P-1968/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja MG FILM d.o.o. Zagreb, Miramarska 13 d, OIB: 12899870728, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Artuković, odvjetnica u Zagrebu, Trg Republike Hrvatske 1, protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, kojeg zastupa punomoćnik Nevio Svilar, odvjetnik u Zagrebu, Pavlenski put 17, radi povrede autorskih prava (vps 64.153,53 EUR) i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se Hrvatskoj radioteleviziji, Prisavlje 3, Zagreb, OIB: 68419124305 da tužitelju MG FILM d.o.o., Zagreb, Draškovićeva 49, OIB: 53719097170, isplati iznos od 64.153,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2010. godine pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, a od 31. srpnja 2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenju je referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.125,00 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,50 EUR.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U parničnom postupku poslovni broj Povrv-3076/11 koji se vodio na ovom sudu povodom tužbe ovdje tuženika radi isplate iznosa od 282.566,00 kn, ovdje tužitelj uložio je protutužbu radi povrede autorskih prava i stjecanja bez osnove. Rješenjem donesenom u gore navedenom predmetu od 28. svibnja 2013. razdvojen je postupak po tužbi i protutužbi, te je postupak po protutužbi nastavljen pod predmetnim poslovnim brojem.

2. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik tijekom 2008. bez znanja i odobrenja tužitelja prikazao 18 filmova za koje je jedini distributer tužitelj temeljem Ugovora o distribuciji za film "South Kensington" od 23 .travnja 2012., Ugovora o distribuciji broj 208/03 za film "Love in the time of money" od 5. rujna 2003., Potvrde INTERNATIONAL FILM, VIDEO AND TV PRODUCTION AND DISTRIBUTION za filmove "Nel mio amore", "No body is Perfect", "Torrent 3: El Protector", "Wayward Cloud", "L"Annulaire", "Peindre ou Faire L"Amo", Ugovora o distribuciji broj 139/03 za film "Rick" od 30. srpnja 2003., Ugovora o distribucji broj 144/03 za film "Interview with the assassin" od 30. srpnja 2003., Ugovora o distribuciji broj 211/3 za film "Spivs" od 30. srpnja 2003., Ugovora o distribuciji broj 212/03 za film "The King" od 30.srpnja 2012., Ugovora o distribuciji broj 280/04 za filmove "The young unknowns" i "Elvira`s haunted hills" od 9. ožujka 2004., Ugovora o distribuciji za film "Honey baby" od 18. ožujka 2005., Ugovora o pravu na multiplu distribuciju broj: VM 2006-011 za film "Eminem AKA", Međunarodnog ugovora o pravu na multiplu distribuciju za film "Home fires burning" od 4. listopada 2004. te temeljem Ugovora od 29. prosinca 1998. Ističe da je za naprijed navedena neovlaštena emitiranja ispostavio tuženiku račun broj 293/10 od 30. prosinca 2010. na iznos od 834.321,55 kn, no da ga je tuženik odbio platiti uz obrazloženje da tužitelj nije nositelj prava na distribuciju predmetnih filmova. Budući da je tuženik odbio platiti iznos po gore navedenom računu te s obzirom da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 282.566,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tužitelj ističe da je 30. prosinca 2010. dao izjavu o prijeboju u smislu odredbe čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima čime se međusobna potraživanja na dan 30. prosinca 2010. imaju smatrati podmirenima do iznosa od 350.956,79 kn. Tužitelj ističe i da tuženik s tužiteljem nije nikada potpisao ugovore za distribuciju predmetnih f ilmova na koji način je stekao korist korištenja tih filmova bez osnove u smislu odredbe čl. 179. st. 3. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. S obzirom na navedeno, tužitelj ističe da postoji dospjelo, a nepodmireno potraživanje tuženika za iznos od 64.153,53 EUR (tada 483.364,76 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2010. kada je izvršen prijeboj. Podneskom od 22. listopada 2024. (list 471.-479. spisa) tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu valute napomenuvši i da zateznu kamatu potražuje od 30. prosinca 2010. sukladno računu broj 239/10/MG.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor zastare te u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi u bitnome da je licenciju za prikazivanje predmetnih filmova stekao temeljem Ugovora o televizijskoj licenciji sklopljenog s davateljem licencije CONING KONZULTACIOS MERNOKI KERESKEDELMI ES TANACSADO, Kft 1137 Budapest, Balzac U. 23.I.4. Hungary, Tax ID No:10828319-2-41 od 31. kolovoza 2005. potpisanog 27. listopada 2005. te Aneksa tom ugovoru potpisanog 1. prosinca 2005. Temeljem predmetnog Ugovora o licenciji i njegovog Aneksa tuženik je stekao pravo prikazivanja navedenih naslova na području Republike Hrvatske uz naknadu od 357.600,00 EUR. Budući da je tužitelj bio posrednik prilikom sklapanja predmetnog ugovora između tuženika i davatelja licencije, to je isti upoznat, kako s činjenicom njegova sklapanja između ugovornih strana, tako i sa sadržajem te pravima i obvezama koje iz navedenog ugovora proizlaze. Tuženik ističe da je sukladno predmetnom Ugovoru o licenciji, ugovorenu naknadu uredno platio davatelju licencije CONING KONZULTACIOS MERNOKI KERESKEDELMI ES TANACSADO, i to u ukupnom iznosu od 357.600,00 EUR. Međutim, davatelj licencije nije pravodobno ispunio svoju obvezu iz ugovora, odnosno nije tuženiku pravodobno dostavio predmetne filmove – mastere na Beta SP PAL formatu. Naime, trajanje licencije za ukupno kupljeni 71 film ugovoreno je od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., a davatelj licencije je od ukupnog broja filmova (71) prvih 8 filmova dostavio tek 3. listopada 2006., a ostale znatno kasnije, odnosno sredinom 2007., dok je zadnje filmove tuženik dobio tek krajem 2007. Zbog ovakvog ekstremnog kašnjenja davatelja licencije u dostavi filmova koji su predmetom licencije, tuženik je bio onemogućen filmove emitirati sukladno svojoj programskoj shemi te unutar ugovorenog trajanja licencije, slijedom čega se obratio tužitelju (kao posredniku) sa zahtjevom za njezino produljenje. Tuženik napominje da ovakav slučaj nije izdvojen te da je sukladno dobrim običajima u poslovanju u praksi uobičajeno da davatelj licencije, ukoliko se dogodi kašnjenje u dostavi materijala bez krivnje stjecatelja licencije, stjecatelju licencije produlji trajanje licencije za odgovarajuće vrijeme bez naknade. Tuženik nadalje navodi da je i u konkretnom slučaju propust davatelja licencije riješen na isti način te da je za određene naslove tuženiku sporazumno produljena licencija do 31. prosinca 2008. bez naknade, dok je za naslove koje davatelj licencije nije bio u mogućnosti isporučiti, tuženiku ponuđena alternativa. Ističe da u dokaz navedenom govori i prepiska elektroničke pošte vođena između stranaka iz koje je razvidna suglasnost tužitelja s predloženim produljenjem licencije, pri čemu tuženik napominje kako nikada nije zaprimio navodnu zadnju e-mail poruku od 21. siječnja 2008., a koju je u spis dostavio tužitelj, kao što nije nikada zaprimio ni u navedenoj poruci spomenuti ugovor o produljenju licencije. Navodi da mu je nakon postignutog dogovora o produljenju licencije bez naknade (zbog zakašnjenja davatelja licencije) te o isporuci zamjenskih filmova umjesto onih koje davatelj licencije uopće nije u mogućnosti isporučiti, dostavljen na potpis Anex osnovnog ugovora o televizijskoj licenciji od 26. svibnja 2008. koji se odnosi na zamjenske filmove te da je isti tuženik uredno potpisao. Tuženik ukazuje da je slijedom svega navedenog razvidno kako tužitelj prije svega nema aktivnu legitimaciju, kao i da je razvidno da tužitelj i tuženik nisu bili ni u kakvom poslovnom odnosu na temelju kojeg bi tužitelj imao pravni osnov za ispostavljanje računa broj 293 /10. Isto tako, tuženik ističe da je neutemeljen tužiteljev navod da bi tuženik sporne filmove emitirao neovlašteno, odnosno bez znanja i odobrenja tužitelja, budući je tuženik takvo odobrenje imao. Nadalje, tuženik navodi da ukoliko bi pravni osnov tuženikove navodne obveze prema tužitelju bilo potraživanje iz trgovačkog ugovora o prometu robe i usluga, tada je takova tražbina zastarjela protekom tri godine od kada je isporuka te robe ili usluga izvršena, a ukoliko tužitelj tvrdi da je tuženik neovlaštenim emitiranjem spornih filmova od siječnja do studenog 2008. stekao korist bez osnove, tada je zastarni rok od pet godina od dana emitiranja također protekao. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe i da mu je tužitelj sporni račun broj 293/10 ispostavio tek 30. prosinca 2010., dakle čak više od dvije godine nakon navodnog emitiranja spornih naslova, i to tek nakon što je tuženik 27. prosinca 2010. protiv tužitelja pokrenuo ovršni postupak radi naplate dospjelih potraživanja po osnovi marketinga, koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Povrv- 3076/11, sve kako bi mogao tražbine kompenzirati, a što čak prejudicira u samom računu broj 293/10. Zaključno, tuženik navodi da iz svega navedenog proizlazi da među strankama nije bilo nikakvog spora oko licencije za sporne filmove i njezina produljenja bez naknade sve dok tužitelj nije saznao za ovršni postupak koji je tuženik protiv njega pokrenuo radi naplate tražbine iz sasvim nekog drugog osnova.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu osporivši iste u cijelosti. Ističe da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući je iz svih dostavljenih ugovora o distribuciji za predmetne filmove vidljivo da je tužitelj jedini ovlašteni distributer istih. Ukazuje i da je netočan tuženikov navod da je stekao pravo na prikazivanje filmova temeljem Ugovora o televizijskoj licenci zaključenog s društvom CONING KONZULTACIOS MERNOKI KERESKEDELMI ES TANACSADO od 31. kolovoza 2005. s obzirom da je Ugovor sukladno odredbi čl. I.D. bio na snazi do 31. prosinca 2007., a predmetni filmovi su emitirani u 2008. Navodi i da je netočan i irelevantan navod da je tužitelj bio posrednik prilikom sklapanja gore navedenog Ugovora jer isti nije ugovorna strana, odnosno supotpisnik tog Ugovora koji se odnosi na drugi poslovni odnos koji nije predmet ovog postupka pa da je stoga činjenica da je gore navedeno društvo neuredno ispunjavalo svoje obveze prema tuženiku te da mu je zbog toga produljilo licencu za određene filmove bez naknade, irelevantna za ovaj postupak. Tužitelj, nadalje, ističe da je irelevantan i dostavljen Aneks ugovora o licenci od 26. svibnja 2008. koji se odnosi na zamjenske filmove budući da ti filmovi uopće nisu predmet ovog postupka. Dakle, tužitelj ističe da tuženik nije nikada zaključio bilo kakav pisani ni usmeni ugovor s tužiteljem radi davanja licence za predmetne filmove u 2008. te se stoga u konkretnom postupku isključivo radi o izvanugovornoj obvezi stjecanja bez osnove od strane tuženika. Tužitelj smatra i da je neosnovan prigovor zastare potraživanja budući je tužba (protutužba) podnijeta 9. studenoga 2012., a potraživanje se odnosi na 2008., pa prema tome nije protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 179. st. 3. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

5. Tijekom postupka tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu istaknuvši u bitnome i da licenca koju je kao korisnik stekao potpisom Ugovora, odnosno isplatom ugovorenog iznosa društvu CONING KONZULTACIOS MERNOKI KERESKEDELMI ES TANACSADO nije istekla 31. prosinca 2007., već je bila prešutno obnovljena, a sve sukladno odredbi čl. 722. Zakona o obveznim odnosima. Ističe i da se gore navedeno društvo iz Budimpešte kao davatelj licencije nije oglasilo niti usprotivilo na činjenicu što je tuženik nastavio koristiti licencu te se stoga može smatrati da je predmetna licenca obnovljena na neodređeno vrijeme jer njezino korištenje nije osporio davatelj licence. Tuženik ističe da mu je davatelj licencije ugovorno jamčio da pravo iskorištavanja koje je predmet licence pripada njemu, a s obzirom da je tužitelj dobio isključivo autorsko pravo na emitiranje u okviru televizijskog programa, to bi posljedično značilo da davatelj licence pravo iskorištavanja predmeta licence nije us tupio drugome. Tuženik nadalje ističe da se obraćao tužitelju u svezi eventualnih produljenja licence za pojedine filmove, ali samo i jedino kao posredniku te da mu je tužitelj u takvoj komunikaciji dao odobrenje za produljenje licence svih spornih naslova do 31. kolovoza 2008., a što također njegova daljnja potraživanja u odnosu na tuženika čini bespredmetnim. U odnosu na od strane tužitelja dostavljeni Međunarodni televizijski ugovor o licenciji od 15. lipnja 2005. kojeg je tužitelj sklopio s društvom CONING Konzultacios tuženik ističe da je tek tijekom ovog postupka saznao o poslovnom odnosu društva CONING KONZULTACIOS MERNOKI KERESKEDELMI ES TANACSADO i tužitelja te da do tada nije imao apsolutno nikakvih saznanja da je tužitelj potpisao ugovor s gore navedenim društvom kojim tužitelj istom daje isključivu licencu za korištenje navedenih filmova. Dakle, tužitelj je potpisao ugovor s istim društvom s kojim je tuženik potpisao Ugovor o televizijskoj licenciji 27. listopada 2005. te Anex tom ugovoru 1. prosinca 2005., čime je tuženik stekao pravo prikazivanja navedenih naslova na teritoriju Republike Hrvatske uz naknadu od 357.600,00 EUR koju naknadu je tuženik uredno platio društvu CONING, odnosno davatelju isključive licence te je time u cijelosti ispunio svoju ugovorenu obvezu prema društvu CONING. Tuženik ponovno ističe i da je tužitelj aktivno sudjelovao kao posrednik u sklapanju ugovora između tuženika i društva CONING te je bio upoznat sa sadržajem ugovora te sa svim ostalim pojedinostima koje su nastale poslije ugovora. To znači da je tužitelj znao da je tuženik potpisao Ugovor kojim je dobio ekskluzivno pravo na korištenje predmeta licence te da potpisom takvog Ugovora tuženik nije dobio isključivu licencu u korištenju navedenih filmova, a kako je tuženik mislio, već da je tuženik potpisao ugovor kojim je u stvarnosti stekao status imatelja podlicence. Navodi da nikada ne bi potpisao ugovor za stjecanje podlicenčnih prava jer tuženik oduvijek i samo sklapa ugovore koji mu daju isključivu licencu za korištenje predmeta licence. Tuženik dakle ističe da sklapanjem Ugovora s CONINGOM nije ispunjena prava namjera ugovaratelja, a da je tužitelj zatajivši tuženiku činjenicu da s društvom CONING ima sklopljen Ugovor o licenciji od 15. lipnja 2005., tuženika doveo u stanje bitne zablude u odnosu na predmet spora s obzirom da se radi o namjerno stvorenoj pogrešnoj predodžbi o postojanju ili nepostojanju neke činjenice odlučne za sklapanje ugovora, jer da je za tu činjenicu tuženik znao sigurno ne bi sklopio Ugovor s društvom CONING. Dakle, tuženik smatra da na njegovoj strani ne postoji nikakva krivnja za eventualno počinjenje štetne radnje, da uzročnost između štetne radnje i štetnika postoji samo utoliko što je tužitelj tuženiku tek kada je podigao tužbu protiv istoga obznanio da je ovlašteni distributer za predmet ovog spora, a nakon četiri godine vođenja postupka mu je obznanio i da je s društvom CONING sklopio Međunarodni televizijski ugovor o licenci, da je tuženik bio cijelo vrijeme u zabludi glede odlučnih činjenica vezanih za predmet ovog spora, da na strani tuženika ne postoji niti namjera te da je upotrijebio svaku pažnju koja je potrebna i koja se upotrebljava pri uobičajenom procesu sklapanja ovakve vrste Ugovora o davanju licence kakav je sklopio s društvom CONING.

6. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je podneskom od 24. veljače 2015. (list 161. – 169. spisa) dostavio ovjereni prijevod Međunarodnog televizijskog ugovora o licenciji od 15. lipnja 2005. kojeg je tužitelj sklopio s društvom CONING Konzultacios istaknuvši da iz istog proizlazi da je tužitelj kao davatelj licencije ustupio tom društvu kao stjecatelju licencije isključivo pravo na filmove koji su predmet ovog postupka za razdoblje od 1. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. S obzirom da iz Ugovora jasno proizlazi da se licencija daje na razdoblje do 31. prosinca 2007., tužitelj smatra da se tuženik kao stjecatelj podlicencije ne može u odnosu na tužitelja pozivati na odredbu čl. 722. Zakona o obveznim odnosima (čl. 709. starog Zakona o obveznim odnosima) o prešutnom obnavljanju licencije. Uzimajući u obzir navedeni ugovor, tužitelj ističe da je jasno da tuženik nije stjecatelj licencije, već stjecatelj podlicencije, a odredbama starog Zakona o obveznim odnosima nije predviđena mogućnost prešutnog obnavljanja ugovora o podlicenciji u slučaju kada je prestao vrijediti ugovor o licenciji. Dakle, ako je ugovor o licenciji prestao s danom 31. prosinca 2007. tužitelj smatra da se ugovor o podlicenciji koji je tuženik imao zaključen s društvom CONING ne može smatrati prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, jer nakon 31. prosinca 2007. CONING nije mogao na tuženika prenijeti pravo na predmetne filmove jer ih ni sam nije imao, a što je razvidno iz ugovora u kojem se navodi da nakon isteka ugovora se sva prava automatski vraćaju tužitelju kao davatelju licencije (31. prosinca 2007.). U odnosu na tuženikove navode da isti nije znao za poslovni odnos između tužitelja i društva CONING, odnosno da je tužitelj bio samo posrednik, tužitelj ističe da je iz e-maila od 17. siječnja 2008. razvidno da se tuženik ne obraća tužitelju kao posredniku, a sve jer bi u protivnom isto bilo navedeno u predmetnom e-mailu. Nadalje, imajući u vidu odredbu čl. 117. st. 2. starog Zakona o obveznim odnosima kao i činjenicu da je tuženik 27. listopada 2005. potpisao Ugovor o televizijskog licenciji s CONINGOM, tužitelj ističe da je očito da se u ovom postupku ne može raspravljati o navodnoj bitnoj zabludi koju je navodno tužitelj stvorio kod tuženika. Činjenica da je CONING jamčio tuženiku da ima ekskluzivno pravo ne može utjecati na pravo tužitelja u ovom postupku, već eventualno može dati pravo tuženiku da traži naknadu štete od društva CONING. Isto tako, tužitelj ističe da je bespredmetno u ovom postupku utvrđivati navodno pravu namjeru tuženika prilikom sklapanja ugovora jer se prava namjera ugovornih strana ne može isticati u ovom postupku, već eventualno u međusobnom sporu tuženika i društva CONING. Tužitelj ističe i da je nejasno tuženikovo pozivanje na odredbe Zakona o obveznim odnosima koji reguliraju institut naknade štete s obzirom da tužitelj iznose navedene u tužbi potražuje s naslova stjecanja bez osnove i to iz razloga što je tuženik nakon 31. prosinca 2007. prikazivao filmove koji su predmet ovog postupka, a da za isto nije imao nikakvu pravnu osnovu. U odnosu na tuženikove navode da je dobio odobrenje od tužitelja za prikazivanje filmova do 31. kolovoza 2008. tužitelj ukazuje na dostavljenu e - mail korespondenciju od 21. siječnja 2008. upućenu od strane zastupnika po zakonu tužitelja zaposleniku tuženika KĐ u kojoj je jasno navedeno da zastupnik po zakonu tužitelja šalje tuženiku tri potpisana primjerka ugovora za produženje traženih naslova te moli da dva potpisana primjerka vrati na adresu tužitelja. Međutim, tuženik nikada nije potpisao predmetni ugovor zbog čega je jasno da tužitelj tuženiku nikada nije dao odobrenje za produljenje naslova do 31. prosinca 2008. Tijekom postupka tužitelj je dostavio i drugostupanjsku odluku kojom je pravomoćno u korist ovdje tuženika okončan postupak koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Povrv-3076/11 istaknuvši da iz iste proizlazi da sud u tom postupku nije priznao Izjavu o prijeboju tužitelja od 30. prosinca 2010., tako da tužiteljevo potraživanje prema tuženiku koje je dano u prijeboj nije prestalo. Međutim, ističe da iako iz tog razloga potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 110.733,50 EUR (tada 834.321,55 kn) činjenicom da je naslovljeni sud u postupku Povrv-3076/2011 odbio raspravljati o protutužbi tužitelja, već je istu izdvojio u predmetni postupak, za tužitelja je nastala šteta jer mu je za dio potraživanja koji je dan u prijeboj postao opravdan prigovor zastare.

7. Presudom ovog suda poslovni broj P-1906/2013 od 9. studenog 2018. svibnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev (t. I. izreke).

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv gore navedene presude, presudom poslovni broj Pž- 7289/2018-2 od 10. prosinca 2020. odbio je kao neosnovanu tužiteljevu žalbu i potvrdio gore navedenu presudu ovog suda u pobijanoj točci I. njene izreke.

9. Odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenjem revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd 1552/2021-2 od 15. rujna 2021. dopustio je podnošenje revizije protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1906/2013 od 9. studenog 2018. radi pravnog pitanja koje glasi: „Čini li sud drugoga stupnja bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ako iz spisa predmeta pogrešno utvrdi datum podnošenja tužbe, te na tom pogrešnom utvrđenju utemelji odluku u predmetu?“.

10. Tužitelj je protiv drugostupanjske odluke podnio reviziju zbog pitanja u odnosu na koje je dopušteno podnošenje revizije, a odlučujući o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-1444/2021-3 od 10. travnja 2024. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7289/2018-2 od 10. prosinca 2020. te je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.

11. U ponovljenom postupku, a u kojem je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; 70/19, 80/22, 114/22, 115/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP), stranke su ostale u bitnome kod navoda istaknutih u ranijem postupku te su se očitovale na ukidno rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2547/2024 iznoseći svoja pravna shvaćanja glede postojanja odnosno nepostojanja aktivne legitimacije, utvrđenja da li je tužitelj imao ulogu posrednika ili je bio nositelj televizijskih prava na predmetne filmove te glede osnove i visine utuženog potraživanja.

12. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji od 23. travnja 2003. (list 7. – 12. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 208/03 od 05. rujna 2003. (list 13. – 18. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Potvrde (list 19. – 21. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 139/03 od 30. srpnja 2003. (list 22. - 28. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 144/03 od 30. srpnja 2003. (list 29. - 35. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 211/03 od 30. srpnja 2003. (list 36. - 42. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 212/03 od 30. srpnja 2003. (list 43. – 49. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 280/04 od 09. ožujka 2003. (list 51. – 59. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji od 18. ožujka 2005. (list 60. – 66. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o pravu na multiplu distribuciju broj VM 2006-011 (list 67. – 74. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Međunarodnog ugovora o pravu na multiplu distribuciju (list 75. – 82. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora broj 9.986 (list 83. - 89. spisa), presliku TV programa tiskovine "Vjesnik" (list 90. – 95. spisa), presliku e-mail korespondencije između zastupnika po zakonu tužitelja i zaposlenika tuženika od 17. siječnja 2008. i 20. travnja 2010. s privitkom (list 96. – 97. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o televizijskoj licenci od 31. kolovoza 2005. (list 131. – 151. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Izmjena ugovora o televizijskoj licenci broj 1144/05 od 16. studenog 2005. (list 152. – 159. spisa), presliku e-mail korespondencije između zastupnika po zakonu tužitelja i zaposlenika tuženika od 17. siječnja 2008. te između zaposlenika tuženika od 18. siječnja 2008. (list 160. spisa), presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Međunarodnog televizijskog ugovora o licenci iz lipnja 2005 (list 163. – 169. spisa), presliku e- mail korespondencije između zastupnika po zakonu tužitelja i zaposlenika tuženika od 17. i 21. siječnja 2008. s privitkom - Ugovorom o ustupanju Tv prava (list 180. – 194. spisa), presliku Financijskih uvjeta plaćanja između tuženika i društva CONING (list 206. – 207. spisa), preslike potvrda o plaćanju, izvoda iz financijskih kartica i preslike računa za tri uplate tuženika po Ugovoru o licenciji od 31. kolovoza 2005. (list 208. – 225. spisa), presliku presude ovog suda poslovni broj Povrv-3076/11 (list 226. – 232. spisa), presliku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7076/2014 (list 244. – 249. spisa), presliku e-mail korespondencije od 23. studenog 2007. (list 476.-479. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja PĐ (list 197. – 199. i 268. – 270. spisa) te svjedoka RĐ (list 261. – 263. spisa), SĐ (list 263. – 264. spisa), HĐ (list 266. – 267. spisa) i KĐĐ (list 268. spisa).

13. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a konačno postavljeni tužbeni zahtjev utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

14. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 64.153,53 EUR temeljem računa broj 293/10 od 30. prosinca 2010. s osnove povrede autorskih prava i stjecanja bez osnove zbog televizijskog emitiranja autorskih djela odnosno 18 pojedinačno u tužbi navedenih filmova.

15. Između stranaka nije sporno da je ovdje tužitelj kao davatelj licence s trgovačkim društvom CONING Konzultacios iz Mađarske kao korisnikom licence 15. lipnja 2005. sklopio Međunarodni televizijski ugovor o licenci (list 163. – 169. spisa) kojim je tom društvu ustupio licenčna prava za određene naslove filmova, a između kojih je i ovdje spornih 18 naslova, i to na rok do 31. prosinca 2007.

16. Nadalje, između stranaka nije sporno da je tuženik kao korisnik licence 31. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o televizijskoj licenci s trgovačkim društvom CONING KONZULTACIOS MERNOKI KERESKEDELMI ES TANACSADO iz Mađarske kao davateljem licence (list 131. – 151. spisa) na rok od dvije godine počevši od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. kojim je Ugovorom davatelj licence ustupio tuženiku kao korisniku licence pravo na televizijsko emitiranje 70 naslova, između kojih i 18 naslova čije je neovlašteno emitiranje tijekom 2008. predmet ovog postupka, niti je sporno da je 16. studenog 2005. sklopljen Aneks, odnosno Izmjena ugovora o televizijskoj licenci broj 1144/05 od 31. kolovoza 2005. (list 152. – 159. spisa) kojim su se samo izmijenili naslovi filmova.

17. Između stranaka je nesporno i da je tuženik spornih 18 filmova emitirao tijekom 2008., da je 21. siječnja 2008. tužiteljev zastupnik po zakonu uputio elektroničku korespondenciju tuženikovom zaposleniku KĐ u kojoj je navedeno da tužiteljev zastupnik po zakonu šalje tuženiku tri potpisana primjerka ugovora za produženje traženih naslova te moli da dva potpisana primjerka vrati na adresu tužitelja, kao što je nesporno i da tuženik nikada nije potpisao predmetni ugovor.

18. Među strankama nije sporno ni da je za sporna neovlaštena emitiranja tužitelj tuženiku ispostavio račun broj 293/10 od 30. prosinca 2010. na iznos od 834.321,55 kn, da ga je tuženik odbio platiti uz obrazloženje da tužitelj nije nositelj prava na distribuciju predmetnih filmova te da je ovdje tužitelj kao tuženik u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Povrv- 3076/2011 istaknuo građanskopravni prigovor prebijanja i prigovor radi prijeboja temeljem odredbi čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), a sve budući da je tuženik odbio platiti iznos po gore navedenom računu, jer postoji njegovo potraživanje prema ovdje tuženiku u iznosu od 282.566,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sve imajući u vidu da je tužitelj 30. prosinca 2010. dao Izjavu o prijeboju u smislu gore navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima čime se međusobna potraživanja na dan 30. prosinca 2010. imaju smatrati podmirenima do iznosa od 350.956,79 kn. Zaključno, nije sporno da je drugostupanjskom odlukom u predmetu poslovni broj Povrv-3076/11 pravomoćno u korist ovdje tuženika okončan postupak u kojem sud nije priznao tužiteljevu Izjavu o prijeboju od 30. prosinca 2010., tako da tužiteljevo potraživanje prema tuženiku koje je dano u prijeboj nije prestalo , a nije prihvaćen ni tuženikov prigovor radi prebijanja jer je tužitelj tri puta vraćao ispostavljeni račun tužitelju osporavajući mu tu tražbinu te da se zbog toga nisu ispunili uvjeti ni za prigovor prijeboja, ni za prigovor radi prebijanja.

19. Između stranaka je sporno postojanje aktivne legitimacije, osnova i visina utuženog potraživanja, kao i u ranijem tijeku postupka istaknuti prigovor zastare.

20. U konkretnom postupku radi se o potraživanju s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

21. Naime, odredbom čl. 179. st. 3. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima pravima (Narodne novine, broj: 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17 i 96/18, dalje: ZAPSP), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 312. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (Narodne novine, broj 112/21), propisano je da ako je bespravnim korištenjem kojeg prava iz tog Zakona stečena neka korist, nositelj prava ima pravo zahtijevati tako stečenu korist prema općim pravilima o stjecanju bez osnove.

22. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a) pri čemu u konkretnom slučaju zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO-a), dakle od 1. siječnja 2008. Imajući u vidu da je tužba podnesena 9. studenoga 2012., razvidno je da nije prošao propisani zastarni rok te je od strane tuženika istaknuti prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

23. Nadalje, tijekom postupka saslušan je svjedok RĐ, a koji je u spornom razdoblju bio producent stranog programa tuženika, koji je naveo u bitnome da su pregovori oko sklapanja Ugovora o licenciji predmetnih filmova tijekom 2005. bili obavljani s PĐ iz MG filma, da je cijelo vrijeme zapravo PĐ pregovarao kao da je njegova tvrtka MG film d.o.o. vlasnik licence za predmetne filmove i svi elementi Ugovora i pravila Ugovora su dogovoreni s njim. Ugovor je sklopljen krajem 2005. i u njemu je bila navedena dinamika plaćanja u tri obroka, licenca je bila dogovorena u trajanju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. i u te dvije godine moglo se emitirati svaki film dva puta. HRT nije imao saznanja da će se Ugovor sklapati ili dogovarati sa stranom tvrtkom Coning. Plaćanje je bilo po Ugovoru od strane HRT-a izvršeno u rokovima te se očekivalo da će davatelji licence isporučiti ugovorene filmove. Prema svjedokovim saznanjima prvih osam filmova isporučeno je u listopadu 2006., dakle skoro godinu dana nakon plaćanja prve rate. Nakon toga filmovi su polako počeli stizati, s tim da je glavnina filmova stigla polovicom 2007., a neki su čak stigli krajem 2007. U to vrijeme urednica stranog programa bila je ZĐ i ona je zamolila urednika za igrani film KĐ da kontaktira MG film zbog produžetka licence s obzirom da se kasnilo s isporukom. Isto tako, zamolila je KĐ, a kojem je bila nadređena, da kontaktira MG film d.o.o. odnosno PĐ zbog produljenja licence kako bi se filmovi stigli emitirati jer su kasnili s isporukom. Tada je KĐ poslao e-mail MG filmu, odnosno gospodinu PĐ sa zamolbom da se produži licenca, a što je bila u takvim slučajevima uobičajena praksa između distributera. Napomenuo je da ta praksa s produljenjem licencije u slučaju kada bi distributer kasnio s isporukom filma nije bila nije bila samo među domaćim distributerima, nego su to dopuštali i veliki strani distributeri. KĐ su nakon što im je poslan e-mail pitali koliko bi tuženiku vremenski odgovaralo produljenje kako bi stigao emitirati filmove, na što im je on odgovorio da bi mu odgovaralo razdoblje od šest mjeseci do godine dana. Njihov je odgovor bio da su za negdje pet filmova tražili zamjenske filmove, svjedok pretpostavlja zbog nemogućnosti isporuke dogovorenih filmova i u pogledu tih pet filmova je stigao Anex ugovoru od PĐ s pet zamjenskih naslova filmova, a za ostale su predložili produžetak licence do 31. prosinca 2008. Time je zapravo zaključen taj postupak, odnosno produljenje licence. Napomenuo je da osim tog Anexa, za pet filmova nije nikada stigao nikakav drugi Anex ili Ugovor o produljenju licence do 31. prosinca 2008. Odgovarajući na upit punomoćnice tuženika da li je na ikakav način bio obaviješten od PĐ da on zapravo nije vlasnik, odnosno davatelj licenci za filmove za koje su vođeni pregovori te za koje je sklopljen Ugovor o licenciji, svjedok je odgovorio da su cijelo vrijeme imali saznanja i mislili da je tužitelj jedini nositelj prava za sporne filmove, dok je na upit punomoćnice tuženika da li je isti tijekom tih pregovora i kontakata ikada spomenuo da je on zapravo posrednik u pregovorima za stvarnog imaoca licencije, odnosno društvo Coning, svjedok odgovorio da nije, da je uvijek nastupao kao vlasnik licencije te da je imao takav stav.

24. Nadalje, svjedok HĐ, a koja je o okolnostima o kojima je bila pozvana svjedočiti imala na osnovu svog radnog zadatka kod tuženika, iskazala je u bitnome da su osnovom zahtjeva urednika programa KĐ počeli pregovori oko otkupa prava prikazivanja filmova s PĐ koji je nakon dogovorenih uvjeta obavijestio HRT da će ugovor biti potpisan s tvrtkom Coning. To je bilo prihvaćeno od strane HRT-a jer je bila uobičajena praksa da se nakon pregovora s domaćim distributerom potpiše ugovor s njegovom partnerskom tvrtkom. Istaknula je da iz tog razloga tuženik nije postavljao pitanja zašto ne MG Film d.o.o., nego Coning. Nakon potpisa ugovora krenulo se u uobičajenu proceduru realizacije, a realizacija znači da su primljeni računi po ugovoru plaćeni u zakonskom roku te se po plaćenim računima očekivala isporuka materijala te se cijelo vrijeme korespondencija vodila s PĐ. Kako se radi o domaćem distributeru, svjedok nije osobno vodio brigu o isporuci materijala. Drugih saznanja, odnosno saznanja o potrebi produženja licenčnog vremena i neisporuci određenih naslova dobila je tek u siječnju 2008. Navela je i da je PĐ smatrala vlasnikom licence, odnosno licenčnih prava budući da je tuženik tijekom cijelog vremena vršio pregovore i dogovore upravo s njim i s njim. Na upit punomoćnice tuženika da li je PĐ dao odobrenje za produljenje licence kada je došlo do kašnjenja filmova naznačenih licencom, svjedok je odgovorio da je prije njenog saznanja da treba produžiti licencu, uvidom u korespondenciju između njega i KĐ, odnosno urednika koji je odabrao filmove i koji je planirao njihovo emitiranje, vidjela da je u principu produženje licence bilo dogovoreno, kao i zamjena neisporučenih naslova za druge naslove slijedom čega je uputila PĐ molbu za ugovorom o produljenju licence, odnosno za dodatkom ugovoru o licenci. Navela je i da u korespondenciji između PĐ i KĐ nije bilo spomena o naknadi za produljenje licence. Na upit punomoćnice tuženika da li ju je PĐ u bilo kojem trenutku obavijestio da su licenčna prava za odabrane filmove prenesena na MG Film d.o.o., svjedok je odgovorio da nije. Posebno je istaknula i da je za tuženika i za nju kao pregovarača, vlasnik licence bio MG Film d.o.o., odnosno PĐ, kao što je on bio i jedini kontakt za tvrtku Coning.

25. U svom iskazu svjedok ZĐ, urednica stranog programa tuženika od 2007. do 2009., a od 2009. urednica dramskog programa, navela je u bitnome da su ju kada je bila u dramskom programu obavijestili da postoji neki problem, odnosno tužba za neke emitirane filmove za koje tuženik navodno nije imao pravo emitiranja. Tada je saznala da se radilo o, misli, produkcijskoj kući MG i ČĐ. Urednici KĐ i FĐ obavijestili su ju da je PĐ tužio HRT jer su emitirali 19 filmova u razdoblju od, misli, 2008., odnosno od kada više nije imao licencu. Tada ju je urednik tog dijela programa KĐ obavijestio da je licenca po ugovoru istekla 31. prosinca 2007., međutim da je putem e-maila dobio odobrenje PĐ da se licenca produlji za 2008. kako bi tuženik tijekom 2008. emitirao te filmove. Napomenula je da filmove za vrijeme trajanja ugovora, odnosno do 31. prosinca 2007. tuženik nije bio u mogućnosti emitirati jer ih nije bio dobio. Nakon što ju je KĐ obavijestio da je licenca po ugovoru istekla 31. prosinca 2007. i da je putem e-maila dobio odobrenje od PĐ da se licenca produlji za 2008. , napisala je očitovanje o tome što se dogodilo. Svjedok je iskazao i da nije sudjelovao u pregovorima oko sklapanja ugovora o licenci iz 2005., dok je na upit punomoćnice tužitelja kako to da je emitirano 19 filmova, a imajući u vidu navod svjedoka da filmovi nisu isporučeni, svjedok odgovorio da filmovi nisu bili isporučeni na vrijeme kako bi se unutar ugovorenog roka iz ugovora o licenci mogli emitirati. Na upit punomoćnice tužitelja ima li saznanja tko unutar HRT-a kontrolira da li su emitirani filmovi obuhvaćeni ugovorima, svjedok je odgovorio da konkretno u stranom programu to kontrolira urednik pojedinog termina emitiranja za koji je on zadužen, a u ovom slučaju to je bio KĐ. Napomenula je da je strani program već onda imao izvrsnu bazu podataka o svakom filmu u kojoj su, između ostaloga, bili navedeni i ugovori na temelju kojih su filmovi dobiveni te početak i kraj licence. Na upit punomoćnice tužitelja, a imajući u vidu navod svjedoka o postojanju izvrsne baze podataka, kako je onda moguće da je unatoč tome što je u ugovoru bio jasno naznačen rok isteka licence za prikazivanje filmova, isti ipak nakon tog roka bili prikazani, svjedok je odgovorio da su filmovi bili emitirani nakon isteka licence iz razloga što je KĐ dobio odobrenje od PĐ da se emitiraju nakon isteka licence, s time da predmetni filmovi nisu mogli biti emitirani unutar trajanja licence iz objektivnih razloga, odnosno zbog toga što ih većina nije bila dostavljena HRT-u unutar licenčnog roka. Svjedok misli da ju je KĐ obavijestio da je licenca po ugovoru istekla 31. prosinca 2007. i da je putem e-maila dobio odobrenje od PĐ da se licenca produlji za 2008. vjerojatno krajem 2007. ili početkom 2008., ali se ne može sa sigurnošću sjetiti.

26. Dakle, iskazi gore navedenih svjedoka, a koji su o okolnostima o kojima su svjedočili imali neposrednih saznanja kao zaposlenici tuženika, međusobno se u bitnome podudaraju.

27. Zastupnik po zakonu tužitelja PĐ u svom je iskazu naveo, između ostaloga, da već dugi niz godina surađuje s tuženikom, da je početkom 2008. dobio e-mail s HRT-a kako bi se produžilo 18-19 licenci, na što je odgovorio da pristaje i da će im poslati Ugovor za produženje tih licenci. Istaknuo je da je tuženik znao da je tužitelj vlasnik tih licenci. Dvije godine prije toga te iste licence su bile ustupljene poslovnom partneru iz Mađarske, odnosno tvrtki Coning, koja je imala pravo te licence distribuirati i to po Ugovoru između MG filma i Coninga. Napomenuo je da ih je Coning imao pravo distribuirati sukladno ugovoru i to od 01 siječnja 2006. do 31.prosinca 2007. Nakon isteka tog roka te su se licence vratile tužitelju kao isključivom vlasniku tih prava. Nakon gore spomenutih e-mailova i prepiske s tuženikom iskazao je da je odnio Ugovor o produženju za tih 18-19 naslova tuženiku, naravno uz naknadu, a sve kako bi se iste produžile. Istaknuo je da nije bio posrednik što je vidljivo iz Ugovora potpisanog između HRT-a i Coninga, već da je bio isključivi vlasnik licence, a koju je ustupio mađarskoj firmi i to na gore spomenuti rok od 2 godine. Napomenuo je i da se tuženik javio prije isteka roka iz Ugovora o produženju mađarskom partneru Coningu, i da je Coning nakon toga obavijestio tužitelja da ih je HRT kontaktirao i da su ih oni uputili na firmu MG film jer je Coningu isticala licenca 31.prosinca 2007. Istaknuo je i da tuženik nije potpisao Ugovor za produženje licenci koji im je poslao, niti ga je vratio MG filmu. Povodom toga u nekoliko navrata kontaktirao je KĐ i HĐ i njihov odgovor je uvijek bio da se čeka promjena uredništva, da se malo strpi te da će to sve biti u redu. Odgovarajući na upit punomoćnice tuženika, a imajući u vidi da je datum potpisa Ugovora između tužitelja i Coninga za davanje licenci na 2 godine tj. od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. istovjetan datumu kada je tuženik dobio od Coninga za taj isti vremenski period licence za iste filmove, zbog čega, a imajući u vidu dobru dugogodišnju poslovnu suradnju, tužitelj nije ponudio direktno tuženiku licencu za te filmove, već je to učinio putem posrednika odnosno Coninga, zastupnik po zakonu tužitelja odgovorio da su Coning i MG film potpisali Ugovor 15 lipnja 2005. te da je u tom Ugovoru bilo, osim Hrvatske i pravo da Coning može ustupiti podlicencu za te filmove i u Bosni i Hercegovini. Licencu nije ponudio tuženiku jer je smatrao da će više novaca dobiti ako proda filmove na dva teritorija. U iskazu danom na ročištu održanom 18. rujna 2018. (list 268. – 270. spisa) naveo je da je početkom 2008. dobio zamolbu od strane KĐ za produljenjem određenog broja filmskih naslova. Kako je imao saznanja da je tuženik kontaktirao Coning negdje krajem 2007., odnosno prije isteka licenci te da im je iz Coninga rečeno da oni više nemaju licencu, odnosno da im ista istječe 31. prosinca 2007., na osnovu toga je pristao da produži licencu za određeni broj filmskih naslova te je osobno tuženiku odnio Aneks ugovora, odnosno ugovor, a što je i napisao u e-mailu KĐ **.**.2008. Čekao je odgovor, u međuvremenu je njega i HĐ u nekoliko navrata i zvao te je dobivao odgovore da se malo strpi iz razloga što su u fazi promjene uprave, promjene programske sheme, programe voditelja programa i tako dalje. Napomenuo je da je HRT u tih nekoliko mjeseci koliko je čekao da se potpiše aneks ugovora ili ugovor, emitirao te filmove, kao i da je s tuženikom kasnije trebao sklopiti ugovor o emitiranju televizijskih spotova tako da bi se iznos u ugovoru koji je poslao KĐ kompenzirao s reklamom u istoj vrijednosti. Nadalje, odgovarajući na upite punomoćnika stranaka naveo je i da neisporuka određenog broja filmova po Ugovoru od strane društva Coning nije bila predmet razgovora sa KĐ prilikom razgovora o produživanju licence, dok je vrijednost filmova koju je naveo u prijedlogu ugovora o produživanju licenci koji mu je poslao praktički odgovarao iznosu koji je trebao platiti za reklamu temeljem Ugovora o emitiranju televizijskih spotova. Naveo je i da je o kompenzaciji vezanoj uz ugovor o emitiranju televizijskih spotova obavijestio KĐ u telefonskom razgovoru kada mu je rekao da ima namjeru krajem godine s HRT- om sklopiti ugovor o emitiranju spotova. Taj ugovor o emitiranju spotova je na kraju i sklopljen s tuženikom, tužitelj po njemu nije izvršio isplatu tuženiku te ga je tuženik zbog toga tužio.

28. U odnosu na pravni sadržaj ugovora o distribuciji za predmetne filmove (Ugovor o distribuciji od 23. travnja 2003., list 7. – 12. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 208/03 od 5. rujna 2003., list 13.

– 18. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Potvrde, list 19. – 21. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 139/03 od 30. srpnja 2003., list 22. - 28. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 144/03 od 30. srpnja 2003., list 29. - 35. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 211/03 od 30. srpnja 2003., list 36. - 42. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 212/03 od 30. srpnja 2003., list 43. – 49. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji broj 280/04 od 9. ožujka 2004., list 51. – 59. spisa, presliku ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o distribuciji od 18. ožujka 2005., list 60. – 66. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora o pravu na multiplu distribuciju broj VM 2006-011 od 1. rujna 2006., list 67. – 74. spisa, preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Međunarodnog ugovora o pravu na multiplu distribuciju od 1. studenog 2004., list 75. – 82. spisa i preslika ovjerenog prijevoda s engleskog jezika Ugovora broj 9.986 od 29. prosinca 1998., list 83. - 89. spisa), temeljem kojih tužitelj tvrdi da je jedini ovlašteni distributer, a vezano za autorska imovinska prava na predmetnim filmovima, valja naglasiti kako gore navedeni ugovori ne predstavljaju ugovore o licenciji.

29. Naime, prema odredbi čl. 699. ZOO-a, ugovorom o licenciji obvezuje se davatelj licencije ustupiti stjecatelju licencije u cjelini ili djelomično pravo iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije obvezuje se platiti mu za to određenu naknadu.

30. Iz sadržaja tužbe proizlazi da se radi o autorskim pravima na predmetnim filmovima, a ne na pravu iskorištavanja izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela pa se dakle te se u slučaju autorskih prava sklapaju autorsko pravni ugovori, a ne ugovori o licenciji (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-2547/2024-2 od 11. srpnja 2024.).

31. Uvidom u gore navedene ugovore (list 6.-7., 13.-14., 19.-21., 22.-23., 29.-30., 36.-37., 43.-44., 50.-53., 60.-61., 67.-68., 75.-77. i 83.-84. spisa), odnosno u sadržaj prvih stranica istih s obzirom da je tužitelj samo prve stranice tih ugovora i dostavio u ovjerenom prijevodu s engleskog na hrvatski jezik, razvidno je da je većina ugovora naslovljena kao Ugovori o distribuciji, ugovori na listovima 67.-68. i 75.-77. nose naslov Ugovor o pravu na multiplu distribuciju, dok je ugovor na listu 83.-84. spisa naslovljen samo kao Ugovor.

32. Nadalje, naveden je datum njihova sklapanja, stranke, odnosno razne strane pravne osobe kao davatelji licence te ovdje tužitelj koji je naznačen kao korisnik licence, odnosno distributer. Nadalje, u predmetnim su ugovorima naznačeni naslovi filmova na koje se pojedini ugovori odnose, popis prava (televizijska prava), teritorij te rokovi ugovora.

33. Odredbom čl. 44. st. 1. ZAPSP-a, a kojom je regulirano raspolaganje autorskim pravom osnivanjem prava iskorištavanja, propisano je da autor može za drugoga osnovati pravo iskorištavanja autorskog djela ili mu prepustiti ostvarivanje autorskog prava ugovorom, davanjem odobrenja (dozvole) za korištenje ili drugim pravnim poslom.

34. Autor može za drugoga osnovati pravo na temelju kojega će drugi moći autorsko djelo koristiti na svaki ili na određen način (pravo iskorištavanja autorskog djela). Pravo iskorištavanja može biti osnovano kao isključivo ili neisključivo pravo, ograničeno sadržajno, vremenski ili prostorno. (st. 2.).

35. Nositelj isključivog prava iskorištavanja može autorsko djelo koristiti na način koji je u skladu sa sadržajem njegovog prava te svakoga drugog, uključujući autora, isključiti od takvog korištenja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Pri osnivanju isključivog prava iskorištavanja može se odrediti da autor pridržava za sebe pravo korištenja autorskog djela (st. 3.).

36. Dakle, uvidom u od strane tužitelja dostavljene ugovore, razvidno je da isti po svom sadržaju ne predstavljaju autorsko pravne ugovore u smislu odredbi ZAPSP-a na kojoj pravnoj osnovi tužitelj temelji tužbeni zahtjev, već predstavljaju ugovore o distribuciji točno određenih audiovizualnih djela odnosno filmova. Naime, autorsko pravni ugovori odnose se na korištenje autorskog djela od autora ili osobe na koju su autorska prava prenesena, dok se predmetni ugovori o distribuciji odnose na distribuciju predmetnih audiovizualnih djela na tržištu.

37. Predmetnim se ugovorima ne prenosi autorsko pravo na tim audiovizualnim djelima ili pravo na njihovo iskorištavanje, već se istima omogućuje ovdje tužitelju (kao distributeru) distribucija predmetnih audiovizualnih djela odnosno filmova trećim osobama na točno naznačenom teritoriju, i to od strane pravnih osoba koje po sadržaju navedenih ugovora nisu autori predmetnih audiovizualnih djela.

38. Imajući u vidu da iz navoda tužbe proizlazi da se radi o autorskim pravima na predmetnim filmovima, kao i imajući u vidu gore navedeno utvrđenje ovog suda da predmetni ugovori po svom sadržaju ne zadovoljavaju pretpostavke autorskih ugovora ili raspolaganja pravom osnivanjem prava iskorištavanja autorskog djela, a koje su pretpostavke propisane odredbama ZAPSP-a, prema ocjeni ovog suda tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka.

39. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 44. i čl. 179. st. 3. ZAPSP- a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

40. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

41. Tuženiku je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav podneska od 12. ožujka 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25% PDV (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 1.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 2. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) uvećano za 25% PDV (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 125,00 EUR te za zastupanje na ročištima održanim, 28. travnja 2025., 26. studenog 2025. i 12. veljače 2026. za svako u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT- a) uvećano za 25% PDV (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 3.750,00 EUR. Dakle, tuženiku je priznat parnični trošak u iznosu od 5.125,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

42. Tuženiku nije priznat trošak za zastupanje na ročištu 2. travnja 2024. u zatraženom iznosu od 312,50 EUR (s obračunatim PDV-om) jer mu za zastupanje na navedenom ročištu pripada nagrada prema Tbr. 9. t. 5. OT -a, slijedom čega je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen za iznos od 187,50 EUR (t. III. izreke).

43. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 24. ožujak 2026.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.