalbene navode tužene da su stranke pregovarale te da su tužitelju bile jasne odredbe o valutnoj klauzuli valja istaći da takvo što ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja niti svjedoka GG zaposlenice tužene.

12. Pri tome valja istaći da iako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli za tužitelja mogle biti jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, ne znači da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Tužena ničim nije dokazala, pa niti iskazom svoje zaposlenice, da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora. Stoga u žalbi neutemeljeno tvrdi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te su neosnovani svi žalbeni navodi kojima osporava odluku o ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

13. Neosnovano tužena prigovara da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tužena u tom predmetu jedna od tuženih te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženu, utvrđeno da je upravo ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama ZOO u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud je imao na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz te odredbe, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe čl. 502 C ZPP, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U istoj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP.

15. Što se tiče žalbenih navoda tužene da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, uklonjene sve nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu, valja istaći slijedeće.

16. Tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

17. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

18. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

19. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da se sporazumom o konverziji nije riješilo pitanje preplaćenog tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, te se dodatno ukazuje da u vrijeme provođenja konverzije odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti bile utvrđene ništetnima.

20. Imajući u vidu navedeno, prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 13.411,97 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

24. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić