REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-103/2025-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Kačer Saša, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (ranije Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.), kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 12. veljače 2026.god. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Kačer Saše, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. ožujka 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnom sljedniku HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb) Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.001,58 eura (četiritisućeijedan eur i pedesetiosam centi ) / 30.149,90 kuna (tridesettisućasto-četrdesetidevet kuna i devdeset centi ) sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to::

- na iznos od 32,03 eura / 241,30 kuna od 21. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 54,25 eura / 408,76 kuna od 20. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 75,00 eura / 565,09 kuna od 23. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 55,09 eura / 415,08 kuna od 23. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 50,17 eura / 378,04 kuna od 22. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 61,30 eura / 461,84 kuna od 23. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 69,20 eura / 521,41 kuna od 21. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 68,44 eura / 515,64 kuna od 21.srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 85,72 eura / 645,86 kuna od 22. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 65,33 eura / 492,25 kuna od 21. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 58,77 eura / 442,79 kuna od 20. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 59,13 eura / 445,52 kuna od 18. studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 59,45 eura / 447,94 kuna od 21. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 64,97 eura / 489,48 kuna od 23. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,99 eura / 504,74 kuna od 20. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 67,45 eura / 508,17 kuna od 20. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,17 eura / 490,99 kuna od 24. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,50 eura / 501,08 kuna od 21. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 68,21 eura / 513,92 kuna od 28. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,17 eura / 498,54 kuna od 30. srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 67,06 eura / 505,26 kuna od 24. kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od 62,80 eura / 473,17 kuna od 28. rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 63,56 eura / 478,93 kuna od 31. listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,75 eura / 502,93 kuna od 30. studenog 2012.g. do isplate,

- na iznos od 64,67 eura / 487,25 kuna od 21. prosinca 2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,64 eura / 494,55 kuna od 28. siječnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 63,34 eura / 477,20 kuna od 28. veljače 2013.g. do isplate,

- na iznos od 62,19 eura / 468,58 kuna od 29. ožujka 2013.g. do isplate,

- na iznos od 66,80 eura / 503,34 kuna od 30. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 64,59 eura / 486,66 kuna od 29. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 60,61 eura / 456,66 kuna od 21. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 58,93 eura / 444,03 kuna od 25. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 59,14 eura / 445,56 kuna od 30. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 62,05 eura / 467,53 kuna od 27. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 63,44 eura / 477,98 kuna od 30. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 64,00 eura / 482,19 kuna od 29. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 66,16 eura / 498,46 kuna od 31. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,87 eura / 323,03 kuna od 31. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 45,87 eura / 345,73 kuna od 26. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 47,07 eura / 354,63 kuna od 31. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 46,08 eura / 347,20 kuna od 30. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 43,88 eura / 330,64 kuna od 28. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 44,36 eura / 334,22 kuna od 27. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 45,57 eura / 343,33 kuna od 29. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 46,57 eura / 350,87 kuna od 28. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 47,14 eura / 355,18 kuna od 25. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 48,02 eura / 361,79 kuna od 27. listopada 2014.g. do isplate,

- na iznos od 49,75 eura / 374,85 kuna od 27. studenog 2014.g. do isplate,

- na iznos od 50,11 eura / 377,54 kuna od 23. prosinca 2014.g. do isplate,

- na iznos od 93,23 eura / 702,41 kuna od 26. siječnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 26. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 18. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 21. travnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 25. svibnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 24. lipnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 30. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 28. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 50,28 eura / 378,85 kuna od 25. rujna 2015.g. do isplate,

- na iznos od 607,73 eura / 4.578,96 kuna od 30. rujna 2015.g. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.893,60 EUR (četiritisućeosamstodevdesetitri eura i šezdeset centi ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, računatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj UD (u daljnjem tekstu tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P- 568/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-274/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 16. prosinca 2004.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 35.300,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 5,25 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-274/2004 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj tako tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od ukupno 31.569,91 kunu, u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 06. travnja 2021.god. i sada traži isplatu ukupnog iznosa od 30.149,90 kuna, u pojedinačnim mjesečnim iznosima, u razdoblju od 21. prosinca 2010.god. do 30. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. Sud je Rješenjem broj P-568/19-31 od dana 07. lipnja 2021.god. odredio prekid postupka temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ( objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), do okončanja postupaka koji se predu Sudom Europske unije vode pod brojem C-474/20 i C-567/20. Isto rješenje je postalo pravomoćno.

7. Zatim je sud Rješenjem od dana 13. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka jer su postupci, zbog dovršetka kojeg je ovaj postupak prekinut, pred Sudom Europske unije dovršeni.

8. Nakon toga je spis sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj i to P-832/2023 i dalje se postupak provodi pod tim brojem.

9. Sud je stranke pozvao dopisom od 10. kolovoza 2023.god. da se izričito očituju koje još dokaze predlažu da se provedu, te su se iste očitovale što još predlažu.

10. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom 10. veljače 2023.god. svoj tužbeni zahtjev postavio i u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, te isti gasi kao u točki I. izreke, i u valuti HRK i u valuti EUR.

11. Sud je rješenjem od dana rješenjem od 27. listopada 2023. odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša Crnčec Jasenka, javna bilježnica, a protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba. Zatim je sud rješenjem od 05. prosinca 2023. odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede dopunsko financijsko knjigovodstveno vještačenje jer smatra da se odluka može donijeti na temelju dokumnetacije u spisu i na temelju provedenog vještačenja, a protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

12. Tuženik je u podnesku zaprimljenom dana 07. studenog 2023.god. odustao od saslušanja svjedokinje KDA, a priložio je njezinu pisanu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika. Zatim je tuženik u podnesku zaprimljenom dana 01. prosinca 2023.god. odustao i od saslušanja svjedokinje ED. Druge svjedoke tuženik po pozivu suda nije predlagao (podnesak od 09. veljače 2023.god.).

13. Sud je na ročištu održanom dana 19. prosinca 2023. ponovno, s obzirom na prijedlog tuženika iz podneska od 14. prosinca 2023.god., donio rješenje da se odbija dokazni prijedlog tuženika da se provede dopunsko financijsko knjigovodstveno vještačenje, a iz razloga jer sud smatra da se odluka može donijeti na temelju dokumentacije u spisu i to posebice nalaza i očitovanja vještaka. Odlučeno je da protiv ovog rješenja nije dopuštena posebna žalba temeljem čl. 292. st. 5. Zakona o parničnom postupku.

14. Obje stranke su na izričit upit suda u pisanim podnescima navele da nije potrebno i usmeno saslušanje vještaka.

15. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 19. prosinca 2023.god., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka je donesena na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

16. Nakon toga je Općinski sud u Čkaovcu pod brojem P-832/2023-5 dana 31. siječnja 2024.god. donio Presudu kojomje usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da mu isplati ukupan iznos od 4.001,58 EUR sa zakosnkom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate u razdoblju od 21. prosinca 2010.god. do 30. rujna 2015.god., naložio je da tuženik tužitelju naknadi troškove postupka, dok je pod toč. III. odlučeno da se djelomično odbija tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 188,47 EUR tj. do traženog iznosa iz orvotnopostavljenog tužbenog zahtjeva, a razlozi za isto su navedeni u obrazloženju te I.stupanjske odluke.

17. Po žalbi tuženika na tu Presudu Županijsku sud u Splitu je pod brojem Gž- 1412/2024-3 dana 19. ožujka 2025.god. donio Rješenje kojim je ulinuo ovosudnu presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke tj. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Toč. III. I.stupansjke Presude je tako ostala neizmijenjena.

18. Po toj ukidnoj II.stupanjskoj odluci spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj P-103/2025.

19. Na upit suda u ponovljenom postupku, stranke su se očitovale.

20. Obje stranke su predložile provođenje dopunskog vještačenja.

21. Po pozivu suda vještak Radiković Zdravko je podneskom zaprimljenim 26. lipnj 2025.god. obavijestio sud da više nije stalni sudski vještak.

22. Stoga je u ovom ponovljenom postupku određen novi stalni sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke Matija Mikac, koji je proveo dopunu vještačenja, a kako će dalje biti obrazloženo.

23. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 28. studenog 2025.god. naveo da je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 09. veljače 2023. godine, dakle prije zaključenja glavne rasprave na temelju kojeg je sud već donio prvostupanjsku presudu, a koja je ukinuta iz drugih razloga, a ne zbog matematičkog izračuna iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zdravka Radikovića od 4. siječnja 2021. godine, tužitelj sada ne povisuje tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem Matije Mikca od 3. studenoga 2025. godine, nego u cijelosti ostaje kod ranije postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 9. veljače 2023. godine.

24. Kako tužitelj nije u ovom ponovljenom postupku specificirao svoj tužbeni zahtjev, tako sud odlučuje u skladu sa tužbenim zahtjevom iz podneska od dana 09. veljače 2023. godine

25. Po pozivu suda niti jedna stranka nije predložila usmeno saslušanje vještaka.

26. Na ročištu održanom dana 12. veljače 2026.god. tužitelj je predložio da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je tuženik u podnesku od 09. veljače 2026. naveo da predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

27. Kako stranke nisu predlagale provođenje daljnjih dokaza, tako je sud na tom ročištu izvršio uvid u svu kodumentaciju i pročitao je iskaz svjedokinje i tužitelja, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

28. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i solemnizaciju (list 15-23 spisa), otplatni plan (list 24-29 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 30-34 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 35 i 36 spisa), zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 37 spisa), nalaz vještaka iz Centra poslovnih analiza d.o.o. (list 38-43 spisa), izračun konverzije kredita (list 52-53 spisa), sudsku praksu (list 60-87 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 89 i 90 spisa), popis uplata (list 91-92 spisa), specifikaciju uplata (list 93 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 94 spisa), otplatni plan (list 95 spisa), specifikaciju uplata (list 96-99 spisa), rješenje (list 105-108 spisa), sudsku praksu (list 137-177 spisa), policu osiguranja (list 178 i 179 spisa), kamatne stope banaka (list 180-183 spisa), sudsku praksu (list 184-216 spisa), metodologiju promjene kamatne stope (list 217 i 218 spisa), mišljenje (list 219 i 220 spisa), sudsku praksu i mišljenja (list 221-253 spisa), ponude i obavijesti (list 254-272 spisa), sudsku praksu (list 273-299 spisa), sudsku praksu (list 305-355 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Radiković Zdravka zaprimljenog 04. siječnja 2021. (list 363-373 spisa), obračun kamate (list 374-376 spisa), očitovanje vještaka Radiković Zdravka zaprimljeno 10. ožujka 2021. (list 392 spisa), sudsku praksu (list 407-458 spisa), sudsku praksu (list 461 i 462 spisa), očitovanje vještaka Radiković Zdravka zaprimljeno 17. kolovoza 2023. (list 490 spisa), izjavu (list 500-504 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu (list 604-644 spisa), sudsku praksu (list 653-662 spisa), očitovanje vještaka Radiković Zdravka od 25. lipnja 2025. i dokumentaciju (list 665-667 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca zaprimljeno 31. listopada 2025. (list 684-695 spisa), sudsku praksu (list 712-729 spisa), te su pročitani iskaz tužitelja UD KD s raspravnog zapisnika od 07. listopada 2020., te iskaz svjedokinje VD s raspravnog zapisnika od 19. prosinca 2023.god.

29. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

30. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

31. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

32. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

33. Nije sporno da su tužitelj UD kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146-274/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 16. prosinca 2004.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.300,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu kupnje nekretnine (stambeni kredit ) i to na rok od 15 godina (do 31.12.2019. ), uz kamatnu stopu od 5,25 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 283,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 3. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, ugovor u potpisali i založni dužnici – sudužnik VD, a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Banka je temeljem tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini. Kredit je uzeo tužitelj kao fizička osoba.

34. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,25 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

35. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao banka dana 21. siječnja 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146-274/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju izračunao preplatu uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 2.969,37 kuna ( HRK ). Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

36. Nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti, 2019.god.

37. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

38. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

39. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

40. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

41. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovor- nosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

42. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

43. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

44. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

45. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

46. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

47. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

48. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

49. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

50. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

51. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

52. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

53. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

54. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

55. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

56. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

57. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

58. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

59. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda epublike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

60. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

61. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

62. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

63. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

64. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

65. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju – suprugu tužitelja, te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

66. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

67. Sud pisani iskaz svjedokinje KDA ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a taj pisani iskaz je tuženik u spis dostavio na kon zaključenja prethodnog postupka, a osim toga sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili ankesu broj 1. ugovora o kreditu. Takva je recnetna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

68. Svjedokinja VD, je u svom iskazu izjavila da je tužitelj UD njezin suprug. Kada su uzimali taj sporni kredit živjeli su u Čakovcu, Travnik 4. Te 2004. godine trebali su kredit za kupnju kuće u [adresa] gdje sada žive. Išli su za kredit pitati u više banaka, sjeća se da su bili u Međimurskoj banci, Čakovečkoj banci i u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank. U Hypo su išli jer je ona tamo primala plaću od poslodavca MTČ Čakovec, te su se i zato odlučili tamo uzeti kredit. Suprug i ona su htjeli uzeti kredit u valuti EUR, međutim u razgovoru s bankaricom koja im je rekla da je povoljniji kredit u valuti švicarski franak i da taj kredit ljudi većinom uzimaju što su joj onda povjerovali, te su na njezinu inicijativu promijenili mišljenje i uzeli kredit u valuti CHF. Rekla im je bankarica da je kamata promjenjiva, ali da se to neće nešto drastično mijenjati, možda po 20 ili 30 kuna. Isto tako su znali da im je mjesečna rata vezana uz CHF, ali se ne sjeća da bi ih nešto o tome posebno obavještavala ili objašnjavala. Rekla im je koliko će im biti mjesečna rata, a oni nisu uopće mislili da će im te mjesečne rate toliko rasti. Uzeli su kredit na iznos od 35.300,00 CHF na rok od 15 godina. Prvotne rate su im iznosile 1.300,00 kuna mjesečno. Ona je po tom ugovoru o kreditu i založni dužnik jer je pod hipoteku dala svoju nekretninu u goricama. Nisu taj kredit uzimali na brzinu već se to polako rješavalo, budući da su kuću kupili od gospođe koja je kupila njihov stan. Sam taj ugovor o kreditu je sastavila banka, oni su dobili te papire i s time su išli k javnom bilježnikom, a kod njega su bili niti 5 minuta, nije im ništa posebno objašnjavao. Mjesečne rate su počele rasti negdje 2010. ili 2011., te su najviše plaćali preko 2.150,00 kuna mjesečno što im nje bilo veliko povećanje i to su teško plaćali, tim više što ja u to vrijeme zbog zdravstvenih problema više nije mogla raditi te se prijavila na zavod. Negdje 2015. im je banka ponudila da naprave konverziju, a rekli su im da će im se time smanjiti mjesečna rata. Prvo su htjeli prebaciti taj kredit u valutu EUR ali to je bilo komplicirano jer su trebali još neke novce uplatiti. Onda su u banci objasnili da kada naprave konverziju da će im se rata smanjiti, te su im prihvatili pretplatu od nekih 3.000,00 kuna, onda su se za to odlučili jer su im u tom slučaju mjesečne rate pale, ne zna za koliko. Taj kredit su u cijelosti isplatili 2019. godine, a sve rate su redovno plaćali. Prilikom ugovaranja tog kredita ih službenica banke nije upozorila na kakve rizike vezano uz taj kredit. Suprug i ona pročitali taj ugovor o kreditu. Nisu mogli mijenjati odredbe tog ugovora. Kada im je ponuđena konverzija kredita nisu mogli mijenjati kakve odredbe tog ugovora. U svezi tečaja švicarskog franka su rekli da je to najsigurnija valuta, a nikakve rizike nisu govorili.

69. Sud je iskazu te svjedokinje povjerovao jer je isti dan životno i logično i u skladu je s ostalim pisanim dokazima u spisu, a sud odluku donosi na temelju svih provedenih dokaza, kako će biti obrazloženo.

70. Tužitelj UD, je u svom iskazu izjavio da je 2004. godine uzimao kredit za kupnju kuće te se išao raspitivati u sve banke koje su djelovale na ovom području. Uzeo je kredit u Addiko bank jer je tamo isti bio najpovoljniji od svih banaka zbog niskih kamata, a u banci su im rekli da najviše ljudi uzimaju kredit upravo u valuti CHF. Mislio je uzeti kredit u EUR-ima a onda nakon razgovora s bankaricom koja im je dala dvije varijante, najpovoljniji kredit je bio u CHF budući da su kredit najmjeravali uzeti na 15 godina te je prema izračunima rata su u valuti CHF bile manje rate. Uzeo je kredit od 35.300,00 CHF na 15 godina. Pitao je u banci za promjenjivu kamatnu stopu te mu je bankarica rekla da je ta stopa vrlo malo promjenjiva pa čak da ista može biti i niža, to je bilo prihvatljivo, dok mu u vezi tečaja nije ništa posebno rekla. Prvo su mu mjesečne rate iznosile 1.380,00 kuna, a počele su rasti nakon dvije do tri godine te je rata porasla na preko 2.000,00 kuna mjesečno. Nitko mu nije rekao zbog čega se to povečava i na koji način. Redovno je plaćao sve rate. Nakon nekog vremena, a nakon što je tečaj u CHF već bio skoro kao tečaj EUR-o Vlada RH je donijela Uredbu te se tečaj fiksirao, pa je išao pitati u banku što se može napraviti s kreditom, pa je na kraju prihvatio konverziju i sklopio aneks, a sve radi neke sigurnosti, radi fiksiranja tečaja i sniživanja rata koje je morao plaćati. Prilikom konverzije banka mu je priznala vrlo malo s osnova pretplate, nekih 2.900,00 kuna. Nakon konverzije mjesečna rata mu je pala na 1.600,00 kuna, a kredit je u cijelosti otplatio u prosincu 2019. godine. Kada je ugovorao kredit bila je prisutna i njegova supruga VD. Službenik banke ga prilikom ugovoranja kredita nije upozorio na kakve rizike. Ugovor o kreditu jeon sam čitao, a kada je nešto pitao rečeno mu je da sve to standardni obrazac, a njemu je najbitnije bilo koliko je kamatna stopa i kolika je mjesečna rata. Nakon što su rate porasle išao je pitati u banku što može napraviti, prije konverzije, a u banci su rekli da da bi dobio povoljniji kredit da bi morao uložiti neka sredstva kao depozit što mu nije bilo prihvatljivo. Javni bilježnik nije čitao ugovor niti je tumačio odredbe ugovora.. Nikada nije imao drugi kredit. Pristupio je sklapanju aneksa vezano uz konverziju zbog fiksiranja tečaja CHF koji je u tom trenutku bio 7,22, a Uredbom Vlade RH je fiksiran na 6,9 i to iz razloga da mu rata dalje ne raste, da to zaustavi. Ne zna da li je glavnica nakon provedene konverzije bila manja nego prije konverzije. Primio je od banke primio izračun konverzije i otplatni plan. Pristao je na te uvjete iz izračuna konverzije jer je tako bilo uređeno i nije niti imao izbora.

71. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

72. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

73. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

74. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

75. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

76. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

77. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

78. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

79. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

80. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

81. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

82. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

83. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

84. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

85. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

86. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

87. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

88. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

89. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

90. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

91. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. 1. izreke presude.

92. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

93. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

94. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

95. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

96. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

97. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

98. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

99. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom ankesu o prihvatu konverzije.

100. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 21. siječnja 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

101. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

102. Kamatna stopa određena Aneksom od 21. siječnja 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

103. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 21. siječnja 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

104. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

105. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

106. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

107. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

108. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

109. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

110. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

111. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

112. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

113. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

114. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

115. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

116. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

117. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

118. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

119. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

120. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

121. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

122. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

123. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

124. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

125. Rješenjem od 16. studenog 2020.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem provođenje dokaza knjigovodstveno- financijskim vještačenjem na okolnost : postojanja i visine pretplate i to posebno pretplate po promjenjivoj kamatnoj stopi i pretplate zbog promjene tečaja CHF tj. da se vještačenjem utvrdi razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi te na temelju obračuna promjene valute CHF u HRK po srednjem tečaju tuženika i iznosa anuiteta obračunatih prema početnoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju CHF na odnosu na kune na dan isplate kredita, a predlaže da se razlike izraze u kunama po mjesecima kako su bili plaćeni anuiteti sa zakonskim zateznim kamatama od dana svakog preplaćenog iznosa, kao i da se utvrdi iznos stvarne glavnice na dan konverzije kredita u kunama po početnom otplatnom planu bez rasta tečaja i bez promjene kamatne stope, iznos konvertirane glavnice u kunama, razliku stvarne i konvertirane glavnice, te iznos pretplate koje je utvrđen prilikom konverzije. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Radiković Zdravku iz Šenkovca.

126. Vještak Radiković Zdravko je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

127. Stalni sudski vještak Radiković Zdravko je dana 04. siječnja 2021.god. dostavio nalaz i mišljenje u kojem navodi da uz primjenu prvotno ugovorene kamatne stope od 5,25 % godišnje iz zaključenog Ugovora o kreditu broj 146-274/204, te obveze po kreditu po srednjem tečaju CHF za HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita ( 1 CHF = 4,874589 HRK ), za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu 16.12.2004.god. do dana konverzije kredita iz CHF u EUR 30.09.2015.god., preplata po kreditu iznosi 25.570,94 kune, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa preplate, a za razdoblje od 01.10.2015.god. do 30.04.2019.god. sa kojim danom je tužitelj obračunao dug i utužio tražbinu, preplata po kreditu iznosi 4.825,43 kune. Ukupno preplata po kreditu za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu 16.12.2004. do 30.04.2019.god. iznosi 30.396,37 kuna ( 25.570,94 kune + 4.825,43 = 30396,37 kuna ). Mjesečni ( analitički ) prikaz više plaćenih iznosa kredita s datumima dospijeća vještak je prikazao u posebnim stupcima. Uz početni otplatni plan i tečaj CHF za HRK na dan isplate kredita, nedospjela (stvarna ) glavnica kredita 30.09.2015.gid, iznosila bi 63.105,75 kuna, a konvertirana nedospjela glavnica kredita na dan 30.09.2015.god. iznosila bi 70.654,08 kuna. Razliak između dviju glavnica iznosi 7.548,33 kuna (70.654,08 kuna – 63.105,75 kuna = 7.548,33 kuna ). Prilikom izračuna konverzije kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015.god.utvrđena je preplata kredita u iznosu od 2.969,37 kuna.

128. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

129. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, te ističe da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja postupio protivno danog zadatka po rješenju suda. Imao je primjedbe na matematički izračun vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja.

130. Vještak Radiković se očitovao dana 10. ožujka 2021.god. gdje navodi da je nalaz i mišljenje sačinio sukladno postavljenom zadatku za vještačenje koje je određeno po sudu. Primjedbe tuženika osnosi se na pravna pitanja o kojima odlulčue sud. Što se tiče primjedbe na izračun na dan izvršene konverzije, vještak navodi da je tužitelj utužio preplatu po predmetnom kreditu do 30.04.2019.god., te je on do toga dana sačinio izračun preplate, što je već obrazložio, dakle u nalazu je jasno razdvojio obračun preplate po anuitetima kredita prvo do 30.09.2015. i nakon 30.09.2015. 131. Na primjedbe tuženika vještak Radiković Zdravko se očitovao dana 17. kolovoza 2023.god. u kojem navodi da je nalaz i mišljenje u predmetnoj pravnoj stvari sačinio sukladno postavljenom zadatku za vještačenje, te da u cijelosti ostaje kod sačinjenog nalaza i mišljenja. Tuženika ne prigovara matematičkom izračunu iz nalaza i mišljenja. Što se tiče prijedloga tuženika da se u nastavku postupka provede dopuna financijsko knjigovodstvenog vještačenja vještak navodi da mu zadatkom za vještačenje nije naloženo da knjigovodstveno financijsko vještačenje sačini kako to u podnesku traži tuženik. Sve ostale činjenice o kojima u podnesku govori tuženik su činjenice pravne prirode o kojima odlučuje sud, a ne vještak.

132. Tuženik je nakon toga naveo da vještak može dati samo matematički izračun, a ne i odgovore na pravna pitanja.

133. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Radiković Zdravka jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak da sve odgovore na postavljena pitanja.

134. U ovom ponovljenom postupku sud je Rješenjem od dana 18. rujna 2025.god. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 146-274/2004 od dana 16. prosinca 2004.god. i Aneksa ugovora o kreditu od dana 21. siječnja 2016.god. i to radi utvrđenja još i (sukladno II..stupanjskoj odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-1412/2024 od dana 19. ožujka 2025.god. ) : Da li je prilikom izračuna konverzije utvrđeno koji iznos je tužitelj preplatio pravnom predniku tuženika na temelju ništenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi?, Da li je prilikom izračuna konverzije utvrđeno koji iznos je tužitelj preplatio pravnom predniku tuženika na temelju ništenih odredbi o valutnoj klauzuli?, Na temelju izračuna konverzije pravnog prednika tuženika da li je i za koja mjesečna razdoblja utvrđena preplata iz provedene konverzije te da u skladu sa tim utvrdi razdoblja za koje tužitelj nije u cijelosti obeštećen i to posebno u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i posebno u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije?, Kako i na koji način je utvrđen iznos preplate u konverziji, što je uzeto u obzir?, Da li je utvrđen iznos preplate iz konverzije u iznosu od 2.969,37 kuna posljedica restitucije uzrokovane ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?, Koji iznos preplate je trebao biti utvrđen prilikom konverzije kako bi se izvršila puna restitucija uzrokovana ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tj. da tužitelj bude u potpunosti obeštećen?, Da li je nakon provedene konverzije, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđen u postupku konverzije tužitelj u potpunosti obeštećen tj. da li je uspostavljeno stanje kao da ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo?, te i na okolnost utvrđenja : da li su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz Čakovca.

135. Stalni sudski vještak Mikac Matija je dana 31. listopada 2025.god. u spis dostavio svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi da je korisnik nakon konverzije nastavio otplaćivati 7.548,33 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju EUR/HRK na datum konverzije navedeno iznosi 988,15 EUR, za koliko je glavnica konvertiranog kredita više utvrđena. Cilj konverzije iz CHF u EUR nije bio obeštećenje korisnika zbog preplaćenih iznosa nastalih temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je konverzija bila zakonska mjera stabilizacije i olakšanja otplate na način da se kredit retroaktivno obračuna kao da je od svog početka bio kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u EUR. Vještak je redom odgovorio na posatvljena pitanja. 1. Da li je prilikom izračuna konverzije utvrđeno koji iznos je tužitelj preplatio pravnom predniku tuženika na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi? Vještak je odgovorio da ne. Prilikom izračuna konverzije nije se utvrđivao iznos preplate nastao temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Konverzija je provedena prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji nije predviđao restituciju već je imao za cilj ublažiti posljedice rasta tečaja CHF i kamatnih stopa. Nije se analizirala zakonitost ugovornih odredbi niti se provodila naknada štete zbog njihove ništetnosti. 2. Da li je prilikom izračuna konverzije utvrđeno koji iznos je tužitelj preplatio pravnom predniku tuženika na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli? Vještak je odgovorio ne. Konverzija nije uključivala pravnu ocjenu ništetnosti valutne klauzule niti je utvrđivala preplaćene iznose nastale zbog nje. Zakonska konverzija je bila administrativna mjera koja je zamijenila valutnu klauzulu CHF s EUR, ali bez obračuna štete ili preplaćenih iznosa. 3. Na temelju izračuna konverzije pravnog prednika tuženika da li je i za koja mjesečna razdoblja utvrđena preplata iz provedene konverzije te da u skladu sa tim utvrdi razdoblja za koje tužitelj nije u cijelosti obeštećen i to posebno u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i posebno u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije? Vještak je odgovorio da konverzija nije sadržavala analizu pojedinačnih mjesečnih razdoblja niti je utvrđivala preplate po osnovi ništetnih odredbi. Zakonski okvir konverzije nije predviđao pravnu restituciju, već je koristio poznate parametre (tečaj, kamatne stope na prosječne EUR kredite u razdoblju trajanja kredita) kako bi se pomoću stvarnih uplata po CHF kreditu simulirala otplata po simuliranom EUR kreditu. 4. Kako i na koji način je utvrđen iznos preplate u konverziji, što je uzeto u obzir? Vještak je odgovorio da u konverziji nije utvrđivan iznos preplate u pravnom smislu. Izračun se temeljio na usporedbi hipotetskog EUR kredita od početka otplate s postojećim CHF kreditom, koristeći zakonski propisanu metodologiju. Nisu se uzimali u obzir ništetni elementi ugovora, već se radilo o tehničkoj korekciji kreditnih uvjeta. Preplate koje proizlaze iz nezakonitih odredbi nisu bile predmet konverzije. U obzir su se uzele obveze prema hipotetskom EUR kreditu s slijedećim otplatnim planom, koji je prikazao u posebnoj tablici. Kunski iznos kredita na datum korištenja 21.12.2004 u iznosu od 172.073,35 HRK je pretvoren u EUR početnu glavnicu temeljem srednjeg tečaja banke za EUR na isti datum tako da je početna glavnica utvrđena u iznosu od 22.974,34 EUR. Temeljem početnog iznosa glavnice i gore iskazanih kamatnih stopa je formuliran otplatni plan za hipotetski kredit u EUR te su se obveze (anuiteti) iz tako konstruiranog otplatnog plana zatvarali s uplatama koje je korisnik realno izvršavao temeljem kredita u CHF. Izračunom je utvrđeno da je prema hipotetskom EUR kreditu do datuma konverzije imalo biti obračunato 27.253,68 EUR obveza, dok je realno uplaćeno kuna u protuvrijednosti 27.642,40 EUR, odnosno 388,72 EUR više, što korespondira s kunskim iznosom od 2.969,37 HRK prema tečaju na datum konverzije. 5. Da li je utvrđen iznos preplate iz konverzije u iznosu od 2.969,37 kuna posljedica restitucije uzrokovane ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli? Vještak ej odgovorio da ne. Iznos od 2.969,37 kuna nije rezultat restitucije zbog ništetnih odredbi, već razlika nastala tehničkom usporedbom dvaju modela otplate kao što je opisano iznad. Zakonska konverzija nije imala za cilj pravno obeštećenje, već olakšanje otplate i stabilizaciju kreditnih uvjeta.

6. Koji iznos preplate je trebao biti utvrđen prilikom konverzije kako bi se izvršila puna restitucija uzrokovana ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tj. da tužitelj bude u potpunosti obeštećen? Vještak je odgovorio da temeljem izračuna iz ovog nalaza proizlazi da je u slučaju da je cilj konverzije bio puna restitucija štete uzrokovane ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tada je korisniku kredita trebala biti utvrđena preplata u iznosu od 26.683,24 HRK. Također, ostatak glavnice za otplatu u razdoblju nakon konverzije je trebao biti utvrđen u iznosu od 8.261,18 EUR, što je za 988,15 EUR manje nego što je konverzijom utvrđeno. Na pitanje 7. Da li je nakon provedene konverzije, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđen u postupku konverzije tužitelj u potpunosti obeštećen tj. da li je uspostavljeno stanje kao da ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo? Vještak je odgovorio da temeljem izračuna iz ovog nalaza, istaknutih u prethodnoj točki, činjenica je da provedenom konverzijom nije uspostavljeno stanje kao da ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo. Što se tiče pitanja tuženika vezano uz pitanje glede zakonitosti konverzije ističem da je konverzija kredita provedena ispravno sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) vještak ej odgovorio da je tuženik prilikom konverzije za zatvaranje obveze po simuliranom EUR kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, sukladno stopama koje su se obračunavale na istovjetne kredite s valutnom klauzulom u valuti EUR, koristio sve uplate korisnika kojima su se podmirivale obveze za glavnicu i redovnu kamatu.

136. Tuženik je na isti nalaz stavio prigovor, a po pozivu suda nije dostavio pitanja za vještaka već se u konačnici očitovao da nema prigovor na matematički izračun vještaka. Prigovor tuženika se u biti odnosi na pravna pitanja, a o čemu odlučuje sud.

137. Dakle, vještak navodi da što se tiče preplate utvrđene prilikom konverzije, vještak nadalje navodi da se ne radi o preplati u pravnom smislu, već da se izračun temeljio na usporedbi hipotetskog EUR kredita od početka otplate s postojećim CHF kreditom, primjenom zakonski propisane metodologije. Ništetni elementi ugovora pritom se nisu uzimali u obzir, već se radilo o tehničkoj korekciji kreditnih uvjeta. Također navodi da bi, u slučaju da je cilj konverzije bio ostvariti punu restituciju štete uzrokovane ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelju trebala biti utvrđena preplata u iznosu od 26.683,24 HRK, dok bi ostatak glavnice za otplatu nakon konverzije trebao iznositi 8.261,18 EUR, što je za 988,15 EUR manje od iznosa utvrđenog provedenom konverzijom. Stoga, vještak zaključuje da konverzijom nije uspostavljeno stanje kao da ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije bilo.

138. Dakle, cilj konverzije kredita iz CHF u EUR nije bio obeštećenje korisnika za preplaćene iznose nastale uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već da je konverzija bila zakonska mjera stabilizacije i olakšanja otplate na način da se kredit retroaktivno obračuna kao da je od svog početka bio kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u EUR.

139. Tako je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč tome što je konverzija kredita provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, što utvrđuje vještak u svom nalazu i mišljenju, a na što ukazuje tuženik tijekom postupka te u podnesku od 13. studenog 2025.god., nastojeći osporiti tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelj i dalje ima pravo na potpuno obeštećenje za posljedice koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i one koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Naime, iznos koji je tužitelju priznat na ime preplate prilikom provedbe konverzije nije sanirao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema tome, tužitelj ni nakon konverzije nije u cijelosti obeštećen.

140. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

141. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 4.001,58 EUR / 30.149,90 kuna, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,74 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao pod 1. izreke presude.

142. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 21. prosinca 2010.god. do zaključno 30. rujna 2015.god., kako je utuženo, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

143. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

144. Kako je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 06. travnja 2021.god. ( postavljen u valuti HRK, a u podnesku od dana 10. veljače 2023.god. postavljen i u valuti EUR ) i traži isplatu s osnova više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, te u ovom ponovljenom postupku ostaje kod ovog zahtjeva, tako sud sada s obzirom i na II.stupanjsku ukidnu odluku odlučuje o istome.

145. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku i to kako o troškovima postupka pod brojem P-568/2019 i P-832/2023, tako i ovog ponovljenog pod brojem P-103/2025, a iz razloga jer je tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio, međutim zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, kako je već obrazloženo, trebalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev iz prvotno postavljenog o čemu je odlučeno u ovosudnoj presudi broj P-832/2023 od toč. III. na koju se nitko nije žalio, s time da se onda radi o neznatnom neuspjehu tužitelja zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

146. Trošak tužitelja priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora ( 4.001,58 eura ) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav zahtjeva za izdavanje potrebne dokumnetacije i isplate od 03.05.2019. ( Tbr.37) u iznosu od 100,00 EUR/753,45 kuna, sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR /1506,09 kuna (Tbr.7), za sastav prigovora od 22. 07.2019.god. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 10/4), sastav podneska od 14.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 13.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), za sastav podneska od 30.04.2020. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/3), zastupanje na ročištu 08.07.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), za zastupanje na ročištu 07.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), za sastav podneska od 17.11.2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 06.04.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 09.02.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 8/1), za sastav podneska od 31.08.2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 09.11.2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/3), za sastav podneska od 07.12.2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/3), za zastupanje na ročištu 19.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude broj P-832/23 u iznosu od 100,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 587,50 EUR, te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 09.05.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ), za sastav podneska od 04.08.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ), za sastav podneska od 28.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ), za sastav podneska od 14.01.2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8/4 ), za zastupanje na ročištu 12.02.2026. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1 ) i za zastupanje na ročištu za objavu u iznsou od 100,00 EUR (Tbr.9/3 ), uz pripadajući PDV na te iznose u iznosu od 825,00 EUR.

147. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje preliminarnog vještačenja – izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu od 31.05.2019.god. u iznosu od 82,95 EUR/625,00 kuna, zatim na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku pod brojem P-832/23 u iznosu od 265,45 EUR/2.000,00 kuna. U ovom ponovljenom postupku priznat mu je i trošak predujma za novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 331,81 EUR.

148. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 88,39 EUR/666,00 kuna, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21), koje su bile tada na snazi. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

149. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.893,60 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

150. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i kako bi isto bilo jasnije.

151. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 24. ožujka 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Splitu sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Kačer Saša, odvjetnik

2. punomoćnici tuženika OD K i U