REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-154/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika CD zbog kaznenog djela iz članka 278. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017. i 118/2018.; dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 13. listopada 2023. broj K-579/2020. i presuda Županijskog suda u Zadru od 16. travnja 2025. broj Kž-178/2024-4, u sjednici održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika CD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 13. listopada 2023. broj K-579/2020. i presuda Županijskog suda u Zadru od 16. travnja 2025. broj Kž-178/2024-4 proglašen je krivim HD zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ-a te osuđen na kaznu zatvora šest mjeseci.

1.1. Na temelju članka 79. KZ-a od CD su trajno oduzete registarske pločice oznake [registarska oznaka] koje su privremeno oduzete uz izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje Kaštela broj 00085525 od 17. rujna 2019.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.) HD je obvezan snositi troškove kaznenog postupka 132,72 eura odnosno 1.000,00 kuna, a to predstavlja sudski prosjek.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik HD je po branitelju, odvjetniku Milanu Jurčeviću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnova propisanih u članku 517. stavku 1. točkama 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.). Predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati ovaj zahtjev i ukine Presudu Županijskog suda Zadru posl. broj: Kž-178/2024-4 od 16.04.2025. te ukine presudu Općinskog suda u Splitu posl. broj K-579/2020 od 13.10.2023. i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te odgodi ili prekine izvršenje pravomoćne presude“.

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa predmeta sa zahtjevom na meritorno odlučivanje ovom Sudu, postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP -a.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da je Županijski sud u Zadru u drugostupanjskoj presudi propustio jasno i argumentirano ocijeniti žalbene navode osuđenika, čime da je ostvarena povreda zakona iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-a.

5.1. Objašnjava da je u žalbi osporavao „navodno priznanje djela“ tvrdnjama da nije imao namjeru počiniti kazneno djelo te prigovorima da se u situaciji kada poriče da je postupao s namjerom odnosno spori da bi poduzimajući radnje bio svjestan svog djela i da bi htio počinjenje tog djela ne može govoriti o priznanju. Dodao je da se kazneno djelo krivotvorenja isprave može počiniti samo s namjerom, dakle, da to djelo može priznati samo onaj tko priznaje sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela pa da nema govora o tome da bi priznao počinjenje kaznenog djela jer je iznio negativan stav o svojoj namjeri.

5.2. Osuđenik ističe da je tim žalbenim prigovorima drugostupanjski sud posvetio jedan odlomak, konkretno, točku 9. obrazloženja presude, u kojemu je dao samo šturu i neadekvatnu ocjenu jednog žalbenog navoda koji se isključivo odnosi na odluku o kaznenoj sankciji. Smatra da je takvo postupanje drugostupanjskog suda arbitrarno jer se slične konstatacije, bez konkretnih odgovora i jasnog stava o (ne)osnovanosti žalbenih navoda praktički mogu uklopiti u svaku drugostupanjsku odluku.

6. No, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je Županijski sud u Zadru, postupajući u cijelosti u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP -a kojom mu je naložena obveza da ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija, razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika.

7. Naime, osuđenik je u pretežitom dijelu žalbe, premda je uvodno naveo da se žali „zbog svih žalbenih osnova iz čl. 467 ZKP/08“, upirao na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

7.1. Prigovorima iznesenima u tom pravcu je upirao na propust prvostupanjskog suda da navede odlučne činjenice i iznese razloge na temelju kojih je nesporno utvrdio krivnju optuženika. Također je u žalbi naveo da optuženik nije imao branitelja pa da nije shvaćao svoja prava te da u trenutku iskazivanja nije razumio za koje kazneno djelo će se teretiti. Pritom je naveo da iz njegovog iskaza očitim proizlazi da nije bio svjestan težine koju priznanje za sobom nosi, a da je više puta istaknuo da je držao da se ne radi o kaznenom djelu, već eventualno o prekršaju. Stoga smatra da je njegova namjera bila dvojbena, a da se prvostupanjski sud nije očitovao o stupnju namjere/nehaja optuženika pa da je ostalo nejasno na temelju čega je, osim priznanja optuženika, donesena osuđujuća presuda.

8. No, premda se Općinski sud u Splitu doista u obrazloženju prvostupanjske presude nije očitovao o obliku krivnje kao odlučnoj činjenici subjektivnog karaktera, drugostupanjski je sud odgovarajući na navedene žalbene prigovore u točki 6. presude naveo: „Neosnovana je žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi potpuno jasni i neproturječni. Okrivljenik je punoljetna i potpuno poslovno sposobna osoba koja je u više navrata tijekom postupka primila pouku o pravima, izjavila da razumije sva prava koja ima kao okrivljenik, pa tako i pravo na angažiranje branitelja. Nadalje, okrivljenik je priznao kako je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Njegova izjava da nije imao namjeru ništa loše napraviti nikako ne oslobađa kaznene odgovornosti. Naime, notorno je kako stavljanje ne pripadajućih tablica na neregistrirano vozilo predstavlja zabranjeno ponašanje i nikakvo neznanje ga ne može ekskulpirati. Njegovo priznanje dovedeno je u vezu sa svim ostalim dokazima koji su prikupljeni u postupku i doista nije bilo nikakvog mjesta zaključku suprotnog od onog koji je donio prvostupanjski sud – da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret“.

9. Tako izneseni razlozi za odbijanje žalbenih navoda u drugostupanjskoj presudi, prema ocjeni ovog Suda, nisu arbitrarni. Naime, imajući na umu da pitanje osuđenikove namjere, kao jedinog mogućeg načina počinjenja predmetnog kaznenog djela, u situaciji kada se osuđenik očitovao da je kriv za počinjenje terećenog kaznenog djela, u biti nije bilo sporno, drugostupanjski je sud dao sasvim dostatne i relevantne razloge zbog kojih je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore o postojanju bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a te prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude da su se u postupanju osuđenika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave, a time i razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud našao nedvojbeno dokazanim da je osuđenik počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim.

10. Na taj je način drugostupanjski sud zadovoljio kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku pa nema govora o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-a, a time ni o povredi prava osuđenika na pravično suđenje odnosno prava na obrazloženu sudsku odluku kao neizostavnu sastavnicu prava na pošteno suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP -a koju osuđenik, tvrdnjama u zahtjevu da je postupanjem drugostupanjskog suda lišen prava na obranu te mu je onemogućen pristup nepristranom sudu, očito samo posljedično vezuje uz povredu iz članka 487. stavka 1. ZKP-a.

11. Uostalom, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda nema uopće razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni, a o tome ovdje očito nije riječ. Drugostupanjski je sud, kao što je to već naprijed navedeno, dao dostatne i razumne razloge za svoju odluku pa ti razlozi nisu proizvoljni. To što osuđenik nije zadovoljan takvim obrazloženjem je irelevantno s aspekta povrede prava na pravično suđenje kao i povrede dužnosti iz članka 487. stavka 1. ZKP-a koja bi bila od utjecaja na presudu.

12. Osuđenik u zahtjevu, nadovezujući se na naprijed iznesene prigovore, tvrdi i da je Županijski sud u Zadru u žalbenom postupku povrijedio odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a jer da se drugostupanjska presuda ne može ispitati s obzirom na to da uopće nema razloga odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama izostali. No, kod takvih tvrdnji zanemaruje da prema izričitim odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavku 1. ZKP-a ta postupovna povreda ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti.

13. Nadalje, osuđenik u zahtjevu tvrdi da je u konkretnom postupku ostvarena i povreda „iz članka 517. stavka 1. točke 5. ZKP-a“ jer da je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu iz čega bi proizlazilo da zahtjev podnosi i iz osnove u čanku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP -a.

13.1. Međutim, kod obrazlaganja takvih tvrdnji osuđenik navodi da prvostupanjski sud i drugostupanjski sud nisu utvrdili stupanj krivnje osuđenika pa da nije jasno na temelju čega je primijenjen članak 47. KZ-a kao i to da je sud propustio cijeniti činjenicu da kod počinjenja predmetnog kaznenog djela nema oštećenika odnosno da nema negativnih posljedica. Također, u tom pravcu ističe da se svrha kažnjavanja mogla postići izricanjem uvjetne osude s obzirom na to da je obiteljski čovjek, povoljnih obiteljskih prilika, oženjen, otac četvero djece, dragovoljac Domovinskog rata koji se korektno držao tijekom cijelog suđenja i bio iznimno suradljiv.

13.2. Iz iznesenih navoda proizlazi da osuđenik, nezadovoljan načinom na koji su vrednovane okolnosti koje su uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne, smatrajući da mu je izrečena kazna prestroga, u biti pobija pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi tražeći preocjenu okolnosti važnih za izbor vrste i visine kazne. No, pritom zanemaruje da se ovim izvanrednim pravnim lijekom prema odredbama članka 515. stavka 1. ZKP-a i članka 517. stavka 1. ZKP-a ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni (članak 471. ZKP -a), osim ako nije riječ o takvoj povredi kojom je pri izricanju kazne sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, a to ovdje nije slučaj. Stoga, zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

14. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo