Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2873/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Nataši Rogošić, u upravnom sporu tužitelja Grada Zadra, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, protiv tuženika Zadarske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, Zadar, Ulica Božidara Petranovića 8, OIB: 56204655363, uz sudjelovanje zainteresirane osobe EŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi poreza na kuće za odmor za 2020. godinu, 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za financije i proračun, klasa: UP/II-410-07/24-01/269, ur.broj: 2198-12-03/1-25-2 od 29. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-410-07/24- 01/269, ur.broj: 2198-12-03/1-25-2 od 29. listopada 2025., poništeno je, u povodu žalbe, rješenje Grada Zadra, Upravnog odjela za financije, klasa: UP-I-410-15/20-01/2738, ur.broj: 2198/01-10/2-24-13 od 16. listopada 2024. Navedenim prvostupanjskim rješenjem bila je utvrđena obveza poreza na kuće za odmor EŠ u iznosu od 179,10 EUR za kuću u [adresa], površine 90,00 m[2] .

2. Pobijajući zakonitost drugostupanjskog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi navodi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku te se prvostupanjsko tijelo u cijelosti pridržavao shvaćanja i primjedbi iznijetih u presudi ovog Suda, poslovni broj Us l-2698/2022 od 20. rujna 2023. Tužitelj smatra da je tuženik o žalbi odlučio na nezakonit način osporavanim rješenjem, a da pritom nije riješio ovu upravnu stvar ni na koji zakonom predviđeni način te je time stvorio pravni vakuum. Iz obrazloženja njegova rješenja je vidljivo da tuženik zauzima drukčiji stav o odlučnim činjenicama u ovoj pravnoj stvari, suprotan stavu prvostupanjskog tijela, ali to mu ne daje za pravo da ostavi ovu pravnu stvar neriješenom. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu iznosi kronološki cjelokupni tijek postupka utvrđivanja predmetne porezne obveze. Navodi, u bitnom, kako su poništavanjem rješenja, bez vraćanja na ponovni postupak, poništene sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, što u konačnici znači da stranka nije obveznik plaćanja poreza na kuću za odmor za 2020. godinu, a što se može nedvojbeno zaključiti iz obrazloženja rješenja. Tuženik ostaje kod osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbu u cijelosti kao neosnovanu.

4. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. U sporu je održana rasprava 10. ožujka 2026. uz nazočnost opunomoćenice tužitelja, NŠ. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti uredno pozvanog tuženika.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prema članku 2. stavku 1. točki 12. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 115/16., 101/17.), kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

9. Odredbom članka 25. Zakona o lokalnim porezima propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.

10. Prvostupanjsko je tijelo donijelo rješenje o utvrđivanju porezne obveze, koje je poništeno ovdje osporavanim rješenjem tuženika, nakon što je u provedenom postupku utvrdilo da se predmetna kuća u 2020. godini koristila povremeno, odnosno sezonski, u smislu citirane odredbe Zakona, slijedom čega je njezin vlasnik dužan platiti porez na kuće za odmor.

11. Ovdje treba istaknuti kako su u predmetnom slučaju važne one činjenice iz kojih se može zaključiti o načinu korištenja nekretnine u godini za koju se utvrđuje obveza poreza na kuće za odmor, pri čemu prijava prebivališta, sama po sebi, nije odlučna činjenica, već je bitno je li se kuća zaista i koristila za stalno stanovanje. Način korištenja nekretnina pouzdano se može utvrditi, primjerice, na temelju dinamike potrošnje električne energije i vode tijekom cijele kalendarske godine.

12. S obzirom na to da iz podataka spisa proizlazi da vlasnik predmetne nekretnine ima prijavljeno prebivalište na njezinoj adresi, teret dokaza o tome da se ona koristi samo povremeno, odnosno sezonski snosi porezno tijelo, a u skladu sa člankom 88. točkom 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20.) budući da o tome ovisi postojanje porezne obveze u ovom predmetu.

13. Kako se vidi iz podataka spisa predmeta, u postupku koji je prethodio donošenju poništenog prvostupanjskog rješenja pribavljeni su, uz uvjerenje o prebivalištu vlasnika nekretnine, još i podaci o odvozu komunalnog otpada, liječnička potvrda te je obavljen očevid 15. ožujka 2024. na lokaciji predmetne nekretnine. Iz kartice kupaca Čistoće d.o.o., [adresa], od 15. veljače 2024., proizlazi da su se računi za odvoz smeća tijekom 2020. godine plaćali. Iz potvrde liječnika Doma zdravlja Zagorske županije, Ispostave Velika Gorica od 15. veljače 2024. proizlazi da EŠ, vlasnik nekretnine, redovito podiže terapiju te je na pregledu zadnji put bio u travnju 2021. godine. Iz provedenog očevida proizlazi da prizemlje predmetne kuće nije podobno za stanovanje jer se radi o niskom „roh bau“, dok je gornji kat kuće funkcionalan za stanovanje u cijelosti. Na krovu kuće nalazi se bojler kojeg koristi za toplu vodu. Vlasnik kuće EŠ naveo je da je nezaposlen te da već petnaest godina prebiva u toj kući, dok njegova supruga radi u Zagrebu, a vikendom dolazi u [adresa].

14. Imajući u vidu navedene rezultate ispitnog postupka, Sud smatra kako je tuženik imao osnove za zaključak da odlučna činjenica o kojoj ovisi razrez poreza na kuće za odmor u konkretnom slučaju nije utvrđena budući da se na temelju provedenih dokaza ne može bez ikakve dvojbe tvrditi da se predmetna kuća u 2020. godini nije koristila za stalno stanovanje, odnosno da se koristila samo povremeno ili sezonski. Tim više jer je na temelju slične potrošnje električne energije vlasnik predmetne kuće oslobođen od porezne obveze za 2022. godinu pa tuženik osnovano nije smatrao potrebnim predmet ponovno vraćati na prvostupanjski postupak.

15. Prema navedenom, Sud nalazi da osporavanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon tužitelju na štetu, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci presude.

U Splitu 24. ožujka 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužitelju

- tuženiku

- zainteresiranoj osobi

- u spis.